Search

U ovom prilogu autor razmatra neke aspekte položaja i privatnog života ženske posluge u svakodnevnom životu patricijskih obitelji kasnosrednjovjekovnog Dubrovnika. Iako izvori iz tog razdoblja relativno šturo govore o intimnim odnosima unutar obitelji, autor je pokušao doći do nekih odgovora na osnovi kaznenih spisa i nekih oporuka te postojeće literature o temi obitelji i položaju žena u srednjovjekovnom društvu.

Autor daje sažeti prikaz razvoja gradskih naselja na prostoru hrvatskih zemalja u kasnom srednjem vijeku.

Autor se ukratko osvrće na obrasce kretanja i svakodnevice srednjovjekovnih Dubrovčana.

prezentacija i predavanje

Autor donosi prikaz izmjena životnog standarda i ritna na izmaku srednjeg vijeka u Dubrovniku, kroz prizmu pitanja odnosa prema prostituciji.

Rad razmatra nekoliko slučajeva državnog nasilja nad privatnim crkvenim prostorom i duhovnim osobama.

Razgovor s urednikom emisije objavljen 25.10.2007

Autor raspravlja uporabnost vina u svakodnevici srednjovjekovnog Dubrovnika, kao i važnost ovog prehrambenog proizvoda uopće.

Epidemija Crne smrti tj. kuge s polovice 14. stoljeća zahvatila je gotovo čitav europski kontinent. Iako su glavne sastavnice i smjerovi njena širenja uglavnom poznati u historiografiji, ovo pitanje nije se detaljnije obrađivalo na hrvatskim prostorima. Ipak, primjer Dubrovnika tj. dolaska i širenja epidemije na dubrovačkom prostoru pokazuje da tu postoji dosta „ otvorena prostora“ za nova promišljanja i dopune postojećem znanju o tom problemu. Autor se u tekstu što slijedi, na temelju dostupne literature i sačuvane arhivske i objavljene povijesne građe, pokušao osvrnuti na neka pitanja u tom sklopu te se osvrnuo na neposredne posljedice ove epidemije na dubrovačkom području.

Ovim radom pokušao sam pokazati kako su krčme srednjovjekovnog Dubrovnika svakako imale bitnu ulogu u svakodnevnom životu grada. Ako zbog ničeg drugog ono zbog svoje funkcije distribucije vina na malo unutar grada. Jer vino je svakako bilo jedno od bitnijih napitaka u srednjemu vijeku, pogotovo u jednom sredozemnom društvu kakav je srednjovjekovni Dubrovnik bio. No osim te funkcije, krčma je imala i značajno mjesto u životu grada kao okupljalište i sastajalište gradskog puka, sitnih obrtnika i ostalih putnika-namjernika. Važnost krčmi u svakodnevnom životu također se može uočiti i na primjerima smještaja nekih od dubrovačkih krčmi, na što sam se osvrnuo u samome tekstu. Kao mjesto okupljanja krčma je neminovno bila dio javnog prostora, te je i kao takva morala biti interesantna dubrovačkim vlastima, te stoga i pronalazimo u zakonskim zbornicima sve one odredbe o uredbi njihova rada. Nadalje, frekventnost posjećenosti dubrovačkih krčmi u kasnom srednjem vijeku pokazuje koliko je krčma bila uklopljena u život zajednice – posjećenost se poklapala s crkvenim kalendarom, klimom i prije svega ritmom rada. Jednako tako ponuda dubrovačke krčme bila je u skladu s potrebama njezinih gostiju – osim vina, krčma je posjetitelju nudila i nešto za pojesti, a moglo se u njoj i zabaviti uz neku igru ili tek razgovarati s drugim gostima. No s druge strane, krčme su imale i jedno drugo – možda nešto mračnije – lice. Kako se u njima okupljao raznolik svijet (koji je nerijetko znao i pretjerati u piću), krčme su katkad postajale pozornice nasilničkog ponašanja pojedinaca. Takve su situacije utjecale na javno mnijenje o njima i ljudima koji tamo provode svoje slobodno (ili radno) vrijeme. Sva ta raznolikost pitanja i problema na koje povjesničar nailazi proučavajući krčme, upućuje na to da su krčme uistinu bile bitan dio društvene zbilje srednjovjekovnog grada. Zato se o njima može govoriti sa stajališta gospodarske povijesti, povijesti svakodnevnice, povijesti kriminaliteta, te čak i povijesti mentaliteta.

Epidemija Crne smrti koja je zahvatila europski kontinent polovicom 14. stoljeća nije mimoišla jadranski bazen niti istočnu jadransku obalu. Sačuvana izvorna građa zorno svjedoči o samom dolasku bolesti u grad i njenom tijeku, te je malo neobično da je historiografija u nas nekako preskočila ovu temu. Na temelju te građe i postojeće literature o Crnoj smrti u Europi cilj ovog rada bio je ocrtati glavne smjernice zbivanja u Dubrovniku tijekom epidemije, te ustanoviti u kojoj mjeri je dubrovačka 1348. usporediva s rezultatima istraživanja u drugim europskim (poglavito talijanskim) gradovima. Analiza građe iz razdoblja epidemije pokazala je da se neki obrasci širenja epidemije mogu prepoznati i u dubrovačkom slučaju. U konačnici ostaje pitanje u kolikoj je mjeri Crna smrt 1348. oblikovala društveni život Dubrovnika tijekom sljedećih desetljeća, te je li bila prekretnicom dubrovačkog razvoja. Prema svemu sudeći, epidemija je izazvala veliki strah i osvijestila mnoge o vlastitoj smrtnosti i malenkosti pred onim što su smatrali božanskom providnošću. Samim time kuga 1348. godine bila je tek prvi udarac na mentalne sklopove i shvaćanja onovremenih ljudi. Čini se da su preživjeli mislili kako su nakon epidemije “ izbjegli” najgorem. Međutim, njihov stav prema bolesti u osnovi se nije promijenio. Tome u prilog zorno svjedoči činjenica da su gotovo jednako pogubne bile i epidemije tijekom 60-ih godina istoga stoljeća. Djelovanje dubrovačkih vlasti, glede obuzdavanja bolesti u gradu, ostalo je jednako nedjelotvorno kao i tijekom pogubnih mjeseci 1348. godine. Promjena svijesti glede epidemije i mogućnosti njenog sprečavanja i kontrole može se uočiti tek iza 1377. godine i uvođenja prve karantene. Iz svega navedenog proizlazi da je epidemija s polovice 14. stoljeća označila tek prvi korak u mijeni društvene stvarnosti srednjovjekovnog Dubrovnika. Odnos prema životu i smrti značajnije će se promijeniti tek s učestalim pojavama epidemije u Gradu i njegovoj okolici. Međutim, pri tome nikako ne treba izostaviti druge gospodarske i političke čimbenike koji su nesumnjivo doprinijeli toj mijeni.

U tekstu je iznesen osnovni tijek smjene hrvatskih ranosrednjovjekovnih vladara i osnovni problemi oko periodizacije i poimanja značaja vladara.

Povijst hrvatskih srednjovjekovnih gradova njihov ustroj, društvena struktura, gospodarstvo i kulturni dosezi često su bili predmet zanimanja historiografije. Tradom dosadašnjih spoznaja ali i na osnovu vlastitog proučavanja povijesti gradova na jadranskom prostoru autor zbori o sličnostima i različitostima u srednjovjekovnom tijeku povijesti gradova u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji.

Pitanje prostitucije nedvojbeno je uklopljeno u jedan širi okvir društvenih i općenito međuljudskih odnosa. Međutim, ono se usko veže na još jedan problem o kojemu u hrvatskoj historiografiji uopće nije pisano. Situacija je nažalost gotovo identična i u našem javnom tisku općenito. Radi se, naime, o pitanju seksualnosti, koje unutar sebe sadrži čitav niz potproblema: od izvanbračnih veza, senzualnosti i seksualnog ponašanja sve do seksualnih zločina (poput silovanja ili “ neprirodnog” općenja). Budući da za područje Dubrovnika (i općenito Hrvatske) ne postoje potrebne predradnje i objavljena povijesna istraživanja u tom smjeru, ovaj će skromni prilog poznavanju povijesti prostitucije srednjovjekovnog Dubrovnika morati ostati tek zanimljiva crtica koja će rezultirati s više pitanja nego odgovora. Ipak, to nas ne treba priječiti da razmišljamo o problemu jer često puta pravilno postavljena pitanja puno su bolja rješenja nego nepostojeći odgovori. Smatram da se prostitucija u osnovi može definirati kao razmjena seksualnih usluga za novac ili neki drugi poklon, koji se može smatrati plaćom. Tako tijekom povijesti ovog “ najstarijeg zanata na svijetu” možemo pronaći uistinu velik broj različitih tipova prostitucije i prostitutki: od babilonskih hramskih bludnica, preko biblijske Rahabe iz Jerihona, pa sve do današnjih prostitutki. No kako bilo, na primjeru srednjovjekovnog Dubrovnika sve te moguće varijacije moguće je reducirati i klasificirati u dvije osnovne skupine: javne žene (prostitutke) i priležnice. No budući je u srednjovjekovnom Dubrovniku postojao je priličan broj vanbračne djece, čiji su očevi vrlo često bili dubrovački plemići, a istovremeno te veze su mogle trajati i dugi niz godina, pitanje priležništva izlazi iz okvira ovog malog priloga. Stoga se ovdje nećemo više osvrtati na priležnice i vanbračnu djecu, nego ćemo našu pažnju usredotočiti prema javnim ženama i odnosu dubrovačkih vlasti prema njima. Dobro je poznato da je tijekom 14. i 15. stoljeća Dubrovnik bio vrlo često posjećivana luka i usputna stanica brojnih putnika na istok i na zapad, te da je grad uglavnom živio od vrlo razvijene posredničke trgovine. Pri takvom stanju stvari, normalno je pretpostaviti da je grad poput Dubrovnika morao osigurati nekakve oblike zabave za stalno nadolazeće trgovce, putnike, ali i same stanovnike grada. Pored izlaganja crkvenih relikvija, te povremenih državnih i crkvenih proslava u gradu su postojale i krčme, a vrlo je vjerojatno da je u ponudu zabave ulazila i prodaja seksualnih užitaka unutar javnih kuća, ali i izvan njih. Možda nas može iznenaditi što zakoni dubrovačke općine (gradski statuti i druge legislativne knjige) ne posvećuju previše pažnje ovom aspektu javnog života grada. Nadalje, u zakonima dubrovačke općine iz 13. i 14. stoljeća također nema niti jedne odredbe glede stanovanja prostitutki ili limitacije prostora njihovog djelovanja. S druge strane, statuti nekih drugih dalmatinskih gradova iz 14. stoljeća (npr. statuti grada Splita) sadrže takve odredbe. U Dubrovniku prva odredba glede stanovanja i djelovanja prostitutki unutar grada datira iz 1409. godine. S druge strane, iz zapisa kriminalnog suda sasvim je jasno vidljivo da je i prije ove odredbe u Dubrovniku postojao barem jedan dio grada gdje su javne žene “ operirale” , a zvao se je Castelleto. Moguće je da se je tu radilo i o javnoj kući nazivanoj prema dijelu grada gdje je bila smještena, jer i danas jedan dio Dubrovnika nosi ime Kaštel. Glede ovog termina zanimljivo je primijetiti da je u onodobnoj Veneciji naziv “ četvrti crvenih svjetiljki” također bio Castelleto. No kako bilo, pored prostitutki koje su živjele u nekoj vrsti zajednice (castelleto) na čelu koje je bila “ časna majka grešnica” , u gradu su postojale i brojne “ slobodne” prostitutke koje su obavljale svoj posao u svojim domovima ili u kućama svojih svodnika. U toj istoj gradskoj četvrti egzistirao je i određen broj krčmi (koje inače možemo pronaći i u drugim dijelovima grada), te je vrlo vjerojatno, da su javne žene “ operirale” i u ovim krčmama. Muškarci su piće u krčmama vrlo često nadopunjavali s drugim tjelesnim užicima, koje su mogli dobiti od javnih žena. Ovakve “ pustolovine” ponajčešće nisu imale kriminalnu završnicu, te o njima nemamo mnogo sačuvanih podataka u zapisima kriminalnog suda dubrovačke općine. Ipak sačuvani podaci omogućuju sagledati barem površnu sliku odnosa gradskih vlasti spram dubrovačkih dama noći. Čini se da su stranci kao i sami stanovnici grada sasvim otvoreno posjećivali prostitutke, koje su isto tako sasvim otvoreno nudile svoje usluge, te da tako nešto nipošto nije smatrano kriminalnim djelom. Spomenuti nedostatak relevantnih izvora onemogućava nam bilo kakve procjene glede broja aktivnih prostitutki u gradu u ovom razdoblju, a isto se može reći i glede procjene njihove dobi. Ipak, zapisi kriminalnog suda dubrovačke općine svjedoče nam da su čitavo to vrijeme javne žene postojale u gradu i da nisu bile proganjane zbog načina na koji su zarađivale za život, te da je takva situacija potrajala barem do druge polovice 15. stoljeća. Zbog toga smatram da možemo reći kako je vrlo vjerojatno da su dubrovačke vlasti, iako nisu podupirale, u osnovi tolerirale prostituciju. No, iako je prostitucija bila tolerirana u kasnosrednjovjekovnom Dubrovniku, to nije značilo da je ovo zanimanje smatrano časnim ili pristojnim. Naprotiv, kao što je vidljivo iz izvora, zarada prodajom vlastitog tijela za nečiji užitak uglavnom nije smatrana poželjnim i časnim načinom života, iako boljim od krađe i hazardnih igara. Pa zašto su onda dubrovačke vlasti tolerirale prostituciju, iako je svima bilo očigledno da one nemaju baš najbolju reputaciju? Razlog tome ustvari je prilično jednostavan i iznikao je iz svakodnevnog iskustva. Naime, srednjovjekovna muška mladež u Dubrovniku, kao i u drugim europskim gradovima, nerijetko se skupljala u manje ili veće grupe koje su povremeno “ tutnjile” kroz grad u potrazi da dokažu svoju naglo nabujalu muževnost. Mislim da je sličnost glede ovoga s današnjim stanjem stvari više nego očigledna. Velik broj slučajeva svjedoči nam da je objekt na kojem su ti mladići pokušavali dokazati svoju muškost nerijetko bile nezaštićene djevojke i žene, koje bi se slučajno našle na njihovu putu. Iako se čini da nije bilo previše slučajeva silovanja, vlasti su očigledno morale učiniti nešto kako bi smanjile broj napada na žene u gradu i njegovoj okolici. Rješenje je bilo gotovo “ pred njihovim nosovima” i oni su ga objeručke prihvatili - kao i u mnogim drugim europskim gradovima, dubrovačke su vlasti prigrlile prostituciju vjerojatno kao manje zlo od čestih napada na pripadnice ljepšeg spola. No kako bilo, čini se da je ovo potrajalo samo do druge polovice 15. stoljeća, te da se u to vrijeme situacija malko promijenila jer se od tada u Dubrovniku mogu sve češće pronaći slučajevi progona prostitutki.

Autor donosi transkripciju najstarije sačuvanog registra građanskih parinica serednuovjekovnog Zadra koje datiraju iz sredine 14. stoljeća. U kratkom uvodnom teksu upozorava na važnost ove vrste izvore za različita povijesna istraživanja. Sama činjenica da ovaj registar datira iz razdoblja neposredno nakon što je crna smrt poharala Zadar dovoljan je razlog da on bude zanimljiv velikom broju istraživača srednjovjekovnih komuna na istočnojadranskoj obali. Naime, te građanske parnice donose velik broj fragmentarnih podataka o stanju populacije grada i njegove okolice nakon kuge. Navedena su imena ljudi koji sudjeluju u parničenju, te često i genealogije njihovih obitelji u nekoliko zadnjih generacija.

Život u krčmama srednjovjekovnog Dubrovnika svojevrsna je iako ne potpuna ono ipak jasna slika onekim pinjima društvenog života Dubrovnika u kasnom srednjem vijeku. Postoje mnogi izvori za proučavanje ove problematike, ali oni nisu dovoljno sistematizirani, kao što je i inače malo radova o dubrovačkim krčamam, vinu, trgovini vinom i slično - ukratko - krčma i život u njima nisu dovoljni istraženi ili su čak gotovo nepoznati. U stranoj historiografiji, poglavito u europskoj, ovakve se teme već dugo i naveliko istražuju. Primjerice, englesiki i njemački ostraživači odavno su ustvrdili da su krčme, svratišta i drugi ugostiteljski objekti toga tipa bili središta narodne kulture, dnako u gradu i na selu. Građa za dubrovačke prilike pak pokazuje da su se dubrovačke krčme u srednjem vijeku razlikovale od većine europskih uogostiteljskih objekata. Ustroj kasnosrednjovjekovnog Duzbrovnika počivao je na poštivanju tradicije i unutrašnjih ugovorno-pravnih odnosa "okamenjenih" polovicom 14. stoljeća. Promatrano u tom kontestu kontrola je javnog života grada i njegove okolice bila prilično velika. Trgovna vinom i opskrbljenost grada vinom ulazili su u taj sklop, tj. i rčme kao mjesta prometa i potrošnje vina na malo. Srednjovjekovna dubrovačka krčma imala je značajno mjesto u životu grada kao okupljalište i sastajalište gradskog puka, sitnih obrtnika i ostalih namjernika. Kao mjesto okupljanja krčma je dio javnog prostora, bitan dio društvene zbilje srednjovjekovnog Dubrovnika.

Autor razlaže srednjovjekovnu predodžbu o vinu koristeći se narativnim i legislativnim izvorima nastalim u srednjovjekovnom Dubrovniku te ih uspoređuje s drugim sličnim iz ostatka Europe. Na osnovu te usporedbe te rezultata sličnih istraživanja u srednjoj i zap. Europi, autor pokušava sagledati različite oblike predodžbe o vinu.

Autor na osnov narativnih i legislativnih vrela, te kaznenih spisa dubrovačke općine raspravlja o odnosu društvene zajednice srednjovjekovnog Dubrovnika spram problema prostitucije.

Urbana povijest, relativno mlado polje povijesne znanosti koje se u europskoj historiografiji intenzivno razvija posljednjih desetljeća, zahtijeva bez dvojbe interdisciplinarni pristup (iako je interdisciplinarnost nešto što bi se u povijesnim znanostima – osobito u medijevistici – već dugo trebalo podrazumijevati). Ipak, metodologija istraživanja (srednjovjekovnog) grada kao vrlo složenog društveno-prostornog organizma promatranog u širem europskom kontekstu još se definira (pogotovo u hrvatskoj historiografiji). U istraživanju se, osim rezultata drugih disciplina (povijesti umjetnosti, geografije, lingvistike ili/i arheologije), koriste i njihovi metodološki obrasci. U europskoj historiografiji može se pratiti oblikovanje metodološkog pristupa specifičnog upravo za urbanu povijest, koje uključuje i korištenje određenih specijaliziranih znanja (za izradu baza podataka i sl.). Uz konkretne istraživačke primjere raspravljat će se o položaju (srednjovjekovne) urbane povijesti u europskoj odnosno hrvatskoj historiografiji, metodologiji istraživanja i vrstama izvora.

Kao što je to u uvodu svojeg djela o srednjovjekovnom urbanizmu Toskane istaknuo W. Braunfels, uz carstvo (imperium) i crkvu (ecclesia), grad (civitas) je jedan od antičkih koncepata koji su dominantno odredili misaoni svijet srednjovjekovlja. U izlaganju se na temelju komparativne analize pokazatelja o katedralama u gradskim središtima na istočnoj obali Jadrana (Split, Zadar, Trogir, Dubrovnik, Šibenik) raspravlja o mijenama u odnosu između vrhovne vlasti, lokalne crkvene vlasti (biskupa, kaptola) i (lokalnih) svjetovnih vlasti. Katedrale tih gradova mogu se, naime, kroz dinamiku odnosa između navedenih čimbenika tijekom ranosrednjovjekovnog, predkomunalnog i komunalnog razdoblja, promotriti (i) kao paradigme djelovanja lokalnih, tj. specifičnih, i općih okolnosti. S obzirom na pitanja vlasništva, odnosno vlasničkih prava, pozornost je usmjerena na modele financiranja i odlučivanja o gradnji i naknadnim građevinskim zahvatima, odnosno opremanju i održavanju katedralnih zdanja.