Search

Pandemije različitih bolesti, kako tijekom povijesti tako i u novije vrijeme, nisu samo zdravstvena prijetnja nego imaju učinak na funkcioniranje svih segmenata društva unutar granica nacionalnih država, ali i preko njih, utječući stoga i na mogućnosti različitih vrsta prostorne pokretljivosti stanovništva i migracija. U radu se problematizira pitanje pandemija i migracija iz povijesne perspektive, te suvremene, u kontekstu aktualne pandemije izazvane virusom SARS-CoV-2. Pritom se kombiniraju povijesni uvidi u različite upravljačke i političke sustave u Europi i Hrvatskoj koji su tražili odgovarajuće mjere za sprečavanje širenja zaraznih bolesti sa stanjem u borbi protiv pandemije bolesti COVID-19. Glavni je cilj rada raspraviti osnovne načine upravljanja i kontrole bolesti u odnosu na migracije u različitim društvenopovijesnim kontekstima. Pritom se identificiraju i uspoređuju povijesni obrasci i suvremene mjere sustava preventivne kontrole, uzimajući u obzir širi društveni kontekst i specifični položaj migranata. Ograničenja prekograničnih kretanja i putovanja te uvođenje karantenskih mjera uzrokovanih širenjem bolesti COVID-19 odrazili su se na funkcioniranje brojnih sektora u gospodarski razvijenim zemljama oslonjenih na migrantski rad, ali i na globalizirani svijet općenito. Stoga je naglasak u radu stavljen na učinke pandemije bolesti COVID-19 na međunarodne radne migracije, ali i na prisilne migracije budući da su pojedine kategorije migranata posebno izložene zarazi. Uz navedeno analizira se i učinak mehanizama upravljanja pandemijom na razvoj stavova javnosti prema imigrantima te se pokušava dati odgovor na pitanja: hoće li slabija propusnost i zatvaranje državnih granica te gospodarska kriza izazvana pojavom pandemije bolesti COVID- 19 jačati ksenofobiju, diskriminaciju i nacionalizam te kakve posljedice na ljudska prava migranata (pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na obrazovanje, pravo na informacije i dr.) mogu imati mjere suzbijanja pandemije.

Dunav je glavni migracijski put kojim su u 18. i 19. stoljeću dolazili kolonisti iz njemačko- austrijskih, čeških, slovačkih i ugarskih krajeva te naseljavali teritorij Slavonije, Srijema, Baranje, Bačke i Banata. Habsburška politika naseljavanja tih područja stečenih krajem 17. stoljeća nakon velikog rata s Osmanlijama bila je osobito intenzivna krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Na temelju izvora iz Hrvatskoga državnog arhiva (fond 430– Slavonska generalkomanda, Opći spisi) u izlaganju su se iznijeli primjeri dolaska njemačkih, čeških i slovačkih kolonista „vodenim putem“ na područje Slavonsko-srijemske vojne granice u razdoblju od 1790-ih do 1830-ih godina. Također, pokazalo se kako su ti kolonisti usmjeravani prema jugoistočnim dijelovima Monarhije, kako onim vojnokrajiškim tako i civilnim. Cilj je izlaganja bio, s jedne strane, istaknuti važnost Dunava kao glavne migracijske rute iz srednjoeuropskog prostora Habsburške Monarhije prema njezinim jugoistočnim dijelovima te, s druge strane, na temelju navedenih dokumenata izvesti zaključke o razlozima, organizaciji i načinu provedbe migracija, kao i uvjetima koji su očekivali naseljenike u mjestima naseljavanja.

Za nastanak suvremenih državnih granica važan je rani novi vijek kada se postupno oblikuje shvaćanje granica kao geopolitičkih markera u prostoru. To se shvaćanje posebno učvrstilo u 19. stoljeću pod utjecajem nacionalnointegracijskih procesa i ideoloških koncepcija. U posljednjih nekoliko desetljeća znatan broj historiografskih istraživanja usmjeren je na istraživanje različitih koncepata granice ; ne samo na genezu i ulogu granice kao administrativno-političkog sredstva, nego i na različita iskustva granice i njezine manifestacije – fizičke, društvene, kulturne, konfesijske, mentalitetske. U radu se pozornost usmjerila na ulogu i percepciju granice tijekom migracija u ranome novom vijeku u hrvatskom prostoru, osobito u Vojnoj krajini kao specifičnom pograničnom području. Iako je Vojna krajina imala obrambeno značenje prije svega za austrijske nasljedne zemlje, ali i za neosvojena hrvatska područja, bila je i prostor na kojemu i preko kojega su se odvijale brojne migracije stanovništva. Osobito su intenzivne bile migracije vlaškog stanovništva iz dinarskih područja prema sjeveru. Nakon potiskivanja Osmanlija, migracije stanovništva iz srednjoeuropskog područja prema jugoistoku od 18. stoljeća zahvaćaju novo uspostavljene dijelove Vojne krajine, ali se šire i nastavljaju i one iz smjera juga i jugozapada, tj. iz područja pod osmanskom i mletačkom vlašću. Cilj je izlaganja utvrditi razlike u administrativno-pravnom odnosu prema granici tijekom migracijskog procesa između razdoblja prije i razdoblja nakon prvog međunarodnog razgraničenja provedenog na hrvatskom prostoru 1699./1700. te identificirati različite fenomene – u rasponu od socioekonomskih do percepcijskih – koji se mogu pratiti kao manifestacije novonastale situacije.

Migracije u Hrvatskoj, bilo unutarnje, bilo vanjske, tematika su koja je iz motri- šta različitih znanstvenih polja relativno dobro istražena. Podaci o migracijskim zalihama dostupni su preko popisa stanovništva (češće) i anketnih istraživanja (rjeđe), a detaljnije informacije o migracijskim tokovima službena državna statistika redovito objavljuje na godišnjoj razini. Unatoč tomu gotovo ništa nije poznato o broju selidbi (migracija) koje pojedinac tijekom svojega života ostvari. U demografskoj literaturi uz preostala dva osnovna demografska procesa (fertilitet i mortalitet) vežu se pokazatelji (totalna stopa fertiliteta i očekivano trajanje života) koji su intuitivni, praktični te relativno razumljivi i široj javnosti. Istovremeno je kohortna analiza migracija (stvarne kohorte rođenih) u Hrvatskoj i većini drugih zemalja zbog nedostatka podataka i drugih razloga praktično neizvediva. U ovom će se radu upotrebom metodologije izrade tablica doživljenja preko koncepta sintetičkih kohorti procijeniti broj selidbi (migracija) koje stanovnik Hrvatske može očekivati tijekom vlastitoga života. Prvi, preliminarni rezultati pokazuju da mobilnost hrvatskoga stanovništva, gledana iz perspektive životnoga ciklusa, nije velika. Ova analiza, detaljnije razrađena i po županijama u Hrvatskoj, pridonijet će razumijevanju migracija kao najdinamičnije sastavnice promjene broja stanovnika.

U radu se razmatra odnos nekoliko specifičnih obilježja odnosa migracija i (ne)zaposlenosti. Točnije, odabrano je (jedinih) sedam županija s pozitivnom ukupnom migracijskom stopom i sedam županija s najvećim negativnim ukupnim migracijskim stopama u posljednjem međupopisnom razdoblju (2001. – 2011.). Za svaku se od navedenih skupina županija prikazuje odnos (stopa) ukupne međupopisne migracije i (ne)zaposlenosti tako da se prikazuje razlika u stopi nezaposlenosti 2001. godine i 2011. godine i jačina korelacije sa stopom ukupne međupopisne migracije. Kontingent nezaposlenih dihotomiziran je na mlade (15 – 29 godina) i zrele (30 – 64 godine) nezaposlene, a u radu se daje i pregled razlika u stopi obje navedene skupine 2001. i 2011. godine te korelacija tih stopa sa stopom ukupne međupopisne migracije za skupine županija prema tipu/predznaku migracija (emigracija –imigracija).