Search

In our global world again religious beliefs play a fundamental role in the make-up of a cultural group and of a society. This is due to the fact that religious beliefs give definition to a society as a whole, or better, to the specific social group existing within it. This ‘definition’ consists in the shaping of behavior, of one’s way of thinking, and of common values, both in terms of the relationship between the human being and the Divine sphere, and that which regards the relationships between the human being and the world, others, and himself. In the first case, that is, the relationship between the individual and the One, we can consider religion in a strict sense, while, in the second case, the individual’s relationships with the world, others, and himself have to do with the inherent ethical aspects of these religious beliefs. Finally, in globalization we have to move in the direction of acknowledging the fact that there are some ethical aspects that are shared by various religious groups. In order to carry out this task, we must be aware that through the way itself, in which the possible comparison between religions, and through the manner of communication, can we open up a common space: a space that works because specific ethical principles are carried out. Only in this way, is it possible to open paths to the achievement of universal sharing among religions in the time of globalization., U našem globalnom svijetu religijska uvjerenja opet igraju temeljnu ulogu u stvaranju kulturne skupine i društva. To je zbog činjenice jer religijska uvjerenja daju definiciju društvu u cjelini, ili bolje rečeno, određenoj društvenoj skupini koja postoji u njemu. Ta se “definicija” sastoji u oblikovanju ponašanja, nečijeg načina razmišljanja i zajedničkih vrijednosti, kako u pogledu odnosa između čovjeka i božanske sfere, tako i u pogledu odnosa između čovjeka i svijeta, čovjeka i drugih ljudi, i njega samoga. U prvom slučaju, to jest kad govorimo o odnosu između pojedinca i Jednog, religiju možemo smatrati u strogom smislu, dok, u drugom slučaju, kad govorimo o odnosu pojedinca sa svijetom, drugima i samim sobom, religija ima veze s svojstvenim etičkim aspektima tih religijskih uvjerenja. Konačno, u globalizaciji moramo krenuti u smjeru priznavanja činjenice da postoje pojedini etički aspekti koji su zajednički različitim religijskim skupinama. Da bismo izvršili tu zadaću, moramo biti svjesni da putem samog načina, na kojem je moguća usporedba između religija i kroz način komunikacije, možemo otvoriti zajednički prostor: prostor koji djeluje jer su ostvareni specifični etički principi. Samo na taj način moguće je otvoriti putove ka postizanju univerzalnog dijeljenja među religijama u vrijeme globalizacije.

Pojam kulture kod Nietzschea ima temelje u Grčkoj (kao ishodištu vječnih ideala potrebnih) jer se tamo nalaze vječni ideali potrebiti današnjem društvu za napredak u budućnosti. Nakon Sokratovog racionalizma koji je uništio cijelu civilizaciju i doveo kulturu do dekadencije kao što je i kršćanstvo prouzročilo u zapadnoj Europi u 19. stoljeću. Kako bi riješio taj problem, Nietzsche navodi da je potrebno srušiti stari sustav vrijednosti, ubiti kršćanskog Boga te dati svijetu jednu individuu - Nadčovjeka koji će spasiti cijelo čovječanstvo od propasti. Nadčovjek, kao i svi filozofi, slobodni duhovi, oličenje je super(iornog) čovjeka koji putem volje iz sebe uspostavlja novi sustav vrijednosti potreban čovječanstvu za uzdizanje. Na taj način, čovjek prepušten sebi preuzima odgovornost za sebe i svoj život te ima mogućnost samoodgoja i preodgoja kako bi se vratio starim grčkim vječnim idealima i lijepom životu. The notion of culture at Nietzsche's philosophy has its foundations in Greece, because it has eternal ideas, which are necessary for today's society for better progress into the future. Following Socrates's rationalism that destroyed whole civilization and brought culture to decadence, so did Christianity with Western Europe in the 19th century too. To solve this problem, Nietzsche showed that it is necessary to overthrow the old values of the system, to kill the Christian God, to give the world a single entity - a superhuman who will save all humanity from ruin. The superhuman, like all philosophers, free spirits, is the embodiment of a super man who, through will, brings out a new system of values needed for humanity to exalt. In this way, the man, left to himself, assumes responsibility for himself and his life has the possibility of self-education and re-education in order to return to the ancient Greek eternal ideals and have a nice life.

Moderna se globalizacija najblistavije manifestira u kulturi. To potvrđuje postojanje »masovne kulture« koja, u pravilu, konfrontira nacionalne kulture. Odnosi između kršćanskog i islamskog svijeta, između Istoka i Zapada, čije se vrijednosne orijentacije značajno razlikuju, također su ozbiljan doprinos međunarodnoj nesigurnosti te zapreka procesima kulturne globalizacije. Konflikti se mogu odvijati unutar neke kulture, što je poznato kao kontrakultura, odnosno antipod određene kulture. Istodobno, ljudska povijest poznaje rijetke kulture koje nemaju kontakta s izvanjskim svijetom. Prema tome, dijalog različitih kultura u globalnom svijetu postaje uvjet za njihovo preživljavanje i preživljavanje svjetske zajednice kao cjeline. Štoviše, doba globalizacije dovelo nas je do toga da dijalog nema alternative jer inače ljudski rod nema šanse da preživi., Modern globalization is most brightly manifested in culture. It is confirmed by the existence of “mass culture”, confronting, as a rule, national cultures. Relations between the Christian and the Islamic world, between the East and the West, whose value orientations differ significantly, are also a serious contribution to international insecurity and an obstacle to the processes of cultural globalization. Conflicts can also take place within a culture – this is known as counterculture, becoming the culture’s antipode. At the same time, the history of mankind knows rare cultures having no contacts with the outside world. Therefore, dialogue of various cultures in the global world becomes a condition for their survival and the survival of the world community as a whole. Moreover, the age of globalization leaves no alternative to dialogue; otherwise, the humanity has no chance to survive., La mondialisation moderne se manifeste le plus vivement dans la culture. L’existence de « la culture de masse » le confirme, qui en règle générale, confronte les cultures nationales. Les relations entre le monde chrétien et islamique, entre l’Orient et l’Occident, deux mondes dont les valeurs non seulement diffèrent significativement, mais contribue également au sentiment d’insécurité de manière importante, constituent un obstacle pour la mondialisation culturelle. Des conflits peuvent apparaître à l’intérieur d’une culture donnée et se manifester comme contreculture en se plaçant aux antipodes de la culture. En même temps, l’histoire humaine n’a connu que très peu de culture qui n’entretiennent aucun contact avec le monde extérieur. A partir de là, le dialogue des diverses cultures dans le monde mondialisé est une condition pour leur survie et pour la survie la de la communauté mondiale en tant que tout. De plus, l’âge de la mondialisation nous a conduit à ne pas laisser d’alternatives au dialogue, car dans le cas contraire, le genre humain n’a aucune chance de survie., Die moderne Globalisierung zeichnet sich am klarsten in der Kultur ab. Dies belegt das Vorhandensein einer „Massenkultur“, die in der Regel nationale Kulturen konfrontiert. Die Beziehungen zwischen der christlichen und der islamischen Welt, zwischen Ost und West, deren Wertorientierungen signifikant voneinander abweichen, sind gleichfalls ein ernsthafter Beitrag zur internationalen Unsicherheit und ein Hindernis für die Prozesse der kulturellen Globalisierung. Konflikte können innerhalb einer Kultur stattfinden, was als Gegenkultur bekannt ist, die zum Antipoden dieser Kultur wird. Gleichzeitig kennt die menschliche Geschichte seltene Kulturen, die keine Kontakte mit der Außenwelt haben. Daher wird der Dialog zwischen diversen Kulturen in der globalen Welt zur Voraussetzung ihres Fortbestandes sowie des Fortbestandes der Weltgemeinschaft als Ganzes. Zudem hat das Zeitalter der Globalisierung den Dialog alternativlos gemacht, anderenfalls hat die Menschheit keine Chance zum Überleben.

Ovaj rad težio je prikazu na koji način Kraljevina Norveška promovira svoj identitet u Republici Hrvatskoj, kao i prezentaciju vrijednosti norveškog društva koje uvelike pridonose promociji. Rad je metodološki osmišljen kao deskriptivna studija slučaja, te su glavni izvori informacija provedeni intervjui s Veleposlanstvom Kraljevine Norveške u Hrvatskoj, te s Hrvatsko-norveškim društvom u Zagrebu, web stranice, te dokumenti dostupni na Internetu. Možemo zaključiti kako su stariji akteri javne diplomacije prvenstveno fokusirani na promociju zaštite, te socijalne dobrobiti Norveške, te zatim na promociju kulture, te vrijednosti za koje se zalaţu kako bi što bolje informirali hrvatsku javnost. Također, važno je istaknuti veliku ulogu Hrvatsko-norveškog društva kao nevladine organizacije prilikom promoviranja norveškog identiteta. The purpose of this study is to show the way the Kingdom of Norway promotes its identity in the Republic of Croatia, and the presentation of the value of the Norwegian society which greatly contributes to its promotion. The paper was methodologically designed as a descriptive case study, and the main sources of information were conducted in interviews with the Embassy of the Kingdom of Norway in Croatia, Croatian-Norwegian Society in Zagreb and websites and documents available on the Internet. It may be concluded that the older participants of the public diplomacy are primarily focused on the promotion of protection and social welfare of Norway and then on the promotion of culture and values they advocate to better inform the Croatian public. Major contribution in promoting Norwegian identity is offered by the Croatian-Norwegian society as a non-governmental organization.

Filozofija se shvaća kao neodvojivi dio ljudskog života i jedno od najznačajnijih kulturnih po stignuća ljudskoga roda. Ona raskriva izvornu čovjekovu bit na najbolji način; čovjek se putem filozofije shvaća kao kritičko, sumnjajuće, propitujuće, stvaralačko biće. Glavne opasnosti za ljudska bića sada nisu ni ekonomske, ni tehničke, nego one koje su povezane s njihovim pogle dom na svijet, gdje uloga filozofije nije naprosto da oblikuje kompleksnu viziju situacije kao cjeline, nego da određuje specifične vrijednosti i norme ponašanja. U suvremenom globalnom svijetu, aktivno tražeći zajedničke platforme interkulturnog dijaloga i načine održivoga razvoja, filozofija postaje sama apsolutna vrijednost., Philosophy is seen as an inseparable part of human life and one of the most significant cultural achievements of mankind. It reveals the genuine essence of man in the best way; human being is seen by philosophy as a critical, doubting, questioning, creative being. Main dangers for human beings are now neither economic, nor technological, but those related to their world outlook, where philosophy not simply forms the complex vision of the situation as a whole, but designates specific values and behavioural norms. In the contemporary global world, actively looking for the common platform of intercultural dialogue and ways for sustainable development, philosophy becomes an absolute value itself., La philosophie est considérée comme partie intégrante de la vie humaine et comme l’une des plus importantes réalisations culturelles du genre humain. Elle révèle, de la meilleure des fa- çons, la véritable essence de l’Homme; elle considère l’Homme comme un être critique, doutant, questionnant, créatif. Les dangers qui menacent les êtres humains ne sont à présent ni économiques, ni techniques, mais se rapportent à leur vision du monde, où le rôle de la philosophie ne se réduit pas à former une vision complexe de la situation en tant que tout, mais à établir des valeurs spécifiques et des normes de comportement. Dans le monde globalisé contemporain, la philosophie, à elle-seule, en cherchant de manière active les plates-formes communes du dialogue interculturel et les moyens du développement durable, devient une valeur absolue., Die Philosophie wird als ein untrennbarer Teil des menschlichen Lebens und eine der bedeut samsten kulturellen Errungenschaften der Menschheit angesehen. Sie enthüllt das echte Wesen des Menschen in der besten Weise; anhand der Philosophie wird der Mensch als ein kritisches, zweifelndes, forschendes, kreatives Wesen empfunden. Die Hauptgefahren für die Menschen sind heutzutage weder wirtschaftliche noch technologische, sondern jene, die mit ihrer Weltan schauung zusammenhängen, wo sich die Rolle der Philosophie nicht bloß darauf begrenzt, eine komplexe Vision der Situation als Ganzes zu gestalten, sondern wo sie auch spezifische Werte und Verhaltensnormen aufstellt. In der zeitgenössischen globalen Welt, die aktiv auf der Suche nach einer gemeinsamen Plattform des interkulturellen Dialogs und den Wegen für eine nach haltige Entwicklung ist, wird die Philosophie zu einem absoluten Wert selbst.

Cilj rada bio je definirati bitne odrednice sukonstrukcije interkulturalnog kurikuluma. U radu se obrazlaže jedan od pristupa istraživanju kulturnih razlika, Hofstedeovmodel. Sadržaj upitnika odnosi se na četiri dimenzije: hijerarhijsku distancu, muževnost, individualizam i kontrolu neizvjesnosti. Podatci kojima se koristi u radu, dobiveni su uz znanstveni projekt „Interkulturalni kurikulum i obrazovanje na manjinskim jezicima“ (2007-2012), broj projekta: 130-1301761-1769, voditelj: prof. dr. sc. Neven Hrvatić. Istraživanje je obuhvatilo 1978 učenika iz 27 srednjih škola Republike Hrvatske. Rezultati istraživanja ukazuju da kod mladih prevladavaju egalitarna uvjerenja, da su između individualizma i kolektivizma podjednako orijentirani muževnosti i ženstvenosti te suna ljestvici srednjeg stupnja anksioznosti., The aim was to define the essential determinants of a co-construction of an intercultural curriculum. The paper elaborates on one of the possible approaches in cultural differences research, the Hofstede’s model. The content of the questionnaire related tofour dimensions: hierarchical distance, masculinity, individualism and uncertainty control. The data used in this paper were obtainedwith the research project "Intercultural curriculum and education in minority languages" (2007-2012), project number: 130-1301761-1769, leader: prof. Neven Hrvatić, PhD. The study included 1,978 students from 27 secondary schools in the Republic of Croatia. The results obtained indicate that egalitarian beliefs prevail among young population, that between individualism and collectivism they are equally oriented towards masculinity and femininity, whilethey are rated medium on the anxiety scale., Es war das Ziel dieser Studie,die Schlüsseldeterminanten von Ko-Konstruktion des interkulturellen Curriculums zu definieren. Dieser Beitrag beschreibteinen der Ansätze der Erforschung von kulturellen Unterschieden, das Modell nach Hofstede. Der Inhalt des Fragebogens bezieht sich auf vier Dimensionen: Machtdistanz, Maskulinität, Individualismus und Ungewissheitsvermeidung. Die Daten, die in der Arbeit verwendet wurden, stammen vom Forschungsprojekt "Interkulturelles Curriculums und die Ausbildung in der Minderheitensprachen" (2007-2012), Projektnummer: 130-1301761-1769, Leiter: Prof. Dr. Sc. Neven Hrvatić. Die Studie umfasste 1978 Schüler aus 27 Gymnasien in Kroatien. Die Umfrageergebnisse zeigen, dass bei Jugendlichen die egalitären Überzeugungen vorherrschen, dass sie zwischen Individualismus und Kollektivismus schwanken, dass sie gleichermaßen zu Maskulinität und Femininität neigen, und dass sie auf dem mittleren Niveau der Skala der Angstzustände sind.

Budući da kultura ne predstavlja apstraktan konstrukt već pojam kojim se objašnjavaju vrijednosti, norme ali i ponašanja koja proizlaze iz njih, razmatranje njezinog utjecaja ne može biti važnije nego li u trenutku kada se Europa pokušava približiti slici jedne integrirane cjeline. Imajući u vidu da se utjecaji kulturalne dimenzije individualizam - kolektivizam odražavaju na percepciju pojma o sebi, način razmišljanja i međuljudske odnose ovaj rad posvećen je razumijevanju razlika između osoba koji žive i djeluju u jednom, odnosno drugom kulturalnom okružju. Objasnit će se dominantne vrijednosti i norme na kojima su utemeljena individualistička i kolektivistička društva te na koji način ova dimenzija pridonosi pojmu o sebi i identitetu osobe. Pored navedenog, rad prikazuje i različitosti u emocionalnom doživljavanju između pojedinaca koji pripadaju individualističkoj i kolektivističkoj kulturi te razlike u sklonostima na kojima je utemeljeno njihovo socijalno ponašanje kao i kognitivni aspekti funkcioniranja.

Knjiga interdisciplinarno i transdisciplinarno istražuje onto-antropološki i sociološki status kulture, kao i njezino presudno značenje za čovjekov opstanak danas. Razmatra diskurs izvanredno značajnih teorijskih i praktično-političkih pitanja multikulturalizma u suvremenom svijetu ; problematizira složene odnose kulturnog identiteta i globalizacije ; propituje antropološke osnove kulture, te ontičke i vrijednosne pretpostavke čovjekove moralnosti ; teorijsko-kritički interpretira nalaze empirijskog istraživanja ˝Vrijednosne orijentacije i religioznost˝, u kontekstu modernizacije i tranzicije hrvatskog društva ; kritički analizira i prikazuje teorijske prilaze u sociologiji religije (Esad Ćimić) i antropologiji i sociologiji kulture (Nikola Skledar), te njihov važan doprinos hrvatskoj filozofskoj i sociološkoj misli.

Uvjet za ispravan rad medicinske sestre je kultura znanja koja joj daje sigurnost i samopouzdanje, kultura srca koja ju približava čovjeku i njegovim potrebama, te kultura duha koja joj daje snagu da sve to kvalitetno odradi. Plemenito i humano je pomagati bolesnima, ali svi znamo koliko je to danas teško u sveopćoj krizi morala i vrijednosti. Pa, kako onda izdržati, a još k tome i uspjeti? Odgovor je jednostavan - biti čovjek. Najvažnije vrijednosti koje nas čine ljudskijima su: dobrota, istina, znanje, rad, sloboda, ljubav, odmor, igra, odgoj i molitva. Često nam nedostaje strpljivosti prema drugome čovjeku. Kultura dijaloga i življene vrednote potvrđuju poštivanje dostojanstva druge osobe i vježbalište su vlastite strpljivosti. Poveznica znanosti, etike i vjere u radu medicinske sestre međusobno obogaćuje, produbljuje spoznaju, ali i potiče duhovni rast. Pluralizam mišljenja, bogatstvo različitosti uči graditi uvijek novo zajedništvo za bolji svijet. “Bog je ljubav”(1 Iv4, 16). Čovjek je “slika Boga” (Post 1, 26-27). Dakle, čovjek je ljubav. Okomica u kulturi života medicinske sestre je ljubav. Kako bi ljubav bila djelotvorna moramo se izboriti za sreću. U prvom redu nužno je boriti se protiv egoizma. Zatim, čvrsto stajati u bogatoj i opipljivoj materijalnoj zbilji koja nas okružuje. Sreća nas očekuje u našem radu na unutarnjem, intelektualnom, umjetničkom i moralnom usavršavanju koje traje cijeli život.

Narav i poslanje Crkve usko su povezani s odgojem i obrazovanjem te je stoga razumljivo da je cjelokupan život i djelovanje Crkve prožeto tim naglascima, ostavljajući u dvotisućljetnoj povijesti bogatu baštinu koja otkriva ne tek nejasnu i sporednu brigu na tome području, nego iznimnu zauzetost u stvaranju sustava i institucija odgoja i obrazovanja (od škola do sveučilišta) koje su oblikovale europski identitet, snažno obilježen pečatom kršćanskih vrijednosti i kršćanskih kulturoloških prepoznatljivosti. Crkva, koja se očituje kao sveopća, u dinamici inkulturacije - u skladu s načelom inkarnacije - ujedno pokazuje vezanost uz konkretnost unutar povijesnih odrednica. U prvome se dijelu nalaze prikazani naglasci iz prošlosti i način na koji je kršćanstvo u raznim okolnostima dijalogiziralo i oblikovalo kulturu kršćanskim humanizmom u području odgoja i obrazovanja. U drugome se dijelu naročito naglašava dinamika povezana s pitanjem transcendentnoga, mita, kulta i etosa i s potrebom teološkoga temelja u suvremenim izazovima, tematizirajući osobito relacijsku semantiku i pitanje različitosti u pluralnosti koja sa sobom povlači pitanja kulturološke dinamike općenito kao i pokušaja stvaranja identiteta na bazi indiferentnosti, kao suvremene specifičnosti, što uvelike utječe na suvremeni europski pristup odgoju i obrazovanju., This article starts from the presumption of immeasurable spiritual and material wealth that the Church, through its activities, has brought and built in the educational processes in the past. As opposed to a certain ideology of neutrality of education and a neglect for upbringing in society (based on forgetfulness of the anthropological determinants), the article emphasises the internal dynamics of Christian values which is present in every historical era, including the contemporary one. Christianity, with its theological (primarily Christological) specificity remains a challenge to society because it interprets the question about meaning and significance at the level of anthropology and culture that, unavoidably, had and continues to have impact on society. Based on the claims of R. Spaeman and P. Donati and in relation to upbringing and education in Europe, the author shows why is the Christian approach to myth, cult, ethics and other elements of formation (such as the value of revelation, memory and experience) interesting. In this effort, the author keeps in mind that Christianity has a particular approach to the relationship between the sources of knowledge (faith and reason), as well as the sources of agency (freedom and love). All this has been and continues to be vitally reflected in the European culture and its notion of organisation of life in society over which the eschatological dimension continues to exert formidable influence. On the basis of historical constants, the author attempts to find possible connections with today's questions in upbringing and education. Amongst these, he finds the imperatives of anthropological foundations (and their theological basis) to be most significant in the European context which is sliding toward a system built on the aforementioned neutrality and in-difference (a difference that does not differ).

Cjelokupno djelo Pavla Vuk-Pavlovića ukazuje na jedan svjetonazor koji se s pravom može smatrati filosofijom kulture. Kultura je smisaoni i vrijednosni sustav koji teži ostvarivanju ljudskog. Kulturni proces se očituje u labilnosti i može se predstaviti modelom dvostrukog klatna, njihala događanja. Na osnovu svojih temeljnih spoznajnoteorijskih postavki – konzekventno ustanovljenog pluraliteta svjetova i njihove međusobne tolerancije – Vuk-Pavlović objašnjava povijesna gibanja, ali i povijest filosofije. Istim postupkom on sagledava i onu situaciju koja se nazvala postmodernom: paradoksalno (?) djelovanje fragmentacije i globalizacije – traženje kulturne cjelovitosti bez suštinskog smisaonog središta., The entire work of Pavao Vuk-Pavlović indicates a point of view that can rightfully be considered as philosophy of culture. Culture is a system of meaning and values that aspires to actualizing the essentially human. The cultural process manifests itself in instability and can be represented by a model of a twofold pendulum of events. Based on his fundamental epistemological stances, and consequently established plurality of worlds and their mutual tolerance, Vuk-Pavlović provides an account of historical movements, and of a history of philosophy. In the same way, he also takes into account the situation that was known as postmodern: paradoxical (?) action of fragmentation and globalization – the search for cultural totality without an essential center of meaning.

Religion has returned as a political and cultural factor. After the political ideologies, whose secular and worldly promises of salvation had influenced the history of the 20th century in such a radical manner, had been (for the time being, at least) invalidated, the reappearance of religion on a global level cannot be overlooked: as a focal power as to how to conduct one’s life, as a guarantor of cultural identity, and as religious-political creativity. We cannot understand the current state of the world, its crises, conflicts and wars, but also the selfperception and self-awareness of non-European cultures and peoples anymore, if we do not also realise that religion as a “power of life” (Max Weber’s “Lebensmacht”) has returned. In addition to sketching this process, this essay raises the question: what are the cultural and political challenges which especially the secular societies of the West are to face?, Religija se vratila na mjesto političkog i kulturnog čimbenika. Nakon što su političke ideologije, čija su sekularna i svjetovna obećanja spasenja utjecala na povijest 20. stoljeća na radikalan način, (barem privremeno) obesnažena, ponovna pojava religije na globalnom nivou ne može biti zanemarena: kao žarišna sila po pitanju vođenja vlastitog života, kao jamac kulturnom identitetu i kao religijsko-politička kreativnost. Ne možemo više razumjeti trenutno stanje u svijetu, njegove krize, konflikte i ratove, ali također i samopercepciju i samosvjesnost izvaneuropskih kultura i naroda, ako isto tako ne shvatimo da se religija kao »moć života« (Weberov »Lebensmacht«) vratila. U dodatku skice ovog procesa ovaj članak postavlja pitanje: koji su kulturni i politički izazovi s kojima se posebno suočavaju sekularna društva Zapada?, La religion est de retour en tant que facteur politique et culturel. Après l’invalidation – du moins provisoire – des idéologies politiques dont les promesses laïques et temporelles de salut ont influencé l’histoire du XXe siècle de manière radicale, la réapparition de la religion au niveau global ne peut être ignorée en tant que force centrale qui détermine comment on vit sa propre vie, ni en tant que garant de l’identité culturelle, ni en tant que créativité religieuse et politique. Nous ne pouvons plus comprendre la situation actuelle dans le monde, ses crises, ses conflits et ses guerres, comme nous ne pouvons comprendre l’auto-perception et la conscience de soi des cultures et des peuples non-européens, si nous ne réalisons pas en même temps que la religion comme « puissance vitale » (Lebensmacht de Weber) est de retour. En plus de faire l’esquisse de ce processus, l’article présent pose la question : à quels défis culturels et politiques en particulier les sociétés laïques de l’Occident sont-elles confrontées ?, Die Religion ist in die Position des politischen und kulturellen Faktors zurückgekehrt. Nachdem die politischen Ideologien, deren säkulare und diesseitige Erlösungsversprechen die Geschichte des 20. Jahrhunderts durchgreifend bestimmt haben, (zumindest temporär) entkräftet worden sind, kann die Wiedererscheinung der Religion auf der globalen Ebene nicht vernachlässigt werden: als brennende Lebensmacht in puncto Führung des Eigenlebens, als Garant der kulturellen Identität sowie als religiös-politische Kreativität. Wir können die aktuelle Weltlage, ihre Krisen, Konflikte samt Kriegen, aber auch die Selbstperzeption und das Selbstbewusstsein außereuropäischer Kulturen und Völker nicht mehr begreifen, ohne zeitgleich einzusehen, die Religion sei als Webers „Lebensmacht“ wiedergekehrt. Im Anhang zur Skizzierung dieses Prozesses stellt dieser Artikel die Frage: Welche sind die kulturellen und politischen Herausforderungen, mit denen insbesondere die säkularen Gesellschaften des Westens konfrontiert werden?

Rad tematizira razliku i diskurzivni prijepor između liberalnog i komunitarističkog shvaćanja identiteta, polazeći od teze da je taj prijepor u središtu pozornosti današnjih teorijsko-istraživačkih rasprava. Stoga se ponajprije ukazuje na načelne razlike između tih dvaju stajališta, pri čemu se više inzistira na recentnim komunitarističkim kritikama, korekcijama ili nadopunama liberalizma, iz kojih proizlazi da je liberalna koncepcija individualnog jastva prekratka za razumijevanje društvene artikulacije identiteta. Potom se, polazeći od navedenog prijepora, daje jedan mogući model za analizu identiteta hrvatskog društva. Imajući na umu tranzicijski i novonastali nacionalno-državni okvir, rad zastupa stajalište da u tekućim raspravama o identitetu prevladavaju komunitaristički iskazi. Tipološki gledano, ti su iskazi trovrsni: kulturalno-esencijalistički, političko-diferencijalistički i ekspresivno-dizajnerski. Pojedinačno ih se analizira i na kraju se izvodi zaključak o projektivno-komunitarističkoj perspektivi tematizacije identiteta.

Rad tematizira razliku i diskurzivni prijepor između liberalnog i komunitarističkog shvaćanja identiteta, polazeći od teze da je taj prijepor u središtu pozornosti današnjih teorijsko-istraživačkih rasprava. Stoga se ponajprije ukazuje na načelne razlike između tih dvaju stajališta, pri čemu se više inzistira na recentnim komunitarističkim kritikama, korekcijama ili nadopunama liberalizma, iz kojih proizlazi da je liberalna koncepcija individualnog jastva prekratka za razumijevanje društvene artikulacije identiteta. Potom se, polazeći od navedenog prijepora, daje jedan mogući model za analizu identiteta hrvatskog društva. Imajući na umu tranzicijski i novonastali nacionalno-državni okvir, rad zastupa stajalište da u tekućim raspravama o identitetu prevladavaju komunitaristički iskazi. Tipološki gledano, ti su iskazi trovrsni: kulturalno-esencijalistički, političko-diferencijalistički i ekspresivno-dizajnerski. Pojedinačno ih se analizira i na kraju se izvodi zaključak o projektivno-komunitarističkoj perspektivi tematizacije identiteta., The paper points out as a topic the difference and discourse dispute between liberal and communitarian view of identity, starting from the thesis that this dispute is in the limelight of contemporary theoretical and research debates. Therefore, the author in the first place points out to principal differences between these two standpoints, in which process it is more insisted on recent communitarian critiques, corrections or amendments of liberalism, from which it is deducible that liberal concept of individual peculiarity is to short for understanding the societal articulation of identity. After that, starting from the above-mentioned debate, the author gives us one possible model for the analysis of the Croatian society. Having in mind the transitional and newly created ethnic and national framework, the author supports the standpoint that within current debates on identity, communitarian statements prevail. From a typological viewpoint, these statements have a three-fold quality: that of cultural and essentialism, then of political and differentiality, and that of expressive and designer quality. They have been analysed one by one, and at the end it has been concluded on projective and communitarian perspective of the identity theme., Die Arbeit thematisiert den Unterschied sowie das diskursive Dilemma zwischen liberaler und kommunitaristischer Auffassung der Identität, von der These ausgehend, dass diese Streitfrage im Focus der heutigen theoretischen und Forschungsdiskussionen steht. Deshalb wird zuerst auf die grundsätzlichen Unterschiede zwischen den beiden Standpunkten hingewiesen, wobei der Autor eher auf rezenten kommunitaristischen Kritiken, Korrekturen oder Ergänzungen des Liberalismus besteht, aus denen hervorgeht, dass die liberale Konzeption des individuellen Ichseins zu knapp sei, als dass man daraus die gesellschaftliche Artikulierung der Identität verstehen könnte. Danach wird, ausgehend von der genannten Streitfrage ein mögliches Modell für die Identitätsanalyse der kroatischen Gesellschaft gegeben. Wenn man den durch Transition neuentstandenen National- und Staatsrahmen bedenkt, wird in der Arbeit der Standpunkt vertreten, dass in laufenden Diskussionen um die Identität kummunitaristische Aussagen überwiegen. Typologisch gesehen sind diese Aussagen dreiartig: kulturell-essenzialistisch, politisch-differentialistisch und expressiv-designerisch. Sie werden einzeln analysiert und am Ende wird ein Schluß über die projektiv-kommunitaristische Perspektive der Thematisierung der Identität gezogen.

Međunarodno vijeće za katehizaciju (COINCAT) sa sjedištem u Vatikanu, dalo si je zadatak razmatrati odnos između Evanđelja i kulture te je došlo do zaključka da Evanđelje pretpostavlja kulturu ali ju i stvara. To je posebno bilo razvidno iz povijesti nekih europskih zemalja među koje spada i Hrvatska gdje su zapravo osnovne tradicijske vrijednosti pa i neke ustanove (npr. sveučilište, bolnice, određena glazba...) imale svoje početke u krilu Katoličke crkve. Ta činjenica nije smjela ostati ignorirana ni obzirom na budućnost dotičnih zemalja i njihovih naroda. Nakon toga počelo se intenzivno govoriti o "inkulturaciji" kao aktivnom odnosu Evanđelja i nacionalne kulture te "akulturaciji" kao pasivnom usvajanju elemenata pojedine kulture bez aktivnog odnosa prema njoj. Stručna razmatranja s tog skupa su doprinijela da se ozbiljnije pristupi i nekim kulturama Južne Amerike i Afrike na koje se dotada nije najblagonaklonjenije gledalo sa strane pojedinih crkvenih krugova.

Studija o kulturi radničke omladine utemeljena na istraživanju provedonom 1982. na uzorku od 1017 mladih radnika u Hrvatskoj.