Search

Giovannija Francesca Biondija (1573. – 1644.), kojega bi na rodnome Hvaru zvali Ivan Frane Biundović, engleska književna historiografija pamti po jednoj romanesknoj trilogiji i jednoj povijesnoj knjizi o engleskim ratovima i kraljevima od kraja četrnaestog do početka šestnaestog stoljeća. U hrvatskoj je književnoj historiografiji već opisan Biondijev opus i važnost iz hrvatske i talijanske perspektive (Zorić, Machiedo, Novak), a cilj je ovoga rada prikazati Biondijev književni odjek u engleskoj javnosti. U tu svrhu u radu se iznose podaci o Biondijevom životu u službi engleskih kraljeva, o sudbini engleskih prijevoda njegovih djela te o modernoj evaluaciji Biondijeva rada iz angloameričkog očišta.

Na primjeru rasprave Vergilija i Cezara u Brochovu romanu "Vergilijeva smrt" može se razabrati problem recepcije književnosti bilo kao ideologije bilo kao utopije. Oba načina osobito su prisutna u epohi modernizma, u kojoj esteticizam naglašava utopijsku, a avangarda ideološku dimenziju. Pravo razumijevanje književnosti kao umjetnosti ipak je osigurao tek ukus, koji se oslanjao na estetičke vrijednosti u biti između ideologije i utopije, a koje karakterizira odnos prema svim vremenskim dimenzijama, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Prijeteća je opasnost postmodernizma u tome što ukus zamjenjuje moda, a time je književnost svedena na dimenziju sadašnjosti te na mitsku utopiju ili političku ideologiju.

U članku se pokušava odgovoriti na pitanje zašto su Jesenjin, Lorca i Prevert u Hrvatskoj pedesetih i šezdesetih godina superiorno najčitaniji pjesnici. Konstatira se da njihove pjesme imaju nekoliko podudarnih osobina. Zapaža se potom da poezija koja se u pedesetim i šezdesetima godinama u Hrvatskoj piše uglavnom nema te osobine, te se tako stranom lirikom nadomješta ono što domaća lirika ne nudi.

Recepcija ruske književnosti u proteklom je stoljeću bila stalno ovisna o političkim odnošajima. Užarevićeva znanstvena obrada poezije upotpunila je proces novije recepcije, a time i revizije povijesti modernog ruskog stiha. Pažnja je također posvećena važnim imenima emigracije. Iz novije recepcije nastala je i revizija ruske periodizacije.

U ovom se prilogu razmatraju parametri u traduktologiji utjecajne "Teorije polisistema" na primjeru talijanskih prijevoda dvojice najznačajnijih predstavnika hrvatske dvadesetostoljetne poezije, Dobriše Cesarića i Dragutina Tadijanovića. Temeljno ishodište prevođenja, po ovoj teoriji, je traženje vlastita recepcijskog uporišta i mjesta preliminarnog otvaranja književnog teksta za matičnu poeziju. Talijanska "fortuna" pjesničkih prijevoda pri tome leži u asociranju na srodne talijankse primjere i u traženju poetičkih paralelizama. Međutim, ako se i obrne "polisistemski" teorijski slijed, književni prijevod, pomičući granice "preliminrne otvorenosti" uz pomoć pronađenih recepcijskih uporišta, obogaćuje književnost-cilj novim pojavnostimma koje ona, iako virtualno, zapravo već sadrži.

Hrvatski film kraja prošlog i početka ovog tisućljeća ne pokazuje prevelike znakove utjecaja stvaralaštva Larsa von Triera, premda su njegovi filmovi doživjeli živu kritičku recepciju te premda je riječ o recepciji uvelike uobličenoj kroz poetiku pokreta Dogma 95 koja bi pružila velike mogućnosti izražavanja u sklopu financijski izrazito siromašne hrvatske produkcije. No, rijetki filmovi kao što je "Što je Iva snimila..." Tomislava Radića, koji podsjećaju na tu poetiku, nastavljaju se na starija stilistička strujanja.

Zbornik obuhvaća suvremene domete traduktologije iz teorijskog i praktičnog aspetka, predstavlja pojedinačne prevoditeljske opuse te nudi znanstvene radove koji se temelje na tumačenja pojma književnoga prijevoda u užem traduktološkom i širem književnopovijesnom smislu.

Analiza dvaju međuratnih hrvatskih književnih časopisa pokazuje jak utjecaj politike na njihov program i strukturu, pa tako i na recepciju djela, autora i žanrova iz stranih književnosti. Iako su se ideološki razlikovali, pripadali su istoj poetici neorealizma te se suprotstavljali svakome obliku modernizma.

Tijekom tridesetih godina pretežito su recipirani autori koji su u nacističkoj Njemačkoj bili zabranjeni.

Recepcija Ranka Marinkovića u Sloveniji bila je dosta značajna, bilo da je riječ o njegovim dramskim djelima ili o prijevodima proznih djela. Osim kod povjesničara književnosti, Marinković je pobudio interes kod prevoditelja, kazališnih djelatnika, redatelja i kritičara.

Revija za kulturu i umjetnost "Prisutnosti"ima posredničku ulogu u recepciji zapadnoeuropske književnosti u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih.

Pedesete godine iz aspekta španjolske recepcije hrvatske književnosti su prijelazno razdoblje. Predstavljeni su realisti, narodne bajke, kroatističke publikacije, prepjevi hrvatskih pjesnika i dramski opus Milana Begovića