Search

U radu se prikazuje 2. svezak zbornika radova Periferno u hrvatskom jeziku, kulturi i društvu (Katowice: Wydawnictwo Uniwersytetu Śląskiego, 2021)

U emisiji se govori o zakonu o hrvatskom jeziku, o hrvatskom jeziku, o srbijanskoj velikosrpskoj politici i njezinu odnosu prema hrvatskom jeziku i književnosti.

Periferno u hrvatskom jeziku, kulturi i društvu drugi je svezak zbornika koji je nastao kao rezultat susreta kroatista na međunarodnom znanstvenom skupu u Katowicama 2019. godine. Prvo, i najopširnije poglavlje zbornika, Hrvatski standardni jezik i dijalekti, čine članci u kojima se periferija i perifernost pojavljuju najčešće u značenju rubnog mjesta određenih fenomena u hrvatskom standardnom jeziku i u hrvatskim regionalnim varijetetima. U drugoj tematskoj cjelini, Hrvatski jezik u nastavi i prijevodu, nalaze se radovi u kojima se periferija i perifernost razmatraju iz perspektive glotodidaktike i traduktologije. Treći dio zbornika, Hrvatski jezik izvan granica Hrvatske, obuhvaća tekstove u kojima su periferija i perifernost najbliže svojem primarnom zemljopisnom značenju, mjestu udaljenom od centra, koji u ovom slučaju predstavlja Hrvatska. Dijakronijsku perspektivu istraživanja periferije i perifernosti obuhvaćaju članci u četvrtom poglavlju, Hrvatski jezik i pismo kroz povijest. Posljednje poglavlje, Kulturološke i sociološke teme, donosi istraživanja koja odstupaju od lingvističke problematike, no u njima analizirane periferija i perifernost također se upisuju u glavnu temu projekt. Tom Peryferie w języku chorwackim, kulturze i społeczeństwie jest drugim zbiorem artykułów, stanowiących rezultat spotkania kroatystów na międzynarodowej konferencji naukowej, która odbyła się w Katowicach w 2019 roku. Na pierwszy i najobszerniejszy rozdział tomu, noszący tytuł Chorwacki język standardowy i dialekty, składają się artykuły, w których peryferie i peryferyjność występują najczęściej w odniesieniu do marginalnego miejsca określonych zjawisk językowych w chorwackim języku standardowym i w wariantach regionalnych. W drugim rozdziale zatytułowanym Język chorwacki w nauczaniu i przekładzie znajdują się teksty, w których peryferie i peryferyjność są związane z glottodydaktyką języka chorwackiego i traduktologią. Trzeci rozdział tomu, Język chorwacki poza granicami kraju, obejmuje opracowania, w których peryferie i peryferyjność są najbliższe swojego pierwotnego, geograficznego znaczenia, tj. odnoszą się do miejsca oddalonego od centrum, które w tym konkretnym przypadku stanowi Chorwacja. Perspektywa diachroniczna w badaniach peryferii i peryferyjności widoczna jest w tekstach zebranych w czwartym rozdziale tomu zatytułowanym Chorwacki język i chorwackie pismo na przestrzeni wieków. Ostatni rozdział, Kulturoznawcze i socjologiczne konteksty peryferii, prezentuje wyniki badań, które odbiegają od problematyki czysto językoznawczej, ale analizowane w nich peryferie i peryferyjność wpisują się w główny temat projektu.

Opisuje se sveučilišna nastava hrvatskoga jezika u SAD-u: Indiana University, University of Pittsburgh i Iowa State University, te u Kanadi: University of Waterloo, McMaster University, Sheridan College i University of Toronto.

Knjiga sadržava 23 priloga, koji iz različitih perspektiva obrađuju teme iz nekoliko istraživačkih područja, počevši od poredbene povijesti hrvatske književnosti. Naglasak je na njezinim dvama segmentima: tzv. starijoj hrvatskoj književnosti (uključujući i njezinu kasniju recepciju (M. Krleža, srpska znanosti i kultura)) i početcima modernizma (A. Tresić Pavičić, M. Begović, M. Nikolić). Uvršteni su i osvrti na doprinose pojedinih hrvatskih znanstvenika u tome području (R. Bogišić, I. Slamnig), kao i dvije rasprave o hrvatskome jeziku. Traduktološke analize i osvrti obuhvaćaju kako hrvatske prijevode djela nekoliko kanonskih autora iz romanskih književnosti (D. Alighieri, F. Petrarca, M. Montaigne, T. Tasso, L. V. de Camões), tako i primjere inozemne recepcije hrvatske književnosti i kulture (Italija, Francuska, Sjedinjene Američke Države).

Knjiga donosi transkript rukopisa iz 18. stoljeća iz Arhiva bivše Rapske biskupije (Archi Capituli Arbi br. 27., Confraternitas S. Crucis Lacrimosae, Arbi.) Riječ je o 57 stranica latinicom ispisanoga obrednika bratovštine Sv. Križa Proplakanoga koja je utemeljena 1560. godine u gradu Rabu. Obrednik bratovštine je datiran 1765. godinom kada je rapski biskup bio Ivan Luka Garagnin, kasnije splitski nadbiskup (član poznate obitelji Garagnin-Fanfogna). Obrednik je pisan na trima jezicima: latinskom, talijanskom i hrvatskom što ga čini iznimno vrijednim svjedočanstvom o višejezičnoj situaciji na otoku. U obredniku se nalazi i prijepis papinske bule kojom se ozakonjuje djelovanje ove bratovštine (papa Klement XIII). U središnjem dijelu matrikule nalazi se pjesma na hrvatskome jeziku naslovljena Na 14 Decembra, to yest, v dan proplakanya S. Krixa, a započinje stihom Stuymo bratyo blagdan danas. Riječ je o pjesmi koja se i danas pjeva u sklopu religioznih i kulturnih manifestacija na Rabu. Uz transkripciju na suvremenu grafiju, knjiga donosi studiju koja se bavi tekstološkom analizom: jezičnom, stilskom, književno-povijesnom, kulturološkom ; daje se i opći kulturno-povijesni kontekst nastanka obrednika te uvid u njegovu važnost za sam otok Rab. Donosi se transkript Statuta navedene bratovštine.

U radu se prikazuje Zbornik radova sa znanstveno-stručnih skupova koji se održavaju u Subotici pod nazivom Dani Balinta Vujkova. Autorica ističe osnovne smjernice radova slavistike iz područja narodne književnosti, hrvatskog jezika i narječja.

Zbornik Riječki filološki dani, knj. 6 (2006), bio je povod da se prođe kroz jezične i književne teme koje su obrađene u njem i da se dade kritički osvrt na njihovu obradu.

SAŽETAK: U ovom radu autorica se bavi suvremenom hrvatskom književnom proizvodnjom, književnim tržištem i mogućnostima plasiranja književnosti pisane na tzv. "malom" jeziku. Položaj hrvatske književnosti stavlja u kontekst europskih književnosti i dominacije tzv. "velikih" jezika i kultura. Dotiče se pritom i recepcije hrvatske književnosti u drugim kulturnim sredinama. ABSTRACT: The author discusses the contemporary literary production in Croatian language, being the so called "small" language, and the reception of it abroad, in foreign cultural and literary surroundings. She points out the possible infulence and results of the predominance of "great" languages over those having been marginalized from the international literary-creative scene.

Knjiga sadrži niz riješenih testova kojima se ponavlja cjelokupno gradivo hrvatskoga jezika i književnosti.

Kulturne veze dvaju susjednih naroda, hrvatskoga i crnogorskoga, koji svoje prve susrete pamte još iz vremena naseljavanja na mediteranski prostor, intenziviraju svoje odnose u ranom srednjem vijeku, a najplodnije razdoblje kulturne razmjene dosežu u 19. stoljeću, što je izloženo u knjizi dr. Milorada Nikčevića Odsjaji kultura - Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima.

Knjiga Filološke rasprave (Interkulturalni kontekst)sastavljena je od triju dijelova: Iskon i naracija, Tradicija i modernitet, U crnogorskom jeziku usustavljenih od 12 rasprava tičućih se crnogorskoga jezika i književnosti od srednjega vijeka do suvremenoga trenutka.

Ivan Milčetić spada među one filologe koji su o stvarima svoga znanstvenoga interesa zaključivali samostalno, pa i onda kad su njihove znanstvene prosudbe bile u protimbi s općeprihvaćenim ocjenama. ta je odlika, dakako, Milčetića dovodila do mnogih polemika, pri čemu su polemički osvrti njegovih oponenata ponekad bili i nefilološki intonirani, kakav je bio npr. slučaj s polemikom o Nikoli Tommaseu. Ona se povela nakon novog izdanja godine 1888. Tommaseovih Iskrica s Milčetićevom uvodnom studijom o piscu. Milčetić smatra Tommaseov opus dijelom hrvatske kulturne baštine. Analizirajući Tommaseovo poznavanje hrvatskoga jezika, uzimajući u obzir ne samo Iskrice već i ostale njegove hrvatske spise, utvrđuje da je glasoviti Šibenčanin "pisao prilično dobro hrvatski". Ne želeći politički diskurs unositi u filološku raspravu, Milčetić je svojom studijom izazvao mnoge polemičke odgovore od koji su najzapaženiji bili onaj Dinka Politea u Obzoru godine 1888., te kerubina Šegvića u Vijencu godine 1902. Tommaseu se zamjera što nije volio hrvatsko ime, premda Milčetić upozorava da ono nije bilo uvijek u Dalmaciji u Tommaseovio doba razvidno, pa niti kod nekih drugih neupitno hrvatski orijentiranih kultirnih i javnih ličnosti, sve tamo do pojave Mihovila Pavlinovića. Milčetić ne prihvaća niti interpretaciju dalmatinskoga Srbina Marka Cara da su Tommaseu imena Slaven i Ilir značila Srbin. Tommaseo je naprosto umjesto hrvatski, ističe Milčetić, koristio pridjev slavenski. U zbrci etnografskih pojmova koji vladaše u nas otprilike do godine 1860., smatra Milčetić, ne možemo očekivati od Tommasea da će u tuđini imati bistrije poglede nego naši Ilirci, "kojima su mutili istinu slavisti Dobrovski, Šafarik i Kopitar, onda Vuk". Tommaseovu opoziciju prema narodnjačkoj težnji za ujedinjenjem Dalmacije i Hrvatske tuzmačio je njgovim nepoznavanjem prilika. U svakom slučaju, u sagledavanju hrvatske kulturne povjesnice, ovog uglednog intelektualca, neraskidivo povezanog sa svojim užim zavičajem - Dalmacijom, ne bi trebalo zaobilaziti i prešućivati. Osim spomenutoga predgovora Iskricama Milčetić je o Nikoli Tommmaseu pisao u više navrata, i to u: Smoti dalmatinskoj (1896.), Hrvatskom kolu (1905.) i Savremeniku (1906.)

Leksikografska obrada književnih i jezikoslovnih djela. Leksikon donosi portrete hrvatskih jezikoslovaca i književnika.

Svrha je udžbenika upoznavanje, razumijevanje i osposobljavanje studenata, budućih učitelja, za planiranje i programiranje, te ostvarivanje nastavnog procesa uporabom pristupa koji učenicima omogućuju aktivno sudjelovanje u tome procesu

Poslovice su bile, a naravno da su i danas, vrlo važan dio raznoraznih govornih čina - kako zbog njihove sažetosti i kratkoće, tako i zbog njihove dojmljivosti, poučnosti i višenamjenske upotrebljivosti. Pođe li se od pretpostavke da se u poslovicama očituje trag duhovnih osobina jednoga naroda, može se o njima s pravom reći da su monumenta humana. Rad koji podastiremo javnosti ukazuje na jednu duhovnu osobinu hrvatskoga naroda, naime, na njegovu religioznu dimenziju. Pod tim se ne misli samo na odanost i privrženost hrvatskoga naroda vjeri i životu po vjeri, nego još više na činjenicu da hrvatski narod u svom razmišljanju, prosuđivanju, poimanju svijeta itd. očituje ona mjerila i svjetonazore koji se nalaze u Sv. Pismu. Ovu tvrdnju najljepše i najzornije potkrepljuju upravo biblijske poslovice. Na osnovi rada koji predajemo javnosti smije se izvući zaključak da je Sv. Pismo, a naravno uz njega i propovijed, sastavni dio religijske dimenzije hrvatskoga naroda. Ne treba se stoga čuditi ako biblijske poslovice čuje u govoru naroda i ako ih nalazi u književnim djelima toga naroda.