Search

Tipološkom i stilskom analizom srednjovjekovnih i novovjekovnih fragmenata keramike s lokaliteta Stari Rakalj ovaj diplomski rad donosi uvid u arheološku baštinu ovoga srednjovjekovnog kaštela. Prvi dio rada objašnjava povijesnu političku situaciju ovoga lokaliteta kao i njegov geografski smještaj. U drugom dijelu objašnjene su metode korištene za provođenje analiza, kao i statistički podaci o obrađenim nalazima. Treći dio objašnjava način na koji se izrađivala keramika srednjeg i novog vijeka, te posljednji četvrti dio bavi se analizom fragmenata te određivanja njihovog mjesta izrade i kronologije. Pažnja je također posvećena određivanju kronologije ljudske aktivnosti na lokalitetu, s obzirom na to da se smatra da je lokalitet opljačkan i spaljen 1510. godine te biva napušten, no prisutni arheološki materijal ne potvrđuje ovu tezu.

Prikaz kritičkog izdanja izvora – Statut Umaga odobren 1528. godine po duždu Pietru Landu, a u koji su uvršteni dijelovi starijih srednjovjekovnih umaških statuta.

Na temelju proučavanja literature, konzervatorskih izvješća i elaborata ovaj diplomski rad na jednom mjestu pokašava što bolje prikazati povijest najočuvanije srednjevjekovne utvrde u Istri, kaštela u Pazinu. Kaštel, koji je bio najvažnija utvrda središnjeg dijela austrijske Istre, pratila je povijest obilježena brojnim sukobima u kojima je stradavao, ali i brojnim dogradnjama i obnovama kako bi građevina što bolje prilagodila suvrmeniji načinima ratovanja. Brojne obnove, dovele su do izmjene prvotnog tlocrta, a sam je Kaštel doživio moderno doba u dobrom stanju budući da je kroz cijelu povijest kontinuirano služio kao rezidencijalna utvrda. Restauriranjem Kaštela u drugoj polovici 20. stoljeća sanirana su sva oštećenja i izvedene su restauracije pojedinih dijelova kaštela kako bi se produžio životni vijek građevine. Based on the study of literature, conervation reports and studies, this thesis is trying to show the history of the most preserved medieval fort in Istria, the castle of Pazin. The castle, which was one of the most important fortress in the central part of Austrian Istria, traces history marked by numeous conflicts, as well as numerous upgrades and renovations in order to better adapt the building to more modern ways of warfare. Numorus renovations led to the alterations of the original floor plan, and Kaštel itself today is in good condition since it has continuosly served as a residential fortress throughout history. With the resorarion od the castle in the second half of the 20th century, all the damage that built up through the years was repaired and some parts of the castle were restored to extend the life of the building.

U radu se po prvi put na jednom mjestu donosi popis poznatih arheoloških lokaliteta i nalazišta u Općini Lanišće na Ćićariji. Popis je sastavljen temeljem terenskog obilaska, speleoloških istraživanja, objavljenih tekstova, pregleda karata, podataka koji se čuvaju u Arheološkom muzeju Istre u Puli te informacija lokalnog stanovništva., This paper presents a list of known archaeological sites in the municipality of Lanišće on Ćićarija, assembled for the first time in one place. The list was compiled on the basis of field survey, speleological explorations, published texts, study of maps, data stored in the Archaeological Museum of Istria in Pula, and the information obtained from the local population.

Ples mrtvaca kao ikonografska tema javlja se u srednjem vijeku širom Europe, a u sebi nosi poruku o jednakosti među ljudima, neovisno o njihovu staležu. Srednjovjekovni umjetnici koristili su različite predloške koji su im bili dostupni: Biblia pauperum, Meditationes Vitae Christi, Legenda aurea, likovni predlošci, drvorezi, iluminirani manuskripti i sl. Prizori umiranja ili smrti običnih ljudi nisu bili temom ikonografskog sadržaja prije kasnog srednjeg vijeka, a počinju se javljati u 14. stoljeću. Tada se javlja prikazivanje nekoliko skupina ikonografske smrti. Ples mrtvaca na beramskim freskama (u crkvi sv. Marije na Škrilinah, 1474.) očuvanošću, motivima i stilom daju neizmjeran doprinos likovnomu nasljeđu srednjovjekovlja i hrvatskoj kulturnoj baštini., The Danse Macabre as an iconographic theme appears in the Middle Ages across all of Europe carrying within it a message of the equality among people regardless of their station in life. Medieval artists used the various templates available to them: Biblia pauperum, Meditationes Vitae Christi, Legenda aurea, artistic templates, woodcuts, illuminated manuscripts, and the like. Scenes of the dying and death of ordinary people were not a theme of iconographic content prior to the Late Middle Ages, but rather begin to appear in the 14th century. There emerge at that time several categories of iconographic deaths. The Danse Macabre of the Beram frescoes (in the Chapel of sv. Marija na Škrilinah, 1474) contributes immeasurably to the artistic heritage of the Middle Ages as well as to Croatian cultural heritage.

Tijekom svibnja 2012. Institut za arheologiju izvršio je tri terenska pregleda za potrebe izrade studija utjecaja na kulturnu baštinu. Riječ je o pregledu područja izgradnje nove državne ceste čvor Prilesje – Kloštar Ivanić – Ivanić-Grad, potom mjestu izgradnje novog čvora Sveta Klara na zagrebačkoj obilaznici, oba zahvata na teritoriju Zagrebačke županije, te trasi spojne ceste između Lupoglava i Vranje u Istarskoj županiji. Najvažniji rezultati dobiveni su prilikom pregleda nove državne ceste na području Kloštar Ivanića, gdje su zabilježena 22 dosad nepoznata položaja s arheološkim nalazima., In May 2012, the Institute of Archaeology carried out field surveys for the purposes of a cultural heritage impact assessment. On the section between the junction Prilesje and Kloštar-Ivanić and Ivanić Grad, a total of 22 sites were identified in the length of 18 kilometres. Medieval pottery was discovered on nearly all these sites, with fewer finds from antiquity and prehistory. However, the really important result is, in fact, the locating of sites that were hitherto unknown in this poorly investigated area. In the area of the construction of the Sv. Klara junction on the Zagreb bypass, a total of 5 concentrations of surface finds were identified, where older and more recent material were mixed together, which is consistent with the fairly high intensity of construction in the urban periphery area. The last survey was carried out in the Istria County between Lupoglav and Vranje. The well-known structures of the prehistoric and rich medieval heritage of the Lupoglav area are not jeopardised by the construction of the new road although the existence of new sites may be concealed by the impassable vegetation.

U drugoj knjizi Bertošina zbornika objavljeno je 35 priloga (autori: Vesna Girardi Jurkić, Tomislav Popić, Nella Lonza, Klara Buršić-Matijašić, Lujo Margetić, Marko Jerković, Franjo Šanjek, Peter Štih, Gordan Ravančić, Zoran Ladić, Darko Darovec, Fulvio Šuran, Vito Paoletić, Lovorka Čoralić, Zdenka Janeković-Römer, Franjo Emanuel Hoško, Danijela Juričić Čargo, Marija Mogorović Crljenko, Nenad Vekarić, Elena Uljančić-Vekić, Jakov Jelinčić, Stanislav Tuksar, Vladimir Stipetić, Hrvoje Petrić, Milorad Pavić, Mithad Kozličić, Mirela Altić, Raul Marsetič, Danijela Doblanović, Dean Krmac, Urška Železnik, Josip Vrandečić – Marko Trogrlić, Dragutin Pavličević, Stijepo Obad, Nevio Šetić) koji multidisciplinarnim pristupom obrađuju pojedine segmente povijesti hrvatskih i susjednih zemalja tijekom kasne antike, srednjovjekovlja i novovjekovlja.

U izlaganju se ukazuje na pojavu tzv. procesa demokratizacije u pisanju privatno-pravnih dokumenata na području dalmatinskih i istarskih komuna. Naime, za razliku od razdoblja ranog i većeg dijela razvijenog srednjeg vijeka, od sredine 13. stoljeća dolazi do pojave zapisivanja sve većeg broja raznih privatno-pravnih dokumenata. Isti ovaj proces može se pratiti i na području komunalnih i gradskih zajednica drugih mediteranskih regija. Za većinu istočno-jadranskih komuna druge polovine 13. i prve polovine 14. stoljeća postoje stotine sačuvanih dokumenata ove vrste. Njihov broj osobito raste od sredine 14. stoljeća, a svoj procvat doživljava u 15. st. kada se prakticiranje bilježenja privatno pravnih dokumenata uvriježilo među pripadnicima svih društvenih stale unutar komuna. Dva osnovna preduvjeta za pojavu demokratizacije u pisanju privatno-pravnih dokumenata, odnosno slobodnog prakticiranja bilježenja isprava među svim komunalnim društvenim slojevima bila je čvrsta uspostava institucije plaćenih komunalnih bilježnika te pravna regulacija kroz komunalne statute, a prema kojoj je svim stanovnicima komuna, bez obzira na stalešku pripadnost, dana sloboda sastavljanja privatno-pravnih ugovora raznog sadržaja, a koju su građani, seljaci, stanovnici i doseljenici objeručke prihvatili.

Nakon podsjećanja na ulogu svetaca zaštitnika u kršćanskoj tradiciji izdvojeno je sedam svetaca (Akacije, Andrea Avelino, Cirijak, Gertruda, Julijan Bolničar, Rita i Stjepan Prvomučenik) koji se tradicionalno štuju kao zaštitnici i priskrbitelji spokojne smrti. Istraženo je njihovo prisustvo, korijeni i etnomedicinske refleksije njihovog kulta na primjeru Istre. Posebna pozornost posvećena je najzastupljenijem među njima – Stjepanu Prvomučeniku. Hagiotopografskom analizom rasprostranjenosti njegovih titulara dolazi se do dvojakoga zaključka. Budući da je u agrarnom dijelu Istre pojava bubrežnih i žučnih kamenaca razmjerno česta, sv. Stjepan je primarno štovan kao zaštitnik od litijaze, a tek posredno i kao priskrbitelj spokojne smrti. S druge strane, isto tako je moguće da je spokojna smrt bila idealom baš u poljoprivrednim krajevima, manje agresivnim od stočarskih, urbanih i trgovačkih sredina. Budući da u siromašnim, ruralnim sredinama i malim gradovima karakterističnima za središnju Istru nije bila razvijena institucionalizirana hospicijska skrb, u zaključku se tradicija štovanja sv. Stjepana i spomenutih svetaca zaštitnika spokojne smrti objašnjava kao osebujan refleks srednjovjekovnoga pučkog shvaćanja dostojanstvenoga umiranja., After recalling the role of patron saints in the Christian tradition, seven saints – Acacius, Andrea Avellino, Cyriacus, Gertrude, Julian the Hospitaller, Rita, and Stephen the Martyr – traditionally venerated as protectors and providers of a peaceful death, have been selected. The following topics were researched: the presence and roots of these patron saints, and the ethnomedicinal reflections of their cult in the example of the Istrian peninsula in western Croatia. Particular attention has been given to the most represented among them – St. Stephen the Protomartyr. A hagiographic and topographic analysis of the distribution of the places or religious buildings bearing his name leads to two different conclusions. On the one hand, since kidney and gallstone problems occur relatively frequently in the agricultural part of Istria, St. Stephen is primarily venerated there as a protector against lithiasis, and only indirectly as a provider of a peaceful death. On the other hand, it is also possible that a peaceful death was an ideal precisely in the agricultural parts of the region, which were less aggressive than the centres of cattle breeding and trade, or urban areas. Since the poorer rural areas and villages, which are typical of the central part of Istria, did not have a developed institution of hospice care, and to conclude the tradition of worshipping St. Stephen and the other saints mentioned, providers of a peaceful death, is now explained as a specific reflection of the popular medieval understanding of dignified dying.

Prikaz terenskog pregleda područja izgradnje nove spojne ceste Lupoglav - Vranja u Istarskoj županiji.

Nakon podsjećanja na ulogu svetaca zaštitnika u kršćanskoj tradiciji izdvojeno je sedam svetaca (Akacije, Andrea Avelino, Cirijak, Gertruda, Julijan Bolničar, Rita i Stjepan Prvomučenik) koji se tradicionalno štuju kao zaštitnici i priskrbitelji spokojne smrti. Istraženo je njihovo prisustvo, korijeni i etnomedicinske refleksije njihovog kulta na primjeru Istre. Posebna pozornost posvećena je najzastupljenijem među njima – Stjepanu Prvomučeniku. Hagiotopografskom analizom rasprostranjenosti njegovih titulara dolazi se do dvojakoga zaključka. Budući da je u agrarnom dijelu Istre pojava bubrežnih i žučnih kamenaca razmjerno česta, sv. Stjepan je primarno štovan kao zaštitnik od litijaze, a tek posredno i kao priskrbitelj spokojne smrti. S druge strane, isto tako je moguće da je spokojna smrt bila idealom baš u poljoprivrednim krajevima, manje agresivnim od stočarskih, urbanih i trgovačkih sredina. Budući da u siromašnim, ruralnim sredinama i malim gradovima karakterističnima za središnju Istru nije bila razvijena institucionalizirana hospicijska skrb, u zaključku se tradicija štovanja sv. Stjepana i spomenutih svetaca zaštitnika spokojne smrti objašnjava kao osebujan refleks srednjovjekovnoga pučkog shvaćanja dostojanstvenoga umiranja., After recalling the role of patron saints in the Christian tradition, seven saints – Acacius, Andrea Avellino, Cyriacus, Gertrude, Julian the Hospitaller, Rita, and Stephen the Martyr – traditionally venerated as protectors and providers of a peaceful death, have been selected. The following topics were researched: the presence and roots of these patron saints, and the ethnomedicinal reflections of their cult in the example of the Istrian peninsula in western Croatia. Particular attention has been given to the most represented among them – St. Stephen the Protomartyr. A hagiographic and topographic analysis of the distribution of the places or religious buildings bearing his name leads to two different conclusions. On the one hand, since kidney and gallstone problems occur relatively frequently in the agricultural part of Istria, St. Stephen is primarily venerated there as a protector against lithiasis, and only indirectly as a provider of a peaceful death. On the other hand, it is also possible that a peaceful death was an ideal precisely in the agricultural parts of the region, which were less aggressive than the centres of cattle breeding and trade, or urban areas. Since the poorer rural areas and villages, which are typical of the central part of Istria, did not have a developed institution of hospice care, and to conclude the tradition of worshipping St. Stephen and the other saints mentioned, providers of a peaceful death, is now explained as a specific reflection of the popular medieval understanding of dignified dying.

Izvješće donosi rezultate terenskog pregleda područja izgradnje spojne ceste između obilaznice Vranje i naselja Lupoglav, u Istarskoj županiji, te utjecaj zahvata na kulturnu baštinu.

The Istrian town of Vodnjan hosts a collection of mummified bodies and relics. Three mummies are completely preserved and belong to Blessed Leon Bembo, St Giovanni Olini, and St Nicolosa Bursa, while the other three are mummified remains of St Barbara, St Sebastian, and St Mary of Egypt. This article gives an overview of the three completely preserved bodies, including their external condition, hagiographic data, statements and hypotheses that need verification by future targeted scientific research. Although local populations attribute divine properties to the remains and treat their continued preservation as a mystery, their origin is probably similar to that of other mummified saints. A scientific study performed on the mummies will probably help to reveal the true origin and type of mummification of the bodies. Additional paleopathological research could also determine the cause of death, if the saints died by natural causes, or attest to any mutilation or sign of torture suffered in life and confirm them as the cause of death. Proper bioarchaeological research could bring useful osteobiographical updates to the existing records about these saints., Istarski grad Vodnjan čuva zbirku mumificiranih tijela svetaca i relikvija. Tri mumificirane relikvije potpuno su očuvana tijela bl. Leona Bemba, sv. Ivana Olinskog i sv. Nikoloze Burze, dok su preostale tri mumificirane relikvije nepotpuni ostaci sv. Barbare, sv. Sebastijana i sv. Marije Egipatske. Članak daje pregled triju kompletno sačuvanih tijela, predstavljajući njihovo vanjsko stanje i očuvanost, hagiografske podatke, izjave iz vremena pronalaska mumija te hipoteze koje bi ciljana znanstvena analiza mogla rasvijetliti. Iako im tamošnje stanovništvo pridaje nadnaravne moći i smatra njihovo očuvanje božanskim djelom, njihovo je podrijetlo najvjerojatnije jednako kao i ostalih mumija svetaca koje se čuvaju u drugim europskim crkvama. Dodatna paleopatološka istraživanja mogla bi rasvijetliti uzrok smrti svetaca koji su umrli prirodnom smrću, utvrditi mutilacije i traume nastale tijekom mučenja i potvrditi ih kao uzrok smrti. Ciljana i svrsishodna bioarheološka analiza nadopunila bi sadašnje spoznaje i biografske podatke.

Feudalna gospoštija Lupoglav smještena je u sjeveroistočnom dijelu Istre i najsjeverniji je posjed Kuće Austrije na poluotoku. Obuhvaćala je područje Semića, Gorenje i Dolenje Vasi, Lesišćine i Lupoglava, glavnog središta po kojem je i dobila ime. Tijekom prošlih stoljeća ovo je važno križište starih puteva imalo veliko značenje. Smatra se da je već oko 1000. godine na tom mjestu postojala utvrda iz koje se moglo kontrolirati trgovačke putove koji su tuda prolazili. Prvi je spomen Lupoglava u diplomi o darivanju nekih sela i utvrda istarskom markgrofu Ulrichu od strane Henrika IV. god. 1064., kada je mjesto zabilježeno kao Lompaga, iako i danas neki stručnjaci taj termin ne poistovjećuje s Lupoglavom. Povjesničar Bernardo Benussi navodi da se u diplomama iz 1102. kaštel bilježi kao castrum Mahrenfels, 1264. kao castrum Lupoglau, a obližnja Gorenja Vas kao Ober Lupoglau. God. 1374. Pazinsku su knežiju dobile austrijske vojvode, a alodijalna gospoštija Lupoglav pripala je goričkoj obitelji Eberstein. Koncem XIV. stoljeća kao njezina se vlasnica spominje Anna Eberstein, koja je u dobi od 22 godine postala udovica, a malo poslije udala se za kapetana Pazinske knežije Güntera Herbersteina, kojega je 1409. proglasila nasljednikom svojih dobara. God. 1525. braća Georg, Sigismund i Wilhelm Herberstein pregovarala su o ustupanju gospoštije češkom kralju i austrijskom nadvojvodi Ferdinandu I., od kojeg su u zamjenu trebala dobiti štajersku grofoviju Neitberg. Upravljanje Lupoglavskom gospoštijom nadvojvoda je privremeno povjerio pazinskom kapetanu Jakobu Der Düru, a zatim ju je 1527. ustupio senjskom kapetanu Petru Kružiću. God. 1634. gospoštiju je za 42000 florina kupio pravnik i barun Pompeo II. Brigido, koji je umro 1640. u Grazu, u dobi od samo 45 godina. Budući da nije bio oženjen i nije imao vlastitih nasljednika, lupoglavski je posjed ostavio braći Lorenzu i Girolamu. U vlasništvu te obitelji Lupoglav je ostao više od dva i pol stoljeća. Jedan od najuglednijih žitelja kaštela bio je Pompeo IV. Brigido, kojeg je 1777. carica Marija Terezija imenovala grofom. U svojoj je ljetnoj rezidenciji on racionalizirao poljoprivredu i 1775. u njoj počeo uzgajati angorske koze te egipatske i merino ovce. Tako je Lupoglav postao prosperitetno imanje, na kojem je sve poslove vodio poseban upravitelj. Nasljedna linija Lorenza Brigida postala je važna u vrijeme potomaka njegovog drugog unuka Pompea III. i praunuka Giovannija Girolama, čiji je sin Pompeo IV. od 1782. do 1803. bio tršćanski upravitelj i svakako najugledniji član obitelji. Pompea IV. Brigida naslijedio je sin Paolo, a njega unuke Paolina i Fernanda Brigido, koje su 1883. svoje lupoglavske posjede prodale Tommasu Sottocoroni iz Vodnjana. Današnji lupoglavski kaštel više izgleda poput gospodarske zgrade, a nalazi se na malo povišenom položaju ispod brda. Sastoji se od čvrste pravokutne građevine na dva kata, oko koje se nalaze zidine. Na uglovima postoje četiri zdepaste kule, koje malo proviruju izvan zidina. U pomoćnoj zgradi u prizemlju još je uvijek vidljiv stari zatvor, u kojem su se vjerojatno nalazili posljednji feudalni podanici, koji su 1847. podignuli pobunu protiv svojega gospodara. Nije poznato na koji je način stara lupoglavska utvrda tako brzo propala, da je od nje ostala samo hrpa ruševina. Neki smatraju da je nastradala u požaru, drugi misle da ju je pogodio potres. U svakom slučaju, njezine su ruševine u velikoj mjeri poslužile pri gradnji novoga kaštela. Kada je oko 1680. barun Johann Weickhard Valvasor proputovao sjevernu Istru, često crtajući svojom rukom panoramu istraženih lokaliteta, stari je lupoglavski kaštel još stajao neoštećen na svojemu mjestu. Imao je visoke zidine i čvrste kule, a do njega se stizalo krivudavim putom koja je išao uz brdo. rošlost Vranje vezuje se za tri nukleusa (stari kaštel, Baričevići i današnja Vranja), od kojih posljednja dva i danas postoje kao naseljena mjesta. Stara je utvrda nastala na strateški vrlo zanimljivome i iznimno važnome mjestu, jer je smještena na uskoj izbočenoj stijeni s tri strane okruženoj provalijama kojima teku bujice potoka koje se slijevaju s Učke. Kaštel nije imao ni oblik ni izgled feudalnog dvorca, već je bio isključivo vojna utvrda za obranu stanovnika. Oko 1700. već je bio u ruševinama. U Državnom arhivu u Veneciji u fondu “Provveditori sopraintendenti alla Camera dei Confini”, nalaze se stari spisi o pljački Lupoglava, kaštela u Austrijskoj Istri. Pohod je obavljen iz Trsta, a u njemu su sudjelovali mletački podanici. Iako se dogodio 13. studenog 1782., iz sačuvanih se dokumenata uočava da je sudski proces o njemu trajao više godina, a završio je u siječnju 1786. Opširna dokumentacija o pljački Lupoglava sadrži niz spisa o ovom neugodnom događaju, koji je značajno opterećivao tadašnje mletačko-austrijske odnose. Važan dio lupoglavskog područja predstavlja i planina Učka, koja je tijekom prošlosti oduvijek bila moćna prirodna prepreka, posebice u prometnim vezama između Istre i njezinog zaleđa. Istaknuti i osamljeni položaj brda neprestano je privlačio pozornost mnogobrojnih putopisaca, istraživača i znanstvenika iz čitave Europe. U XVIII. stoljeću Učku su posjetili mletački botaničar Zanichelli, te francuski liječnik i prirodoslovac Hacquet koji je službovao u Ljubljani. U XIX. stoljeću pohodili su je tršćanski botaničar Tommasini, član engleskog poslanstva u Beču Stranways, znameniti njemački botaničar Reichenbach, te riječki profesor Lorenz. God. 1838. na Učku je stigla ekspedicija koju je osobno vodio saski kralj Fridrik August, a u kojoj se nalazio i pukovnik Jelačić, kasnije hrvatski ban. Od arhivskih vrela o ovom kraju ne smije se izostaviti ni dokument o prodaji lupoglavskog kaštela, koju je 1895. započeo tadašnji vlasnik, Tommaso Sottocorona iz Vodnjana. Tri stranice teksta sastavljene su talijanskim jezikom, lijepim i čitljivim rukopisom. Dokumentu je priložen i detaljni crtež kaštela i njegovog područja. U omjeru 1 : 2880 predstavlja čitavo zdanje: prizemlje, prvi i drugi kat. Važno je naglasiti da su ucrtani i putovi: s istoka prilazna cesta iz Vranje, a sa zapada cesta za Roč i Buzet. Ubilježena je i carsko-kraljevska istarska državna željeznica, koja kaštel okružuje s tri strane. U Državnom arhivu u Rijeci postoje topografski crteži sjeverne i sjeveroistočne Istre iz druge polovice XIX. stoljeća. Na njima je ucrtano i lupoglavsko područje. Crteži su važni jer predstavljaju temelj za buduća kartografska istraživanja i stvaranje suvremenih zemljovida. Osim toga, sadrže niz dragocjenih podataka za povijesnu toponimiju tog područja (primjerice, ekonime, oronime i sl.). Interesantno je proučiti i teme iz prošlosti triju sela Lupoglavštine. Brest pod Učkom (590 m nadm. vis.) smješten je na jugoistočnom dijelu Ćićarije, na visoravni iznad ceste koja povezuje Lupoglav i Matulje, ispod obronaka brda Šebrn (818 m). U prošlosti je pripadao vranjskom području, a u XVI. je stoljeću koloniziran morlačkim žiteljstvom (tzv. Ćićima). Na njegovom području postoji niz zanimljivih špilja i gradina. U srednjovjekovnim se vrelima rijetko spominje, a češće je zabilježen u novom vijeku, posebice u urbarima Pazinske knežije. Semić (535 m nadm. vis.)ima crkvu sv. Lovre, s 14 m visokim zvonikom. U srednjem je vijeku bio kapelanija Tršćanske biskupije, a prema biskupskom izvješću Antonija Marenzija iz 1650. Božju je službu u njemu obnašao župnik iz Roča. Kada su 5. svibnja 1275. (tj. 1325., prema nekim tumačenjima) akvilejski patrijarh Raimondo Della Torre i gorički grof Albert sklopili sporazum o međusobnim granicama, Semić je – poput Vrha, Sovinjaka, Gologorice i Krbuna - zabilježen kao posjed Mainarda od Schwarzenburga, vazala grofa Alberta Goričkog. Selo se ponovno spominje 1327. kao posjed akvilejske crkve u rukama Corrada Schwarzenburgškog. Zabilježen je i 1409., kada su se određivale granice između Roča i Lupoglava, tada u vlasništvu Günthera Herbersteina. Prema izvješću rašporskog kapetana Bernarda Tiepola, Semić su 1618. spalili mletački vojnici, koje su vodili Scipione, Verzo i Marco Verzi. U tim je sukobima veliku važnost imala cesta koja povezuje Semić i Roč. Spomenut u radovima povjesničara i arheologa koji proučavaju istarsku prošlost, Semić i danas privlači pozornost različiutih stručnjaka. Lesišćina je naziv za 19 zaselaka na brežuljkastom području, oko 5 km jugozapadno od Lupoglava, na nadmorskoj visini od uglavnom oko 300 do 400 m. Glavni je sakralni objekt tog područja crkva sv. Stjepana prvomučenika, sagrađena vjerojatno na mjestu starije crkve sv. Petra koja je srušena. Smještena je na povišenom položaju, na nadmorskoj visini od 333 m. Pripada župi sv. Martina biskupa sa sjedištem u Dolenjoj Vasi. Lesišćina se spominje u istim povijesnim vrelima gdje i Semić, a u tom su smislu najznačajniji gospoštijski urbari. I njezini žitelji sudjelovali su i u poznatoj Lupoglavskoj buni 1847., kada su u čitavoj Habsburškoj Monarhiji trajno ukinuti feudalni odnosi. O prošlosti područja Lesišćine ne postoji ni danas niti jedan zaseban uradak, pa se ono u pojedinim člancima spominje uglavnom samo usputno, kao dio lupoglavskog područja. Oko ruševina starog kaštela Lupoglava i danas su uočljivi dijelovi obrađenog kamena, temelji kuća i obrambenih rovova, a pronađene su i cigle s nekadašnjeg krova te ulomci keramike. Postoji i tajnovita legenda o zakopanoj kočiji s blagom, koju ponekad vole ispričati tamošnji žitelji. Bogata lupoglavska baština još uvijek nije istražena do kraja, a valja se nadati da će u budućnosti uslijediti i njezina kvalitetnija valorizacija.

U travnju 2010. obavljen je terenski pregled područja planiranog zahvata izgradnje plovnog kanala "Grad Pag -Košljun" u cilju utvrđivanja stanja postojeće kulturno-povijesne baštine. Unutar prostora utjecaja nalaze se ostatci Staroga Grada, ali i sama renesansna jezgra današnjeg grada Paga. U veljači iste godine obavljen je i terenski pregled područja sanacije kamenoloma Vranja na Učkoj, a također za potrebe utvrđivanja moguće ugrožene baštine.

U travnju 2010. godine obavljen je terenski pregled područja planiranog zahvata izgradnje plovnog kanala „Grad Pag – Košljun“ u cilju utvrđivanja stanja postojeće kulturno-povijesne baštine. Unutar prostora utjecaja nalaze se ostatci Staroga Grada, ali i sama renesansna jezgra današnjeg grada Paga. U veljači iste godine obavljen je i terenski pregled područja sanacije kamenoloma Vranja na Učkoj, a također za potrebe utvrđivanja moguće ugrožene baštine., For the needs of a cultural heritage impact study carried out in 2010 by the Institute of Archaeolog y, two field surveys were conducted. On the island of Pag, the planned construction area of the navigable Town of Pag-Košljun Channel was surveyed. The channel enters Pag Bay near the historical nucleus of the town of Pag, built in the middle of the fifteenth century. Its continuation foresees the use of the existing salt pan channel. This passes directly by the ruins of the Old Town of Pag, which existed at this site until its inhabitants moved to its present-day position. Near the settlement of Košljun, the small Church of St. Lucy was identified, probably dating from late antiquity. The possible existence of the remains of the port of discharge of the Old Town in the Bay itself has been pointed out, as has that of underwater finds in the salt pan channel. On the western slopes of Mount Učka, the area planned for the restoration of Vranja quarry was surveyed. It is situated in an area managed by the Učka Nature Park. A field survey has shown that no cultural goods are endangered by the planned intervention.

Zidne slike u crkvi sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkom spadaju među rijetke spomenike istarskoga srednjovjekovnog slikarstva o kojima je B. Fučić iznio samo preliminarne zaključke, ali nikada nije ulazio u njihovu podrobniju analizu niti ih pokušao preciznije kontekstualizirati u okvirima europskoga stvaralaštva 11. stoljeća. Tek je nakon nedavnog čišćenja ovih fresaka do izražaja došla njihova iznimna kvaliteta te je omogućena njihova temeljitija analiza. Ikonografskom i stilskom analizom zidnih slika u crkvi sv. Martina u Svetom Lovreču, potkrijepljenom obiljem komparativnih primjera, pokazano je da se radi o iznimnom i jedinstvenom ostvarenju europskoga srednjovjekovnog stvaralaštva. Također, iznesene su pretpostavke mogućoj provenijenciji, vremenu i okolnostima nastanka ovih zidnih slika te je ukazano na njihovo značenje u korpusu istarske i europske srednjovjekovne umjetnosti.

Antika i srednji vijek u svakom pogledu predstavljaju antitezu: Antika je politeistička, empirijska, paganska, okrenuta prirodi, neposrednom istraživanju i iskustvu prirode. Srednji vijek, kršćanski, monoteistički, očekuje vjeru, prihvaćanje bez istraživanja i opita, antika svoj panteon gradi maštovito i šareno, kao samo nešto raskošniju i veseliju nadgradnju našeg nesavršenog svijeta, kršćanski srednji vijek očekuje blještavi i apsolutno konačni susret i sjedinjenje s Bogom. Teško je u miljeu pravovjernog srednjeg vijeka, usred propisanih i bespogovorno prihvaćanih dogmatskih motiva zamisliti prikaze elemenata antičke, poglavito mitološke ikonografije. Znamo, iz popularnih izdanja povijesti kulture i umjetnosti, štoviše, iz školskih se udžbenika sjećamo da je renesansa ponovo otkrila antiku, koja je stoljećima ležala pokopana pod zemljom i pod zaboravom. Zato se i zove renesansa – ponovno rođenje, jer je klasični svijet nakon tisućljetnog sna ponovo otkriven. Pa ipak, stvari nisu ni izdaleka tako jednostavne: Antički motivi žilavo kontinuiraju i provlače se kao rijeka ponornica 'mračnim' srednjovjekovljem. Štoviše, antički motivi prihvaćeni su i u učenim raspravama kao argument. Mit i mitološki junaci i priče uklapaju se i tumače u teološkim raspravama, krase romaničke i gotičke crkve, civilne palače i komunalne zgrade. Mnogi motivi nisu još niti valjano objašnjeni, neki se pojavljuju tek kao dekorativni dodatak, neki kao opsežan i sadržajan ikonografski citat, a neki ukazuju na određene, neprihvatljive inačice jedinstvenoj doktrini... Uđemo li, npr. u Celjsku kapelu crkve svetog Danijela u Celju, susrest ćemo se s likovima nagih sirena, kentaura, također obnaženih ženskih grudi, Scilom, kojoj samo nedostaje blizanka Harbida, kako bi nam otežale pristup oltaru. Kako ne bi bilo sumnje da smo ušli u neko pagansko svetište, tu je i Sveti Ivan Evanđelist, likovi redovnika, te pelikan, kao prefiguracija božanske žrtve. Sa zidova zagrebačke ili praške katedrale prijete nam zmajevi i grifoni, razlistale maske i demonski psi. Mitski grifon, jednako kao i drugi krilati hibrid (Himera?), gleda nas s romaničkog portala bečke katedrale, a s komunalne palače u Puli naga sirena. Pored crkvenih prostora i istaknutih civilnih palača, mnogi se antički junaci i mitske nemani kriju u bogatoj srednjovjekovnoj heraldici: zmajevi, grifoni i nimfe obavezni su likovi grbova, jednako kao i grčki heroji poput Herakla ili Perzeja, čije se prisustvo nerijetko pravda 'ozbiljnim' genealoškim studijama koje dokazuju izravno podrijetlo roda od dotičnog antičkog junaka. Jednako tako, slika neba srednjovjekovnog čovjeka, nije bila posuta zviježđima kršćanskih motiva i slikama svetaca, nego je zadržala sve antičke i mitološke nazive, a planeti se dalje imenuju imenima glavnih rimskih božanstava. Pokušaji nekih teologa i autora, da se zviježđima priskrbe prihvatljiviji atributi, nisu polučili nikakav uspjeh. S druge strane, jedno takvo, naizgled sinkretističko okruženje, prati najoštrija doktrinarna isključivost koja bez ustručavanja spaljuje i na drugi način konačno eliminira svako otpadanje od vjere, vodi križarske ratove protiv inovjeraca koje ne smatra niti vrijednima življenja i tako dalje. Kako u takvom okruženju shvatiti i tumačiti šarenilo paganskih, inovjerskih i bezvjerskih motiva na fasadama crkvā, štoviše, u samim crkvama? Analizom pojave jednog zanimljivog (pred)antičkog motiva u Istri, svjesni smo, nećemo zadovoljavajuće odgovoriti na sve ove krucijalne dvojbe i suprotnost, ali možda uspijemo barem rasvijetliti okolnosti koje su dovele do pojave jednog od ovih motiva nakon antike ponovo u kasnom srednjem vijeku. Namjera nam je obraditi ponovnu pojavu motiva orla i zmije u Istri u antici i kasnoj gotici.

Njemački hodočasnici su u razdoblju od kraja XIV. do početka XVII. st. bili česti gosti u hrvatskim krajevima tijekom svojih proputovanja prema Svetoj zemlji. Zahvaljujući njihovim zapisima, od kojih su neki kasnije postali najpopularnija tiskana djela, omogućen nam je uvid u njihova znanja o hrvatskim krajevima. Uloga Mlečana u sticanju informacija bila je velika, ali su tek borbe s Turcima privukle trajno pozornost Nijemaca na naše krajeve. Općenito gledano Hrvatska je imala jasan politički status, ali su im njene granice i prostiranje bili su slabo poznati.

Njemački su hodočasnici bili od kraja XIV. do početka XVII. stoljeća česti gosti u hrvatskim krajevima tijekom proputovanja prema Svetoj zemlji. Zahvaljujući njihovim zapisima, od kojih su neki poslije postali najpopularnija tiskana djela, omogućen nam je uvid u njihova znanja o hrvatskim krajevima. Uloga Mlečana u stjecanju informacija bila je velika, ali tek su borbe s Turcima trajno privukle pozornost Nijemaca na naše krajeve. Općenito, Hrvatska je imala jasan politički status, ali se malo znalo o njezinim granicama i područjima na kojima se prostirala., It was as early as the crusader period that pilgrims’ writings started, but they reached their peak at the end of the fifteenth century. Since the majority of the pilgrims were German, most of their travel books were preserved. The journey started and finished in Venice and the travellers had to sail along the Croatian coast of the Adriatic Sea. It is obvious from their writings that they brought more or less knowledge from their own lands. Knowledge about Croatia improved due to political, cultural, economic and religious relations, and it was particularly broadened during the fights against the Ottoman Empire. In spite of all this, most Germans did not understand the political borders at the time because they depended on Venetian guidebooks for pilgrims. They wrote, namely, in general about “Slavonia”, which was an ethnic term, and not a political replacement name for the Croatian lands. The information from nautical charts or printed works of ancient cartographers was not much better. In this respect, the names of Dalmatia, Croatia and Slavonia were confronted all the time. Only those pilgrims who came into direct contact with the Croatian population could get a better idea. The political status of the Croatian Kingdom as well as its Christian affiliation were much better known, and it is therefore understandable that the Germans sympathized with the Croatians during the fights against the Turks. Later, we find information that some of them gave financial support for the defense. The fact that Croatia was wrongly included in the Holy Roman Empire can be explained by the aspirations on part of the three emperors from the House of Habsburg who asserted this in their titles. In principle, the German pilgrims knew that the Venetian Republic gained rule over Dalmatian towns by purchase and conquest. The towns of Zadar and Dubrovnik made the strongest impressions on the travellers because of their secular as well as ecclesiastical buildings and sights. By the end of the sixteenth century the German pilgrimages had become very rare, and the Venetians were not as powerful as they had been. Due to the threat from the Turks Croatia grew more committed to Vienna.

U radu su prezentirana nova istraživanja povezana s dva primjera zidnoga slikarstva 11. stoljeća, koje je sačuvano u dvije najznačajnije istarske građevine ranoromaničkoga razdoblja: u crkvi sv. Mihovila u Kloštru nad Limskim kanalom i u crkvi sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkom. Uz kratak osvrt na ranija istraživanja iznesena su neka nova saznanja o mogućem podrijetlu slikarskih radionica koje su oslikavale te dvije istarske crkve, prije svega na temelju usporedbi zidnih slika sa sačuvanim primjerima južnonjemačkoga slikarstva 11. stoljeća. Stilske karakteristike zidnih slika, ali i obilježja arhitekture i arhitektonske plastike te, konačno, uvid u cjelokupni kulturno-povijesni kontekst, poslužili su kao važan oslonac za prijedlog njihove datacije. Posebno su istaknute neke od povijesnih ličnosti koje bi se mogle povezati s narudžbom zidnih slika, s obzirom na podatke koji potvrđuju povezanost pripadnika najviših društvenih slojeva s južnonjemačkim prostorima. Naposljetku je istaknut značaj ovih zidnih slika za razumijevanje i ispravnu interpretaciju ne samo regionalne, već i europske srednjovjekovne umjetničke baštine te je ukazano na nužnost njihova očuvanja i adekvatne prezentacije javnosti.

Autor u izlaganju razmatra putopise kasnosrednjovjekovnih zapadnoeuropskih svjetovnih i duhovnih ljetopisaca - hodočasnika, posebno se osvrčući na izričaje civilizacijskih predrasuda i nerazumijevanja prema društvima, ljudima, običajima i navikama u svakodnevnom životu stanovništva komuna Istre i Dalmacije.

Tema doktorskoga rada je istarsko zidno slikarstvo 11., 12. i 13. stoljeća. Rad je sinteza i revizija svih dosadašnjih istraživanja, u kontekstu mnogobrojnih istraživanja europske umjetnosti objavljenih u posljednjih pedesetak godina, s ciljem reinterpretacije i revalorizacije istarskoga slikarstva u europskim okvirima. Težište rada je na primjerima slikarstva koji se izdvajaju svojom kvalitetom i koji su bolje sačuvani te stoga daju osnove za komparativnu analizu i kritičku revalorizaciju. Upravo na temelju proučavanja istarskoga slikarstva preispituje se značenje te problematizira način i opravdanost uporabe termina poput «postotonsko slikarstvo», «adriobizantsko slikarstvo», «italo-bizantsko slikarstvo», «benediktinsko slikarstvo», «slikarstvo Zapada», «akvilejski slikarski krug», «sjevernojadranski slikarski krug», «venecijansko-salzburški slikarski krug» i sl. Interpretacija pojedinih primjera zidnoga slikarstva, odnosno spomenika u cjelini, ne temelji se isključivo na likovnim karakteristikama zidnih slika. Rezultati ikonografske i formalne analize, koja je dosljedno provedena kroz cijeli rad, važna su polazišta za zaključke o svakom pojedinom primjeru zidnoga slikarstva. U njihovoj se interpretaciji, međutim, također referira na pisane povijesne izvore ; uvažava se cijeli kulturno-povijesni kontekst, a koristi se i relevantnim podacima koji se mogu iščitati iz arhitektonskog koncepta građevine ili njezine skulptorske dekoracije. U radu je potvrđeno da se istarsko slikarstvo 11., 12. i 13. stoljeća ne može i ne smije razmatrati samo u lokalnim okvirima. Šest je primjera slikarstva izdvojeno, kao ostvarenja čije su poznavanje i pravilna interpretacija važni za razumijevanje umjetničkog stvaralaštva u široj regiji – zidne slike u Sv. Mihovilu u Kloštru nad Limskim kanalom, Sv. Martinu u Svetom Lovreču Pazenatičkom, Sv. Agati kod Kanfanara, Sv. Foški kod Peroja, Sv. Jerolimu u Humu i Sv. Vincentu u Svetvinčentu. Analiza je pokazala da su najbolji među majstorima koji su oslikavali istarske crkve školovani na području sjeverne, odnosno sjeveroistočne Italije te nekadašnjih južnonjemačkih pokrajina. Kako je naglašeno u radu, pojedini od obrađenih primjera istarskoga slikarstva spadaju među rijetka svjedočanstva djelatnosti ovdje prepoznatih slikarskih škola ili radionica, odnosno među malobrojne sačuvane primjere monumentalnog slikarstva koji se mogu pripisati prepoznatom umjetničkom krugu. Naposljetku, ovi su nam spomenici najbolji pokazatelji mogućnosti, ambicija i ukusa lokalne društvene elite te kontakata koje su pripadnici najviših društvenih slojeva ostvarivali s vjerskim i kulturnim središtima na prostoru šire regije, u razdoblju u kojemu je kulturni i umjetnički život Istre dosegao jedan od svojih vrhunaca.

Objavljivanje pravnih izvora poput statuta, zakona, urbara i notarskih knjiga ima u hrvatskoj historiografiji tradiciju dužu od jednog stoljeća. Tijekom druge polovine 19. st. hrvatska historiografija je više pažnje posvećivala statutima, zakonima i urbarima s područja Kvarnera. Objavljivanju i istraživanju statuta s područja Istre u istome periodu posvetili su se tamošnji Talijani. S podjednakim intenzitetom takva su se kretanja nastavila i kroz prvu polovinu 20. stoljeća. No, tijekom druge polovine 20. st. dolazi do pojačanog izdavanja ovih vrijednih vrela te sustavnog analiziranja pojedinih pravnih grana srednjovjekovnog prava. Za buduće istraživače predstoji daljnji rad na objavljivanju ovih vrela, a osobito notarskih knjiga čija su objavljena čitanja malobrojna. Ovom se bibliografijom nastoji prikazati dosadašnje stanje istraživanja i s obzirom na relativno velik broj objavljenih izvora i studija.

U radu je naglasak na stvaranju modela čuvanja i zaštite pisanog gradiva u istarskim i dalmatinskim gradovima – komunama. Pokušaj stvaranja navedenog modela u manjoj se mjeri temelji na sekundarnim izvorima i literaturi, a u većoj mjeri na odredbama i propisima o čuvanju pisanih isprava, a što ih nalazimo u srednjovjekovnim statutima istarskih i dalmatinskih gradova. Na temelju ovih izvora utvrđuju se mjere fizičke zaštite pisanih isprava – mjesto i uvjeti njihova čuvanja, vremenski rokovi čuvanja isprava, kriteriji odabira isprava i dokumenata koji se čuvaju, princip sistematizacije i evidencije isprava koje se čuvaju, te konačno, uvjeti dostupnosti, odnosno ograničenja u korištenju čuvanih pisanih isprava.

Na temelju odredbi Motovunskog statuta autorica analizira položaj i ulogu žene u obitelji i društvu. Donosi prikaz imovinskih i osobnih odnosa u braku, analizira položaj i ulogu ženske djece u obitelji, položaj udovica, poslovnu sposobnost žene, te slučajeve u kojima žena odstupa od uobičajenih normi ponašanja i u kojima biva sankcionirana.

Statut Dvigradske općine s početka 15. stoljeća po prvi je put tiskan u transkripciji s latinskog jezika i prijevodu na hrvatski, popraćenom potrebnim kritičkim aparatom i studijama (Jakov Jelinčić, Osnovna obilježja Dvigradskog statuta, str. 11-18 ; Slaven Bertoša, Dvigrad i njegovo područje – povijesni pregled, str. 19-32 ; Nella Lonza, Pravna baština Dvigradskog statuta, str. 33-64 ; preslici izvornika, str. 65-180 ; transkripcija Jakova Jelinčića i prijevod Jakova Jelinčića i Nelle Lonze, str. 181-310 ; kazala su razvrstana u indeks rerum, str. 312-326, stvarno kazalo, str. 327-339, indeks locorum, str. 340, indeks personarum i indeks nominum sacrorum, str. 341 ; sažeci na stranim jezicima, str. 343-352 ; izvori i literatura, str. 353-357 ; zahvala, str. 358).

Statut Dvigradske općine s početka 15. stoljeća po prvi je put tiskan u transkripciji s latinskog jezika i prijevodu na hrvatski, popraćenom potrebnim kritičkim aparatom. Izdanje sadrži i dulju pravnopovijesnu studiju N. Lonza (» ; Pravna baština Dvigradskog statuta« ; ), u kojoj je dvigradsko statutarno pravo analizirano i postavljeno u kontekst pravnih zasada srednjovjekovne Istre, mletačkog prava i rimske pravne tradicije.

Enciklopedijska natuknica o zaseoku Kranjci kraj Labina u Istri.

Barski patricijski rod Borisi, svojim vjekovnim kontinuitetom, značajnim ulogama u smjenjujućim istorijskim periodima i važnim postignućima u različitim društvenim sferama, unutar iste loze, kako to i heraldika prikazuje, utjelovljuje i odražava slojevitu i višeznačnu prošlost Istočnog Jadrana, od Bara do Istre, ali i širih evropsko- mediteranskih prostora. Na osnovu istraživanja u Istorijskom arhivu Kotora, dokumenata iz Državnog arhiva u Veneciji i saznanja istoriografije, porodica Borisi se u različitim aspektima prati od pomena iz XIV.-XV. vijeka do modernog doba.

Autor raspravlja o realnostima i aspiracijama istarskih srednjovjekovnih komuna na veću autonomiju.

Fragmenti zidnih slika u crkvi sv. Duha u Balama bili su vidljivi ispod kasnijih premaza i poznati u stručnoj literaturi. Prilikom izvođenja restauratorskih radova 2000-2002. godine skinuti su svi gornji premazi i očišćen je cjelokupni ciklus zidnih slika na svim zidovima crkve, sa prizorima Kristološkog ciklusa na bočnim zidovima, prizorom Prijestolje milosti i svetačkim likovima na oltarnom zidu i prizorima Raja i Pakla na izlaznom zidu. Na zidnim slikama u crkvi sv. Duha u Balama uočljivo je miješanje talijanskih i kontinentalnih utjecaja uz prinose mekog stila srednje Europe, što je obilježje umjetnosti podalpskog pojasa i upućuje na datiranje ovih zidnih slika u sredinu 15. st. Zidne slike vjerojatno su rad dvojice majstora. Majstora koji je izveo prizor Prijestolje milosti i svetačke likove na oltarnom zidu dovodimo u vezu sa majstorom Albertom iz Konstanza, dok majstora koji je izveo prizore Kristološkog ciklusa na bočnim zidovima možemo povezati sa majstorom koji je izveo zidne slike u crkvi sv. Mihovila u Pićnu.

Fragmenti zidnih slika u crkvi sv. Duha u Balama bili su vidljivi ispod kasnijih premaza i poznati u stručnoj literaturi. Prilikom izvodenja restauratorskih radova 2000.-2002. godine skinuti su svi gornji premazi i očišćen je cjelokupni ciklus zidnih slika na svim zidovima crkve, s prizorima Kristološkog ciklusa na bočnim zidovima, prizorom Prijestolje milosti i svetačkim likovima na oltarnom zidu i prizorima raja i pakla na izlaznom zidu. Na zidnim slikama u crkvi sv. Duha u Balama uočljivo je miješanje talijanskih i kontinentalnih utjecaja uz prinose "mekog" stila srednje Europe, što je obilježje umjetnosti podalpskog pojasa i upućuje na datiranje tih zidnih slika u sredinu 15. stoljeća. Zidne slike vjerojatno su rad dvojice majstora. Majstora koji je izveo prizor Prijestolje milosti i svetačke likove na oltarnom zidu dovodimo u vezu s majstorom Albertom iz Konstanza, dok majstora koji je izveo prizore Kristološkog ciklusa na bočnim zidovima možemo povezati s majstorom koji je izveo zidne slike u crkvi sv. Mihovila u Pičnu., Fragments of wall-paintings in the church of the Holy Spirit in Bale had been visible underneath later layers, and recorded in scholarly literature. In the course of restoration works in 2000-2002 the upper layers were removed and the entire fresco cycle was cleaned. It consist of a Christological cycle on the side walls, a Throne of Grace with Saints on the altar wall, and the scenes of Hell and Paradise on the exit wall. This article deals with iconographic, stylistic and morphological analysis of the paintings, and their place among the known and published fresco cycles in Istria. The wall-paintings are most likely a work of two masters. The author of the Throne of Grace and the Saints on the altar wall is close to Master Albert from Konstanz, whereas the Master of the Christological cycle on the side walls is related to the artist who made the wall-paintings at St. Michael in Pićan. In each case a mix of Italian and Continental elements along with features of the "soft style" of Central Europe, and of the art of the foothills of the Alps is noticeable. This indicates a date around the middle of the 15'" century. Signed and dated paintings by Master Albert at St. Vid at Paz (1465), and St. Juraj at Plomin (1471) provide a more precise time frame. The features of the painting of the foothills of the Alps that the two artists share, as well as a possibility of their close collaboration in the scene of the Adoration of the Magi, indicate that they may have belonged to the same workshop.

U ovom se radu autor detaljinije osvrnuo na mnogobrojne epidemije kuge u Istri u srednjem vijeku, analizirajući stanje po pojedinim mjestima i područjima. Pokazao je kako brojne kužne epidemije nisu bile specifičnost istarskog poluotoka, već su činile dio širih europskih zbivanja.

Donosi se bibliografija dr. Ante Šonje koja se ne zaustavlja njegovom smrću, već se ona nastavila zahvaljujući upornosti i volji njegove supruge. Mnogi radovi i publikacije koji su bili u rukopisu, pripremljeni su za tisak i objelodanjeni na uvid svima. Ova bibliografija, koliko god težila potpunosti ipak ne pokriva sve aspekte razgranate i višestruke djelatnosti dr. Ante Šonje.