Search

Članak s naslovom Henri de Lubac – svjedok Krista i Crkve upušta se u teologiju kardinala Henrija de Lubaca po kojoj je čitalac pozvan da se zagleda u svoju usmjerenost na Krista i njegovo otajstveno tijelo koje je Crkva. Henri de Lubac velik je svjedok ljubavi prema Crkvi unatoč svoj patnji koju je tiho podnosio. Crkva se uvijek ponovo rađa i obnavlja iz euharistijskog dara koji je istovremeno temelj njezina zajedništva (communio) i izvor svetosti. Finis omnium Ecclesia. Crkva je tako prostrana kao Božji plan stvaranja. Crkva je unutarnji temelj tog plana. Iz toga slijedi značenje vjere u Boga za pravilno razumijevanje Crkve i poslanstva kršćana u njoj., This article, with the title Henri de Lubac – A witness of Christ and the Church, concentrates on the theology of Cardinal Henri de Lubac. The reader is invited to consider his attendance on Christ and his mystical body – the Church. De Lubac’s is a great testimony of love for the Church, despite the suffering that he quietly lived. The Church is continuously reborn and renewed in the sacrifice of the Eucharist, which is the basis of her communion and the source of holiness. Finis omnium Ecclesia: the Church is as great as the Divine plan of creation; it is the inner basis of that plan. Therefore we realize the meaning of faith in God for an appropriate understanding of the Church and the mission of Christians within it.

Povijest izvornog kršćanstva svjedoči kako prihvaćanje križa i Raspetoga na križu nije bilo problematično samo za pogane, nego i za same kršćane. Sam križ se je predstavljao kao sablazan te ga je trebalo ublažiti, učiniti manje okrutnim, štoviše trebalo ga je iz sredstva mučenja i okrutne smrti pretvoriti u simbol pobjede. Scandalum crucis preobražen je u crux gloriae. Križ postaje poput oživljene stvarnosti koja prati Krista u njegovoj pobjedi nad silama tame te će ga pratiti i o njegovu drugom dolasku. Križ postaje znak samoga Krista, njegova pobjednička zastava. Premda je križ od najstarijih kršćanskih vremena simbolizirao samoga Krista, ipak je trebalo je pričekati 11. st. da kršćani počnu upućivati molitve Raspelu. Već od otačkih vremena primjetna je tendencija da se u otajstvu Križa sažmu sva otajstva Kristova života. Križ se ne predstavlja samo kao mjesto boli nego kao mjesto Kristove proslave, kao Kristovo prijestolje. Koncem 12. st. događa se obrat u tumačenju i predstavljanju Raspetoga. U prvi plan dolaze nutarnja Kristova stanja za vrijeme Muke na križu ; drugim riječima, u prvi plan dolazi Kristova patnja i bol te oni elementi, nutarnji i vanjski, koji izazivaju tu patnju i bol. Takvo će predstavljanje Raspetoga prevladati do kraja srednjega vijeka, ali i u narednim stoljećima. Raspeti Krist izaziva suosjećanje, a ne osjećaj trijumfa. Razmatranje Kristove patnje postaje središnja tema kršćanske asketske duhovnosti. U ovom se razdoblju javljaju i razvijaju brojni oblici pobožnosti Križu. Veliki će doprinos tom razvoju dati sv. Franjo Asiški, jedan od najvećih promicatelja pobožnosti Križu. Sve ove elemente susrećemo i u misli Marka Marulića. U izlaganju Kristova povijesnog života križ predstavlja sredstvo mučenja te je smrt na križu najokrutnija od svih vrsta smrti. No i Marulić nastoji ublažiti scandalum crucis. Raspeti Krist, premda u smrtnoj agoniji, predstavljen je kao pobjednik. Križ postaje sredstvo kojim Krist pobjeđuje đavla ; križ postaje Kristovo prijestolje. O drugom Kristovom dolasku i križ će se pojaviti u slavi, kao znak Krista i njegove konačne pobjede. Budući da je sredstvo našega spasenja i otkupljenja križ, smatra Marulić, valja častiti. On će to izraziti kroz brojne stihove posvećene drvu života. No, križ ujedno postaje raspoznajni znak samih kršćana. Oni su njime obilježeni ; oni ga strpljivo nose, znajući da upravo po križu, baš poput Krista, stižu do vlastite proslave. Bez križa nema istinskog života ni slave.

Križ je bez sumnje jedan od temeljnih simbola kršćanstva. Već u životu prve kršćanske zajednice prepoznat je kao sredstvo spasenja i otkupljenja te ga se vrlo brzo poistovjećuje sa samim Kristom. Svojom simbolikom, bogatstvom svojih sadržaja i značenja križ je obilježio europsku povijest i kulturu. Uklanjanje stvarnosti križa iz odgoja, iz javnoga života, općenito iz ljudske sredine znači osiromašenje ne samo kršćanskog nego i općenito ljudskog života te remećenje potrebne ravnoteže između onoga što čovjek može ostvariti i onoga čemu se nada. Križ nije samo simbol patnje, nego je i vrhunski simbol ljubavi i nade. Zato vrijedi poslušati istinske svjedoke kršćanske duhovnosti, među koje ubrajamo i Marka Marulića, u njihovu izlaganju i življenju otajstva Križa. U radu se najprije izlaže tzv. theologia crucis, odnosno razumijevanje otajstva križa od apostolskih vremena do kasnoga srednjeg vijeka, što bi trebalo pomoći da bolje shvatimo Marulićevu misao. Ukazuje se i na razvoj kulta križa. U drugom dijelu prikazuje se kako je na otajstvo križa gledao Marko Marulić u svojim latinskim djelima.. Taj se dio dijeli na govor o Kristovu križu, potom o križu kršćana. Na kraju se govori i o Marulićevim hrvatskim stihovima posvećenima otajstvu križa., The history of original Christianity tells that the acceptance of the cross and the Crucified One on the cross was not a problem only for the pagans but also for the Christians themselves. The cross was presented as a scandal because it had to be palliated, made less cruel; indeed, it had to be turned from a means of torture and the most disgraceful death into a symbol of victory. Scandalum crucis was transformed into crux gloriae. The cross became a sign of Christ himself, his flag of victory. From the times of the Fathers, there was a noticeable tendency to epitomise in the mystery of the Cross all the mystery of Christ’s life. Although the cross has from the earliest Christian times been a symbol of Christ, still it was necessary to wait until the 11th century for Christians to begin to address their prayers to the crucifix. At the end of the 12th century a revolution occurred in the interpretation and representation of the Crucified. To the foreground came Christ’s internal condition during the time of the Passion on the cross, in other words, Christ’s suffering and pain and those elements, internal and external, which summoned up this suffering and pain. This kind of representation of the Crucified would prevail until the end of the Middle Ages, but would go on in the next centuries as well. The crucified Christ excites compassion, but not a feeling of triumph. Consideration of His pain became a central theme of Christian ascetic spirituality. In this period numerous forms of devotion to the cross appeared and developed. A great contribution here was made by St Francis, one of the greatest promoters of devotion to the Cross. The second part of the work shows how Marulić looked at the mystery of the cross in his Latin works. In them we can find all the elements of the tradition so far mentioned. Marulić too attempted to palliate the scandalum crucis: the crucified Christ, although in his death pangs, is represented as victor. The cross becomes the means by which Christ vanquishes Satan; the Cross becomes the Throne. In the second coming, the cross too will appear in glory, as sign of Christ and his ultimate victory. Since the cross is the means of our salvation and redemption, one should, thinks Marulić, pay it honour. At the end there is discussion of Marulić’s Croatian verses dedicated to the mystery of the cross.

Ovim člankom autor želi doprinijeti potpunijem shvaćanju tog otajstva što se u Misi ostvaruje. Nastoji dati jedan opći i jedan praktični dogmatsko- pastoralni prikaz sv. Mise na što jednostavniji način, iznoseći što o ovoj temi govori teologija, a u nekim stavkama i Crkveno učiteljstvo koje autentično tumači Božju volju.