Search

U članku se analizira zidana grobnica (grob 76) otkrivena 2011. godine unutar crkve sv. Marije na nalazištu Pakoštane – Crkvina koje je u srednjem vijeku pripadalo naselju Zablaće. Arheološkim istraživanjima utvrđena su četiri sloja ukopa, u kojima su otkriveni osteološki ostaci 24 osobe, kao i brojni nalazi nakita, dijelova nošnje i novca. Među osteološkim ostacima treba izdvojiti dva pokojnika sa zanimljivim traumama, od kojih je jedna nastala kao posljedica trepanacije. Grobnica je sagrađena tijekom prve polovine 15. stoljeća, a sukcesivno ukapanje u nju obavlja se nešto više od sto godina., This paper analyses a stone-built tomb (Grave 76) discovered in 2011 in the Church of St Mary at the site Pakoštane – Crkvina, which belonged in the Middle Ages to the settlement of Zablaće. The archaeological excavations established four strata of burials in which the osteological remains of 24 individuals were found, as well as numerous items of jewellery, dress accessories and coins. Among the osteological remains, worth highlighting are two decedents with interesting traumas, one of which was caused by trepanation. The grave was built in the first half of the 15th century, and successive burials in it were carried out for somewhat more than a hundred years.

Disertacija obrađuje sve aspekte sekundarnih ukopa u tumule iz razdoblja od kasne antike do novok vijeka i to na teritoriju od Zrmanje do Neretve. Takvi naknadni ukupi su brojni na navedenom prostoru i predstavljaju novi ritus ukapanja koji je bio u potpunom neslaganju s onima prisutnim tijekom Principata. Učestalost korištenja tumula kao ukopnih mjesta varira tijekom spomenutih razdoblja, pri čemu su najbrojniji oni iz kasnog srednjeg vijeka, a drugi po brojnosti potječu iz razdoblja ranog srednjeg vijeka, dok je najmanje grobova pronađeno iz razdoblja 12. i 13. stoljeća. Grobovi datirani u razdoblje kasne antike i ranog novog vijeka, iako brojniji od onih iz razvijenog srednjeg vijeka, još uvijek izkazuju dijapazon različitih grobnih struktura i prostornih karakteristike. Građa tumula često predstavlja otežavajuću okolnost pri analizi. Unutar kamenog nanosa utjecaj vremenskih prilika kao i djelovanje životinja osjetno je veće nego u slojevima zemlje. Posljedica su loše očuvane, fragmentirane i dislocirane kosti pokojnika, kao i nalazi u nanosu koji se ne mogu direktno vezati uz grobove. Kroz sve vremenske horizonte najčešći su nalazi koje je teško uže datirati pa posebnu vrijednost predstavljaju nalazi novca. Iako novac može dugo biti u opticaju, on je, uz rezultate radiokarbonskih analiza, najvažnije sredstvo datiranja. Pojedini nalazi kao i karakteristike grobova i pokojnika omogućuju uvid u vjerske običaje, odnosno religijske rituale ljudi u određenim razdobljima. U katalogu nalazišta obrađeno je 75 tumula s detaljnim opisima pojedinačnih grobova. Uključene su sve grobne cjeline determinirane prilikom istraživanja bez obzira što je nako analize njihov broj pojedinih tumula reduciran. Opisi grobova, prostornih aspekata, građe i podataka o pokojnicima ujedinačeni su u najvećoj mogućoj mjeri, s obzirom na raspon istraživanja od 60 godina i razliku u dokumentaciji. Usprkos razlici u broju grobova po razdobljima, njihova pojava kroz cijeli razmatrani period svjedoči kako su tumuli ne samo prapovijesni spomenici već su svojom prisutnošću u krajoliku privlačili ljude u svim razdobljima.

U ovom radu obrađuje se dio srednjovjekovnog i ranonovovjekovnog novca iz fundusa Muzeja samostana sv. Ante na Humcu (Hercegovina). Humački Muzej, osnovan 1884. godine zaslugom fra Anđela Nuića, između ostalih vrijednih artefakata, posjeduje i zanimljivu numizmatičku zbirku. Veći dio novca potječe iz samog Humca, ili s obližnjih prostora, i predstavlja slučajne nalaze, koji su darovani Muzeju ili su otkupljeni. Novci ugarsko-hrvatskih kraljeva analizirani u ovom radu pronađeni su u grobovima na području Gorice kod Gruda. Novac najvećim dijelom pripada drugoj polovici 14. st., te prvoj polovici 17. st.

Četvrta kampanja sustavnih arheoloških istraživanja Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru na lokalitetu Pakoštane – Crkvina uz Vransko jezero.

Arheološka istraživanja četiri tumula na trasi Jadranske autoceste u selu Dragljane kod Vrgorca.

Prostor koji danas zauzima Imotska krajina naseljen je u kontinuitetu još od razdoblja prapovijesti. O tome nam svjedoče rezultati brojnih rekognosciranja ovog područja koja su iznjedrila brojku od preko 500 do sada poznatih i nepoznatih arheoloških lokaliteta. Unatoč tome Imotska krajina još je uvijek nedovoljno istražena, a većinom je riječ o manjim zaštitnim istraživanjima u sklopu većih građevinskih pothvata. U fokusu ovog rada nalaze se samo oni arheološki istraženi lokaliteti koji vremenski pripadaju razdoblju srednjeg vijeka. U većoj mjeri istraživana su groblja sa stećcima, a neka recentnija istraživanja obuhvatila su i utvrde te sakralnu arhitekturu. Iako je riječ o svega 11 lokaliteta, oni ipak pridonose stvaranju jasnije arheološke slike Imotske krajine. The area occupied by Imotska krajina today has been continuously inhabited since prehistoric times. This is evidenced by the results of numerous reconnaissances of this area, which produced a number of over 500 known and unknown archaeological sites. Despite this, Imotski krajina is still insufficiently researched and majority of them being minor protective research as part of larger construction projects. The focus of this paper is only those archaeologically investigated sites that belong to the stormy period of the Middle Ages. Cemeteries with „stećci“ were the most researched but some recent research also included fortifications and sacred architecture. Although there are only 11 sites, they still contribute to the creation of a clearer archaeological picture of Imotska Krajina.

Svrha ovog rada bila je predstaviti utvrde u donjem toku Cetine, najduže rijeke u Dalmaciji. Tijekom povijesti rijeka je služila kao važan obrambeni i strateški položaj. Kontrolirala je trgovinu i pristup prema obali. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku mnoge su se plemićke obitelji sukobljavale oko teritorija uz rijeku. Izgradili su utvrde koje su služile kao strateške točke i kontrolirale važne prijelaze preko rijeke, kao i okolno područje. Utvrde su kasnije korištene obrambeno protiv Osmanskog carstva koje je i samo iskoristilo utvrde. Nakon oslobođenja u 17. stoljeću, utvrde su ubrzo izgubile svoju vojnu svrhu budući da se granica pomakla na sjeveroistok. Dostupna arheološka istraživanja omogućuju nam zaključak da su utvrde imale mnogo sličnosti. Jedna od takvih sličnosti su okrugle kule koje su posjedovale sve utvrde na donjem toku rijeke, osim utvrda oko Omiša. Utvrde u Omišu, Viseću i Starigradu uglavnom su imale kule poligonalnog ili četvrtastog oblika. Svaka je utvrda prilagođena svojoj konfiguraciji terena i građena je u sličnom stilu kasnog srednjeg vijeka. The purpose of this paper was to present the forts in the lower course of Cetina, the longest river in Dalmatia. Throughout history the river served as an important defensive and strategic position. It controlled trade and access towards the coast. In high and late middle ages many noble families feuded over territories adjacent to the river. They built forts that served as chokepoints and controlled the important crossings over the river as well the surrounding area. The forts were later used defensively against the Ottoman empire which made use of the forts themselves. After liberation in the 17th century the forts soon lost their military purpose since the frontier moved to the northeast. Available archaeological research allows us to conclude that the forts had many similarities. One such similarity are round towers which every fort along the lower course of the stream possessed except the forts around Omiš. The forts in Omiš, Viseć and Starigrad mostly had towers which were polygonal or square shaped. Each fort adapted to its terrain configuration and was built in similar style of the late middle ages.

U ovom radu obrađena su srednjovjekovna nalazišta na području Donjeg Kašića. Donji Kašić nalazi se nedaleko Zadra, u Ravnim kotarima i pripada najboljim istraženim dijelovima sjeverne Dalmacije. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika i Arheološki muzej u Zadru vodili su većinu arheoloških istraživanja nakon Drugog svjetskog rata. Na deset pronađenih lokaliteta otkriveno je ukupno devet nekropola i dvije crkve. U radu se daje kataloški pregled tih lokaliteta, uz osnovne podatke i najvažnije nalaze. Istraživanja na prostoru Donjeg Kašića rezultirala su velikim brojem novih podataka, koji osvjetljavaju epohu srednjeg vijeka na području sjeverne Dalmacije, odnosno Ravnih kotara. This paper deals with medieval sites in the area od Donji Kašić. Donji Kašić is located not far from Zadar, in Ravni Kotari and belongs to the best examimed parts of northern Dalmatia. Most of the archeological research was conducted after the Second World War by the Museum of Croatian Archaeological Monuments and the Archaeological Museum in Zadar. In the ten sites that were found a total of nine necropolises and two churches were discovered. The paper provides the catalog review of these sites with basic data and most important findings. Research in the area of Donji Kasic have resulted in a large number of new data that sheds a light on the medieval era in the area of Northern Dalmatia, ie Ravni Kotari.