Search

Natpisi čine toliko važan dio antičkog naslijeđa da je grčko-rimski svijet nazvan "epigrafskom civilizacijom". Unatoč tomu, nisu poznate epigrafske zbirke koje bi potjecale od antičkih auktora. Prvo nastojanje da se na jednom mjestu zabilježi veći broj natpisa susreće se u opisima grada Rima iz konstantinovskoga doba te u srednjovjekovnim "Mirabilia urbis Romae", svojevrsnim vodičima za hodočasnike. No tek u drugoj polovici 14. st. počinje se shvaćati vrijednost natpisa kao prvorazrednih povijesnih i filoloških dokumenata. Začetnici su humanističke epigrafije Nicola Signorili († oko 1427) i Poggio Bracciolini (1380-1459). Poggio je u svojim djelima egzemplarno pokazao koliko su klasični natpisi važni za paleografiju, ortografiju, lingvistiku i historiografiju. Osobito mjesto među ranim epigrafičarima pripada Cirijaku iz Ancone (Ciriaco de' Pizzicolli, 1391-1452), čiji su rad nastavili Giovanni Marcanova (oko 1410/1418 – 1467), Michele Fabrizio Ferrarini († 1492), Felice Feliciano (1433-1480) i fra Giovanni Giocondo (1434-1515). Nakon te prve faze skupljanja natpisa i njihova prepisivanja u sve veće siloge, na prijelazu iz 15. u 16. st. pojavljuje se novi epigrafski žanr – komentirana zbirka antičkih natpisa. Prvi su predstavnici novog žanra Benedetto Giovio (1471–1545), Andrea Alciato (1492-1550) i Girolamo Bologni (1454-1517). Cirijak iz Ancone nekoliko je puta proputovao uzduž dalmatinske obale. Već na početku svojeg antikvarskog rada, 1419. i 1423, on je posjetio Pulu i prepisao velik broj tamošnjih epigrafskih spomenika. No kudikamo je važnije putovanje što ga je poduzeo u zimu 1435. i u ljeto 1436: na polasku iz Ancone prema Peloponezu zastao je na Mljetu, odakle vratio u Zadar, a zatim je posjetio Pelješac, Korčulu, jedan otok (koji on naziva "scopulum religiosum", a za koji je auktor ovoga rada utvrdio da je riječ o Badiji), Kotor i Ulcinj. Vraćajući se iz Grčke u ljeto 1436, zastao je u Risnu, na Hvaru i Visu, u Splitu, Saloni i Trogiru. Svojevrsna putna bilježnica tog putovanja, s prijepisima natpisa i drugim bilješkama objavljena je tek oko 1660, pod naslovom "Epigrammata reperta per Illyricum a Cyriaco Anconitano". Cirijak je bio u prijateljskim vezama s ranim predstavnicima hrvatskoga humanizma –Zadraninom Jurjem Benjom, Trogiraninom Petrom Cipikom i Dubrovčaninom Marinom Rastićem. Sačuvana su tri Cirijakova pisma upućena Benji, a iz pisma upućenog Leonardu Bruniju doznajemo da je Cirijak u studenom 1435. boravio u Zadru kao Benjin gost. Njih su dvojica u društvu s drugim učenim građanima obilazili zadarske starine, čitali natpise i vodili razgovore o tada aktualnoj humanističkoj polemici: komu od dvojice rimskih vojskovođa pripada veći ugled – Cezaru ili Scipionu Afričkom. Sam Juraj Benja († oko 1437) poznat je kao prepisivač antičkih i ranokršćanskih pisaca (Cezar, Frontin, Vegecije, Pseudo-Sekst Aurelije Viktor i dr.), zbog čega ga je Giuseppe Praga nazvao "gotovo dalmatinskim Poggiom" ("quasi il Poggio della Dalmazia"). Ne raspolažemo, nažalost, pouzdanim podatcima o Benji kao skupljaču i prepisivaču antičkih natpisa. Moguće je da epigrafska siloga sačuvana u rukopisu Vat. 6875 (tzv. "Iadestinus antiquus") barem djelomično potječe od Benje, ali tu pretpostavku Theodora Mommsena tek treba provjeriti. Ipak, Cirijakova pisma svjedoče da su Zadranina antički natpisi zasigurno zanimali. Prvi je pouzdano potvrđen prepisivač antičkih natpisa na istočnoj obali Jadrana Trogiranin Petar Cipiko (oko 1390 – 1440). Prijateljevao je s Jurjem Benjom, koji mu je 1435. poklonio svoj prijepis djela Pseudo-Seksta Aurelija Viktora "De viris illustribus". Petar je na prazne stranice između 1435. i 1440. prepisao izvatke iz djela antičkih pisaca te oko 180 natpisa (od kojih 4 na grčkom). Potječu iz Ancone, Fana, Ravenne, Rima i Riminija te s više lokaliteta istočne Jadranske obale: Trogira, Osora, Splita, Solina, Zadra itd. Iz podataka kojima raspolažemo vrlo je vjerojatno da su se Cirijak i Petar susreli već na početku Ankonitančeva putovanja, u Zadru 1435, pa nije isključeno da se Petar počeo zanimati za natpise i prije Cirijakovih poticaja. Još uvijek neproučeni "Codex Tragurinus" nedvojbeno sadrži jednu od najvažnijih ranonovovjekovnih zbirki natpisa, a njezina tvorca nije pretjerano uvrstiti među začetnike europskoga humanizma. Cirijak iz Ancone boravio je u Dubrovniku 1441. i 1443. godine. Tu je ponovno susreo svojeg prijatelja Marina Rastića, kojeg je bio dočekao u Anconi 1440, kada je Dubrovčanin onamo došao kao član poslanstva radi obnove trgovačkog ugovora dvaju gradova. Cirijak je kao ankonitanski "sexvir" sastavio pohvalnicu Ancone i Dubrovnika, kojoj je pridodao sažetak ugovora u formi rimske sanctio. Spis nosi naslov: "Anconitana Illiricaque laus et Anconitanorum Raguseorumque foedus ex Kyriaco Picenicolleo Anconitano", a posvećen je Marinu Rastiću: "Marino de Restis Ragusino, viro clarissimo, Kyriacus Picenicolleus Anconitanus salutem". U prvi, pohvalni dio, Cirijak je uvrstio deset natpisa iz Ancone (od kojih dva na grčkom) ; pri tom je izričito apostrofirao Rastića, očito računajući na njegovo zanimanje za antičke spomenike. Moguće je da je Rastić imao važnu ulogu u odluci dubrovačkoga Malog vijeća da upravo Cirijaku, za vrijeme njegova zimskog boravka u Dubrovniku 1443-1444, povjeri sastavljanje dvaju javnih natpisa (na kneževu dvoru i na velikoj Onofrijevoj česmi), koji oblikom i sadržajem oponašaju antički epigrafski stil. Posve neproučena zasad ostaje zbirka natpisa što ju je u 15. st. sastavio svećenik iz Labina Marin Marinčić. Njegova se siloga, s potpisom "presbyter Marinus Marincics Albonensis canonicus m(anu) p(ropria)", čuva u Modeni. Dosad je u domaćoj literaturi ostao posve nepoznat podatak da se antičkom epigrafijom na prijelazu iz 15. u 16. st. bavio i stanoviti Jerolim Trogiranin (Hieronymus Traguriensis). Nedvojbenu potvrdu o njegovu epigrafskom radu daje Girolamo Bologni iz Trevisa u svojem epigraskom djelu "Antiquarii libri duo". Ima razloga za pretpostavku kako je riječ o trogirskom arhiprezbiteru Jerolimu Makareliću (oko 1423 – prije 1510), koji je dosad bio poznat kao auktor jednog pohvalnog epigrama Marku Maruliću. U splitskom humanističkom krugu za antičke natpise zanimali su se Marko Marulić (1450-1524) i Dmine Papalić (vjerojatno njegov vršnjak). Dmine se zdušno bavio prikupljanjem natpisa iz antičke Salone ; za njima je tragao "in situ", među ruševinama, i davao ih vlastitim trudom i troškom prenijeti u svoju palaču u Splitu. Do danas je od te Papalićeve zbirke (koju je Mommsen počastio nazivom "museum Papalinum") ostalo sačuvano deset spomenika. Upravo na Papalićevu molbu Marulić je sastavio svoj "In epigrammata priscorum commentarius" ("Tumač uz natpise starih"). Marulićev "Tumač" napisan je oko 1503-1510, dosad nije objavljena u cijelosti, a na hrvatski je preveden samo jedan ulomak (predgovor salontanskoj skupini natpisa ; Lučin 2005). Prvo cjelovito i kritičko izdanje priredio je auktor ovog rada (u rukopisu, kao dio doktorske disertacije). Okosnicu "Tumača" čini 141 antički natpis (svi na latinskom) iz Rima i s još četrdesetak lokaliteta Apeninskog poluotoka i istočne obale Jadrana (Napulj, Milano, Akvileja, Trst, Pula, Zadar, Salona itd.) Natpisi su razvrstani u tri skupine: "Romę", "Externa", "Salonis" ; cjelina je uokvirena posvetom Dmini Papaliću i završnom moralističkom "Peroratio". Predgovor salonitanskoj skupini sadrži natuknice o povijesti toga grada i pohvalni opis Dioklecijanove palača u Splitu. Nakon "Peroracije" pisac je naknadno pridodao još 11 natpisa iz Salone ("Salonis postea repertum"). Svaki je natpis popraćen razrješenjem kratica te antikvarskim i moralističkim komentarima U njima se očituje Marulićevo poznavanje antičkih realija i književnih izvora. Kršćanskomoralistički sloj ovdje je manje prisutan nego drugdje u njegovu opusu ; štoviše, antičke primjere vrline Marulić nerijetko postavlja kao uzor vlastitom vremenu. "Tumač" je izrazito svjedočanstvo Marulićeva humanističkog profila, a ujedno je najvažniji epigrafski spis hrvatskoga humanizma. U europskom obzoru djelo je značajno kao jedna od najranijih komentiranih zbirki antičkih natpisa uopće: donekle mu prethodi jednostavnija Gioviova zbirka (1497), a istodobno nastaju Bolognijeva (1507) i Alciatova (1508).

Tema je ovog rada Marulićevo dosad samo manjim dijelom objavljeno i gotovo posve neproučeno djelo na latinskom jeziku "In epigrammata priscorum commentarius" ("Tumač uz natpise starih"). Svrha je rada dvostruka: analizirati recepciju antike u tom djelu te dati prvo cjelovito i kritički priređeno njegovo izdanje. Spletom okolnosti, to je djelo nacionalnoga klasika i humanista svjetskog glasa sve do sada nije bilo tiskano u cijelosti, pa je ostalo izvan ozbiljnije domaće i međunarodne rasprave, posljedično i bez pravoga vrednovanja. U poglavlju "1. Uvodne napomene i naslovni pojmovi" auktor uspostavlja dva osnovna modela humanističke recepcije, po uzoru na teoriju antičke retorike G. A. Kennedyja. Primarnom je modelu težište na antičkim izvorima (pa je antika supstancija recepcije), a u sekundarnom dominantan položaj ima djelo humanističkoga pisca (tu se antička baština pojavljuje kao organizacijski princip, odnosno generički ili stilski uzor, pa je možemo smatrati formom recepcije). Pišući "In epigrammata" Marulić je posegnuo za primarnim recepcijskim modelom, no na specifičan način: odabrao je antičke natpise, a ne npr. pjesničko djelo (kao kad komentira Katula u Trogirskom kodeksu Petronija, Paris. lat. 7989) ili mitološku građu (kao kad piše epigrame i "Razgovor o Herkulu"). Drugdje Marulić ili antičkom tekstu dodaje sažetke i emendacije krećući od "zatečenog stanja" (kometar uz Katula), ili ekscerpira veći broj tekstova (u "Repertoriju"), ili pjesnički parafrazira odabrani tekst (Ovidijeve "Metamorfoze" u epigramima), ili građu posvaja kršćanskom alegorezom (u "Razgovoru o Herkulu"), odnosno prijevodom na hrvatski ("Utiha nesriće") ; no ovdje, u "In epigrammata", Marulić prikuplja i organizira "neizmijenjene" primarne antičke tekstove da bi ih obogatio (i "posvojio") vlastitim komentarima. Poglavlje "2. Zbirke antičkih natpisa do Marulićeva doba" uspostavlja žanrovski okoliš u kojem se Marulićevo djelo pojavljuje ; ono je istodobno i epigrafska siloga, i komentar antičkog teksta, i dio auktorskoga opusa. Kao zbirka natpisa djelo se nastavlja na plodnu humanističku tradiciju sabiranja i prepisivanja antičkih epigrafa, koja se razvila na Apeninskom poluotoku (Cirijak iz Ancone, Giovanni Marcanova, Felice Feliciano, fra Giovanni Giocondo i dr.), koja je rane predstavnike imala i na istočnoj obali Jadrana. Uz dosad poznate, Petra Cipika (Petrus Cepio / Cippicus) i Marina Marinčića (Marinus Marincics) - možda i Jurja Benju (Georgius Begna) i Marina Rastića (Marinus de Restis), te dakako Dminu Papalića kao sakupljača kamenih spomenika, auktor je ukazao i na jedno novo ime – Marulićeva suvremenika Jerolima Trogiranina (Hieronymus Traguriensis ; možda je on identičan s Jerolimom Makarelićem - Hieronymus Macarellus). Nakon te prve faze skupljanja natpisa i njihova prepisivanja u sve veće siloge, na prijelazu iz 15. u 16. st. pojavljuje se novi epigrafski žanr – komentirana zbirka antičkih natpisa. Prvi, a u Marulićevo doba, koliko znamo, i jedini predstavnici toga novog žanra jesu Benedetto Giovio, Andrea Alciato i Girolamo Bologni. U takav inovativni žanrovski okoliš gotovo se istodobno uključuje Marulićev "Tumač", pa se on u tom smislu može smatrati jednim od pionirskih djela humanističke epigrafije. Malo je vjerojatno da bi Maruliću bila poznata djela Giovija i Alciata, ali nije isključeno da je osobno poznavao trećeg od spomenutih: kako je auktorovo istraživanje pokazalo, Girolamo Bologni, tajnik splitskoga nadbiskupa Lovre Zane, prijateljevao je sa spomenutim Jerolimom Trogiraninom i s nekim Jerolimom Splićaninom (Hieronymus Spalatensis (možda: Jerolim Papalić – Hieronymus Papalis), čitao je "Historiju" Tome Arhiđakona. Stoga nije bez temelja pretpostavka da su se Bologni i Marulić mogli poznavati ili barem pismenim putem razmjenjivati natpise i druge podatke. Pretpostavku dodatno potkrepljuju unutarnje sličnosti Bolognijeva djela "Antiquarius" i Marulićeva "In epigrammata" ; proučavanje povijesti Marulićeva autografa pokazalo je, k tomu, kako je vrlo vjerojatno da je on već u 16. st. došao u vlasništvo obitelji Bologni u Trevisu. Poglavlje "3. Rukopisi, izdanja i povijest istraživanja" najprije donosi opis i analizu autografa O (Bibliotheca Bodleiana, Oxford, Ms. Add. A. 25, olim 28398 [591]) i dvaju cjelovitih prijepisa: G (University Library, Glasgow, Hunter 334, U. 8. 2) i V (Biblioteca Marciana, Venezia, Lat. XIV. 112 [= 4283]). Uz tri spomenuta rukopisa postoji još pet djelomičnih prijepisa, koji sadrže veće ili manje ulomke "In epigrammata". Auktor rekonstruira međusobni odnos tih rukopisa, uspostavljajući stemma codicum, ujedno iznosi nove podatke za povijest recepcije, osobito što se tiče ranog korištenja Marulićeva djela. Tako npr. pokazuje da Bartolomeo Burchelati iz Trevisa već 1616. citira natpise iz "In epigrammata" i poziva se na Marulićeva tumačenja (u knjizi "Commentariorum memorabilium multiplicis historiae Tarvicinae locuples promptuarium, libris quatuor distributum") ; prvi ulomak jednoga parateksta (uz pregršt natpisa) tiska Jacob Spon 1685 ("Miscellanea eruditae antiquitatis") – a to znači gotovo stotinu godina prije najranijega dosad uočenog parcijalnog izdanja Marulićeva teksta (G. B. Mittarelli, "Bibliotheca codicum manuscriptorum monasterii S. Michaelis Venetiarum, 1779"). U poglavlju "4. Opći pogled na 'In epigrammata'" najprije se dodatno potvrđuje u literaturi već izneseni zaključak (Novaković 1997) da je djelo napisano između 1503. i 1510. i analizira se motivacija za njegov nastanak: uz molbu prijatelja i sugrađanina Dmine Papalića, vlasnika zbirke kamenih natpisa, kojemu je djelo i posvećeno, kao motiv nikako ne treba isključiti Marulićevu osobnu zainteresiranost za antiku, zacijelo potaknutu humanističkim obrazovanjem i lektirom antičkih pisaca te lokalnim ponosom i blizinom ruševina antičke Salone. Stav koji će u ovom djelu zauzeti prema antičkoj baštini Marulić je odredio već u posveti Dmini Papaliću. Detaljna analiza, koja se provodi u poglavljima 7.5. i 7.6. te poglavljima 8. i 9, potvrđuje da je sve što je u posveti najavljeno Marulić zaista i ostvario. Natpise je birao zbog egzemplarne, a povremeno i estetske vrijednosti sadržaja ; čitavo djelo pozorno je organizirao, a natpise je dosljedno rasporedio po topografskom kriteriju: nakon posvete (odjeljak I) slijedi skupina rimskih (II), pa "vanjskih" natpisa (III), tj. onih koji nisu ni rimski ni salonitanski. Salonitanskoj je skupini predmetnut svojevrstan predgovor (IV) u kojem se daju natuknice o povijesti antičkog grada, a zatim slijedi pohvalni opis Dioklecijanove palače. Nakon salonitanskih natpisa dolazi "Peroratio" (V), kojom se djelo prema izvornoj zamisli završavalo. Naknadno je pridodana skupina "Salonis postea repertum" (VI). Prvotno je bilo zamišljeno da In epigrammata sadrži 130 natpisa (II: 36 ; III: 76 ; V: 18), no konačni je njihov broj 141 (VI: 11). Natpise Marulić obrađuje se po ustaljenu obrascu: prvo daje oznaku lokacije i tekst natpisa, a zatim svoj komentar. I u komentarima teži ostvariti više-manje postojan raspored: prvo daje čitanje natpisa i razrješuje pokrate, nakon toga objašnjava teža mjesta, slabije poznate riječi, gramatičke osobitosti, antičke realije, a često pridodaje i komentare moralističke naravi. U komentarskim dijelovima teksta zamjetna je ipak znatna neujednačenost, koja se može objasniti raznolikošću primarnih tekstova i općenitom neujednačenošću humanističkoga komentara, kao žanra koji u to doba još nije dovoljno metodološki definiran. Shematičnost rasporeda bitno se narušava u dijelovima teksta koji su usmjereni na osobu naslovljenika ili na lokalnu povijest i topografiju. Tako se izvorni salonitanski odsječak (bez "Salonis postea repertum") znatno razlikuje od ostatka djela: u njemu se moralistički komentar pojavljuje samo na jednom mjestu, a izrazito pretežu starinarski sadržaji. Marulić u "In epigrammata" tako organizira i komentira antičku epigrafsku građu da bi recipijenta (metonimijski opredmećenog u Dmini Papaliću) poučio starinarskim znanjima, upozorio na etičke dosege antike, ali i na njezine zablude, osobito u usporedbi sa kršćanskim svjetonazorom, te kako bi upućivao pohvale u dva smjera – naslovljeniku zbog vojničke vrline i starinarskog interesa, a zavičaju zbog "slave očinskoga tla", "ljupkosti mjesta" i monumentalne ljepote antičke građevine. Najveći filološki izazov u proučavanju "In epigrammata" bila je potraga za primarnim i sekundarnim izvorima. U poglavlju "5. Izvori za natpise" auktor je identificirao dva glavna Marulićeva epigrafska izvora. Prvo, salonitanske natpise Marulić je, po svemu sudeći, prepisao izravno s kamenih izvornika u Papalićevu lapidariju (danas još uvijek postoji deset kamenova te zbirke - deseti je izvorni natpis u kamenu pronađen upravo tijekom ovog istraživanja). Drugo, za sve ostale (iz Rima i s raznih drugih lokaliteta Italije i jadranske obale) Marulić je ponajvećma crpio iz jedne rukopisne siloge koja se danas čuva u Ambrozijanskoj knjižnici u Milanu. Do toga rukopisa auktora su ovog rada dovele bilješke Theodora Mommsena u CIL III te studija Liliane Montevecchi (1937). Uvidom u sam rukopis (Codex Ambrosianus C. 61 inf.), tj. u odnosni njegov dio (ff. 70-86v), potvrdilo se da je Marulić iz njega preuzeo barem 88 natpisnih tekstova za svoje skupine "Romę" i "Externa". Taj ambrozijanski sveščić (A), koji je kasnije uvezan u veću cjelinu, pisale su, kako se čini, tri ruke, no identitet pisarâ nije bilo moguće utvrditi. Sigurno je ipak da je jedan od njih prepisao niz natpisa iz Papalićeva splitskog lapidarija te da je to učinio prije Marulića. Unatoč tom otkriću, za najmanje 17 natpisa iz skupina "Romę" i "Externa" i dalje ne znamo odakle ih je Marulić preuzeo: zaključiti je, dakle, da je imao barem još jedan izvor. Nepoznat ostaje i identitet "nekog italskog redovnika" od kojeg je Splićanin, kako sam spominje, preuzeo 37. natpis u svojoj silogi: "Cuius ego exemplum ab Italo quodam monaco nuper accepi" ("In epigr." 36, 5.) Potrazi za sekundarnim Marulićevim vrelima posvećeno je poglavlje "6. Izvori za komentare i paratekstove". "In epigrammata" poimenice navode čak 35 auktora, mahom antičkih ; to je utvrdio već nalaznik autografa (Novaković 1997). Stoga se činilo da će identifikacija citata, uspostava aparata izvora i analiza načina na koji se Marulić njima služi biti manje-više rutinski posao. Pokazalo se, međutim, da iz djela tih imenom navedenih pisaca potječe razmjerno malen broj podataka, dok za većinu Marulićevih komentara (razrješenje pokrata, objašnjenje značenja nekih riječi, etimologija, informacije o mitologiji, državnim i religijskim starinama itd.) oni nisu bili izvor. Tek pozorno studiranje samih komentara, ali i komentarske prakse Marulićevih suvremenika, dovelo je auktora do usporedbe komentarskog dijela "In epigrammata" s humanističkim rječnicima i kompendijima: ovi su se uistinu pokazali kao omiljena Marulićeva pomagala, iz kojih je neštedimice crpio. Tako je utvrđeno da je Marulić, osim eksplicitnih, rabio niz implicitnih, u tekstu uvijek prešućenih izvora. Među njima osobitu važnost ima "Cornu copiae" Niccolòa Perottija, zamišljen kao komentar uz Marcijalove epigrame, a zapravo enciklopedijski rječnik latinskog jezika (kao Marulićev izvor identificiran je u 52 navrata) ; slijedi raspravica Pomponija Leta "De magistratibus. De sacerdotiis. De legibus" (28), rječnici Giovannija Tortellija "Commentariorum grammaticorum de orthographia dictionum e Graecis tractarum libri" (17) i Giuniana Maia "De priscorum proprietate verborum" (12) te još nekoliko sličnih petnaestostoljetnih priručnika: Pseudo-Fenestella, "De magistratibus Romanorum" ; Maffeo Vegio, "Vocabula ex iure civili excerpta" ("De verborum significatione") ; pismo Bartolomea della Fonte Francescu Sassettiju poznato pod naslovom "De ponderibus et mensuris". Sva, ili gotovo sva, spomenuta djela nalaze se na oporučnom popisu Marulićeve knjižnice ; uzgredan je, ali za marulićevsku filologiju nipošto nevažan, dobitak to da su neke od jedinica s popisa na taj način prvi put identificirane. U radu je obrazloženo da takva, prešutna uporaba suvremenih izvora nipošto nije Marulićev specificum, nego, naprotiv, bogato potvrđena humanistička praksa. Postupci kompilacije, sažimanja i preoblike polaznoga teksta, tj. prilagodbe izvora novom kontekstu, prikazani su u poglavlju "6.4. Marulićev odnos prema izvorima" i pripadajućoj "Tablici 6.2.4. Usporedba In epigr. s humanističkim izvorima". Ti su postupci slični onima što ih nalazimo u njegovih suvremenika ; osim toga, slične tipove adaptacije nalazimo i drugdje u Marulićevim djelima, osobito u "Repertoriju" (usp. Novaković 1998) i u komentarima uz Katula (usp. Lučin 2007a). Kad su tako identificirani primarni i sekundarni izvori, moglo se prijeći na analizu njihove uporabe te općenito na proučavanje strukture i sadržaja Marulićevih komentara. Tom je poslu posvećeno poglavlje "7. Marulićevi komentari: žanr, struktura, sadržaj". Što se tiče strukture i sadržaja, auktor je utvrdio da Marulićev "Tumač" pripada vrsti kraćih, sažetijih komentara, jer ne teži enciklopedijskom obuhvatu, dugim ekskurzima ni isticanju vlastite rječitosti i učenosti (rijetke su iznimke od toga pravila pohvalnice Papaliću i vlastitom zavičaju te retorički istaknuta peroracija). Zbog takvih svojstava Marulićev se komentatorski postupak može povezati s "officia commentatoris" kako ih je u svojim biblijskim komentarima izložio sv. Jeronim. Unatoč neujednačenostima, pa i nedosljednostima, u "Tumaču" se dade raspoznati težnja uspostavi rekurentnoga komentarskog obrasca: načelno govoreći, nakon epigrafskog komentara u užem smislu, slijede filološka i realna objašnjenja te moralističke opaske. Uočljiva je svijest o cjelini djela i nastojanje da se njegove sastavnice jasno artikuliraju, pa i da se čitatelj orijetnira u mnoštvu podataka: tomu služe brojne metatekstualne opaske, koje se na granicama većih cjelina pojavljuju kao anaforični i kataforični elementi ("šavovi"), a drugdje u tekstu kao podsjećanje na više ili manje udaljena mjesta gdje se već govorilo o sličnoj temi ("uputnice"). Poredani po učestalosti, na prvom su mjestu epigrafski komentari u užem smislu, tj. odčitavanje natpisnoga teksta (utvrđeni uz 91 natpis), a slijede realni (78), moralistički (66) i filološki (42) komentari, objašnjenja motiva za postavljanje spomenika (32) te parafraze (20) i ekskurzi (7). Prevaga realnih komentara nad moralističkima relativizira u starijoj literaturi iznesen dojam "da je Maruliću moralna tendencija preča od starinarske" (Šrepel 1901a: 178) ; to je još uočljivije kad se svi "nemoralistički" komentari promotre zajedno. Promotrimo li pak djelo kao cjelinu, tj. uzimajući u obzir i natpise, i komentare, i paratekstove, pokazuje se da mu je osnovna intencija zapravo dvostruka: i starinarska i moralistička, pri čemu se prevaga ovog ili onog elementa mijenja u raznim odsječcima teksta. Naročito je uočljiva odsutnost moralističke sastavnice u komentarima uz salonitanske natpise, dok je peroracija, kao istaknuto kompozicijsko mjesto, ispunjena retorički stiliziranom moralnom poukom i adhortacijom na život u skladu s kršćanskim svjetonazorom. Kao epigrafičar Marulić ne teži sastaviti silogu sa što većim brojem natpisa, nego naglasak stavlja na izbor građe i njezino razvrstavanja ; uvrštava isključivo poganske natpise, u čemu je dosljedniji od većine svojih suvremenika (jedina je iznimka natpis br. 120, i to zacijelo zato što se u njemu spominje salonitanska kršćanska općina). Odabir po kriteriju stilske kakvoće i topografski raspored u njegovo su doba novi epigrafski kriteriji, koje prvi put nalazimo kod Gioconda i Alciata, dakle na prijelazu iz 15. u 16. st. Poput većine suvremenika, ni Marulić ne pazi na granice redaka, ne razlikuje falsa od genuina, pokrate razrješuje s promjenljivim uspjehom, itd. Analiza filoloških aspekata njegova posla ukazala je na određen interes, pa i barem djelomičnu kompetenciju na tom području: Marulić uvodi implicitne, gdjekad i eksplicitne emendacije natpisnih tekstova, komentira uporabu latinskog jezika svojega vremena u usporedbi s onom u starini. No zbog uistinu rudimentarna poznavanje grčkoga jezika događaju mu se, unatoč uloženu trudu i zagledanju u priručnike, propusti u prepisivanju pojedinih riječi i razumijevanju smisla grčkoga teksta. Podatke s područja realija Marulić prikuplja iz eksplicitnih, te još kudikamo više iz implicitnih izvora ; osobito obilno uvrštava informacije o rimskim magistratima i vojnim starinama, što se može povezati s interesima i djelatnošću naslovljenika, Dmine Papalića, koji je u Splitu obnosio mnoge ugledne komunalne dužnosti, a istaknuo se i kao ratni zapovjednik. Lektirne podatke pisac povremeno obogaćuje osobnim zapažanjima, naročito kad je riječ o lokalnoj topografiji i arhitekturi. Moralistički komentari višekratno ukazuju na to da pisac visoko cijeni etičke vrijednosti antike: ističu se primjeri vrline i slave, uspoređuju se postupci i nazori pogana zabilježeni na natpisima s postupcima i nazorima kršćana, da bi se istaknuo etički prihvatljiv izbor (koji ne pripada automatski kršćanskim primjerima). Poglavlja "8. Recepcija netekstualne antike: salonitanski paratekst" i "9. Peroracija, odnos prema antici, svrha djela" auktor je namijenio istraživanju literarnih amplifikacija zbirke koja bi se na prvi pogled mogla smatrati krajnje neliterarnom – budući da sadrži neauktorske antičke dokumente, i to većinom uporabne i tipizirane. Već je bilo uočeno (Stepanić 2007) da je Marulićev salonitanski paratekst motivski srodan s opisima starina što su ih ostavili Francesco Petrarca, Petar Pavao Vergerije Stariji i Poggio Bracciolini ; Marulićeva "laudatio urbis", pohvalni opis Dioklecijanove palače, jasan je izraz divljenja antičkim spomenicima rodnoga grada. Osim žanrovskoga konteksta, auktor razmatra i kompoziciju i leksičku građu opisa Palače (napose korištenje arhitektonskih termina), identificirajući pritom nezaobilazne sastavnice literarnosti Marulićeva hvalidbenog ekskursa: valja naučiti gledati i naučiti govoriti ako želimo adekvatno prepoznati ono što osjećamo kao vrijednosti zavičaja. Naznake karakteristične svjetonazorne podvojenosti između antike i kršćanstva – kojoj se parnjak nalazi u poetičkom rascjepu uočljivu drugdje u njegovu opusu, naročito u latinskom pjesništvu – odlučno se otklanjaju tek u završnom paratekstu "In epigrammata": tu visokom stilskom instrumentacijom Marulić uzdiže kršćanske vrijednosti, koje u svakom pogledu nadvisuju poganske, a nebeska nagrada, koju udjeljuje Bog, prikazana je – za razliku od one prolazne, zemaljske, o kojoj govore antički natpisi – kao jedina vječna i dostojna da za njom teže kršćani. Svaki razgovor o svrsi djela mora poći od posvete: u njoj je Marulić ustvrdio da je "In epigrammata" napisao na molbu prijatelja Dmine Papalića, želeći mu omogućiti da što bolje razumije sadržaj antičkih natpisa ; ujedno je Marulić htio pokazati kako je starina, kad je riječ o hijerarhizaciji moralnih vrijednosti, bila u zabludi postavljajući spomenike zemaljskoj slavi. U djelu se može nazrijeti i pedagoško-propedeutička svrha, koja je inherentna žanru komentara. Marulićeva objašnjenja sadrže za ono doba vrijedne upute za čitanje natpisa, podatke o nekim leksičkim osobitostima latinskog jezika, o raznim rimskim realijama i sl., pa bi čitatelju koji se početkom 16. st. zanimao za starine "In epigrammata" mogao poslužiti kao korisno pomagalo. No na pitanje je li Marulić pomišljao "In epigrammata" objaviti, nije lako dati jednoznačan odgovor. U vrijeme kad je već završenom djelu (usp. oznaku "FINIS" na f. 63v) nadodao odsječak "Salonis postea repertum", vjerojatno više nije pomišljao na tisak: taj dodatak narušio je pomno sastavljenu cjelinu, pa bi eventualna odluka o objavljivanju tražila znatnu preradbu cjeline i nov čistopis. Prilog ovog rada, neraskidivo povezan s prvim, studijskim dijelom, sadrži editio princeps Marulićeva "In epigrammata priscorum commentarius", priređen na temelju autografa iz Bodleian Library (O). U izdanju je skrupulozno poštovan zapis autografa: crvenom tintom ispisani dijelovi teksta reproducirani su boldom, podvučeni dijelovi teksta u izdanju su također podvučeni ; tekstovi natpisa preuzeti su potpuno vjerno, bez ikake intervencije, dok su auktorski paratekstovi i komentari priređeni na uobičajen način: pisanje velikih slova i interpunkcijskih znakova usklađeno je s današnjim uzusom, a kraćenja su razriješena bez zagrada (jedina kratica koja nije razriješena jest S. za Sanctus). Budući da je predložak izdanja Marulićev autograf, osobitosti Marulićeve grafije nisu mijenjane, osim u dva slučaja: tzv. "i longa" prenesena je kao obično i, pa umjesto "ij" u prijepisu stoji "ii" ; Marulićev apex na prijedlogu "á" ukinut je, pa u izdanju piše "a". Obrojčivanje odsječaka (rimskim brojkama) te natpisa i paragrafa (arapskim brojkama) potječe od priređivača. Izdanje je opremljeno kritičkim aparatom i aparatom izvora. U kontekstu Marulićeva opusa "Tumač uz natpise starih" pokazao se kao tekst koji se izdvaja svojom tematskom, žanrovskom i svjetonazornom posebnošću. Štoviše, riječ je o djelu koje po svojim unutarnjim svojstvima i po položaju u generičkoj povijesti nedvojbeno nadmašuje i marulološke i nacionalne okvire: kao jedna od najranijih komentiranih epigrafskih siloga europskoga humanizma, "In epigrammata" nedvojbeno zaslužuje dalje proučavanje ne samo u domaćem nego i u međunarodnom obzoru.

Le varie forme della spirituali&agrave ; ; maruliana, lungi dal proiettare in un'unica direzione la personalit&agrave ; ; letteraria dello spalatino, sottraendo spazio alla varietas che ne caratterizza la produzione letteraria, gli hanno consentito di coniugare sistema cristiano e sistema umanistico di valori, facendo degli studia divinitatis, prevalenti nella seconda met&agrave ; ; della vita, un modo di essere degli studia humanitatis che dominarono la prima.

Analiziraju se tematski, žanrovski i stilski aspekti triju Marulićevih latinskih pjesama: Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce ; Hymnus ad Deum ; Ad Virginem beatam (prepjev Petrarkine kancone Vergine bella). Te su tri pjesme u dodatku tiskane u hrvatskom prepjevu B. Lučina.

Marulićevo kršćanskoalegorijsko tumačenje antičkog mita o Herkulu ima svoja glavna uporišta u Laktanciju i Boccacciu. Kako Marulić tu raspravlja i o epskom pjesništvu, "Dialogus de Hercule" otkriva se kao važan autopoetički tekst, kao svojevrstan post scriptum uz njegov ep "Davidias".

Analiza žanrovskih i stilskih obilježja Marulićeve propovijedi O Kristovu posljednjem sudu

Knjiga sadržava opis 344 bibliografske jedinice tiskom objavljenih Marulićevih djela (u hrv., lat. ili tal. izvorniku i prijevodima)

Pjesma Jana Panonija o Andromedi kao ethopoeia (László Jankovits, str.5-11). Zadarski slon i komarac — polemika Nardina Celineja i Paladija Fuska iz 1513. (Neven Jovanović, str.13-27). [Polemika Publija Nardina Celineja i Paladija Fuska] (Nardino Celinese, Palladio Fosco, str.29-51). Politika i književnost u elegijama Mihovila Vrančića iz 1528. (György Palotás, str.83-83). Querela Hungariae de Austria ; Alia querela Hungariae contra Austriam (Mihovil Vrančić, str.75-82). Lupus in elegia. O književnom okolišu u kojem su nastale querelae Mihovila Vrančića (Péter Kasza, str.98-98). „Skitsko-sarmatsko vjenčanje“ i epitalamij Mihovila Vrančića iz 1539. (György Palotás, str.118-118). Reverendissimo domino Stanislao Tarloni ; Ioannis Hungariae regis nuptiae (Mihovil Vrančić, str.108-118). Pismom protiv nepoželjnih čitatelja II. Kodirana poruka Antuna Vrančića (Milenko Lončar, str.119-131). Petronije na istočnoj obali Jadrana: Codex Traguriensis (Paris. lat. 7989) i hrvatski humanisti (Bratislav Lučin, str.133-177). Kršćanski hebraizam u renesansi i reformaciji: Hrvatska? (Henry R. Cooper, Jr., str.196-196). Dva lika Marka Marulića: dvostruki odnos prema antičkom naslijeđu (Branko Jozić, str.197-209). Teološko naslijeđe Marka Marulića i tumačenje Mt 16, 18: »Ti si Petar-stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju« (Franz Posset, str.231-231). Marulićevi lingvistički izleti (Šime Demo, Jan Šipoš, str.233-260).

Ciceron, Plutarh i Francesco Barbaro u Zadru 1417-1419. (Neven Jovanović, str.5-27). Doctrina rebusque gerendis ornatissimo viro Baptistae Beuiloquae Georgius de Georgiis plurimam salutem dicit (Juraj Jurjević, str.22-26). Benešino izdanje Silijeva epa: opći okvir (Vlado Rezar, str.31-43). Damianus Benessa Rhacusaeus Ioanni Baptistae Sodorino salutem plurimam dicit [dva pisma] (Damjan Beneša, str.44-47). Pismom protiv nepoželjnih čitatelja: kodirane poruke Mihovila i Antuna Vrančića (Diana Sorić, Milenko Lončar, str.49-73). Držićeva Hekuba između izvedbe i knjige (Irena Bratičević, Ivan Lupić, str.77-116). Repertoar autoriteta i izvora u Komentarima uz prvu knjigu Aristotelova "Retoričkog umijeća" dubrovačkog filozofa Nikole Vitova Gučetića (1549-1610) (Gorana Stepanić, str.117-141). L’epistola a papa Adriano VI di Marco Marulić in Italiano: versione e nota traduttologica (Ruggero Cattaneo, str.145-149). Epistola di don Marco Marulo da Spalato al Sommo Pontefice Adriano VI sulle calamità attuali ed esortazione alla comune unione e pace di tutti i cristiani (Marko Marulić, str.150-159). Renaissance to the East: Western Scholarship’s Blind Spot or Justified Neglect? (Vladimir Bubrin, str.161-182). Miroslav Krleža o Marku Maruliću (i o drugim hrvatskim „starijim“ piscima (Mirko Tomasović, str.185-197). Marcus Marulus Spalatensis (Neven Jovanović, str.201-207).

Epistolarij nadbiskupa Maffea Vallaressa kao vrelo za povijest hrvatskoga humanizma (Darko Novaković, str.5-22). Ex libris Nicolai episcopi Modrussiensis: knjižnica Nikole Modruškoga (Luka Špoljarić, str.25-63). Knjiga i čitanje u pismima Ilije Crijevića Marinu Buniću (Irena Bratičević, str.69-81). Oblici humanističke i ranonovovjekovne historiografske metodologije rada na srednjovjekovnim narativnim izvorima: primjer djela Historia Salonitana (Iva Kurelac, str.89-105). Marulićeve marginalije uz Macarija Muzija (Neven Jovanović, str.109-139). Implicitni izvori u Marulićevu Tumaču uz natpise starih: Niccolò Perotti, Pomponio Leto i drugi (Bratislav Lučin, str.143-183). Od slavića: traduktološka analiza (Teo Radić, str.189-205). Širenje marulićevskih krugova: islandski prijevod i nepoznata njemačka izdanja dijela Institucije (Branko Jozić, str.209-222). Marko Marulić, Karlo V. i Filip II. (Francisco Javier Juez Gálvez, str.244-246)

Kada je 2000. Mladen Parlov identificirao primjerak knjige Poetae Christiani veteres (Venecija: Manuzio, 1501-1502) u trezoru biblioteke Teologije u Splitu kao knjigu iz knjižnice Marka Marulića, izvijestio je ujedno da je između prvog i drugog sveska Poetae Christiani uvezana inkunabula Macarija Muzija iz Camerina De triumpho Christi poema (Venecija: Franciscus de Lucca i Antonius Francisci, 29. ožujka 1499 ; jedan od priređivača knjižice isti je onaj Francesco Consorti koji će, kako znamo, surađivati pri tiskanju mletačkih izdanja Institucije 1506, Pedeset priča 1510. i Evanđelistara 1516). Svome je primjerku Muziova djela u Consortijevu izdanju Marulić dodao niz marginalnih bilježaka. U ovom ćemo radu donijeti više podataka o samome Muziju i sudbini njegova teksta, izvijestiti o količini i vrsti Marulićevih marginalija, te naznačiti dodirne točke Muziova djela i Marulićeva opusa. Upozorit ćemo i da postoji još jedna veza Pjesme o trijumfu Kristovu s hrvatskom humanističkom književnošću - veza s pjesništvom Dubrovčanina Jakova Bunića (1469-1534).

Na primjeru neobjavljenog djela De rebus Dalmaticis libri octo (1602.), šibenskog humanista i povjesničara Dinka Zavorovića, u kojem je, među ostalim, opsežno citiran rukopis Regum Dalmatiae et Croatiae gesta Marka Marulića, analizirane su najvažnije razlike na razini grafije osobnih imena, toponima, etnonima te sadržaja i strukture tih dvaju tekstova. Pri tom je posebna pozornost posvećena Zavorovićevim autorskim intervencijama u tekst citiranog izvora, koji po svojoj frekventnosti upućuju na postojanje specifične kasnohumanističke historiografske metodologije rada na narativnim izvorima. S filološkog aspekta rad nastoji preciznije definirati mjesto Zavorovićeve parafraze Marulićeva prijevoda Regum Dalmatiae et Croatiae gesta u sklopu rukopisne tradicije tog teksta, a u historiografskom smislu pokušava odrediti utjecaj Zavorovićevih autorskih zahvata u tekst djela Regum Dalmatiae et Croatiae gesta na interpretaciju pojedinih ključnih tema iz svjetovne povijesti Dalmacije – pada Salone te tzv. gotske teorije o etnogenezi Slavena.

In epigrammata priscorum commentarius, jedino Marulićevo djelo koje još čeka objavljivanje u cijelosti, do nas je došlo u razmjerno velikom broju rukopisa, a uspostavu konačnog teksta uvelike je olakšalo Novakovićevo otkriće autografa u oxfordskoj Bodleiani 1995. godine. Postojeći rukopisi prenosili su tekst u cijelosti ili samo jedan njegov dio (Lučićev prijepis iz Vatikanske knjižnice), a razlamanje i kompiliranje teksta još je vidljivije u postojećim parcijalnim izdanjima, od kojih neka donose samo natpise (Lučić 1673, CIL), neka uglavnom paratekstove i tekstualna intermezza (Kukuljević 1869, Šrepel 1901, Lučin 2005), dok neka od njih donose dio natpisa s komentarom (Ljubić 1876). Pritom je, i u izdanjima teksta i u interpretacijama, naglasak uglavnom na onome segmentu djela koje tematizira solinske rukopise, ili pak na opisu grada Splita, a autore je uglavnom zanimao Marulićev starinarski angažman te lokalpatriotski odnos prema solinskoj baštini. Humanistički diskurz paratekstova i nekih komentara nije se u potpunosti u postojećoj literaturi zaobišao, no svakako je manje obrađen od epigrafskog aspekta djela. U izlaganju će se, stoga, posebna pozornost posvetiti motivskom repertoaru paratekstova posvećenih Dmini Papaliću (prvi uvod, uvod u komentar solinskih natpisa, peroracija), kao i detaljima iz nekih komentara, kako bi se ustanovilo u kojim točkama Marulićev odnos prema starinama i povijesti dodiruje misli i tekstove njegovih talijanskih humanističkih prethodnika (Petrarca, Vergerije, Poggio), te u kojoj mjeri Marulić kao komentator drevnih spomenika može prihvatiti drugost antičke kulture i zanemariti svoju dominantnu ulogu kršćanskog moralizatora.

Gorana Stepanić – Retorika Marulićevih epistolarnih tekstova Sažetak Marulićev epistolarni opus obuhvaća 22 teksta koja je moguće definirati kao pismo. Ovaj članak polazi od definicije pisma kakvu nude Maruliću suvremeni epistolografski priručnici – Erazmov, Vivesov, Nigerov: pismo je prozni tekst koji služi komunikaciji odsutnih sugovornika, a mora udovojavati sljedećim formalnim zahtjevima: na početku i na kraju mora postojati formulaičan pozdrav ; ono nosi informaciju važnu za odsutna adresata, i svojim je opsegom ograničeno. Ovakvo određenje pisma iz Marulićeva epistolarnog opusa eliminira neke tekstove koji su se do sada u nj ubrajali (pjesničke poslanice, In epigrammata priscorum commentarius). Navedeni humanisti u uputama za pisanje pisama inzistiraju na čistoći pozdrava na početku pisma (salutatio) i na njegovu kraju (valedictio), a kao uzor pritom ističu antičko privatno pismo (Ciceronovo i Plinijevo). U pozdravu, koji mora biti kratak i jasan, prvo valja navesti ime pošiljatelja, a zatim ime primatelja, bez obzira na to je li primatelj daleko viši po hijerarhiji od pošiljatelja. Primatelju pisma pošiljatelj se treba bezuvjetno obraćati sa ti, a na početku pisma ne smije stajati apostrofa (&laquo ; ; ; Poštovani taj i taj&raquo ; ; ; ). Pozdrav na kraju treba biti kratko &laquo ; ; ; Vale!&raquo ; ; ; , a autor se ne treba potpisati jer je iz pozdrava na početku jasno tko kome piše. Tradicija protiv koje se humanisti bore jest tradicija srednjovjekovnog kancelarijskog dopisivanja – dictamen – koja zbog visoke hijerarhiziranosti društva, a naročito Crkve, razrađuje i proširuje navedene elemente pisma. U ovome se članku Marulićevi epistolarni tekstovi promatraju kroz prizmu humanističkih formalnih zahtjeva. Marulić u pozdravju svojih pisama svoje ime stavlja uglavnom nakon imena primatelja ; u svojim salutationes, suprotno humanističkim zahtjevima, navodi titule i atribute primatelja. U latinskim pismima Marulić se dosljedno obraća primatelju s ti, no u talijanskim pisma Grasolariju, kojemu se obraća s vi, u mjestimičnim mu se latinskim frazama potkralo srednjovjekovno latinsko vi. Za razliku od latinskih pisama, u kojima se uglavnom drži humanističke tradicije, u talijanskim i hrvatskim pismima tradicija je srednjovjekovna. Talijanska pisma Jerolimu Ćipiku imaju bujnu superscriptio, apostrofu i potpis. Slično je i s dva hrvatska privatna pisma: razrađen i udvoran naslov, apostrofa puna komplimenata, Marulić se benediktinki Katarini Obirtić katkad obraća s vi ; pozdrav na kraju nema ništa od humanističkog. I u posveti Judite s formalne su strane brojniji elementi koji potječu iz srednjovjekovne tradicije, premda u suvremenim hrvatskim epistolarnim posvetama možemo pronaći i posveta napisanih posve u skladu s humanističkim uputama (Lucić). Šest je Marulićevih formalno 'uzornih' pisama, a takva su vjerojatno zato što su daleko od kancelarijskog dopisivanja: radi se uglavnom o pismima prijatelju, suradniku, humanistu. Marulić, kao i više-manje svi humanisti, koleba između dviju epistolografskih tradicija, srednjovjekovne i humanističke. Njegov je epistolarni opus dokaz da su srednji vijek i humanizam krajem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća živjeli mirnim suživotom, i da je u djelu istoga autora svaka od tih tradicija našla svoje mjesto: praksa srednjovjekovnog dopisivanja prevladala je na području službene korespondencije, dok se u privatnoj humanističkoj prepisci, ovisno, dakako, i o temi i važnosti pisma, ciceronovska tradicija uspješno obnavljala.

MARULIĆEVI LATINSKI PARATEKSTOVI Gorana Stepanić Paratekstovi ili liminarni tekstovi pomoćni su tekstovi koji prate i okružuju glavni tekst, uvode ga, uokviruju i predstavljaju, komentiraju ga te osiguravaju i usmjeravaju njegovu recepciju. U paratekstove se ubrajaju sljedeće vrste tekstova: naslov djela ; podatak o izdavaču, tiskari, godini i mjestu izdanja ; posveta djela ; kazalo ; autorski uvod ; tekuće glave ; glose ; podnaslovi ; kratak sadržaj pojednih poglavlja ili knjiga ; razne vrste epiloga ; završne molitve i odjavne formule ; razni manji pjesnički tekstovi – epigrami i ostali samostalni stihovani sastavci ; izdavačeve preporuke čitatelju, predgovor i pogovor ; impressum ; errata corrige. Paratekstovi mogu biti smješteni prije, unutar i nakon glavnoga teksta. Pod pojmom 'Marulićevnih latinskih paratekstova' podrazumijevaju se žanrovski raznorodni latinski tekstovi, pjesnički i prozni, tiskani unutar izdanja Marulićevnih latinskih djela. Radi se o tekstovima samoga autora, tiskanim unutar izdanja vlastitih, ali i tuđih djela (primjer Pisma mladoga Marka Marulića Jurju Šižgoriću), ali i o tekstovima ostalih autora uključenih u proizvodnju različitih izdanja Marulićevih tekstova. Repertoar paratekstova koji će se tiskati uz glavni tekst stoga je promjenjiv: budući da paratekstovi služe prije svega čitatelju, odnosno podupiru recepciju djela, priređivači ih mijenjaju shodno svojoj procjeni recepcijskog 'tržišta'. Isti se paratekstovi mogu premještati unutar raznih izdanja istoga djela ; mogu ostati uz matični tekst i zajedno s njime se seliti iz izdanja u izdanje ; mogu nestati ; ponekad se osamostaljuju i tiskaju u zasebnim edicijama ; isti se paratekst može pojaviti u vezi s dvama potpuno različitim tekstovima ; moguće je da se uz pojedini tekst pojavljuju novi paratekstovi. U izdanjima Marulićevih djela moguće je identificirati svaku od ovih promjena. Promjena paratekstovnog repertoara možda je najočitija kad je riječ o naslovu. Djelo koje mi danas znamo pod radikalno skraćenim naslovom Institucije prodavalo se, primjerice, s različitim naslovima, dakle i s različitim konotacijama, kao knjiga recepata za blažen život (De institutione bene beateque vivendi...), ili kao zbirka mudrih izreka i pamćenja vrijednih djela (Dictorum factorumque memorabilium...). S vremenom se mijenja publika, a s njom i izdanja ; paratekstove, pa i naslov, treba prilagoditi. Odlika je starijih naslova da žanrovski barem približno identificiraju djelo i tako kupcu nude bolju informaciju o onome što im izdanje može pružiti. U načelu, važniji i opsežniji tekstovi imaju i veći broj paratekstova, što je vidljivo iz tablice u prilogu ovoga članka. Po opremljenosti popratnim tekstovima prednjači venecijansko izdanje Evanđelistara iz 1516: njegova bogata oprema svjedoči, dakako, o važnosti djela, no i o brižnosti izdavača, koji se potrudio da prvo izdanje Evanđelistara bude orijentirano na čitatelja. Paratekstovi koji najbolje odolijevaju vremenu jesu epistolarne posvete, visokokonvencionalan žanr koji se u rimskoj književnosti ustalio već u književnosti ranoga Carstva. Epistolarna je posveta 'otvoreno pismo', uvodni tekst s formalnim osobinama pisma ; njegov je adresat individualna osoba, no sadržaj mu je dostupan javnosti. Tekst epistolarne posvete visoko je formaliziran: neki od najčešćih elemenata sadržaja jesu: uzrok pisanja djela, kratak sadržaj, opravdanje izbora teme, procjena korisnosti djela, isticanje spisateljskih uzora, odbacivanje antičke filozofije i isticanje prednosti kršćanske. Iz posvete je moguće iščitati i autorov odnos prema naslovljeniku, kao i vrijedne informacije o autoru i okolnostima nastanka njegovih tekstova i njihovih izdanja. Marulićeve epistolarne posvete uključuju bogat inventar općih mjesta kakva se koriste u latinskim epistolarnim predgovorima i poslanicama još od kasne antike. Najčešća su opća mjesta: ljubav autora prema naslovljeniku, prijetnja zlobnih kritičara od kojih će autora zaštititi naslovljenik, metaforički prikazan književni rad, isticanje autorove skromnosti i ustrajanje na skromnom podrijetlu, pripisivanje zasluga Bogu, a nedostataka sebi, referiranje na djelo u deminutivu, isticanje vlastite spisateljske nesposobnosti. Topika Marulićevih latinskih poslanica očituje popriličnu sistematičnost, što pokazuje da je Marulić učeni nasljedovatelj duge tradicije latinskih proznih epistolarnih posveta, tradicije koja je formirala opća mjesta kojima se autor služi. Znanstvena publika prepoznaje paratekstove kao izvor vrijednih podataka, ali i kao dokument autorove svjesnosti o vlastitu tekstu, njegove povezanosti s drugim autorima, njegovih veza s izdavačkom mrežom. Poetika paratekstova, koja je redovito nadindividualna, ukazuje, nerijetko i češće od poetike matičnoga teksta, na to koliko se autor uspješno uklapa u tijekove suvremene književne produkcije.

U središtu pozornosti nalazi se Marulićeva "Istorija od svete Judite", koju znanost o književnosti žanrovski određuje kao ep, epos ili spjev. Dominantni književni žanr nije upitan, zbog čega se u radu kao temeljni problem postavlja – uočavanje drugih, utkanih žanrova, zatim se postavlja pitanje postoji li među njima hijerarhija odnosno favoriziranje nekog određenog žanra te koja je njihova funkcija u tekstu. Zbog tako postavljene teme tekst je trodijelno komponiran: u prvom se dijelu daje sažet prikaz literature koja je vezana uz problem našeg istraživanja, u drugom je dijelu pozornost usmjerena na istraživanje triju interpoliranih govornih žanrova (molitva, govoren'je, blagoslov), a u trećem su dijelu sažeti rezultati takvog čitanja Judite. U analizi umetnutih žanrova polazi se od molitve, jer se u odnosu na preostale dvije generičke označnice češće pojavljuje u marginalnim bilješkama, upozoravajući na taj način (između ostaloga) i na važnost odnosnog stihovanog teksta. Pronalaženju temeljnih pojavnih oblika molitve u Juditi prethodi čitanje (usmjereno na molitvu) triju Marulićevih tekstova: prvo – Oficija blažene dive Marije (ili Marulićev molitvenik) u kojemu je molitva i sadržajno i kompozicijski određena brevijarskom dnevnom pobožnošću ; drugo – Slavića, u kojemu je molitva zadani žanr, što je vidljivo više na razini kompozicije, a manje na razini sadržaja, i treće – Molitve suprotiva Turkom, koja svoj nastanak, motivaciju nalazi u neposrednoj zbilji. Navedene se spoznaje aktualiziraju u interpretaciji molitve u Juditi, u kojoj se ona pojavljuje na dva načina, i to: prvo – kao izravno uveden, tekstualno potvrđen žanr nabožne književnosti i drugo – kao podrazumijevani, tekstualno nepotvrđeni žanr. U odnosu na prvi pojavni oblik generička je označnica – molitva – trostruko potvrđena (marginalnim naslovom, molitvenom gestom i stihovanim matičnim tekstom), dok se u drugom slučaju molitva tekstualno ne potvrđuje, ali na nju upućuje molitvena gesta ili odgovarajući morfološki oblik glagola moliti ili hvaliti. Desetak primjera tekstualno nepotvrđenih ali podrazumijevanih molitava pojavljuju se kao: molitva hvale, zahvale i prošnje, zatim kao plodna i neplodna molitva, kao argument istine i povjerenja te kao sastavnica pjesničke figure. Za molitvu se u Marulićevu epu može reći da funkcionira kao govorni čin (J.L.Austin), zaokružen svojom lokucijskom, ilokucijskom i perlokucijskom dimenzijom, omogućujući, barem u slučaju molitve prošnje, anticipaciju budućih zbivanja. Nakon molitve u radu je pozornost usmjerena na govoren'je. U Juditi se, naime, u proznim bilješkama kao oznaka govornih iskaza likova pojavljuje riječ govor i govoren'je. Interpretacija je usmjerena na one iskaze koji su u marginalnom naslovu generički određeni kao govoren'je. Ono se dovodi u svezu s crkvenim govorništvom, odnosno u svezu s propovijedima, koje u hrvatskom jeziku pokrivaju i sljedeći termini: predika, pridika, prodeka, prodeštvo, besjeda, povidanje, pripovijedanje, razgovor, ali i govorenje. Govoren'ja su u Juditi profilirana na tragu crkvenog govorništva prvo – pozicijom onoga tko govori (to je muška osoba ili se na nju upućuje) i drugo – sadržajem izgovorenoga (objašnjava se neki aspekt kršćanske vjere). Sadržaj govoren'ja treba uvjeriti slušateljstvo u nešto, opomenuti ga i potaknuti na bolji život. Ako se u tome ne uspijeva, onda to signalizira ponašanje i svijet neprijatelja (Holoferna i njegove vojske), a u suprotnome svijet kršćana (Betulijana). Na taj način razina sadržaja govoren'ja, kao i razina njegova primanja od strane slušatelja u epu potpomaže konfrontaciju dvaju svjetonazora. Treći žanr nabožne književnosti uključen u Juditu jeste blagoslov. Pojavljuje se u svom primarnom ali i prenesenom značenju (kao proklinjanje) ; prvo je značenje vezano uz Juditu i njene postupke, a drugo uz Nabukodonosora i njegove poklisare ; prvo značenje podrazumijeva dobro, a drugo zlo. Na taj način i blagoslov, kao sekundarni žanr, pridonosi izgradnji dvaju različitih svjetova, različitih normi ponašanja i različitih sustava vrijednosti. U zaključnom, trećem dijelu našega rada sažeto su iznijete spoznaje do kojih se došlo tijekom čitanja Judite u odnosu na tri nedominantna žanra: molitvu, govoren'je i blagoslov. Naime, u žanrovskoj odrednici Marulićeve Judite kao kršćansko-vergilijanskog epa uočena tri sekundarna žanra pripomažu podrobniju argumentaciju prvog atributa (kršćanski). Njihova bi se funkcija mogla svesti na sljedeće: 1. persuazivna funkcija (kršćanskog čitatelja poučiti, uvjeriti i pokrenuti na djelovanje u smjeru moralna života) ; 2. aksiološka funkcija (analizirani žanrovi imaju i funkciju vrednovanja epskih likova, odnosno epskog svijeta) i 3. komunikativna funkcija ( marginalnim bilješkama, koje sadrže generičke označnice – molitva, govoren'je, blagoslov – Marulić manje zahtijevnu čitatelju signalizira poznato štivo i preduhitruje njegovo odustajanje od čitanja zbog novog i nepoznatog, što glose najčešće i tumače).

The study of Marulić's works, particularly those in the Croatian language, has revealed elements of Petrarchistic discourse. The author poses the question of the manner in which they were used, particularly since the forms they take at different levels (motifs, metaphors) and the types of expression carrying them clearly show that Marulić was alien to the Petrarchistic treatment of amorous situations. Unlike the authors of secular Petrarchistic poetry, in whose songs the aesthetic achieves emancipation at the thematic level, Marulić manipulates the concept of woman's beauty and compels the elements of Petrarchistic discourse to serve his particular religious and didactic scopes.

A basic question that arises alongside the status of a human figure in a literary text is about its nature: is the character a person or is it a verbal construction that consists exclusively of the sum of specifically stated features in the text? The status of figures in genres that are not strictly speaking fictional is additionally obscure, for apart from a literary they also have a pragmatic function. The problem of character is here treated in the context of the genre features of Marulić’s two prose moral and didactic works, the Institution and the Evangelistary. The following facts need to be taken into consideration here: 1) In these texts narration and interpretation are quite equal. 2) The hypotext for them, fundamentally the Bible and the hagiographic writings, are held to be historically true. Marulić’s figures first of all exist in history, then in the Biblical text, in writings compiled on the basis of the Bible, and only then in the two books considered here. 3) The figures present in them are purposeful and necessary in the unfolding of the history of God’s work on Earth. Any reduction of the features of the characters that appear in them or the faking of them do not suit the genre, which does not allow the creation of an alternative literary world. Marulić’s character has to fit in with the appropriate homonymous character from the hypotext. 4) Unlike the fictional narrative text, Marulić’s works find the cultural code the most important thing. The features of the characters in Marulić are on the whole reduced to those that are adequate for the character to be able to perform its role in the sacred history. However, as concession to the requirement delectare, to make the work attractive to the target public, the author has had, in spite of the constraints of the exemplum genre, in places to stress the human dimension of the character. The dominant feature of the two works are given characteristics or traits the bearers of which come successively in the chapters. This paper in its search for a character moves from an opposite perspective. It assembles indicators of a character scattered through the text and makes conclusions about the manner in which they are characterised. The characters that come into in the centre of attention are the New Testament morally somewhat (at least) compromised characters of the Peter the Apostle, Mary Magdalene and Judas. Sections that are good for the characterisations of Peter are those that deal with the meetings with Simon the Sorcerer, the walking on the water, and the triple denial. Marulić’s omniscient narrator is fond of a direct definition of the features of a character with an epithet or an adverb, and thus often mentions his love for Christ, his remorse or his innocence. However his kind of direct characterisation is rare. We can usually conclude more directly from the actions of the character, about Peter’s hasty temperament and his generosity for example (In. I, 7 and II, 9). Repeated actions and habits talk of Peter’s modesty at the table, and his simplicity of attire. Devices that stress individual features lie in the area of style too (In. I, 12 and IV, 10). A sign that the character has broken free of its hypotext and that it has matured in a literary sense is the narrator’s expatiation about his hidden thoughts, concealed motives and unachieved intentions (In. III, 1 and Ev. IV, 1). The character of Mary Magdalene is more often defined than speculated about. From this point of view it is less mature than the figure of Peter. In the Institution Marulić equates Mary Magdalene with Mary, the sister of Martha and Lazarus, the woman who anointed Christ’s head, and with the sinner who in the house of Simon the Pharisee anointed Christ’s feet and wiped them with her hair (the sinner from Luke 7, 36). In the Evangelistary, the identification of Mary Magdalene with this sinner is dubious, and Mary the sister of Martha is considered a different person. For this reason, Mary from the Institution, who has four different persons in her, is richer in features. Discovery of the cause of this kind of distinction might lead to information about the tempo, order and period of life in which Marulić wrote the two works, or individual parts of them. The traits of Judas are shown as particularly striking examples of their kind, and are very useful for the presentation of certain forms of behaviour by negation. Judas’s characterisation, apart from through the possibilities listed above, expands through apostrophe, with the narrator’s cries of loathing, through the topos of the unutterable. His traits are presented in such a way that we can imagine them individually in everyman. Judas, the ultimately negative figure, is shown as man and as the victim of human nature, while the positive figures are that way as a result of divine intervention that stifled their sinful human nature. Figures who are perfect in both thought and action - personae perfectae - are perfect in a literary sense too - they have all the characteristics necessary for them to be an example and moral model. On the other hand, characters who to say the least are not perfect, personae imperfectae, are literarily not finished, and require additional treatment in order to explain their egregious actions. The examples given show that within a genre powerfully governed by economy of expression it is possible to find traces of characterisation that cross the borders of the moral and didactic. Flat characters dominate the exemplum, but in some places they become rounded, break through the borders of their own genre. The maturity of individual characters that it is to be hoped has been demonstrated as being present in Marulić’s moral and didactic works is an additional proof of his literary qualities, and, perhaps, one of the causes of the enthusiastic reception of these two great works.

Le Quinquaginta parabolae (1510) sono un’opera marginale in prosa del Marulić, scritte con un chiaro scopo pragmatico: avvicinare il popolo alle verità religiose servendosi di un tipo di espressione letteraria ad esso adatta: brevi testi narrativi di struttura relativamente semplice. La raccolta di cinquanta testi brevi, composti dalla parte finzionale e dalla sua esplicazione teologica è l’unico esempio di prosa narrativa finzionale nell’opus del Marulić. Con l’ausilio dell’apparato metodologico della narratologia contemporanea (Barthes, Greimas, Prince, Rimnon-Kenan), basandosi sul materiale documentario costituito dai cinquanta testi brevi del Marulić, l’autrice ha cercato di accertare se i singoli testi siano racconti in senso stretto, e di definire i tipi delle loro strutture narrative di superficie. Fondandosi sull’inventario degli eventi-nucleo, considerando le serie di personaggi che partecipano alle varie sequenze narrative e in conformità con le citate definizioni del racconto, è possibile identificare due gruppi fondamentali di testi: quelli senza racconto, e quelli che contengono un racconto. Questi ultimi si suddividono a loro volta in due sottogruppi: i racconti con una linea fabulatoria unitaria e quelli con linea fabulatoria plurima. All’interno di questi sottogruppi sono definiti in totale sei tipi “puri” di struttura narrativa di superficie, e ne sono date anche le rappresentazioni grafiche ordinate dal tipo più semplice al più complesso. Sono presentati anche alcuni tipi di struttura ibridi, o problematici per la classificazione. L’analisi ha dimostrato che la struttura dell’opera Quinquaginta parabolae non è così semplice come sembra a prima vista e che la ragione della mancanza di simili testi di prosa narrativa finzionale nell’opus del Marulić è il risultato dello status d’inferiorità dei testi di questo tipo nel sistema dei generi dell’epoca, e assolutamente non dell’eventuale mancanza d’attitudine dell’autore per l’espressione narrativa in prosa.