Search

U ovome preglednom radu analizirano je iskorištavanje vodenih prehrambenih resursa, s naglaskom na gornjopaleolitički Mediteran i sjevernu Španjolsku. Analizom relevantne literature utvrđeno je da su vodeni mekušci, odnosno školjkaši i puževi, najčešći ostaci beskralješnjaka na arheološkim nalazištima. Posebno se ističu priljepak (Patella vulgata), ogrc (Osilinus turbinatus) te Mytilus galloprovincialis, odnosno mediteranska dagnja. Kosti riba, vodenih ptica i vodenih sisavaca te ježinci i rakovi prisutni su u manjem broju. Nadalje, dok je u srednjem paleolitiku neandertalcima najčešći izvor proteina bio veliki kopneni plijen, u gornjem paleolitiku su se lovci skupljači okrenuli i manjem plijenu, odnosno više su jeli morske mekušce i ostale morske životinje. Dok je u prošlosti antropološke teorije prevladavalo mišljenje da su hominini u prapovijesti smatrali vodene prehrambene resurse nedovoljno produktivnim i čak odbojnim, u novije vrijeme, pomoću dokaza s terena, pokazalo se da je uloga vodenih prehrambenih resursa ipak mogla biti važnija. The topic of this review paper is the usage of consumable water resources. The focus is especially on the Upper Paleolithic Mediterranean and Northern Spain. Using relevant literature, it has been proven that marine molluscs, especially shellfish, are the most abundant remains of invertebrates on archaeological sites. This is especially true of the limpet Patella vulgata, the turbinate monodont Osilinus turbinatus and the Mediterranean mussel Mytilus galloprovincialis. Bones of fish, marine mammals and waterfowl are less abundant, alongside with the remains of sea urchins and crabs. While in the Middle Paleolithic Neanderthals consumed mostly terrestrial big game, in the Upper Paleolithic hunter-gatherers also hunted small game, i.e., they consumed more often marine molluscs and other marine animals. In anthropological theory, in the past, the prevailing opinion was that hominins in prehistory thought very little of consumable water resources, labeling them as unproductive and even shunned them. However, in modern times, using evidence from fieldwork, it has been shown that the role of consumable water resources might have been more important than previously thought.

Predmet ovog diplomskog rada su gornjopaleolitički i mezolitički harpuni na europskom području. Obrađivala se njihova problematika nazivlja, kronologija, sirovina, tehnologija, tipologija i funkcija na magdalenijenskim, azilijenskim, epigravetijenskim i mezolitičkim nalazima. S obzirom na nerazjašnjenu točnu funkciju, terminologija harpuna još uvijek je neusuglašena. Harpuni su jednostrano ili obostrano nazubljeni koštani projektili izrađeni od kostiju ili rogovlja koji se prvo pojavljuju tijekom magdalenijena kao revolucionarni alat. Korištenje harpuna nastavlja se u azilijen, jadranski epigravetijen i mezolitik kada zbog prijelaza na sedentizam i domestikaciju dolazi do smanjenja njihova korištenja. S obzirom da se harpuni različite morfologije pronalaze u arheološkim lokalitetima u nekoliko razdoblja, ovi nalazi se smatraju odličnim pokazateljem promjena u okolišu, kulturi i tehnologiji. Zaključno, promjene u morfologiji harpuna slijedile su promjene u klimi što ukazuju da su se tadašnje populacije mogle adaptirati na promjene u klimi i okolišu. The subject of this master's thesis are Upper Paleolithic and Mesolithic harpoons in Europe. The problematics of their name, chronology, raw materials, technology, typology and function were discussed on Magdalenian, Azilian, Epigravettian and Mesolithic finds. Considering their unresolved exact function, the harpoon nomenclature is still inconsistent. Harpoons are unilaterally or bilaterally barbed bone projectiles made of bone and antler that first appear during Magdalenian as a revolutionary tool. The usage of harpoons is continued into Azilian, Adriatic Epigravettian and Mesolithic when the transition to sedentary way of life and domestication lowers their usage. Since harpoons with different morphology are found on archaeological sites dated into several archaeological periods, these finds are seen as an excellent indicator of changes in the environment, culture and technology. Overall, morphological changes of harpoons followed the climate changes, which shows that those populations could adapt to climate and environmental changes.

Cilj diplomskog rada bio je, na temelju arheoloških i etnografskih podataka, prikazati ulogu djece u gornjem paleolitiku. Sagledana je dječja uloga u pet sferi života: produkcija litike i umjetnosti, dječja igra, dječje sudjelovanje u i učenje lovačko-skupljačkog ponašanja, te dječji ukopi i njihove implikacije o statusu djece u gornjem paleolitiku. Bitno je napomenuti da su djetinjstvo, adolescencija i odraslost društveni konstrukti, tj. nešto što ne postoji u objektivnoj stvarnosti, već je proizvedeno od strane kulture određenog društva. Kako ne možemo zasigurno znati kada se dijete prestalo smatrati djetetom u gornjem paleolitiku, tijekom ovog diplomskog rada u obzir su uzete sve osobe mlađe od 18 godina.

Tema ovog rada je glazba u paleolitiku, ali osim paleolitičkim nalazima bavi se i samim nastankom glazbe. Najveći dio rada bavi se arheološkim nalazima te arheoakustikom, koja se bavi proučavanjem akustike arheoloških nalazišta. Konkretno u ovom radu riječ je o akustici povezanoj sa stijenskim slikarstvom. Religijska radnja često je isprepletena s glazbom i sličnosti između ove dvije aktivnosti su brojne počevši od toga da ih je teško definirati i u suvremenom svijetu, a pogotovo u paleolitiku. Nerijetko su nalazi paleolitičkih glazbala nađeni skupa sa 59 simboličkim artefaktima (Morley 2009), a etnografska istraživanja pokazuju da glazba i ples upotpunjuju mnoge ritualne aktivnosti. Štoviše, ne samo da ih upotpunjuju već su glazbene aktivnosti ljudima korisne na iste načine kao i rituali, u formiranju grupnog identiteta, jačanju međuodnosa i iskazivanju jakih emocija (Morley 2009, 166). Ritualni i funkcionalni aspekti glazbe, kao i drugih društvenih radnji, nisu međusobno isključivi, čak naprotiv često se nadopunjuju.

Gornji paleolitik i pojava anatomski modernog čovjeka ujedno je i vremensko razdoblje od kojeg se prema nekim autorima (D. Lewis-Williams, T. Dowson, M. i S. Aldhouse-Green) mogu pratiti začeci šamanizma. U ovom radu pokušala sam dati što vjerniji prikaz arheološke građe na temelju koje bi se moglo saznati nešto više o šamanizmu u razdoblju paleolitika. Prilikom izrade ovoga rada najviše sam se koristila radovima i interpretacijama D. Lewisa-Williamsa, koji je prema mom mišljenju dao najveći doprinos povezivanju određenih dijelova paleolitičke umjetnosti i šamanizma. Osim toga, autor se veoma često koristi pružanjem analogija paleolitičke umjetnosti, s onom suvremenih tradicionalnih zajednica (najčešće San naroda u Južnoj Africi i Coso naroda u Sjevernoj Americi) koju su stvarali šamani. Ukoliko se detaljno prouče paralele između nekih dijelova umjetnosti navedenih naroda i paleolitičke umjetnosti, zaista se može doći do zaključka kako su i neki elementi paleolitičkog stijenskog slikarstva, kao i mnoge figurice, doista produkt šamana u transu. Uzevši u obzir i neuroznanstvena istraživanja koja idu u prilog ideji kako je gornji paleolitik i razvoj anatomski modernog čovjeka doista prvo razdoblje u kojem je započeto prakticiranje šamanizma, smatram kako je veoma izvjesno da su neki od elemenata koje sam spominjala kroz rad, zaista djelo šamana.