Search

Ulascima u špilje i jame speleolozi obavljaju stalni monitoring, koji je neophodan kako bi se na vrijeme uočila zagađenja ili drugi izvori ugrožavanja, te potaknula zaštita i sanacija. Ustanove koje upravljaju zaštićenim područjima nisu ekipirane, niti će u usporedbi sa stanjem u EU biti to u budućnosti, za obavljanje takvog monitoringa u podzemlju. Više stotina aktivnih speleologa u Hrvatskoj stoga predstavljaju važan izvor informacija o stanju u hrvatskom podzemlju, te mogu potaknuti od tih ustanova biti odlični suradnici u zaštiti prirode i inventarizaciji prirodnih vrijednosti.

Istraživanja dubokih jama kao jedne od najvećih vrijednosti NP Sjeverni Velebit zamišljena su kao višegodišnja multidisciplinarna istraživanja u suradnji sa speleolozima koja će donijeti brojne spoznaje o različitim svojstvima hrvatskog krškog podzemlja o kojem se relativno malo zna. Istraživanja uključuju proučavanje geoloških i geomorfoloških svojstava, utjecaja globalnih klimatskih promjena na mikroklimu podzemlja, proučavanje kakvoće i dinamike vode u podzemlju, proučavanje prirodne radioaktivnosti kao indikatora procesa u podzemlju. Ova istraživanja također pridonose razumijevanju špiljskih ekosustava i endemične špiljske faune te planiranju i provedbi zaštite ovih krških fenomena. U okviru ovog rada dat ćemo pregled nekih dosadašnjih rezultata istraživanja u jamskom sustavu Lukina jama-Trojama i drugim dubokim jamama NP Sjeverni Velebit te dati pregled perspektiva daljnjih istraživanja.

Speleološka istraživanja Sjevernog Velebita započela su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kada je otkrivena Lukina jama, danas 1431 m dubok jamski sustav Lukina jama – Trojama. Glavni cilj projekta „Istraživanja dubokih jama Nacionalnog parka Sjeverni Velebit“ je potaknuti multidisciplinarna znanstvena istraživanja krških fenomena Sjevernog Velebita s naglaskom na duboke jame kao lokacije od posebnog znanstvenog, stručnog, edukativnog i turističkog interesa. Tijekom 2013. godine nastavljena su speleološka, mikroklimatska i geološka istraživanja na području Rožanskih kukova s naglaskom na jamu Sirena, terenska mjerenja i uzorkovanja, ali i laboratorijske analize i obrada podataka prikupljenih u prethodnim fazama projekta (istraživanja u Lukinoj jami i u Jamskom sustavu Velebita). Na temelju rezultata ovog projekta dovršava se i opsežan edukativni materijal koji će se koristiti u daljnjim edukativnim aktivnostima Parka.

U Hrvatskoj je poznato preko 9000 špilja i jama različitih stupnjeva istraženosti. Da bi se stekao uvid u stanje istraženosti i perspektive za daljnja znanstvena istraživanja, potrebno je napraviti sustavnu inventarizaciju. Radi se o opsežnim interdisciplinarnim istraživanjima koja treba izvesti suradnjom speleologa i stručnjaka za pojedina područja.

Ulaz u Lukinu jamu, tada nazvanu Manual, pronašli su slovački speleolozi 28. rujna 1992. godine (Šmida 1993, Šmida 1994). Započeto istraživanje na dubini od 195 m prekinuli su zbog jake i dugotrajne kiše. Potaknuti aktivnošću slovačkih kolega članovi Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza (KS HPS) organiziraju speleološki logor u Velikom lomu početkom kolovoza 1993. godine s ciljem istraživanja jama na Hajdučkim kukovima. Hrvatski speleolozi nastavili su već započeta istraživanja u Manualu. Kad je ustanovljeno da je jama najdublja u Hrvatskoj (na dubini od oko 600 m), preimenovana je u Lukinu jamu, u čast speleologu Ozrenu Lukiću – Luki koji je poginuo u domovinskom ratu.Nakon tjedan dana istraživanja, 7. kolovoza 1993. godine, Damir Lacković, Siniša Rešetar i Robert Dado prvi su se spustili na dno Lukine jame (-1355 m). Tijekom 1994. godine KS HPS organizira novu ekspediciju na kojoj sudjeluju i slovački speleolozi. Slovački speleolozi istražili su Trojamu (Manual II) do spoja s Lukinom jamom na -558 m, čime je dubina novog jamskog sustava Lukina jama - Trojama povećana na 1386 m. Hrvatski speleolozi nastavljaju s istraživanjima u Lukinoj jami. Teo Barišić i Zoran Stipetić – Patak su u sifonu na dnu jame zaronili 57 m u duljinu i 6 m u dubinu, čime je jamski sustav Lukina jama – Trojama dosegnuo dubinu od 1392 m. Prilikom istraživanja bočnih kanala na samom dnu jame, 3. kolovoza 1994. godine, Ana Sutlović pronašla je primjerak dotad nepoznate životinjske vrste - endemsku pijavicu (Bakšić 1994, Jalžić 1994). Osim kanala na dnu jame, istražen je i Vjetroviti kanal, čiji se ulaz nalazi na 1102 m, a dno na 1311 m dubine. Mjerena je temperatura zraka i vode, te je sakupljena podzemna fauna, geološki uzorci i jamski sedimenti. U tom opsežnom istraživanju i transportu opreme sudjelovalo je 43 speleologa, od kojih se 23 spustilo na dno Lukine jame. U 1995. godini KS HPS organizira novu ekspediciju u Lukinu jamu kada je sakupljana podzemna fauna, te obavljeno fotografiranje. Vođa svih ekspedicija koje je organizirala KS HPS bio je Branko Jalžić. Lukinu jamu posjetilo je i nekoliko stranih ekspedicija: mađarski (1997. godine) i belgijski speleolozi (1998. godine), koji su u nacrt jame ucrtali sve nove spitove, te litvanski speleolozi (2001. godine). Kada su 2006. godine belgijski speleolozi iz kluba Styx došli na ekspediciju u Lukinu jamu oba ulaza Lukina jama i Trojama bila su zatvorena snijegom i ledom na dubini od 60 i 100 m. Speleološki odsjek Planinarskog društva Sveučilišta Velebit, uz potporu KS HPS i pod vodstvom Luke Mudronje ove je godine organizirao opsežnu međunarodnu speleološku ekspediciju u Lukinu jamu. Speleološki odsjek Planinarskog društva Sveučilišta Velebit i KS HPS pod vodstvom Luke Mudronje i uz logističku potporu HGSS-a ove su godine organizirali opsežnu međunarodnu speleološku ekspediciju u Lukinu jamu. Obzirom da je ulaz Lukina jama na 50 m dubine zatvoren snjegom i ledom, opremanje jame obavljeno je kroz ulaz Trojama što je ekspediciju učinilo znatno složenijom i zahtjevnijom. Napravljena je nova morfometrija Jamskog sustava Lukina jama, a rezultat je prikazan u ovom radu. Utvrđena je veza između Vjetrovitog kanala i bočnog kanala na dnu jame. U dva su navrata speleoronioci zaronili u sifonu na dnu jame. Ivica Ćukušić i Robert Erhardt, 135 m u duljinu i 20 m u dubinu, a kasnije je Branko Jalžić u istom sifonu zaronio do 40 m dubine. Time je dubina jamskog sustava Lukina jama povećana na 1421 m. U Lukinoj jami obavljena su mikroklimatska mjerenja na ?? mjesta, te su postavljeni mjerni uređaji koji će pratiti promjene temperature i vlažnosti slijedećih godinu dana. U sifonu na dnu jame postavljene su dvije sonda za mjerenje razine vode. Predviđen je nastavak speleoloških i znanstvenih istraživanja pa je jama ostala postavljena. Užeta su fiksirana u transportnim vrećama na sidrištima.

Masiv Crnopca je sastavni dio jugoistočnog Velebita. Izdiže se južno od Gračačkog polja (550mnv) sa dva izrazita grebena dinarskog pružanja ; sjeverni s vrhovima Kita Gaćešina (1227m) i Munižabin vrh (1089m) i južni ; Veliki Bat (1381m), Veliki Crnopac (1403m), Sedlo (1214m) dok prema jugu prelazi u brežuljkasti teren ispresijecan dubokim kanjonima rijeka Krupe, Krnjeze i Zrmanje. Na zapadu se nalazi prijevoj Prezid dok na istoku Crnopac prelazi u planinu Tremzinu. Do 1978. godine na ovom području su speleološki istražene tek Jama pored puteljčića prema vrhu Crnopca ( Poljak, 1929), Pećina Svetinja (REDENŠEK & MARJANAC, 1948), ali i Donja (2779m), Gornja (1295m) i Srednja Cerovačka pećina, koje su istraživane u više navrata od njihova otkrića 1912.god. Od 1978-me članice KS HPS ; SO PD Željezničar (SOŽ) iz Zagreba, od 1997-me SO PDS Velebit (SOV) iz Zagreba i od 2004-te SO HPK Sveti Mihovil (SOSvM) iz Šibenika pa do srpnja 2010-te, sa prekidom od 1991-1996 radi Domovinskog rata, organizirali su 151 speleološko istraživanje Crnopca , od čega 14 speleoloških logora u trajanju od 5-15 dana i 7 podzemnih logora u trajanju 5 do čak osam dana u kojima su sudjelovali speleolozi gotovo svih hrvatskih speleoloških udruga. Pritom je istraženo više od 200 speleoloških objekata od kojih su najznačajniji ; Jamski sustav Kita Gaćešina-Draženova puhaljka (-530m, 12352m tlocrtne i 16428m stvarne duljine), Munižaba (-437m, 6947m tlocrtne i 8479m stvarne duljine), Jama Muda Labudova (-500m), Burinka (-290m, 500m), Michelangelo (-274m), Alibabina jama (-218m), još 13 jama dubljih od 100m, a istraženi su i novi kanali u Donjoj i Srednjoj Cerovačkoj pećini. Donji ulaz u Jamski sustav Kita Gaćešina – Draženova puhaljka nalazi se sa sjeverne strane masiva Crnopca, stotinjak metara niže od prijevoja između vrhova Kite Gaćešina i Munižaba. Danas je lako dostupan jer je svega stotinu metara do blizine ulaza 2005-te godine izgrađena makadamska cesta. Ulaz su 2004-te godine pronašli speleolozi SO HPK Sveti Mihovil iz Šibenika te iste godine doprli do 335m dubine. Već slijedeće godine topografski je snimljeno više od 2 km tlocrtne duljine kanala, istraživanjima se pridružuju speleolozi SO PD Mosor iz Splita i SO PDS Velebita iz Zagreba, a početkom 2006-te i brojni drugi iz speleoloških udruga iz cijele Hrvatske. Do kraja 2008-me godine tlocrtna duljina kanala prelazi 10 kilometara, a slijedeće godine speleolozi SOŽ proširuju prolaz u jami koja je nazvana Draženovom puhaljkom te ju povezuju u Jamski sustav Kita Gaćešina – Draženova puhaljka (KG-DP). Do kolovoza 2010-te poduzeta su ukupno 53 speleološke istraživačke akcije u kojima je 130 speleologa iz 14 speleoloških udruga u istraživanje uložilo 1078 čovjek/ dana boravka u jami. Po broju istraživanja to je otprilike jedna trećina ukupnog broja speleoloških istraživanja na području Crnopca u periodu 1978-2010 godine. Jamski sustav KG-DP je mreža vadoznih vertikalnih i kosih kanala koji probijaju fosilne horizontalne kanale, ostatke podzemnih tokova iz smjera Gračačkog polja prema Zrmanji. Najveći broj prostranih horizontalnih kanala je razvijen u dvije jasne etaže na dubinama približno 160-190m i 360-400m od gornjeg ulaza u sustav. Gornji ulaz (Draženova puhaljka) nalazi se na 980m , a donji (Kita Gaćešina) na 915m nadmorske visine. Najdublja točka je na dubini 530m od gornjeg ulaza. Složenost ovog spleta kanala znatno otežava istraživanje koje se provodi višednevnim boravkom u jami, uporabom posebnih speleoloških tehnika penjanja i proširivanja uskih prolaza. Jedna od značajki Jamskog sustava KG-DP je intenzivno strujanje zraka u samom objektu, kao i blizina brojnih manjih (Oz, Marinova jama, Jama Vjetrova, Zlatne godine, Koprivnjača, 1. i 2. Mađarska jama) i većih speleoloških objekata (Munižaba, Burinka, Muda Labudova) kroz koje također intenzivno struji zrak. Posebna zanimljivost je da je u u dubljim dijelovima Jamskog sustava KG-DP, u svim poznatim objektima u okolini, čak i na ulazima u objekte iznad 1000m nadmorske visine režim strujanja sličan, odnosno zrak ljeti izlazi, i u suprotnom je režimu od poznatih objekata na vršnom grebenu Crnopca (Michelangelo), što ukazuje na mogućnost povezanosti između objekata na većim dubinama. U Jamskom sustavu KG-DP nisu pronađeni neki veći stalni vodeni tokovi, no postoji veći broj manjih stalnih tokova koji nastaju otapanjem leda u brojnim jamama, povremenim i stalnim snježnicama i ledenicama (Zlatne godine, Lovica, Jama malaksalih speleologa). Tokovi su većinom vertikalni i gube se u uskim meandrima u donjim dijelovima sustava. Za vrijeme obilnijih oborina i topljenja snijega voda se drenira s površine te se na nekoliko mjesta u objektu stvaraju jači tokovi i obilniji slapovi. U Jamskom sustavu KG-DP nisu provedena neka značajnija znanstvena istraživanja. Geološki je uzorkovana tek gornja etaža, razvijena u karbonatnim brečama tercijarne starosti (tzv. Jelar naslagama). Na više mjesta u špilji su mjereni meteorološki parametri ; temperatura, vlažnost i strujanje zraka te prirodna razina plina radona. Vršeno je prikupljanje kostiju šišmiša pri čemu je determinirano 8 vrsta. Jamski sustav Kita Gaćešina – Draženova puhaljka je u 6 godina intenzivnog istraživanja dosegao tlocrtnu duljinu od 12352m odnosno 16428m stvarne duljine čime je po svjetski prihvaćenim kriterijima postao najdulji hrvatski speleološki objekt. Hrvatski speleolozi su pronalaskom više od 200 speleoloških objekata i desetina kilometara kanala pokazali da je masiv Crnopca izuzetan geomorfološki fenomen što ga uz postojeće poznate vrijednosti raznolikosti šumskog pokrova i izvanrednih krajobraza uz postojeću blizinu turističkih centara čini izuzetnim turističkim potencijalom. Otvaranje šume izgradnjom ceste učinilo je ovo područje dostupnijim, ali su započeli i gospodarski radovi čime je narušen izgled područja.

U radu je dan kratki pregled povijesti speleoloških istraživanja na području NP Sjeverni Velebit, opisane su geološke i hidrogeološke osobitosti sjevernog Velebita, te je dan opis najznačajnijih speleoloških objekata sjevernog Velebita. Izrađena je baza speleoloških objekata, te su dane smjernice za nastavak speleoloških istraživanja u NP Sjeverni Velebit.

Knjiga donosi pregled arheoloških i speleoloških istraživanja u špiljama uz naglašenu važnost suradnje speleologa i arheologa. Posebna pažna usmjerena je temama špilja kao mjesta života i mjesta smrti, kao i špija kao kultnih mjesta.

Dugi otok najveći je otok zadarskog arhipelaga. Svojom zemljopisnom pozicijom spada u vanjsku, pučinsku liniju otoka. Južni dio otoka zaštićen je kao Park Prirode Telaščica od 1988. godine. Geološka struktura, u kojoj prevladavaju vapnenci i dolomiti, Dugom otoku osigurava potrebne preduvjete za krške procese i oblikovanje krških oblika. Uz površinske krške oblike, koji prevladavaju cijelom Dalmacijom, Dugi otok bogat je i speleološkim objektima – špiljama i jamama. U recentnoj literaturi postoje zapisi o čak 57 speleoloških objekata. Iako su speleološka istraživanja na otoku počela još 1900. godine, većina istraživanja bila su provedena u svega nekoliko objekata, od kojih je najznačajnija Strašna peć. Od 57 spomenutih speleoloških objekata, samo se dva nalaze u Katastru speleoloških objekata Republike Hrvatske: Strašna peć i Ponoćna premijera. Tijekom 2017. i 2018. godine Biospeleološka sekcija Udruge studenata biologije – BIUS i Hrvatsko biospeleološko društvo - HBSD proveli su tri terenska istraživanja. Terenskim istraživanjima planirano je obuhvatiti speleološku i biospeleološku obradu trinaest objekata duž Dugog otoka. Posjećeno je njih deset, dok tri objekta nisu pronađena. Većina ovih objekata nalazi se na središnjem i južnom dijelu otoka. Četiri objekta: Čelinjak, Jama na Jamnjaku, Jama s vodom kraj sela Luka i Podslotinjak, detaljno su speleološki obrađena te je za njih izrađen speleološki nacrt. Svi posjećeni objekti obrađeni su biospeleološki tj. u njima je prikupljanja fauna beskralježnjaka. U pet posjećenih objekata prikupljeni su uzorci koji su poslužili za opis vrste Alpioniscus drazinai Bedek, Gottstein & Taiti, 2019 te su postali dio tipske serije vrste. S obzirom na još uvijek mali udio istraženih objekata, Dugi otok ostaje vrlo zanimljivo područje, bilo sa speleološkog, bilo sa biospeleološkog aspekta.

opis života i rada dr.sc. Srećka Božičević, hrvatskog speleologa

opis rada Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena u posljednjih 35 godina

opis 50 godina rada svjetske speleoške unije (UIS)

Tijekom kolovoza i rujna 2014. godine u Libanonu se odvijala UIS međunarodna speleološka ekspedicija "ISEL 2014" u organizaciji UIS i Speleo club du Liban (SCL). Na ekspediciji je sudjelovalo 20 sudionika iz Libanona, Turske (2), Irana (1) i Hrvatske (3). Nakon UIS-ovih ekspedicija u Tanzaniju (2004./2005.) i Iran (2008.) ovo je bila treća takva ekspedicija pokatnuta inicijativom od UIS-a. Kao i uvijek do sada, hrvatski su speleolozi aktivno pomogli UIS projektu. Cilj ove ekspedicije je bio pronalazak i istraživanje speleoloških objekata na Jaj Plateau u središnjem Libanonu, na nadmorskim visinama između 1550 i1985 metara. Riječ je o izuzetno teško prohodnom krškom terenu gdje je od 1990. do 1992. godine rekognoscirano i djelomično istraženo 9 jama. Nakon obrade i objave rezultata ekspedicije slijedit će valorizacija područja te eventualni prijedlog za zaštitu pod UNESCO. Jaj Plateau je uzdignuta tektonska ploča, pravokutnog oblika, dimenzija 5x15 km, sa svih strana okružena markantnim rasjedima, sa subvertikalnim ili vertikalnim skokovima između 300 i 800 metara. Nadmorska visina tog područja pada od juga prema sjeveru, tj. obrnuto od okolnog terena. Riječ je o srednjejurskim vapnencima i dolomitima koji su izdignuti iz sličnih karbonatnih stijena u kojima ima nekoliko jama dubljih od 250 metara (Baale, Batara - na priloženoj fotografiji) koje smo posjetili u prijašnjim ekspedicijama u Libanon 2006. i 2011. Specifičnost ove ekspedicije bila je u organizaciji istraživanja koju je sugerirao položaj prostora, neprohodnost terena te atmosferske prilike. Naime, nije bilo moguće napraviti adekvatni bazni logor na Jaj plateau, jer bi transport vode (svaki sudionik mora imati barem 5 litara dnevno vode za piće) bio nemoguć, prekompliciran ili teško ostvariv. Ovdje ne prolaze niti konji niti mule niti magarci. Nema niti jedne staze ili nečega što bi na njih upućivalo. Osim toga, neke dijelove terena lakše je obrađivati penjući se iz okolnog područja. Zbog toga je ustanovljen bazni logor na visini od 998 metara na zapadnoj strani Jaj plateaua. Korištena je jedna odlična zgrada s mogućnosti korištenja tuševa, improvizirane kuhinje, dvorane za sastanke, električne energije i sl. Svakodnevno smo u 5 sati ujutro vozilima prilazili Jaj Plateau s raznih strana do kuda se najviše moglo. Tada je slijedilo mukotrpno penjanje po strmim liticama, te rekognosciranje i istraživanje u određenim podijeljenim zonama (bilo ih je 12). Istraživanja smo svakodnevno morali završiti najkasnije u 15 sati jer nakon toga tamo obavezno pristižu gusti oblaci i u potpunosti onemogućuju vidljivost pri orijentiranju. Svi smo imali GPS, ali u takvim uvjetima, u tom kršu kojega "ima" samo u teoriji (Velebit ili Alpe smo tamo nazivali "autocestom"), ništa ne pomaže. Osim toga, temperatura zraka od 35 do 37 °C se tada naglo spusti za dvadesetak stupnjeva te počinje puhati snažan i hladan vjetar. Istraživanja nije moguće ili je gotovo nemoguće obavljati zimi jer tada tamo ima snijega (debljine i do nekoliko metara), zrak je niskih temperatura, ali ponajviše zbog jakog orkanskog vjetra. Tijekom ekspedicije, na sreću nitko od sudionika nije bio značajnije ozlijeđen, osim ogrebotina i prehlada koje smo svi ponijeli sa sobom. ISEL 2014 je pronašla, istražila i topografski snimila više od 70 speleoloških objekata u području Jaj. Sve naše rute kretanja objedinjene su na "Base Camp" programu i ustanovljeno je koja su područja više ili manje prođena, tj. „obrađena“. Možda bi valjalo istaknuti da smo geološki ustanovili značajnije količine bazalta u neposrednoj blizini velikih rasjeda, pa čak i na visinama preko 1600 metara. To daje jednu novu geološku dimenziju nastanka Jaj Plateaua o kojoj ćemo uskoro izvjestiti geologe i speleologe. Ustanovljena su 4 neovisna prodora bazalta u razdoblju između gornje jure sve do današnjih dana. Naime, riječ je o nekadašnjem vulkanu. To uveliko mijenja uvjerenje da će se na Jaj plateau u karbonatima pronaći speleološki objekti dublji od 500, 600 ili 700 metara na što su upućivali obližnji istraženi objekti izvan glavnih rasjeda koji su duboki između 150 i cca 300 metara. Neke od tih objekata posjetili smo na našim prijašnjim ekspedicijama u Libanonu tijekom 2006. i 2011. godine. Voditelj ekspedicije ISEL 2014 bio je Fadi Nader, a iz Hrvatske su sudjelovali Ivan Krpina, Davor Garašić i Mladen Garašić. Nažalost, veliki broj potencijalnih i prije prijavljenih sudionika iz Europe i SAD-a, u međuvremenu je odustao od dolaska u Libanon zbog geopolitičke situacije u bližoj ili daljnjoj okolici. Time su svi oni propustili vidjeti jedan od najljepših krških područja na svijetu. Cilj nam je pomoći zaštititi to područje gdje još samo ponegdje rastu autohtoni Libanonski cedrovi (broje se na komade) i preporučiti da ga i UNESCO povjerenstvo uvrsti na neki od svojih popisa prirodnih ljepota. Rezultati ove međunarodne speleološke ekspedicije će svakako pomoći u valorizaciji posebnog podzemnog prostora i geologije koja je ovdje prisutna.

Prostor sjevernog Velebita geomorfološki je vrlo raznolik. To je područje zaštićeno u okviru NP Sjeverni Velebit i PP Velebit među ostalim i zbog svojih izraženih geomorfoloških značajki. Cilj ovog rada je istraživanje i prikaz temeljnih morfometrijskih, morfografskih i morfogenetskih obilježja te osnovnih čimbenika oblikovanja reljefa prostora sjevernog Velebita. U morfogenetskom smislu prikazan je utjecaj strukturno-tektonskih obilježja na nastanak i razvoj reljefa te utjecaj glavnih egzogenih tipova reljefa: krškog, padinskog, glacijalnog i periglacijalnog. Recentno, krški procesi imaju najznačajniju ulogu u oblikovanju reljefa. Najzastupljeniji površinski krški oblici su grižine različitih tipova, ponikve, kukovi i krške uvale. Među podzemnim krškim oblicima dominiraju jame prvenstveno nastale korozijskim i erozijski radom vode u vadoznoj zoni koja je izrazite dubine. Pleistocenska glacijacija imala je značajnu ulogu u oblikovanju reljefa ovog prostora. Zabilježeni su glacijalni denudacijski (egzarazijski) i akumulacijski reljefni oblici, ali i utjecaj glacijacije na ostale morfogenetske tipove. Njen najznačajniji utjecaj vidljiv je na razvoj površinskih, ali i podzemnih krških oblika. Zbog izuzetne geomorfološke raznolikosti istraživanog područja provedeno je geoekološko vrednovanje reljefa za rekreativno-edukacijske potrebe i potrebe zaštite prirode na primjeru odabranih morfografskih kategorija (ponikve, uvale, vrhovi).

Jama Olimp nalazi se u Begovačkim kukovima na sjevernom Velebitu na nadmorskoj visini od 1370 m.n.m. i to u okviru NP Sjeverni Velebit tj. uz njegovu istočnu granicu. Dubina jame je –537 m i trenutno je 12. jama po dubini u Hrvatskoj te 6. po dubini u NP Sjeverni Velebit. Jama je pronađena 1998., ali njeno istraživanje započinje 1999.. Najintenzivnija istraživanja su provođena 2000. i 2006. godine. Jama je jednostavne koljenaste morfologije. Čini ju niz vertikala i manjih polica među njima. Najdublje vertikale su 92 i 90 m, a prosječna dubina svih vertikala u jami je 38 m. Jama je u sušnom periodu hidrološki aktivna od dubine od oko -300 m dok se u vlažnijem razdoblju voda pojavljuje i znatno više. Gornji dio jame, do dubine od oko 350 m izgrađen je od paleogenskih tzv. Jelar ili Velebitskih breča, a donji dio jame je oblikovan u karbonatnim, dobro uslojenim stijenama, najvjerojatnije gornjojurske starosti. Ova razlika u građi direktno utječe i na manje izražene, ali ipak vidljive razlike u morfologiji kanala. Pukotine koje su imale dominantni utjecaj na genezu objekta pružaju se pravcima N-S i NW-ES. Aktualno dno jame je urušena dvorana u kojoj je pronađen uski prolaz dubine 6 m između urušenih blokova kroz koji otječe vodeni tok. Zanimljivo je da je u jami otkrivena i Velebitska pijavica te je jama Olimp jedno od 4 njenih poznatih staništa. Speleološka i multidisciplinarna istraživanja u ovoj jami se uskoro nastavljaju.

Oledba naših prostora, a posebno Velebita, odavno je privlačila znanstvenike (npr. Hranilović 1901, Gavazzi 1903). Istraživanja su pokazala da je veliki dio prostora Velebita bio zahvaćen pleistocenskom oledbom. Detaljnije su se provodila na području južnog Velebita (npr. Nikler, 1973). Oledbu sjevernog Velebita prvi detaljnije istražuje Bauer (1935), dok se o oledbi srednjeg Velebita manje znalo. Istraživanja oledbe sjevernog i srednjeg Velebita su se posebno intenzivirala u posljednjih 20-ak godina (Bognar et al. 1991, Bognar & Faivre 2006, Velić et al. 2011). Pri tom su diferencirani različiti tipovi ledenjaka te su pronađeni površinski morfološki (denudacijski i akumulacijski) dokazi o njihovom rasprostiranju i njihovim značajkama. Navedeni rezultati potakli su i pitanja o utjecaju glacijacije na razvoj podzemnih krških oblika – špilja i jama na području Velebita. Ovo pitanje dosada je istraživano na područjima van Dinarida (npr. Glover, 1977, Kunaver 1983, Mylroie 1984, Audra 2000). U okviru ovog rada istražuje se utjecaj pleistocenske glacijacije na razvoj krša na području sjevernog i srednjeg Velebita. Poseban naglasak u istraživanju daje se na utjecaj oledbe na razvoj i morfologiju speleoloških objekata na području Velebita koji je analiziran i prikazan na nekoliko primjera.

Pedinski park "Grabovača" zaštideno je područje uzvišenja Grabovača (770 m) zapadno od Perušida. Pedinskim parkom upravlja Javna ustanova za upravljanje geomorfološkim spomenicima prirode "Pedinski park Grabovača". Javna ustanova počela je s radom početkom 2006. godine s djelatnostima zaštite, održavanja, korištenja i promicanja geomorfoloških spomenika prirode na području opdine Perušid. Pedinski park obuhvada površinu od 5, 95 km2 u rasponu nadmorske visine od 554 m (rijeka Lika) do 770 m (vrh Grabovača). U području Parka nalazi se devet poznatih speleoloških objekta: Samograd, Medina pedina, Amidžina pedina, Velika Kozarica, Mala Kozarica, Tabakuša (s dva ulaza), Slipca – Japaga, Pedina pod turskom kulom i Pedina kod Prvan sela. Ovi speleološki objekti imaju dugu povijest istraživanja, ali podaci o njima nisu sustavno obrađeni. U novije vrijeme su u nekim objektima pronađeni i istraženi novi dijelovi. Zbog navedenog su 2009. godine JU PP "Grabovača" i Speleološko društvo "Karlovac" dogovorili suradnju kroz projekt istraživanja, dokumentiranja i uspostave baze podataka o svim speleološkim objektima tog područja. Tijekom 2010. godine odrađena je prva faza projekta. Prikupljena je literatura, utvrđen je točan položaj objekata, topografski su snimljene Medina i Amidžina pedina te je uspostavljena baza podataka u koju se unose svi rezultati rada na projektu. U 2011. godini rad se nastavlja na izradi nacrta špilje Samograd i preostalih poznatih speleoloških objekata, na istraživanju novopronađenih objekata te na popunjavanju baze sa što je više mogude podataka. U planu je i detaljno geomorfološko i geospeleološko istraživanje speleoloških objekata i krške površine, a u suradnji s Geografskim odsjekom PMF-a je u planu i uspostava istraživačke stanice te poligona za terensku nastavu.

Geomorfologija krša istražuje uvjete, procese nastanka i oblike krškog reljefa kako na površini tako i u podzemlju. Usko je povezana s geospeleologijom koja, kao dio speleologije, istražuje geomorfologiju, geološke značajke, postanak i razvoj speleoloških objekata te se bavi njihovim vrednovanjem i zaštitom. U radu se prikazuje značaj, uloga i mogudnosti korištenja speleoloških baza podataka u geomorfološkim i geospeleološkim istraživanjima i to na primjeru prostora Slunjske zaravni i još nekoliko drugih područja. Prikazuju se neki rezultati istraživanja geomorfologije krša i geospeleologije na temelju speleoloških baza podataka te se naglašava važnost sustavno uređenih i obrađenih podataka za takva istraživanja. Naglašava se da bi uspostavom jedinstvenog speleološkog katastra za područje cijele Hrvatske bilo mogude dobiti vrlo značajne podatke o nastanku, razvoju i značajkama speleoloških objekata Hrvatske, ali i hrvatskog dijela Dinarskog krša u cjelini. U radu se također naglašava važna uloga speleologa, speleoloških udruga te bazičnih speleoloških istraživanja u prikupljanju i obradi podataka važnih za geomorfološka i geospeleološka istraživanja.

Gradient lines are one of the most important cave mapping symbols. In the cave mapping we usually use relative contour lines (without absolute elevation) – gradient lines with inclination direction arrow. In this article we discus ways of using of the gradient lines in the cave mapping and we discus main mistakes in using of the gradient lines in the cave mapping.