Search

U knjižici "Controversia de excellentia instrumentorum Dominicae passionis per Marcum Vigerium, episcopum Praenestinum, cardinalem Senogalliensem, discussa" ("Spor o uzvišenosti oruđa Muke Gospodnje raspravljen po Marku Vigeriju, biskupu Prenesta, kardinalu Sinigaglie"), Rim 1512, nalazi se predgovor Šimuna Kožičića Benje naslovljen "Simon Begnius, episcopus Modrusiensis, lectoribus bene uiuere" ("Šimun Benja, biskup modruški, čitateljima želi čestit život"). Dosad je taj kratki Benjin tekst bio nepoznat hrvatskoj književnoj historiografiji. U radu se opisuju okolnosti njegova nastanka i daje se latinski izvornik i hrvatski prijevod.

Analiza Panonijevog prijevoda odlomka iz 6. pjevanja Homerove Ilijade. Istraživanje recepcija kod kasnijih pisaca, naročito Rajmunda Kunića.

Kada je 2000. Mladen Parlov identificirao primjerak knjige Poetae Christiani veteres (Venecija: Manuzio, 1501-1502) u trezoru biblioteke Teologije u Splitu kao knjigu iz knjižnice Marka Marulića, izvijestio je ujedno da je između prvog i drugog sveska Poetae Christiani uvezana inkunabula Macarija Muzija iz Camerina De triumpho Christi poema (Venecija: Franciscus de Lucca i Antonius Francisci, 29. ožujka 1499 ; jedan od priređivača knjižice isti je onaj Francesco Consorti koji će, kako znamo, surađivati pri tiskanju mletačkih izdanja Institucije 1506, Pedeset priča 1510. i Evanđelistara 1516). Svome je primjerku Muziova djela u Consortijevu izdanju Marulić dodao niz marginalnih bilježaka. U ovom ćemo radu donijeti više podataka o samome Muziju i sudbini njegova teksta, izvijestiti o količini i vrsti Marulićevih marginalija, te naznačiti dodirne točke Muziova djela i Marulićeva opusa. Upozorit ćemo i da postoji još jedna veza Pjesme o trijumfu Kristovu s hrvatskom humanističkom književnošću - veza s pjesništvom Dubrovčanina Jakova Bunića (1469-1534).

Gorana Stepanić Elementi petrarkizma u latinskoj religioznoj poeziji hrvatskih autora u 17. stoljeću Poeziju na latinskom u 17. stoljeću karakterizira snažan zaokret prema religioznim temama, što je izravna posljedica protureformacije koja je u ovim krajevima u to doba uzela maha. Obnovljena humanistička latinska ljubavna elegija, glavni konkurent petrarkističkome sonetu na području ljubavne poezije tijekom 14. i 15. stoljeća, osim u rijetkim slučajevima (kao što je elegija Ignjata Đurđevića Somnium de domina ili elegije Pavla Rittera Vitezovića posvećene Elisi, Benigni i Tulipani) ustupa mjesto religioznom pjesništvu. Pritom se domina, centralni lik latinske ljubavne elegije, nerijetko identificira s Djevicom Marijom. U svjetlu tih promjena, u latinskom pjesništvu 17. stoljeća nije moguće govoriti o petrarkizmu u užem smislu. Ipak, stanovit broj elemenata preuzetih iz petrarkističke lirike, ili barem takvih koji se, između ostalog, nalaze i u petrarkističkoj lirici, nalazimo i u pjesničkim tekstovima hrvatskih latinista. S jedne strane, promatraju se petrarkistički elementi u opisu (ženske) ljepote u religioznim tekstovima, prvenstveno opisi Marijina tjelesnog lika, kako u lirskim, tako i u epskim tekstovima (Kajetan Vičić, Jišajida i Sveti Helikon). Osim toga, petrarkističnost je moguće promatrati kroz arsenal petrarkističkih paradoksa i kroz iskaze ljubavne žudnje neuslišana lirskog subjekta. Taj subjekt pritom može biti i muški i ženski (npr. u Vičićevim epigramima koji parafraziraju Pjesmu nad pjesmama). A kao formalni kuriozum nastao nedvojbeno pod utjecajem petrarkizma valja spomenuti Đurđevićev latinski sonet o sv. Katarini. Prisutnost petrarkističkih elemenata u religioznom pjesništvu i način njihove integracije mogao bi ponuditi pokoji odgovor više na pitanje o kontinuitetu motiva nedostupne i (doslovno) obožavane domine, donne ili Madonne, od antičkog svjetovnog pjesništva, preko srednjovjekovnog duhovnog, do novovjekovnog – i svjetovnog i duhovnog.