Search

Iako su povijesni primjeri cenzure iz vjerskih razloga nedvojbeno razni i specifični, same motive i pristupe cenzuriranju knjiga ipak se može poprilično točno locirati unutar konteksta religija u pitanju. Povijest je prepuna takvih primjera, stoga je gotovo nemoguće osvrnuti se na svaki od njih u detalje, ali svejedno je moguće uputiti na načelne tendencije određene religijske zajednice, stavljanjem naglaska na reprezentativne slučaje zabrane i cenzure knjiga. Ovaj rad istražuje upravo te primjere u kojima se ističu vjerske težnje prilikom zabranjivanja tekstova, dok je fokus izričito stavljen na razloge cenzuriranja građe, a ne na povijesni pregled i plošno navođenje samih primjera. Pokriveno je razdoblje antike i način na koji je kršćanstvo postupno preuzelo ulogu cenzora prilikom kristijanizacije Europe; razvoj katoličke dogme glede prohibicije tekstova te utjecaj pomaka u tehnologiji na zabranu tiskane građe. Paralelno s time, obrađeni su primjeri iz drugih vjerskih tradicija, kao što su islam i židovstvo te su razmotreni pristupi zabrani knjiga unutar njihovih vjerskih nadležnosti. Naposljetku, istraženi su primjeri iz suvremenog doba, to jest nastavak sličnih vjerskih težnji za iskorjenjivanjem nepoćudne literature, što može poslužiti kao podsjetnik da ovi primjeri nisu samo izgredi barbarizma iz daleke povijesti, već fenomen koji je i dandanas sasvim postojan.

Iako filozofija religije posjeduje svoje metode i jedinstvenu strukturu istraživanja, ona se, poput ostalih filozofskih disciplina, sustavno razvija naslanjajući se na prijašnje tradicije mišljenja ukorijenjene u zasebnoj kulturi, nacionalnom identitetu i jeziku. Za razliku od “europske” ili “kontinentalne” filozofsko–religijske misli, filozofsko promišljanje o religiji u Engleskoj, i kasnije u Sjedinjenim Američkim Državama, naslonjeno je na tradiciju škotskoga pojma common–sense, empirizma i analitičko–jezične metode. U kojoj je mjeri ta razlika prisutna može se prepoznati u djelima dvojice autora, Chestertona i Guardinija. Oba su filozofa nesumnjivo obilježila razvoj kršćanske filozofije u moderni. Chesterton je bio novinar koji je ulazio u javne polemike s istaknutim znanstvenicima i književnicima svojega vremena kao što su Shaw i Huxley, a Guardini se je ipak kretao unutar teologije. U ovom se radu prije svega osvrćemo na temeljna pitanja u njihovim filozofsko–religijskim istraživanjima te ukratko izlažemo opće odrednice i interese. U drugom koraku kritički analiziramo njihove postavke s ciljem izdvajanja onih mjesta koja su različita i podudarna. Na posljetku interpretiramo kritičko–analitičke uvide kako bismo izložili one sinteze koje bi bile relevantne za suvremenu filozofiju religije. Guardini je, s obzirom na prevedena djela i znanstvene članke, prisutan u našoj filozofiji, a Chestertonova je misao još nedovoljno istražena, ako se izuzmu djela i članci objavljeni tijekom katoličke obnove u Hrvatskoj kao i one novijeg datuma. Pretpostavljamo da ćemo ovim izlaganjem doprinijeti proučavanju međusobnih utjecaja filozofija religija u Engleskoj i Europi s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća., In this exposition we have attempted to compare the thoughts of Chesterton and Guardini with the intention of better understanding the different interpretation of Anglo–American and Continental traditions in the philosophy of religion of the West during the late 19th and early 20th centuries. In the first and second sections we have briefly described the work and interests of these authors and in the third and fourth made a critical analysis of certain subjects in the philosophy of religion which, at the same time, bring them close to each other and divide them. Although Chesterton is familiar with Neo–Scholasticism, in his polemic discussions he uses the pragmatic and common–sense approach to questions concerning the history of religion, and the appearance of positivism and evolutionism, which is the main difference in relation to Guardini who is closer to phenomenalism. Although Chesterton and Guardini are representatives of different traditions and different methodologies, one theme brings them together: a critique of modernity developing in light of the crisis in Christianty and scientific advancement which tells us that their personal insights are not quite as far from one other as one may surmise.

This paper sets out to analyze the relationship between religion and faith and how they are intertwined in Brian Moore’s novels. Five selected Brian Moore’s novels are analyzed in chronological order: The Lonely Passion of Judith Hearne (1955), An Answer from Limbo (1962), Catholics (1972), Black Robe (1985) and The Colour of Blood (1987). The paper attempts to show how each of the selected novels reflects the author’s attitude to religion and faith as developed through different stages: a rejection of conventional Catholicism, exploration of one’s own secular beliefs, and a return to an open interest in Catholicism. The paper also shows the change of focus in Brian Moore’s novels from the psychology of characters and meanings of individual beliefs to more public and political aspects of the Catholic Church. Ovaj diplomski rad bavi se analizom odnosa i međusobne povezanosti religije i vjere u romanima Briana Moore-a. Pet odabranih romana Briana Moore-a analizirano je kronološkim slijedom: The Lonely Passion of Judith Hearne (1955), An Answer from Limbo (1962), Catholics (1972), Black Robe (1985) i The Colour of Blood (1987). Cilj ovog rada je pokazati kako svaki od odabranih romana odražava autorov odnos prema religiji i vjeri i kako se taj odnos razvijao kroz različite faze: odbacivanje konvencionalnog katoličanstva, propitkivanje vlastitih svjetovnih uvjerenja i obnovljeni interes za katoličanstvo. Rad također prati promjenu fokusa u romanima Briana Moore-a koji ide od psihologije likova i značenja osobnih vjerovanja do javnog i političkog aspekta Katoličke Crkve.

Monografija je zbir traktata iz antropologije religije i filologije religije. Poglavlja su: Istina u religiji, Ime i svetost, Zlo u religijskom poimanju, Vjersko bratstvo i religijski pokolji, Muška vlast u religiji, Svetost i politika, Uvid u budućnost.

Religija te različiti oblici vjere oduvijek su zauzimali značajnu ulogu u svakoj društvenoj zajednici. Kao i u prošlim vremenima, vjera i danas predstavlja nadu u bolje sutra te podršku u teškim životnim situacijama. Od prapovijesnog pa sve do suvremenog razdoblja, razvoj društva u određenom je kontekstu pratio i evoluciju različitih religijskih doktrina, za koje se vežu pozitivne ali i negativne konotacije. Zahvaljujući religiji, i to prvenstveno svećenicima unutar određenih zajednica te izumom tiskarskog stroja, u velikoj je mjeri došlo da veće popularizacije vjere a samim time i pismenosti unutar velikog broja populacije. Negativne konotacije vezane prvenstveno oko vjerskih ekstremizma, nažalost u određenom kontekstu stvorilo je negativan, a u određenim elementima i odbojan stav vezano pri određenom obliku vjere, što se posljedično odrazilo i u kategoričkom odbijanju u prakticiranju iste. Odgovor na takve okolnosti predstavlja New Age pokret, svojevrsniji liberalniji pogled na religiju što se pripisuje prvenstveno onoj manje konzervativnoj, odnosno tradicionalnoj populaciji. U svakom slučaju, koja god se vjera prakticira, treba imati zajednički nazivnik koji podrazumijeva stvaranje boljeg čovjeka a samim time i razvoj društvene zajednice. Religion and various forms of religion have always played a significant role in every social community. As in the past, faith today represents a hope for a better tomorrow and support in difficult life situations. From prehistoric to the modern era, the development of society in a certain context has followed the evolution of various religious doctrines, which are associated with positive and negative connotations. Thanks to religion, primarily to priests within certain communities, and to the invention of the printing press, there has been a great deal of greater popularization of religion and thus literacy. Negative connotations related primarily to religious extremism, unfortunately in a certain context played a negative, and in certain elements a repulsive attitude related to a particular form of religion, which was consequently reflected in the categorical refusal to practice it. The answer to such circumstances is the New Age movement, a more liberal view of religion that is attributed primarily to the less conservative and less traditional population. In any case, whatever religion is practiced, it should have a common denominator which implies the creation of a better person and thus the development of the social community.

Knjiga profesora Petera Kuzmiča sadrži kolumne koje je objavljivao u Glasu Slavonije pod naslovom Vrijeme i vječnost u vremenu od siječnja 2006. do prosinca 2009. Kako i sam naslov kolumne govori, riječ je o dvjema kategorijama – o vremenu i vječnosti – koje je teško definirati i kojima je bez duboke i življene vjere teško dati pravi smisao. A prof. Kuzmič upravo to čini. Svojim kolumnama nastoji kontekstualizirati Isusovo evanđelje, učiniti ga razumljivim modernom čovjeku te mu u ovome vremenu opterećenom individualizmom i težnjom za osobnim probitkom približiti „vječnost“ – humaniji i bolji svijet, svijet slobodnih, solidarnih i nesebičnih ljudi.

Sažetak: Očigledna je briga današnjega čovjeka za svoje zdravlje, koje se nerijetko poima kao najveća vrednota u njegovu životu. Takav apso- lutizirajući pristup zdravlju odgovara predodžbama suvremenoga čovjeka o sebi i o svijetu u kojem živi. Svjetonazor današnjega čovje-ka može se izraziti trima odrednicama: ograničenost na ovozemaljski svijet, sakralizacija sebe i važnost tjelesnosti. Sukladno tome, zdrav-lje danas zauzima mjesto »ovostrane religije«, a sport i općenito »zdrav život« kao sredstva očuvanja i postizanja zdravlja visoko su na cijeni te se u njima nerijetko prakticiraju »obredi« koji su nekada bili rezervirani za vjerski život. Prema biblijsko-kršćanskoj tradiciji zdravlje nema apsolutnu vrijednost, ali predstavlja temeljno dobro, za koje je odgovoran kako pojedinac tako i društvena zajednica. Iz rečenoga moguće je konkretizirati odgovarajući teološko-pastoralni pristup zdravlju sa sljedećim smjernicama: aktualizacija eshatološke dimenzije zdravlja u vidu spasenja, egzistencijalno suočavanje s bolešću u svjetlu Kristova otajstva otkupljenja, solidarna briga za bolesnika i njegovu životnu okolinu, posebno obitelj, posvješćivanje važnosti vjere za postizanje ozdravljenja i očuvanje zdravlja, zala-ganje za duhovno zdravlje, koje čovjeka dublje prožima od samo tje-lesnoga ili psihičkoga ozdravljenja

Kada se govori o onome odnosu, u kojemu je religiji filozofija upućivala kritiku, može nam se učiniti da je nerijetko ta kritika bila svedena na kritiku religijske prakse i iskrivljenih nazora koji su iz navedene prakse proizašli. Tako rečeno, ne treba ignorirati tvrdnju da su katkada poticaji za takvu kritiku nastali u religiji, koja je i sama u svojoj praksi premašivala i promašivala svoju bit. U filozofsko-teološkoj misli Paula Tillicha moguće je pronaći barem poticaje za daljnji razvoj dijaloga između filozofije i religije. Prema Tillichovim stavovima, vjera može predstavljati polazište za filozofiju religije, ali za onu koja bi bit religije razmatrala kao temelj iz kojega nastaju simboli religijskog jezika. U radu će biti prikazano Tillichovo razumijevanje vjere, poimanje simbola vjere te će se vjera pokušati prikazati kao moguće polazište filozofije religije u misli Paula Tillicha.

Odnos kulture i religije je višestruko isprepleten. Vjera i nevjera pak su često kulturalno uvjetovane identitetske oznake, čiju smislenost i značenje treba propitivati.

Fenomen religije Marxa ne zanima sa stajališta neke moguće »filozofije religije«, koja religiju promatra s obzirom na njezin konačni smisao i na ozbiljenje vjerničke egzistencije koja polazi od vlastitoga tubitka, tj. od vlastitoga razumijevanja božanske objave u toj faktičnoj egzistenciji. Naprotiv, Marxa poglavito zanima ideologijski, filozofijski, politički i ekonomski aspekt religije, gdje se ona pojavljuje kao »iskrivljena svijest«, koja se konstituira na jednako iskrivljenim otuđenim odnosima. Religija je teorijski izraz te otuđenosti, zbog čega pretvaranje »kritike neba u kritike zemlje« ima za cilj prevladavanje te religijske svijesti radikalnom promjenom proizvodnih i društvenih odnosa. U tom izmijenjenom stanju nije potreban nikakav ateizam, budući da bi religija – vjeruje Marx – morala u takvu društvu odumrijeti sama od sebe., Das Phänomen der Religion interessiert Marx nicht aus der Sicht einer möglichen »Religionsphilosophie«, die die Religion in Anbetracht ihres endgültigen Sinnes und der Verwirklichung einer gläubigen Existenz betrachtet, die von ihrem eigenen Dasein, bzw. von ihrem eigenen Verständnis der göttlichen Offenbarung und dieser faktischen Existenz ausgeht. Marx interessiert vielmehr den ideologischen, philosophischen, politischen und ökonomischen Aspekt der Religion, wo sie zuerst als das »verkehrte Bewusstsein« erscheint, das sich auf die gleichen verkehrten entfremdeten Verhältnissen konstituiert. Die Religion ist der theoretische Ausdruck jener Entfremdung, weshalb das Umsetzen der »Kritik des Himmels in die Kritik der Erde« die Überwindung dieses religiösen Bewusstseins durch die radikale Veränderung der Produktions- und Gesellschaftsverhältnissen zu seinem Ziel hat. In diesem veränderten Zustand ist der Atheismus selbst überflüssig, da die Religion – so glaubte Marx – in einer solchen Gesellschaft von sich selbst her absterben müsste.

Kantovo poimanje vjere bitno je vezano uz moralno-praktičnu dimenziju ljudskog života. Vjera je čovjekov u slobodi ukorijenjen egzistencijalni stav kojim se on odnosi prema transcendentnom i ujedno realizira samoga sebe u vidu postizanja svoje konačne svrhe – najvišeg dobra kao sklada blaženstva u razmjeru s moralnošću. Jamac toga je Bog, a stanje u kojem se to konačno ozbiljuje je besmrtnost, čemu je u čovjeku princip njegova duša. Tako u moralno- praktičnom vidiku shvaćena vjera nije neki bijedni ostatak smrvljene metafizike, koji bi bio previše za filozofiju a premalo za religiju, nego je to način kako razumsko biće u svijetu autentično ob-stoji i djeluje u nadi u postignuće svoje konačne svrhe.

U izlaganju autor analizira pitanje Boga s motrišta onih koji vjeruju i onih koji kažu da nisu vjernici. Iako se na temelju statističkih podatka može zaključiti da se „Bog vratio“, autor ipak smatra da stvarana uloga religije u društvu to ne potvrđuje, jer suvremena religija ne igra u društvu onu ulogu koju bi, prema broju onih koji se deklariraju vjernicima, trebala imati. To znači da se radi o vjeri koja ostaje u sferi privatnosti, o religiji koja nije u stanju dati sveobuhvatnu interpretaciju svijeta i biti kulturalni čimbenik. Suvremena je nevjera također vrlo kompleksna stvarnost, u kojoj nema uvijek jasnih razgraničenja između agnosticizma i ateizma, a ni borbenosti koja je bila svojstvena klasičnom ateizmu. Postoje također ljudi koji izričito kažu da nisu vjernici, ali se ne žele nazvati ni ateistima ni agnosticima. Sve to ukazuje na određenu nesigurnost i konfuznost kako suvremene vjere tako i suvremene nevjere. Nova bi evangelizacija u tom smislu trebala ići za uspostavljanjem iskrena dijaloga između vjernika i nevjernika, kao i pomoći vjernicima u skladnom povezivanju svoga vjerskog iskustva s iskustvom koje im nude znanost i svakodnevni život., The author analyzes the problem of God from the standpoints of those who believe, and of those who claim to be atheists. Although the statistics suggest that “God is back”, the author thinks that the actual role of religion in the society does not confirm this, for the contemporary religion according to the number of declared faithful, should have a more important role in the society. This type of faith remains in the sphere of private life, not capable of giving a comprehensive interpretation of the world and far from being a cultural factor. Contemporary disbelief is likewise a very complex reality, often lacking in clear distinction between agnosticism and atheism, but also in zeal, that was characteristic of the classic atheism. There are people that explicitly deny being faithful, but refuse to define themselves as atheists or agnostics. This indicates an insecurity and confusion of the contemporary faith as well as of the contemporary disbelief. New evangelization should establish an honest dialogue between the faithful and the unfaithful, helping the faithful to establish a harmonious integration of the personal religious experience with the experiences offered by science and everyday life.

U uvodnom dijelu su tekstovi urednika knjige koji progovaraju o važnosti škola o dijalogu kroz koje se promiče suradnja i razumijevanje među vjernicima različitih vjerskih zajednica i međuvjerskog dijaloga općenito te traži odgovor na pitanje njegove nužnosti i utkanosti u sâmo vjersko i vjerničko. To su tekstovi: „O važnosti škole dijaloga“ Antala Baloga i „Dužnost ljubavi“ Julijane Mladenovske-Tešija. U prvom dijelu knjige navedeni su tekstovi predavača i trenera koji su sudjelovali u projektu „ Škola za međuvjerski dijalog i aktivno građanstvo: Mlade vjernice i vjernici u susret Europskoj uniji“: „Liderske vještine“ Nikolete Poljak, „Nenasilna komunikacija i dijalog“ Katarine Kruhonja, „Vjernice/i i mediji“ Julijane Tešija, „Komunikacija i zagovaranje vjerskih pitanja u javnim institucijama“ Miljenka Turniškog, „Međuvjerski dijalog u teoriji i praksi“ Srđana Antića i „Vjerski identitet ususret Europskoj uniji“ Dalibora Kraljika. Tekstovi su pisani različitim stilovima onako kako su predavači smatrali da je dobro i pregledno. Ideja je bila da tekstovi ponude dublje uvide u navedene teme i iznesu saznanja i podatke koji se i nakon seminara mogu samostalno koristiti. U drugom dijelu su tekstovi sudionica/ka projekta koji su nastali kao rezultat njihovih osobnih aktivnosti. Projekt je bio koncipiran tako da je zahtijevao aktivno uključivanje svih sudionica/ka u aktivnosti i to kroz diskusije, pripremu i samostalno vođenje radionica u svojim vjerskim zajednicama u cilju obuhvaćanja šire populacije, pripremu i vođenje molitvi i kreativnih radionica. Ovi su tekstovi, također, vrlo različiti i prenose osobna viđenja sudionica/ka na određenim temama. U ovom dijelu je osam tekstova i to: „Promišljanja o međureligijskom dijalogu - agnostička perspektiva“ Jelene Perak, „Ljubav u izmirenju“ Aleksandra Dege, „Gle kako je dobro i kako je milo kao braća živjeti“ Valentina Fabija, „Međuvjerski dijalog mladih“ Dijane Sijađev, „Zašto je međuvjerski dijalog važan“ Radmile i Predraga Popovića, „Bijah stranac i primiste me“ Nataše Vukadinović, „Identitet i Krist“ Nine Vujić i „Nenasilna (dobra) komunikacija“ Aleksandra Dege, Nine Vujić i Natali Brkić. U trećem su dijelu zbornika prilozi u kojima čitatelj pronaći tekstove voditeljice projekta Julijane Mladenovske-Tešija o ovome projektu i o evaluaciji projekta, fotografije sa zajedničkog druženja u Erudutu te adresar sudionika.

U radu se govori o znanosti, filozofiji i religiji kao načinima odnosa prema svijetu i spoznaje toga svijeta. Ističe se uska povezanost vjere i znanosti te se postavlja pitanje teologije kao znanosti i uspoređuje ju se s matematikom. Naglašava se i uloga činjenica u znanosti i s tim u vezi ističe se problem induktivne spoznaje. Također se osvrće na neke kritike znanstvene metode od strane vrhunskih znanstvenika. Uz empirijski i induktivni način spoznavanja postoje i drugi načini spoznaje (deduktivno-aksiomatski, intuitivni i sl.). Ističe se da i u znanosti ima vjere. Konačno se otvara pitanje ima li u znanosti mjesta Bogu. Na kraju se postavlja pitanje koliko su vjera, Crkva i znanost bile u sukobu i je li njihov sukob bitne naravi ili je samo periferna pojava te tko zapravo koči razvoj znanosti.

U ovomu radu autor pokušava istražiti narav odnosa između sekularizacije, agnosticizma (kao i ateizma) i rasta vjerskoga indiferentizma i praktičke ravnodušnosti u pogledu vjerskih pitanja i transcendentnih dimenzija bivstvovanja. Sekularizacija nije proizvela indiferentizam (izuzmemo li rast relativizma i pluralizaciju svjetonazora), ali je prosvjetiteljstvo utjecalo na porast vjerskoga indiferentizma, a istovremeno i na rast praktičkoga indiferentizma; moderni je materijalistički ateizam proizveo antiteističke prakse, posebice u zemljama tzv. realnoga socijalizma. Suzbijanje religije i prakticiranja vjere nije dovelo do marginalizacije religioznosti, ali praktički/praktični materijalizam modernoga i postmodernoga potrošačkog društva rezultira napredovanjem suvremenoga moralnog relativizma i vjerske ravnodušnosti. Otvoreno pitanje: jesu li religiozni ljudi u moralnom pogledu bolji od onih koji ne vjeruju?, moglo bi se razriješiti odgovorom na pitanje: jesu li zlo, nasilje i nečovječnost u našim vremenima rastućega teorijskog agnosticizma i praktičke ravnodušnosti vidljiviji negoli u klasičnim vremenima jedinstva države i Crkve? Pitanje moralnosti dade se razriješiti samo praktički, a ne doktrinarnim raspravama o vjeri i o agnosticizmu., This paper will try to investigate the nature of relation between secularization, agnosticism (as well as atheism) and the growth of religious indifferentism and practical indifference concerning the questions of faith and transcendental dimensions of being. Secularization didn't produce indifferentism (with the exception of the growth of relativism and pluralization of conceptions of world), but the Enlightenment influenced the progression of religious indifferentism and in the same time the growth of practical indifference; modern materialistic atheism produced antitheistic practices, especially in the countries of so-called real socialism. The repression against religion and religious practice didn't produce the marginalization of religiosity, but practical materialism of modern and postmodern consumerist societies is producing the progression of contemporary moral relativism and indifference. The open question whether religious people are in the moral sense better than irreligous people could be resolved through the answer to the question: are evil, violence and inhumanity in our times of progression of theoretical agnosticism and practical indifferentism more visible than in classic times of unity between State and Church? The question of morality could be resolved only through practice, not through doctrinarian discussions about faith and agnosticism.

Znanstvena ovjera sekularizacije u ovome članku je okvirno područje istraživanja religiologijski relevantnih društveno-kulturalnih promjena, s posebnim naglaskom na značenju tih promjena za kršćanstvo i u samome kršćanstvu. Način na koji se promišlja o sekularizaciji pretpostavlja se kao prikladan za uvažavanje višeznačja i složenosti sekularizacijskih procesa u pogledu aktualizacije njihove hermeneutičke valjanosti za novije analize i tumačenja položaja i uloge kršćanstva i religije u suvremenom društvu i svijetu današnjice. Istodobno se nastoji oko aktualizacije relevantnih istraživanja Željka Mardešića, kako u pogledu samoga fenomena sekularizacije, tako i s obzirom na novije usporedive društveno-kulturalne procese u sadašnjosti., Scientific verification of secularization in this paper is taken as a general research framework investigating socio-cultural changes relevant in religiology, especially its consequences for Christianity and also within Christianity itself. The way secularization is here considered seems to be adequate for taking into account the polyvalency and complexity of some processes of secularization concerning its hermeneutical validity in due to further analyses and explanations of state and role Christianity and religions take in contemporary societies and in nowadays world. At the same time there is also endeavour to actualize some relevant Željko Mardešić’s researches, concerning both the phenomenon of secularization and some of comparable contemporary socio-cultural processes.

Na početku članka autor se bavi najnovijim radovima Petera Sloterdijka i Ulricha Becka, koji pokušavaju ocrtati kozmopolitsku kulturu i civilizaciju mira i tolerancije, pa i sudjelovanja, koja bi bila primjerena sadašnjoj situaciji. Autor upozorava na određene poteškoće, ograničenja ili manjkavosti njihovih pogleda i prijedloga i okreće se, u traženju odgovora o značaju i vrijednosti vjere za moderan svijet, radu Renéa Girarda. Njegov značaj ilustrira na primjeru problema faktičkog ostvarivanja ljudskih prava. Članak završava zagovorom solidarnog personalizma i obradom značaja vjere i religije u njegovom ostvarivanju s jedne strane, ali i, u njegovom svjetlu, doprinosom odgovoru na pitanje o pravoj vjeri i religiji (danas)., At the beginning of the article the author considers recent works of Peter Sloterdijk and Ulrich Beck who want to outline the cosmopolitan culture and civilization of peace and tolerance, and also of cooperation which would be suitable for the present situation. The author points to certain problems, limitations and deficiency of their views and suggestions. He turns, in his searching for the answer about the meaning and value of faith for the modern world, to the work of René Girard, and illustrates his importance through the consideration of the problem of the factual implementation of human rights. The article ends with the defense of solidary personalism and with the consideration of the meaning of faith and religion for its realization on the one hand, and with a contribution to the answer about the proper faith and religion at present times on the other.

Za natuknice se najprije navodi etimologija, zatim jezgrovito i jasno opisano značenje, na njega se nadovezuju jezični kostrukti i frazeologizmi te autentični primjeri iz religijskih tekstova radi ilustracije karakterističnih sintaktičkih okolina i kolokacija.

U radu se teorijski analizira i eksplicira vjera, vjerovanja i vjerske tolerancije s aspekta građanskog utjecaja na odabir vjerskih sloboda, komunikaciju i povjerenje među narodima. Komparativnom analizom provedeno je i empirijsko pilot istraživanje na primjeru fokus grupe: Hrvatska, Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina o stavovima i mišljenjima građana o vjeri i vjerskim slobodama. Istraživanje je pokazalo međuzavisnost vjere i vjerovanja s građanskim osvjedočenjem o vjerovanju u nadnaravna duhovna bića koja određuju čovjekove vjerske slobode, moralne, društvene, komunikativne i građanske norme te oblike građanskog ponašanja. Polazeći od provedene teorijske i empirijske analize te drugih spoznaja do kojih se u istraživanju došlo u radu se predlaže trinaest (13) zaključnih preporuka koje možebitno utječu na slobodu vjere, vjerovanja, tolerancije, komunikacije i povjerenja među narodima. Na temelju provedene teorijske i empirijske analize u radu se zaključuje da je budućnost građanske tolerancije, komunikacije i povjerenja među drugim narodima u korelaciji s čovjekovim vjerskim slobodama te njegovim kreativnim duhovnim, intelektualnim i komunikativnim potencijalima., The paper theoretically analyzes and explains religion, beliefs and religious tolerance in terms of civic influence on choice of religious freedoms, communication and reliance among nations. The comparative analysis and empirical pilot study was conducted on the example of the focus groups: in Croatia, Slovenia, Serbia, Bosnia and Herzegovina, the attitudes and opinions of citizens on religion and religious freedom was explored. Research has shown the interdependence of religion and beliefs with the civil conviction of belief in the supernatural spiritual beings that determine the man's religious freedom, moral, social, communicative and civic norms and forms of civic behavior. Starting from a theoretical and empirical analysis and from other discoveries made in the study, the paper proposes thirteen (13) concluding recommendations that potentially affect the freedom of religion, belief, tolerance, communication and trust among nations. Based on a theoretical and empirical analysis, the paper concludes that the future of civic tolerance, communication and trust among the other nations is in correlation with the man's religious freedoms and its creative spiritual, intellectual and communicative potential.

U radu se analizira fenomenologija i filozofija vjere, dobra, tolerancije, plemenitosti i humanosti s aspekta utjecaja vjerskih sloboda na komunikacijsko povjerenje među narodima. Autor vjeru i komunikacijsko povjerenje među narodima promatra kao slobodu i kulturu religijskog komuniciranja na svim razinama religijske i medijske međunarodne komunikacije s aspekta razvoja znanosti i tehnologije. Vjeru i komunikacijsko povjerenje među narodima sagledava s aspekta krizne komunikacije u komunikativnom procesu vjere i povjerenja prema drugom, društvu i narodima. Analiza pokazuje da je vjera stabilan faktor za ostvarivanje komunikacijskog povjerenja među narodima u svim društvenim krizama i opasnostima (ratovi, ekološke nesreće i financijske krize) na svim razinama vjerskog komunikativnog djelovanja.Za autora je čovjek ishodište i cilj boljeg i humanijeg života svakog čovjeka koji u potpunoj vjerskoj slobodi ostvaruje komunikativno povjerenje prema svakom građaninu i među narodima. Ukazuje kako je znanost pokretačka snaga tehnološke budućnosti svakog naroda u cilju ostvarivanja vjerskih sloboda i povjerenja među narodima.Upozorava kako budućnost svijeta ovisi o kreativnosti čovjeka i njegovom duhovnom, intelektualnom, znanstvenom, tehnološkom i komunikativnom potencijalu koji vjeru shvaća kao opće dobro za komunikacijsko i građansko povjerenje među narodima.

Knjiga se sastoji od sljedećih dijelova: 1. Egoizam slobode ; 2. Heideggerovo sustajanje ; 3. Čista arhitektura ; 4. Die reine Architektur ; 5. Hegel, filozofija religije u sistemu slobode ; 6. Vjera i filozofija ; 7. Glaube und Philosophie ; 8. Filosofia kao paideia ; 9. Etika i znanost ; 10. Branko Gavella. Spoznajno-teoretičko značenje suda ; 11. Ontologička mogućnost prevoda i prevođenja ; 12. Podsjetnik na prisutno koje nije nazočno ; 13. Razgovor s jednim bogoslovom ; 14. Podsjetnik za slobodno izlaganje ; 15. Odgovori na pitanja ; 16. Pismo ; 17. Time da sam tu, rekao sam sve.

Sudjelovanje u ratu kao jednom od najdojmljivijih životnih iskustava nedvojbeno utječe i na osobne religijske nazore. Prema britanskim i američkim istraživanjima dvaju svjetskih sukoba, oko tri četvrtine anketiranih vojnika tih zemalja ocijenilo je da im je rat učvrstio vjeru, tek manji dio poljuljale su ratne nedaće. Premda nisu statistički reprezentativan uzorak, objavljeni zapisi hrvatskih nižih časnika i dočasnika različitih poziva, političkih sklonosti i svjetonazora (Pero Blašković, Petar Grgec, Josip Horvat, Ante Messner Sporšić, Mile Budak, Gabro Cvitanović, Antun Vrgoč, Frane Dubravčić, Ante Kovač, Grgo Turkalj, Stanko Tomašić i Viktor Kralj) vrijedan su izvor ponajprije za proučavanje utjecaja rata na odnos boraca prema vjeri i njezinim sastavnicama, ali i izvor podataka o ulozi predstavnika vjerskih organizacija u oružanim snagama, o raskoraku između kanonskih odredbi i pučkih shvaćanja (razni oblici utješnoga &raquo ; ; praznovjerja&laquo ; ; ) te o višestruko motiviranim pojavama poput spontanih blagdanskih primirja (i, uopće, milosrđa prema neprijatelju), pri čem dio autora iznosi i šire prosudbe o vjerskim temeljima morala, odnosno o modernom materijalizmu kao jednom od uzroka I. svjetskoga rata.

Dies Theologicus svoje je temeljno pitanje: »Što je religija i čemu religija?« stavio pod obzor drugoga, obuhvatnijega pitanja: Praksa i/ili svjetonazor? Time je u raspravu gotovo prizvao osebujni Wittgensteinov lik. Nakon nekoliko okvirnih natuknica o potražnji suvremenika za religioznim iskustvom, globalne groze nad povezanošću religije i nasilja te naznaka povratka filozofije temi religije, autor najprije iznosi neke prednosti koje se nude uvođenjem Wittgensteina u raspravu. Govor o religiji kod Wittgensteina je bitno govor iz perspektive egzistencijalnih ljudskih pitanja. Uz to jasno je kako je za njega religija nadasve praksa. Specifične poteškoće razumijevanja religije dolaze iz prevlasti znanstvene slike svijeta. Ona po sebi nije upitna, ali se lako pretvori u prepreku odlaska u dubinu gdje su ljudski egzistencijalni problemi jedino rješivi. Autor osvjetljava i pitanja pojma Boga kao i vjere iznutra. U završnom se dijelu Wittgensteinovo shvaćanje vjere osvjetljuje uz pomoć njezina odnosa prema razumu, volji o mudrosti. U podnožju religije stoji pitanje smisla života, a najvažniji odnos prema religiji nije razumijevanje nego življenje.

Dies Theologicus svoje je temeljno pitanje: »Što je religija i čemu religija?« stavio pod obzor drugoga, obuhvatnijega pitanja: Praksa i/ili svjetonazor? Time je u raspravu gotovo prizvao osebujni Wittgensteinov lik. Nakon nekoliko okvirnih natuknica o potražnji suvremenika za religioznim iskustvom, globalne groze nad povezanošću religije i nasilja te naznaka povratka filozofije temi religije, autor najprije iznosi neke prednosti koje se nude uvođenjem Wittgensteina u raspravu. Govor o religiji kod Wittgensteina je bitno govor iz perspektive egzistencijalnih ljudskih pitanja. Uz to jasno je kako je za njega religija nadasve praksa. Specifične poteškoće razumijevanja religije dolaze iz prevlasti znanstvene slike svijeta. Ona po sebi nije upitna, ali se lako pretvori u prepreku odlaska u dubinu gdje su ljudski egzistencijalni problemi jedino rješivi. Autor osvjetljava i pitanja pojma Boga kao i vjere iznutra. U završnom se dijelu Wittgensteinovo shvaćanje vjere osvjetljuje uz pomoć njezina odnosa prema razumu, volji o mudrosti. U podnožju religije stoji pitanje smisla života, a najvažniji odnos prema religiji nije razumijevanje nego življenje., Dies Theologicus places the fundamental question of: »What is religion, and what is religion for?« in light of another more general question: Practice and/or belief? This means that the debate practically recalls Wittgenstein's all encompassing figure. After a few introductory points about the search of his coevals for religious experience, the global disgust with the connection between religion and violence and a hint of the return of philosophy to the topic of religion, the author first presents some advantages that are offered by introducing Wittgenstein into the debate. Wittgenstein's discourse about religion is fundamentally a discourse from the perspective of existential human issues. In addition it is obvious that religion for him is above all practice. Specific difficulties to understand religion come from the ruling scientific outlook of the world. It in itself is not questionable but can easily be turned into a barrier to enter any deeper, where problems of only human existentiality can be solved. The author enlightens the question of the notion of God and faith from within. In conclusion the article enlightens Wittgenstein's notion of religion through its relationship to reason, will and wisdom. At the base of religion stands the question of the meaning of life and the most significant relationship toward religion is not understanding but living.

smrt, prestanak života, konačni prestanak životnih funkcija organizma. Za filozofiju je smrt problem od njezinih početaka pa sve do suvremenosti. Platon u svome djelu Fedon dokazuje besmrtnost ljudske duše, a Plotin misli da se duša nakon smrti uzvisuje i stapa s najvišim Dobrom. Epikur uklanja strah od smrti (˝dok postojimo mi, nema smrti, a kada dođe smrt, tada više nema nas˝). Leibniz vidi smrt kao potpunu involuciju tijela, Fichte je smatra samo ˝negativnom stranom života˝. Za Hegela je smrt najviša općenitost do koje dopire pojedinac, a za Schopenhauera samo jedan površni fenomen, kojim nije bitno pogođena nadindividualna metafizička volja. Problem smrti osobito je prisutan u filozofijama egzistencije koje ga smatraju središnjim pitanjem mišljenja, a zabrinutost, strah, ˝bolest na smrt˝ (S.Kierkegaard) postaju najvažnijom preokupacijom suvremenog zapadnog filozofiranja (K. Jaspers, M. Heidegger, G. Marcel, A. Camus i dr.).

Kant je pružio novi modus vivendi između znanosti i religije. Svaka od njih ima svoju stvarnost i funkciju, te se ne »natječu« jedna s drugom. Stvarnost mogućeg znanja pripada znanosti, ona ima potpunu slobodu istraživanja te stvarnosti pomoću svojih metoda. Bio je zadivljen newtonovskom znanošću koja je ovisila o empirijskim promatranjima, ali je smatrao da u znanstvenim metodama postoje ograničenja koja ostavljaju prostora religioznim vjerovanjima. Za Kanta se početna točka religije nalazi u ljudskom osjećaju moralne obveze. Kada djelujemo zbog osjećaja odgovornosti, neizravno potvrđujemo da je svijet moralni poredak; prisutnost moralnog zakona pretpostavlja zakonodavca koji je njegov izvor i jamac. Kant provided a new modus vivendi between sciense and religion. Each has its own realm and function, and they do not «compete» with each other. The realm of possible knowledge belongs to sciense, which has complete freedom to explore that realm using its own methods. He was amazed by Newtonian sciense and its dependence on empirical observation, but he held that scientific methods are limited, which leaves room for religious beliefs. Kant sees the starting point of religion in man’s sense of moral obligation. When our actions are a response to duty, we implicitly affirm that the world is a moral order; the presence of the moral law presupposes the lawgiver as its source and guarantor.

Knjiga sociološki tretira transformaciju religija (posebice kršćanstvo katoličke provenijencije) na području bivše Jugoslavije, poglavito Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u razdoblju od kraja šezdesetih godina XX. stoljeća do danas. Od prvog izdanja knjige (1971) pod naslovom Drama ateizacije do ovoga, bitno izmijenjenog i proširenog (petoga) izdanja, knjiga se također bitno transformirala - od duhovnog presjeka (slike) religijskog fenomena u jednom vremenu do cjelovitog praćenja hoda religijskog u vremenu i društvu. Može se uočiti kako je u ranijim izdanjima akcent bio na socijalnoj drami prvenstveno mladih ljudi koju kreira hod ateističkog nastojanja, dok se u posljednjem izdanju analitički akcent podjednako stavlja na pohod ateizacije i teizacije.

Autor pokušava predstaviti djelo i misao J. Ratzingera polazeći od njegove knjige: “Vjera-istina-tolerancija”. Rasprave prikupljene i objelodanjene pod gornjim naslovom sažetak su njegovih teloško-filozofsko-egzistencijalnih promišljanja u odnosu na ono što se događa na idejnom, misaonom, etičkom i moralnom polju u današnjem svijetu. U članku se pokušava istražiti i prikazati odnos koji postoji između vjere, istine i čovjekovog života kako je to izraženo u spomenutom djelu i u nekim drugim njegovim djelima (intervjuima, predavanjima) koja su objavljena u prijevodima na hrvatski. Rad je podjeljen u tri djela. U prvom dijelu pokušavaju se orisati osnovne označnice religija i odnos među njima. U drugom dijelu rada istražuje se značenje religije za današnjeg čovjeka. U trećem dijelu pokušava se istaknuti u čemu se sastoji posebnost kršćanske religije., The author is trying to present the work and thought of J. Ratzinger starting from his book Faith, Truth and Tolerance. The debates, collected and published under the above title, are the summary of his theological, philosophical and existential analyses in relation to what is currently going on in the field of ideas, thoughts, ethics and morality. The article is trying to investigate and to present the relationship that exists among faith, truth and human life, as it is expressed in the above- mentioned work and in the author’s other works (interviews, lectures) published in Croatian translation. The work is divided into three parts. The first part outlines the main characteristics of religions and their interrelation. The second part investigates the meaning of religion to contemporary man. The third part points out the specifics of Christian religion.

Autor recenzije u vrlo zahtjevnom vrednovanju multidisciplinarnog pristupa pitanju odnosa vjere i zdravlja, nastoji na uravnotežen način, teološki zrelo, ukazati s jedne strane na pojedina prenaglašena i diskutabilna polazišta, i s druge strane na još uvijek nedovoljno iskorištene mogućnosti suradnje medicine i duhovnog područja.

Rad tematizira glavna filozofijska i antropologijska pitanja otvorena u naslovljenoj knjizi: osnovni čovjekovi egzistencijali, način njegova opstanka (igra, ljubav, smrt), odnos spram transcendentnog bića i struktura religije, aktualni odnos spram globalizacije i kulturnoga i nacionalnog identiteta, najurgentnija pitanja suvremene antropologije

Iz trolista znanost-kultura-vjera već smo obradili znanost i kulturu te njihove uzajamne odnose. Ovaj se put zaustavljamo na odnosima znanosti, vjere i morala. Pisac objašnjuje pojmove vjere, religije i teologije, a zatim izlaže njihove extremne oblike, napetosti i sukobe sa znanošću. Premda su znanost i vjera posebni i zasebni sustavi mišljenja, cilj im je zajednički, tj. upoznavanje Istine. Oba načina spoznaje vode istom cilju i zbog toga među njima ne može biti temeljnog sukoba. Kako je moral usko povezan s vjerom u potrazi za Dobrotom, između znanosti te vjere i morala trebao bi vladati potpuni sklad, budući da su Istina i Dobrota ontološki povezane., We have been alreadv investigating the relations between science, culture and faith. In this article the Author explores the relations between science, faith and ethics. Firstlv, he clarifies the notions of faith, religion and moralitv, then he points at the conflicts and tensions among their extreme manifestations. Although science and faith are diverse svstems of cognition, however, their common aim is the same, i.e. the knowledge of Truth. Progressing to the same aim they are travelling, nevertheless, by different ways. Therefore, the conflict between the authentic science and authentic faith is impossible. Collisions between science and faith possible only if they are not genuine. The moral life, being closely joined to faith in serving to the Good, science and faith must collaborate with corresponding responsibility. The Truth and the Good are in an ontological connection.

Prije nego što se počelo pisati srdnjoškolski užbenik za novi predmet (vjeronauk) smatralo se shodnim da se buduće nastavne jedinice s njihovim sadržajima, metodičkim postupkom, didakrtičkim pomagalima, dodatnom literturom... ponudi vjeroučiteljima i vjeroučenicima prije nego što će biti definitivno objavljeni u službenom udžbeniku. Na taj se način dalo vremena autoru udžbenika za daljnje premišljanje koncepcije, sadržaja i postupka, ali i pojedinim vjeroučiteljima da se kritički osvrnu na metodički postupak kojega se ugrađuje u vjeronaučne udžbenike za srednjoškolski uzrast Primjedaba nije bilo jako p0uno ali one koje su stigle obilato su se ugrađivale u prvi poslijeratni srednjoškolski vjeronaučni udžbenik u Hrvatskoj.

Prikaz knjige Henri Fesqueta, La foi toute nue, Grasset, Paris, 1972.