Search

Diplomski rad „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ pokušati će se odmaknuti od dosadašnjih istraživanja unutar područja europskih studija te međunarodnih odnosa i to prema modalitetu veze između vanjske politike Europske unije, točnije pomacima prema tvrdoj moći i uzročno tome pomaku na ljestvici međunarodno utjecajnih aktera. Kao što je i ranije navedeno, dosadašnja istraživanja slična ovome uglavnom su se orijentirala na analizu prakse, ali i odrednica politika EU-e „na papiru“ pri čemu je Unija često kritizirana kao spora, neodlučna, nepraktična i razjedinjena posebice kada je u pitanju donošenje odluka u području vanjske politike. Ovaj rad elaborira nešto drukčiji stav, koji se temelji na pretpostavci da je Unija ovoga puta odgovorila neočekivanom brzinom (počevši od nametanja najoštrijih sankcija Rusiji, te slanjem izravne vojne pomoći Ukrajini). Iako su zemlje članice, kao što je u radu ranije spomenuto, uoči invazije još uvijek bile podijeljene oko pitanja odnosa s Rusijom, od početka invazije europska je reakcija došla u brzini i razmjeru koji se do sada nije vidio. Države članice EU-e odbacile su nekoliko dugogodišnjih politika i poduzele korake koji bi u normalnim okolnostima naišli na snažno protivljenje s raznih strana (Fama, Musiol, 2022). Dakle, opravdanost ovog rada može se uvidjeti u tome kako priroda ovog novog obrasca europskih politika do sada nije posebice akedemski istražena i slijedom toga postoji potreba za novim istraživanjima koja imaju za cilj objasniti kakve je to geopolitičke pomake polučilo preslagivanje globalnog poretka moći koje je potaknula recentna sigurnosna kriza te na nju neviđeni europski odgovor. Upravo je na ovo pitanje, to jest pitanje je li u Europskoj uniji došlo do „repozicioniranja“ ZVSP-e obzirom na previranje u međunarodnom poretku, ovaj diplomski rad pokušao dati adekvatan odgovor. „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ napisana je jer se proučavanje uloge Europske unije u novome globalnome sustavu smatra od velikog značaja, prvenstveno zbog činjenice da je Republika Hrvatska dio europske multilateralne zajednice te kao takva sudjeluje u njezinom djelovanju i osjeća posljedice njezinih odluka. Osim toga, intrigantna priroda međunarodnih odnosa vidljiva je i u samoj znanstvenoj pokrivenosti ove teme. Istraživanje „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ može se kategorizirati kao eksplanatorni rad. Za potrebe ovog rada korišten je dizajn „malog N“, točnije studija jednog slučaja. Dakle, riječ je o kvalitativnom istraživanju koje se zasniva se na promatranju obilježja jednog fenomena, pojave ili primjera (N=1). Temeljna jedinica, ujedno i ključni slučaj ovog rada je Zajednička vanjska i sigurnosna politika EU-e. Prikupljeni su podaci iz primarnih (dokumenti EU-e) i sekundarnih izvora (znanstveni članci i internetski izvori) koji su obrađeni prema tematskoj / kvalitativnoj analiza sadržaja. Glavna teza ovog rada jest da je zbog novih okolnosti – potresa svjetskog poretka ponukanog ruskom invazijom Ukrajine, Europska unija napravila dugo očekivani zaokret u smislu snažnije vanjske i sigurnosne politike. Ova sigurnosna kriza potaknula je EU da donese odluke bez presedana o sigurnosti, obrani i proširenju EU, te je počela šire oblikovati vanjsko djelovanje EU-e. Međutim, važno je naglasiti i kako će svejedno povećanje fokusa na tvrdu moć te uzročno tome – povećanje geopolitičke uloge, Europska unija u novom svjetskom poretku sudjelovati primarno kao element preslagivanja. O tome koliko je ova tema relevantna nije potrebno dodatno pojašnjavati, stoga je znanstveni doprinos ovog rada viđen u tome da se do sada nije puno pisalo o jačanju europske tvrde moći te se potonje nije pretežito povezivalo s povećanjem uloge EU-e na međunarodnoj sceni obzirom na nedavne geopolitičke promijene. Jedan od razloga je dakako sama recentnost događaja, koja je ujedno i ograničenje ovog istraživanja koje je zahtijevalo značajne napore u pronalaženju odgovarajuće i „svježe“ literature te vjerodostojnih informacija. Kroz ovaj rad, pokušala se dati i autentična kritika na europske politike u području sigurnosti i obrane koje su do sada bile najslabije točke Europske unije kao i autorov uvid u trenutno stanje na međunarodnoj geopolitičkoj sceni. Koristeći ovo polazište, kao još jedan doprinos istraživanja, kreirane su svojevrsne smjernice koje su uključene u zaključku za daljnji kontinuiran i adekvatan razvoj europske vanjske politike te uz to tijesno vezanih politika u području sigurnosti i obrane. The diploma thesis „Common foreign and security policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ will try to move away from previous research in the field of European studies and International relations, and this according to the modality of the connection between the foreign policy of the European Union, more precisely, moves towards stronger power and the causal shift in the ranking of internationally influential actors. As stated earlier, previous researches similar to this have mainly focused on the analysis of practice, but also the determinants of EU policies „on paper“, whereby the Union is often criticized as slow, indecisive, impractical and disunited, especially when it comes to the adoption decision in the field of foreign policy. This paper elaborates a somewhat different position, which is based on the assumption that this time the Union responded with an unexpected speed (starting with the imposition of the harshest sanctions on Russia, and by sending direct military aid to Ukraine). Although the member states, as mentioned earlier in the paper, were still divided on the issue of relations with Russia on the eve of the invasion, since the beginning of the invasion, the European reaction came in a speed and scale that had not been seen before. EU member states rejected several long-standing policies and took steps that would normally have met with strong opposition from various quarters. Therefore, the justification of this work can be seen in the fact that the nature of this new pattern of European policies has not been particularly academically researched so far, and as a result there is a need for new research aimed at explaining what kind of geopolitical shifts resulted from the rearrangement of the global order of power that was triggered by the recent security crisis and the unprecedented European response to it. This graduate thesis tried to give an adequate answer to this question, that is, the question of whether there has been a „repositioning“ of the CSDP in the European Union due to the turmoil in the international order. „Common Foreign and Security Policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ was written because the study of the role of the European Union in the new global system is considered to be of great importance, primarily due to the fact that the Republic of Croatia is part of the European multilateral community and as such participates in its activities and feels the consequences of its decisions. In addition, the intriguing nature of international relations is visible in the very scientific coverage of this topic. The research „Common Foreign and Security Policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ can be categorized as an explanatory work. For the purposes of this work, a „small N“ design was used, more precisely a case study. Therefore, it is a question of qualitative research that is based on the observation of the characteristics of a phenomenon, phenomenon or example (N=1). The fundamental unit, at the same time the key case of this paper, is the Common Foreign and Security Policy of the EU. Data were collected from primary (EU documents) and secondary sources (scientific articles and internet sources) which were processed according to thematic / qualitative content analysis. The main thesis of this paper is that due to new circumstances – the upheaval of the world order caused by the Russian invasion of Ukraine, the European Union made a long-awaited turn in terms of a stronger Foreign and security policy. This security crisis prompted the EU to take unprecedented decisions on security, defense and EU enlargement, and began to shape the EU's external action more broadly. However, it is important to emphasize that regardless of the increase in focus on hard power and the consequent increase in geopolitical role, the European Union will participate primarily as an element of adjustment in the new world order. It is not necessary to further clarify how relevant this topic is, therefore the scientific contribution of this paper is seen in the fact that so far not much has been written about the strengthening of European hard power, and the latter was not predominantly associated with increasing the role of the EU on the international scene, considering recent geopolitical changes. One of the reasons is of course the very recentness of the event, which is also a limitation of this research that required significant efforts in finding appropriate and „fresh“ literature and credible information. Through this work, an attempt was made to provide an authentic critique of European policies in the field of security and defense, which have so far been the weakest point of the European Union, as well as the author's insight into the current situation on the international geopolitical scene. Using this starting point, as another contribution of the research, a kind of guidelines were created that are included in the conclusion for further continuous and adequate development of European foreign policy and closely related policies in the field of security and defense.

Diplomski rad „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ pokušati će se odmaknuti od dosadašnjih istraživanja unutar područja europskih studija te međunarodnih odnosa i to prema modalitetu veze između vanjske politike Europske unije, točnije pomacima prema tvrdoj moći i uzročno tome pomaku na ljestvici međunarodno utjecajnih aktera. Kao što je i ranije navedeno, dosadašnja istraživanja slična ovome uglavnom su se orijentirala na analizu prakse, ali i odrednica politika EU-e „na papiru“ pri čemu je Unija često kritizirana kao spora, neodlučna, nepraktična i razjedinjena posebice kada je u pitanju donošenje odluka u području vanjske politike. Ovaj rad elaborira nešto drukčiji stav, koji se temelji na pretpostavci da je Unija ovoga puta odgovorila neočekivanom brzinom (počevši od nametanja najoštrijih sankcija Rusiji, te slanjem izravne vojne pomoći Ukrajini). Iako su zemlje članice, kao što je u radu ranije spomenuto, uoči invazije još uvijek bile podijeljene oko pitanja odnosa s Rusijom, od početka invazije europska je reakcija došla u brzini i razmjeru koji se do sada nije vidio. Države članice EU-e odbacile su nekoliko dugogodišnjih politika i poduzele korake koji bi u normalnim okolnostima naišli na snažno protivljenje s raznih strana (Fama, Musiol, 2022). Dakle, opravdanost ovog rada može se uvidjeti u tome kako priroda ovog novog obrasca europskih politika do sada nije posebice akedemski istražena i slijedom toga postoji potreba za novim istraživanjima koja imaju za cilj objasniti kakve je to geopolitičke pomake polučilo preslagivanje globalnog poretka moći koje je potaknula recentna sigurnosna kriza te na nju neviđeni europski odgovor. Upravo je na ovo pitanje, to jest pitanje je li u Europskoj uniji došlo do „repozicioniranja“ ZVSP-e obzirom na previranje u međunarodnom poretku, ovaj diplomski rad pokušao dati adekvatan odgovor. „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ napisana je jer se proučavanje uloge Europske unije u novome globalnome sustavu smatra od velikog značaja, prvenstveno zbog činjenice da je Republika Hrvatska dio europske multilateralne zajednice te kao takva sudjeluje u njezinom djelovanju i osjeća posljedice njezinih odluka. Osim toga, intrigantna priroda međunarodnih odnosa vidljiva je i u samoj znanstvenoj pokrivenosti ove teme. Istraživanje „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ može se kategorizirati kao eksplanatorni rad. Za potrebe ovog rada korišten je dizajn „malog N“, točnije studija jednog slučaja. Dakle, riječ je o kvalitativnom istraživanju koje se zasniva se na promatranju obilježja jednog fenomena, pojave ili primjera (N=1). Temeljna jedinica, ujedno i ključni slučaj ovog rada je Zajednička vanjska i sigurnosna politika EU-e. Prikupljeni su podaci iz primarnih (dokumenti EU-e) i sekundarnih izvora (znanstveni članci i internetski izvori) koji su obrađeni prema tematskoj / kvalitativnoj analiza sadržaja. Glavna teza ovog rada jest da je zbog novih okolnosti – potresa svjetskog poretka ponukanog ruskom invazijom Ukrajine, Europska unija napravila dugo očekivani zaokret u smislu snažnije vanjske i sigurnosne politike. Ova sigurnosna kriza potaknula je EU da donese odluke bez presedana o sigurnosti, obrani i proširenju EU, te je počela šire oblikovati vanjsko djelovanje EU-e. Međutim, važno je naglasiti i kako će svejedno povećanje fokusa na tvrdu moć te uzročno tome – povećanje geopolitičke uloge, Europska unija u novom svjetskom poretku sudjelovati primarno kao element preslagivanja. O tome koliko je ova tema relevantna nije potrebno dodatno pojašnjavati, stoga je znanstveni doprinos ovog rada viđen u tome da se do sada nije puno pisalo o jačanju europske tvrde moći te se potonje nije pretežito povezivalo s povećanjem uloge EU-e na međunarodnoj sceni obzirom na nedavne geopolitičke promijene. Jedan od razloga je dakako sama recentnost događaja, koja je ujedno i ograničenje ovog istraživanja koje je zahtijevalo značajne napore u pronalaženju odgovarajuće i „svježe“ literature te vjerodostojnih informacija. Kroz ovaj rad, pokušala se dati i autentična kritika na europske politike u području sigurnosti i obrane koje su do sada bile najslabije točke Europske unije kao i autorov uvid u trenutno stanje na međunarodnoj geopolitičkoj sceni. Koristeći ovo polazište, kao još jedan doprinos istraživanja, kreirane su svojevrsne smjernice koje su uključene u zaključku za daljnji kontinuiran i adekvatan razvoj europske vanjske politike te uz to tijesno vezanih politika u području sigurnosti i obrane., The diploma thesis „Common foreign and security policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ will try to move away from previous research in the field of European studies and International relations, and this according to the modality of the connection between the foreign policy of the European Union, more precisely, moves towards stronger power and the causal shift in the ranking of internationally influential actors. As stated earlier, previous researches similar to this have mainly focused on the analysis of practice, but also the determinants of EU policies „on paper“, whereby the Union is often criticized as slow, indecisive, impractical and disunited, especially when it comes to the adoption decision in the field of foreign policy. This paper elaborates a somewhat different position, which is based on the assumption that this time the Union responded with an unexpected speed (starting with the imposition of the harshest sanctions on Russia, and by sending direct military aid to Ukraine). Although the member states, as mentioned earlier in the paper, were still divided on the issue of relations with Russia on the eve of the invasion, since the beginning of the invasion, the European reaction came in a speed and scale that had not been seen before. EU member states rejected several long-standing policies and took steps that would normally have met with strong opposition from various quarters. Therefore, the justification of this work can be seen in the fact that the nature of this new pattern of European policies has not been particularly academically researched so far, and as a result there is a need for new research aimed at explaining what kind of geopolitical shifts resulted from the rearrangement of the global order of power that was triggered by the recent security crisis and the unprecedented European response to it. This graduate thesis tried to give an adequate answer to this question, that is, the question of whether there has been a „repositioning“ of the CSDP in the European Union due to the turmoil in the international order. „Common Foreign and Security Policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ was written because the study of the role of the European Union in the new global system is considered to be of great importance, primarily due to the fact that the Republic of Croatia is part of the European multilateral community and as such participates in its activities and feels the consequences of its decisions. In addition, the intriguing nature of international relations is visible in the very scientific coverage of this topic. The research „Common Foreign and Security Policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ can be categorized as an explanatory work. For the purposes of this work, a „small N“ design was used, more precisely a case study. Therefore, it is a question of qualitative research that is based on the observation of the characteristics of a phenomenon, phenomenon or example (N=1). The fundamental unit, at the same time the key case of this paper, is the Common Foreign and Security Policy of the EU. Data were collected from primary (EU documents) and secondary sources (scientific articles and internet sources) which were processed according to thematic / qualitative content analysis. The main thesis of this paper is that due to new circumstances – the upheaval of the world order caused by the Russian invasion of Ukraine, the European Union made a long-awaited turn in terms of a stronger Foreign and security policy. This security crisis prompted the EU to take unprecedented decisions on security, defense and EU enlargement, and began to shape the EU's external action more broadly. However, it is important to emphasize that regardless of the increase in focus on hard power and the consequent increase in geopolitical role, the European Union will participate primarily as an element of adjustment in the new world order. It is not necessary to further clarify how relevant this topic is, therefore the scientific contribution of this paper is seen in the fact that so far not much has been written about the strengthening of European hard power, and the latter was not predominantly associated with increasing the role of the EU on the international scene, considering recent geopolitical changes. One of the reasons is of course the very recentness of the event, which is also a limitation of this research that required significant efforts in finding appropriate and „fresh“ literature and credible information. Through this work, an attempt was made to provide an authentic critique of European policies in the field of security and defense, which have so far been the weakest point of the European Union, as well as the author's insight into the current situation on the international geopolitical scene. Using this starting point, as another contribution of the research, a kind of guidelines were created that are included in the conclusion for further continuous and adequate development of European foreign policy and closely related policies in the field of security and defense.

Rad analizira vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država u mandatu 45. predsjednika Donalda Trumpa, točnije u periodu od 2017. – 2021.g. Glavno istraživačko pitanje propituje u kojoj mjeri su kontroverzne odluke i nepredvidivi potezi predsjednika utjecale na položaj SAD-a u međunarodnim odnosima. Temeljna pretpostavka je da su upravo nepredvidivost, ishitrenost i često neprofesionalnost američkog predsjednika šokirale međunarodnu arenu te oslabile položaj SAD-a. S obzirom na kompleksnost teme u ovome radu neće se analizirati sve vanjskopolitičke odluke jer to iziskuje puno veći prostor već će se analizirati samo odluke koje su najviše utjecale na promjenu položaja SAD-a. The paper analyzes the foreign policy of the United States during the mandate of the 45th president Donald Trump, more precisely from 2017 till 2021. The main question is whether and if so how much influence did the controversial decisions and unpredictable moves done by the president have on the position of the United States in international relations. The main hypothesis is that the unpredictable, rash and unprofessional decisions and actions of the American president have shocked the global international arena and therefore have weakened the US position in it. Due to the complexity of the subject, the paper does not analyze all foreign policies of president Trump but instead it focuses on actions that had the greatest impact on the US position in the international order.

Rad analizira vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država u mandatu 45. predsjednika Donalda Trumpa, točnije u periodu od 2017. – 2021.g. Glavno istraživačko pitanje propituje u kojoj mjeri su kontroverzne odluke i nepredvidivi potezi predsjednika utjecale na položaj SAD-a u međunarodnim odnosima. Temeljna pretpostavka je da su upravo nepredvidivost, ishitrenost i često neprofesionalnost američkog predsjednika šokirale međunarodnu arenu te oslabile položaj SAD-a. S obzirom na kompleksnost teme u ovome radu neće se analizirati sve vanjskopolitičke odluke jer to iziskuje puno veći prostor već će se analizirati samo odluke koje su najviše utjecale na promjenu položaja SAD-a., The paper analyzes the foreign policy of the United States during the mandate of the 45th president Donald Trump, more precisely from 2017 till 2021. The main question is whether and if so how much influence did the controversial decisions and unpredictable moves done by the president have on the position of the United States in international relations. The main hypothesis is that the unpredictable, rash and unprofessional decisions and actions of the American president have shocked the global international arena and therefore have weakened the US position in it. Due to the complexity of the subject, the paper does not analyze all foreign policies of president Trump but instead it focuses on actions that had the greatest impact on the US position in the international order.

Od samih početaka ljudske civilizacije vanjska politika je jedna od nezaobilaznih i najvažnijih državnih politika i bez nje je nemoguće zamisliti funkcioniranje države. Budući da je riječ o složenoj i raznolikoj aktivnosti države, postavlja se pitanje kako na najbolji znanstveni način analizirati takvu politiku. U radu je stoga na pregledan način predstavljen neoklasični realizam, u radovima unutar hrvatske akademske zajednice relativno malo zastupljen teorijski okvir, koji bi, prema našem mišljenju, mogao biti češće korišten zbog svoje pluralnosti i relativno širokih mogućnosti primjene s obzirom na to da omogućava testiranje širokog spektra varijabli. Neoklasični realizam objedinjuje elemente klasičnog realizma i neorealizma na način da neorealističku analizu nadopunjuje elementima klasičnog realizma i interesom za unutarnju politiku i ulogu lidera. Pritom se vanjsku politiku država kao zavisnu varijablu nastoji objasniti analiziranjem nezavisnih varijabli na strukturnoj/sistemskoj razini te intervenirajućih varijabli na jediničnoj odnosno državnoj razini., Foreign policy has been one of the essential and most important state policies since the beginning of human civilization, without which it is impossible to imagine the functioning of a state. Given the fact that foreign policy is a complex and diverse activity of the state, the question arises how to analyse such a policy in the best scientific way. This paper presents a review of the neoclassical realism, as a theoretical framework that is relatively underrepresented in the literature within the Croatian academic community, and which, in our opinion, could be used more often due to its plurality and relatively wide area of application, given that it allows testing of a wide range of variables. Neoclassical realism combines elements of classical realism and neorealism, in a way that complements neorealist analysis with elements of classical realism and interest in domestic politics and the role of state leaders. In doing so, it tries to provide explanation of the foreign policy, as a dependent variable, by analysing independent variables at the structural/systemic level and intervening variables at the unit/state level.

Kulturna diplomacija kao sadržajno uže područje diplomatskog djelovanja koristeći resurs kulture stvara meku moć države (koncept autora Josepha Nyea) koja joj donosi simpatije i poštovanje drugih zemalja međunarodne zajednice. Republika Hrvatska, razmjerno mala zemlja, u nedostatku značajnih kvantitativnih čimbenika, mora pronaći drugačiji način za stvaranje prepoznatljivosti i utjecajniju poziciju u svijetu. Cilj ovog rada je istražiti načine funkcioniranja hrvatske kulturne diplomacije unutar šireg područja njenog vanjskopolitičkog djelovanja i pokušati odgovoriti na pitanje je li kulturna diplomacija smjer u kojem Hrvatska, zemlja bogata prirodnom i kulturnom baštinom, treba ići kako bi ojačala svoju međunarodnu poziciju i utjecaj. Cultural diplomacy, a more narrow area of diplomatic activity, creates states soft power (the concept of author Josepha Nye) by using cultural resources which brings other countries of the international community to like and respect her more. The Republic of Croatia, relatively small country, in the absence of significant quantitative factors, must find a different way to create recognizability and more influential position in the world. The aim of this paper is to explore ways in which Croatian cultural diplomacy works within the wider area of its foreign policy and to answer the question whether cultural diplomacy is a direction in which Croatia, a country rich in natural and cultural heritage, should choose to strengthen its international position and influence.

Kulturna diplomacija kao sadržajno uže područje diplomatskog djelovanja koristeći resurs kulture stvara meku moć države (koncept autora Josepha Nyea) koja joj donosi simpatije i poštovanje drugih zemalja međunarodne zajednice. Republika Hrvatska, razmjerno mala zemlja, u nedostatku značajnih kvantitativnih čimbenika, mora pronaći drugačiji način za stvaranje prepoznatljivosti i utjecajniju poziciju u svijetu. Cilj ovog rada je istražiti načine funkcioniranja hrvatske kulturne diplomacije unutar šireg područja njenog vanjskopolitičkog djelovanja i pokušati odgovoriti na pitanje je li kulturna diplomacija smjer u kojem Hrvatska, zemlja bogata prirodnom i kulturnom baštinom, treba ići kako bi ojačala svoju međunarodnu poziciju i utjecaj., Cultural diplomacy, a more narrow area of diplomatic activity, creates states soft power (the concept of author Josepha Nye) by using cultural resources which brings other countries of the international community to like and respect her more. The Republic of Croatia, relatively small country, in the absence of significant quantitative factors, must find a different way to create recognizability and more influential position in the world. The aim of this paper is to explore ways in which Croatian cultural diplomacy works within the wider area of its foreign policy and to answer the question whether cultural diplomacy is a direction in which Croatia, a country rich in natural and cultural heritage, should choose to strengthen its international position and influence.

21. stoljeće često se naziva i stoljećem Azije zbog predviđenog gospodarskog napretka i razvoja koji će obilježiti globalna gospodarska kretanja i geopolitičke odnose. Ubrzani razvoj prati i rast geopolitičkih apetita budućih svjetskih sila Indije i NR Kine koje se natječu za primat na području Jugoistočne Azije kako međusobno tako i sa već uspostavljenim globalnim silama poput SAD-a i Japana. Dok manje regionalne zemlje okupljene u Udruženje Nacija Jugoistočne Azije (ASEAN) nisu ulazile u središte javnosti, napredak koje su zabilježile kako u gospodarskom tako i u pogledu regionalne integracije omogućio im je provođenje neovisne vanjske i unutarnje politike. Unatoč napretku brojni problemi i dalje muče regionalne zemlje, od unutrašnjih nestabilnosti obilježenih oružanim pobunama, međunarodnog kriminala u švercu droge, oružja, i ljudi do graničnih sporova regionalnih zemalja međusobno i sa NR Kinom. Koji su razlozi unutarnjih nestabilnosti i vanjskih izazova te koja su rješenja, postavljaju pitanje mogu li i kako zemlje ASEAN-a demonstrirati ključnu sposobnost da se kao samostalni politički akter pozicioniraju na svjetskoj političkoj sceni. The C21th is often called the century of Asia because of predicted economic growth and development that will mark global economic movements and geopolitical relations. Fast growth is followed by deepening of geopolitical appetites of future global superpowers India and China, who are competing for primacy in Southeast Asia region between themselves and with USA and Japan. While smaller regional countries gathered around Union of Southeast Asian Nations (ASEAN) didn't enter public mainstream, development they achieved, in aspects of economy and regional integration, empowered them to conduct independent foreign and internal politics. Despite the development, numerous problems still plague regional countries, from internal instabilities, like international crime, smuggling of drugs, small arms and people, to external problems like border disputes between them and with China. What are the causes of internal instabilities and external challenges and what are the solutions, raises questions weather ASEAN countries can and how to, demonstrate key capability to position themselves as independent political player in global political scene.

Iznova se pojavljuju natpisi u medijima, ali i u znanstvenim i stručnim publikacijama, propitujući je li Jugoslavija nakon 1945. godine radila na atomskoj bombi te gdje. Bez dovoljno argumenata i uvida u relevantne dokumente iznose se pojednostavljene prosudbe, ponekad na temelju općih stavova prema drugoj Jugoslaviji. Bez poznavanja složenih odnosa u višenacionalnoj državi u kojoj je osjetljivu ravnotežu među etnicitetima vrlo različite razvijenosti i s vrlo različitim nacionalnim interesima uspostavljala Komunistička partija s Titom na čelu može doći do pogrešnih procjena i miješanja državne politike s djelovanjem neke od struja ili frakcija. Ta unutarnja djelovanja odražavala su s jedne strane vanjsku politiku (nesvrstane) Jugoslavije, a s druge strane i politiku dvaju blokova u vremenima Hladnoga rata. Obje strane nastojale su zakonitim, ali i drugim metodama povećati svoj utjecaj. Ovaj rad nastoji dati prilog rasvjetljavanju toga pitanja na temelju dokumenata u posjedu autora i njegovog sudjelovanja u nekim relevantnim aktivnostima. Dokumenti koji su nam dostupni nisu dostatni za konačan zaključak o pokretačima, motivima i ostvarenom u planu izradu bombe, ali se iz rada može naslutiti u kojem bi smjeru trebali ići daljnji napori., Writings appear in the media repeatedly, both in scientific and political journals, discussing and speculating on the question of the Yugoslav atomic bomb program after 1945. Without access to relevant documents, simplified judgments are made, sometimes based on general views and attitudes to the second Yugoslavia. Without the knowledge of complex relations in a multinational state, where the delicate balance between ethnicities with very different levels of developments and different interests was maintained by the Communist Party under Tito, misconclusions can be made. Actions of some internal political groups or fractions can be interpreted as state policy. External policies of non-alignment and the confrontation of two blocks during the Cold War had their consequences on the internal political situation in Yugoslavia. Yugoslavia was an important country for both sides of the Cold War, trying to increase its influence by both legal and undercover methods. The aim of this paper is to shed light on the question of the alleged Yugoslav atomic bomb on the basis of documents in possession of the authors and their participation in certain relevant activities. Available documents are not sufficient for definite conclusions about the protagonists, motives and achievements in the plan for the Yugoslav atomic bomb; however, they indicate directions for further research and offer tentative conclusions, at least.

Kao izraz težnje za osuvremenjivanjem kineske vanjske politike u promijenjenim globalnim uvjetima na početku 21. stoljeća, pojavila se nova službena kineska vanjskopolitička teorija – teorija “miroljubivog uspona”. Nakon što je naviše kinesko rukovodstvo usvojilo teoriju, ona se sad nastoji objasniti međunarodnoj javnosti. Osnovna je postavka teorije “miroljubivog uspona” da snažan dugoročni rast kineskoga gospodarstva i afirmacija Kine u međunarodnim odnosima nije ni regionalna ni globalna prijetnja, nego, naprotiv, može koristiti kineskim susjedima i svjetskoj zajednici. U odnosima sa susjednim zemljama naglašava se da kineski uspon može tim zemljama pomoći da ubrzaju gospodarski rast i postanu sigurnije. Nakon što su devedesetih godina uspješno riješeni granični sporovi s Rusijom, Kazahstanom i Tadžikistanom te pitanje kopnene granice s Vijetnamom, Kina poduzima nove napore da se razriješe preostale teritorijalne razmirice s Japanom i Indijom. Pristupanje Kine ASEAN-u u listopadu 2003. izraz je kontinuiranog poboljšanja kineskih odnosa sa zemljama u regiji. Kina također vrlo intenzivno razvija odnose s Rusijom i Japanom, koji prije svega počivaju na uzajamnoj gospodarskoj koristi. Karakteristično je da većina Kini susjednih zemalja, za razliku od zemalja Europske unije i SAD-a, ima suficit u trgovinskoj razmjeni s njom. Najvažniji kineski bilateralni odnos, onaj sa SAD-om, obilježen je strateškim približavanjem tih dviju velikih sils nakon “11. rujna” u pitanjima suzbijanja međunarodnoga terorizma, ali je i dalje opterećen nizom otvorenih problema: Tajvanskim pitanjem, kritikama na račun Kine zbog nepoštivanja ljudskih prava i intelektualnog vlasništva, golemim američkim trgovinskim deficitom u razmjeni s Kinom. Glavni izazovi procesu “miroljubivog uspona” obuhvaćaju niz problema: od neuravnoteženosti gospodarskoga rasta, osobito njegove prevelike ovisnosti o izvozu, do zaoštravanja odnosa s Tajvanom nakon 2000. i dolaska na vlast predsjednika Chena Shuibiana, koji zagovara tajvansku nezavisnost. Autor zaključuje da je kineska vanjskopolitička teorija “miroljubivog uspona” dobrodošao napor da se umire bojazni zbog jačanja Kine te objasni njezina nova uloga u međunarodnim odnosima., As an expression of China’s eagerness to modernize its foreign policy in line with the modified global conditions at the start of the 21st century, a new official Chinese foreign-policy doctrine has emerged – the theory of “peaceful rise”. After the top echelon of the Chinese leadership have adopted this doctrine, now it is being peddled to the international public. The fundamental tenet of the theory of “peaceful rise” is that a vigorous long-term growth of Chinese economy and China’s affirmation in the arena of international relations does not represent a regional or global threat; on the contrary, China’s rise may be good for its neighbours (by bringing economic opportunity and strengthening their security) and the global community in general. After the successful resolution in the 1990s of the border disputes with Russia, Kazakhstan and Tajikistan, and the settlement of the issue of the land border with Vietnam, China has directed its efforts to the resolution of the remaining territorial disputes with Japan and India. China joined the ASEAN in October 2003, a sign of the continued improvement of China’s relations with the countries in this region. China has also been very keen on improving its – primarily economic – relations with Russia and Japan which will bring economic benefits to all the parties. It is interesting that most China’s neighbours, unlike the countries of the EU and the US, have a trade surplus with China. China’s most important bilateral relation, that with the US, has been marked with the strategic rapprochement of those two great powers after “September 11” concerning the fight against international terrorism, but is nevertheless still burdened with an array of troublesome issues: Taiwan, criticisms of China due to its violation of human rights and intellectual property, the huge American trade deficit with China. The main challenges to the process of China’s “peaceful rise” are the following: the disbalance of its economic growth, particularly its overdependence on exports, the deteriorated relationships with Taiwan after President Chen Shui-bian, a strong advocate of Taiwan’s independence, won the 2000 elections. The author concludes that the Chinese foreign-policy doctrine of “peaceful rise” is a welcome effort to allay the fears that have been fueled by China’s prominence and to explain its new role in international relations.