Search

Na tragu ponovnoga zanimanja teologije i crkvene prakse za drevni mistagoški pristup bogoslužju, autor nastoji pokazati kako slavlje euharistije kao liturgijski čin (ergon) ima mistagošku moć i sposobnost dovesti zajednicu do iskustva spasenjskoga otajstva. Mistagoška sposobnost bogoslužja počiva na liturgijskoj obrednosti. Stoga je razumijevanje i pravo vrednovanje neverbalnoga simboličkoga govora bogoslužja nužan preduvjet za iskustvo otajstva koje se po liturgijskom činu udanašnjuje i aktualizira. Uključujući u kategoriju znaka ili simbola sve obredno i ljudskim osjetilima doživljajno u bogoslužju – liturgijski čini, kretnje, stavovi tijela, liturgijski prostor i njegovi elementi, glazba, služitelji u bogoslužju, okupljena zajednica – autor slijedi red mise i govori o otajstvu koje se razotkriva razumijevanjem i iskustvom pojedinih liturgijskih čina. Na kraju se ističe potreba novog vrednovanja i oživljavanja znakovne i simboličke dimenzije u bogoslužju, tim više što suvremeni čovjek ima sve manje sluha i sposobnosti za razumijevanje simboličkog. Budući da je bogoslužje Crkve uvijek ujedno i Božje djelo spasenja, i samo se bogoslužje mora pokazati kao djelo ili događanje u punom smislu riječi, a to je moguće jedino putem znaka.