Search

Autor egzegetsko-teološkom metodom istražuje tri teksta iz izvorno Pavlovih poslanica (Gal i Rim) u kojima Pavao argumentira svoje uvjerenje o opravdanju čovjeka po vjeri bez djela Zakona, oslanjajući se i služeći se starozavjetnim govorom o Abrahamovu liku. U poslanici Galaćanima on postupno i ne baš na prvi mah jasnom logikom oduzima spasenje zakonskom sustavu i pripisuje ga sustavu utemeljenom na vjeri. Naglašava da je Božji spasenjski naum oduvijek i uvijek bio vezna uz obećanje i vjeru, da je taj naum nepromjenjiv kao oporučna odluka, premda se u povijesnom očitovanju različito manifestirao, pa i kroz Zakon, koji je i vremenski i sadržajno tek nakon obećanja. U luku Božjega spasenjskog nauma vidi dva uporišna stupa: Abrahama i Krista, a sve što se između njih događalo tumači kao plod Božjega uvažavanja ljudske maloljetnosti i nedozrelosti u ispravnim odnosima s Bogom. Abraham mu je legitimacijska figura za profiliranje prave vjere koju traži od Galaćana i pravoga kristovskog odnosa s Bogom koji opravdava, oslobađa i daruje spasenje. U drugom tekstu iz Rim 4 Abraham je Pavlu dokaz izvorne Božje nakane o spasavanju čovječanstva po vjeri. Postupan u argumentaciji, on ovdje najprije isključuje povezanost opravdanja i djela Zakona, potom opravdanja i obrezanja, opravdanja i obećanja po tjelesnoj pripadnosti Abrahamu, da bi na kraju protumačio dinamiku Abrahamove vjere i primijenio je na svakog vjernika, na svakog tko je usvojio kristološku dimenziju vjere. Za razliku od Gal. gdje je uglavnom bio usredotočen na uključenost pogana u Abrahamov blagoslov, u Rim više uzima u razmatranje i kršćane iz židovstva kao dionike Božjega blagoslova Abrahamu po vjeri. U oba teksta, međutim, Abraham mu je paradigma Božjeg opravdanja po vjeri. U trećem tekstu iz Rim 9-11 Pavao argumentira Abrahamovim potomstvom, dokazujući dosljednost i učinkovitost Božjih riječi i Božjih nauma. Bog je milosrdan u svom postupanju i spasiteljski otvoren svima koji vjeruju. Ovdje Pavao Abrahamovim likom dokazuje nepristranu Božju pravednost, milosrđe, vjernost i dosljednost sebi. Abraham mu je dokaz da Bog nije niti može definitivno odbaciti svoj Izabrani narod. U svim tekstovima, Abraham je Pavlu jamstvo neopozivosti Božjih obećanja i nauma kao i Božje dosljednosti u ponudi i modalitetima spasavanja svega čovječanstva.

Članak pruža pregled teme Boga kao oca u Starom zavjetu i, ukratko, kontinuitet iste teme u Novome zavjetu. Autor obrađuje sve tekstove gdje se Bog spominje kao otac u Starome zavjetu u odnosu prema izraelskom narodu. Članak pruža analizu Boga kao oca u kontekstima u kojima se taj koncept pojavljuje. Božje očinske karakteristike iskazuju se kroz njegovu samoobjavu u Tori, spisima i prorocima, ali i kroz njegova djela prema Izraelu i kroz odnos s Izraelom. Tema Božjeg očinstva nastavlja se i proširuje u Novome zavjetu te dolazi u središte novozavjetne teologije.