Search

Tenzija između univerzalizma i pluralizma u teoriji ljudskih prava glavna je tema ove knjige. Ta tenzija nema samo filozofske, već i duboke političke implikacije. U logici ideje ljudskih prava sadržan je paradoks: da bi ta ideja imala univerzalni moralni autoritet mora biti prihvaćena od zagovornika različitih filozofskih, vjerskih, etičkih i ideoloških svjetonazora iako će te različite tradicije mišljenja imati suprotstavljena shvaćanja sadržaja, svrhe i prirode ljudskih prava. Cilj ove studije je detaljnije razmotriti taj paradoks – paradoks Babela – te kroz kritičko čitanje utjecajnih suvremenih političkih teoretičara pokušati vidjeti je li taj paradoks razrješiv ili ne.

The author discusses the political implications of the sovereignty of evil, which is the core concept introduced by Derek Edyvane is his forthcoming book Civic Virtue and the Sovereignty of Evil. The author's main argument is that citizens would have a hard time achieving a consensus on the preventive politics worth pursuing without first reaching an agreement regarding the evil they are trying to prevent. The problem is that the concept of sovereign evil is plural in its nature and, therefore, leads to new conflicts, rather than to a consensus among citizens. The article tries to identify instances in which a competing understanding of this concept might arise, and concludes by arguing that the model of preventive politics requires more that mere recognition of sovereign evil to become politically viable., Autor raspravlja o političkim implikacijama suverenosti zla, središnjeg koncepta koji Derek Edyvane uvodi u svojoj knjizi Civic Virtue and The Sovereignty of Evil. Autorov je glavni argument da građani teško mogu postići konsenzus oko preventivne politike koju žele slijediti a da ne postignu dogovor oko zla koje žele spriječiti. Problem je u tome što je koncept zla po svojoj prirodi pluralan i stoga vodi novim sukobima, a ne konsenzusu između građana. Članak pokušava identificirati one instance u kojima suprotstavljena shvaćanja ovoga koncepta mogu isplivati, te zaključuje tvrdeći kako model preventivne politike zahtijeva više od same ideje suverenog zla da bi postao politički relevantan.

Glavni je cilj disertacije pokušaj razvoja pluralističke teorije ljudskih prava, s naglaskom na pitanje njihova utemeljenja. S obzirom da zaštita ljudskih prava predstavlja jedan od glavnih temelja legitimnosti liberalno-demokratskih poredaka, širenje 'kulture ljudskih prava' primarnu zadaću globalnog dijaloga, a njihova primjena jedan od najozbiljnijih izazova međunarodnim političkim, pravnim i aktivističkim institucijama i organizacijama, neosporno je kako pitanje njihova utemeljenja predstavlja važan problem političke teorije. Time više je indikativan trend u suvremenoj političkoj teoriji koji, s jedne strane, pokazuje jasnu proliferaciju interesa i literature na temu ljudskih prava, ali s druge strane mali broj relevantnih studija koje se bave samim pitanjem njihova utemeljenja. Autor smatra kako uzrok tome treba potražiti u izazovu samoj ideji univerzalnih ljudskih prava koja dolazi propašću prosvjetiteljske prirodno-pravne tradicije utemeljenja prava čovjeka, propitivanjem prirode i sadržaja tih prava od strane različitih moralnih tradicija, te od zagovornika kulturnoga relativizma. Disertacija je pokušaj da se na taj izazov valjano odgovori oslanjajući se na teoriju vrijednosnog pluralizma i suvremenog aristotelijanizma. Takav pristup otvara mogućnost odmaka od objektivističke prirodno-pravne tradicije inzistiranjem na konstruktivističkom karaktere prava bez žrtvovanja njihove univerzalnosti. Minimalistički koncept dobroga života definiran kroz primarne i sekundarne vrijednosti bez čijeg se ostvarenja, niti jedan život, neovisno o različitim moralnim tradicijama, ne može nazvati dobrim daje polaznu točku utemeljenja univerzalnosti ljudskih prava, a time i trans-kulturalnog vrednovanja suprotstavljenih moralnih tradicija. Iz pluralističke perspektive ljudska su prava definirana kao mehanizam zaštite univerzalnih primarnih i sekundarnih vrijednosti kao preduvjeta ostvarenju minimalnih zahtjeva dobroga života.

Autor se bavi pitanjem pravednog razrješenja sukoba. U prvom dijelu govori o važnosti razrješenja društvenih i političkih sukoba u svakoj zajednici, te o dva pogleda - monističkom i pluralističkom - na samu narav sukoba. U drugom dijelu govori o trima razinama sukoba- sukobu oko načina života i koncepcije dobra, sukobu oko načina na koji želimo ostvariti opće prihvaćene ciljeve, te na koncu, sukoba oko temeljnih načela pravednosti. U posljednjem djelu razmatra na koji način možemo pristupiti razrješenju sukoba, te koji je od tih pristupa, u svjetlu pluralističkih argumenata, najpravedniji.

Rad se bavi mišlju britanskog filozofa i povjesničara ideja Isaiaha Berlina. U prvom dijelu rada govori se o Berlinovom razlikovanju između pojmova negativne i pozitivne slobode. U drugom dijelu raspravlja se o teoriji vrijednosnog pluralizma i njenog značenja za suvremenu političku teoriju. Treći dio posvećen je Berlinovom shvačanju liberalnog nacionalizma.

Autor razmatra koncept neutralnosti države kroz raspravu koja se vodila među političkim teoretičarima posljednih 30-tak godina. Pojam neutralnosti predstavlja se kao ključan za pitanje legitimiteta i granica djelovanja liberalno-demokratskih država, te kao institucionalno rješenje za rastući kulturni, vjerski i moralni pluralizam u suvremenim zapadnim društvima. Počevši s Rawlsovom teorijom pravednosti, a nastavljajući Nozickovom libertarijanskom kritikom, MacIntyreocom kritikom liberalizma i Sandelovim, Taylorovim i Razovim argumentima o nepomirljivosti koncepcija općeg dobra i nuetralnosti države, autor govori o odnosu neutralnosti i socijalne države, pluralizma vrijednosti, javnih politika i općeg dobra. Zaključno, autor razlučuje neutralnost načela i neutralnost javnih politika, zalažući se da se prihvati samo ovo prvo određenje.