Search

Questa tesi di laurea affrona le somiglianze tra la lingua croata e quella italiana nei proverbi sul mare. Lo scopo della tesi era di indagare fino a che punto l'influenza della lingua italiana è ancora visibile oggi in queste costruzioni sintattiche. I proverbi sul mare sono stati scelti a causa della lunga tradizione di pesca a Kali sull'isola di Ugljan, nota anche per il suo specifico dialetto ciacavo. Analizzando e comparando le risposte che abbiamo ricevuto dagli intervistati, abbiamo concluso che ci sono ancora tracce della lingua italiana nel discorso di Kali (kualjski) e che la maggior parte dei proverbi croati concorda parzialmente o completamente con i proverbi italiani. Ovaj diplomski rad bavi se usporedbom sličnosti hrvatskog i talijanskog jezika u poslovicama o moru. Cilj rada bio je istražiti u kolikoj mjeri se i danas vidi utjecaj talijanskog jezika u ovim sintaktičkim konstrukcijama. Odabrane su baš poslovice o moru zbog dugogodišnje tradicije ribarstva u mjestu Kali na otoku Ugljanu koje je ujedno poznato i po svom specifičnom čakavskom dijalektu. Analizom i usporedbom odgovora koje smo dobili od ispitanika u intervjuima, utvrdili smo da još uvijek postoje tragovi talijanskog jezika u « kualjskome » govoru te da se većina hrvatskih poslovica iz korpusa djelomično ili u potpunosti slaže sa talijanskim poslovicama. This graduate thesis deals with the comparison of similarities between the Croatian and Italian languages in sea proverbs. The aim of the thesis was to investigate to what extent the influence of the Italian language is still visible today in these syntactic constructions. Sea proverbs were chosen because of the long tradition of fishing in Kali on the island of Ugljan, which is also known for its specific Chakavian dialect. By analyzing and comparing the answers we received from the respondents in the interviews, we found that there are still traces of the Italian language in Kali’s (kualjski) speech and that the majority of Croatian proverbs from the corpus partially or completely agree with Italian proverbs.

Hrvatski jezik dijeli se na tri narječja, a to su štokavski, kajkavski i čakavski. Svako od tih narječja nadalje možemo podijeliti na razne dijalekte koji su prožeti svojom posebnošću i raznolikošću. U ovom radu tematizirat će se govor Starih Perkovca i Siča čiji je govor uslijed raznih povijesnih događanja i migracija uspostavio svoju autentičnost. Proučavat će se fonološke osobitosti, naglasni sustav, odraz jata, samo podrijetlo riječi te frazemi i ostalo. U današnje vrijeme kada je engleski jezik postao globalni, u doba modernizacije i posljedica koje ona sa sobom nosi, nužno je sačuvati autohtone dijalekte kao dio kulturne baštine.

Hrvatska dijalekatna leksikografija u 20. stoljeću dugo je bila nerazvijena i zanemarena, u drugoj polovici stoljeća pomalo je oživjela, da bi od 1990. bila izvanredno živa, ne samo čakavska nego i štokavska i kajkavska. Sad već postoje i vrlo opsežni i izvanredno vrijedni rječnici brojnih autora, a oni su sigurno izvrsna građa za lingvističke i mnoge druge raščlambe. Ovdje se donose karte koje prikazuju hrvatsku dijalekatnu leksikografiju određenoga razdoblja., Croatian dialectal lexicography of the 20th century was long underdeveloped and neglected, then it came to life in the second half of the century only to become extraordinarily vivid from the 1990s, not only the Chakavian one, but also the Shtokavian and Kajkavian, too. At this point there are very extensive and extraordinarily valuable dictionaries by numerous authors which make for a remarkable corpus for linguistic and many other analyses. Here we attach the maps portraying Croatian dialectal lexicography of a certain period., La lessicografia dialettale croata nel 20 secolo è stata a lungo trascurata, nella seconda metà del secolo si è ripresa un poco, per poi svilupparsi notevolmente dal 1990, non solo quella ciacava ma anche quella stocava e caicava. Ora disponiamo già di vocabolari molto ampi e validissimi di diversi autori, ed essi sono sicuramente ottime fonti per le analisi linguistiche e di molti altri generi. Si riportano qui le carte che presentano la lessicografia dialettale croata di un certo periodo.

Promatra li se hrvatski jezik u njegovu dugotrajnom tijeku, vidi se kako zbog povijesnih, socioloških, geografskih, demografskih, ekonomskih, političkih i inih razloga ima osobit razvitak i slojevitu strukturu. Počevši od prvih pisanih spomenika (Baščanska i Humačka ploča iz 11. i 12. stoljeća), kad se ostvarivao kao jezik pismenosti i književnoga početništva, kroz niz razvojnih epoha obilježenih promjenama fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke naravi, pa do najnovijeg doba, koje je u središtu ovoga rada, hrvatski jezik postigao je svoju sustavnu standardizaciju potvrdivši se kao autonoman i polivalentan jezik javne komunikacije. U tom dugotrajnom hodu pratile su ga različite kušnje, prijetnje, zabrane i prisile i unatoč svim tim teškoćama hrvatski je jezik opstao u svojoj vitalnosti. Danas je hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini i sustavno i zakonski ravnopravan s ostala dva službena jezika. Ipak, unatoč neskladu njegovih ustavnopravnih rješenja i stvarne jezične uporabe, analiza u radu pokazuje kako će on izdržati i aktualne poteškoće i zamke te ostati jedinstven jezik hrvatskoga naroda. Stoga treba voditi promišljenu jezičnu politiku i planiranje statusa hrvatskoga jezika., If the Croatian language is observed in its long-term flow, it can be seen that due to historical, sociological, geographical, demographical, economic, political and other reasons it has a special growth and stratified structure. Starting from the oldest written monuments (Baška and Humac tablet from the 11th and 12th century), when it was realized as the language of literacy and literary beginnings, through numerous development eras marked by changes of phonological, morphological, syntactical and lexical nature, to the latest period, which is the central part of this paper, Croatian language achieved its standardization confirming itself as an autonomous and polyvalent language of public communication. In that long-term period it was followed by different temptations, threats, prohibitions and compulsions, but despite all those difficulties Croatian language has survived in its vitality. Today Croatian language in Bosnia and Herzegovina is systematically and legally equal to other two official languages. However, despite incompatibility of its constitutional solutions and real language usage, analysis in this paper shows how it will endure the current difficulties and traps and be unique language of Croatian people in Bosnia and Herzegovina. That is the reason why deliberate language policy and planning of the Croatian language status should be lead.

Ovo se istraživanje bavi kvalitativnom i kvantitativnom analizom te usporedbom prijevoda nestandardnog jezika (dijalekta) na hrvatski i mađarski jezik u romanu Porno Irvina Welsha. Irvine Welsh poznat je kao autor koji u svojim djelima upotrebljava edinburški urbani Scots dijalekt i na specifičan ga način predstavlja u tekstu. Cilj je istraživanja utvrditi prijevodne postupke analizom elemenata nestandardnog jezika izvornika (dijalekta, ali i kolokvijalizama, žargonizama te vulgarizama) i usporedbom njihovih prijevodnih ekvivalenata u hrvatskom i mađarskom prijevodu. S obzirom na probleme koje prijevod dijalekt sa sobom nosi i na tradiciju prevođenja na ova dva jezika, za očekivati je da će prijevodi biti standardiziraniji od izvornika, iako urbani Scots nema status standardnog jezika. Nadalje, uzevši u obzir specifičnu, raznoliku narativnu sliku romana, cilj je utvrditi utječe li moguća standardiziranost na „brisanje“ razlika u naraciji između likova.

Sažetak U hrvatskoj stilografskoj literaturi vernakularna stilistika ima minoran status. Iako većina hrvatskih građana jesu izvorno dijalektalni govornici čakavskih, kajkavskih i štokavskih vernakularnih idioma, a tri najveća hrvatska grada središta kajkavskog (Zagreb) i čakavskog (Split i Rijeka) idioma, iako je recentna pjesnička produkcija na čakavskom i kajkavskom vernakularu u Hrvatskoj enormna, vernakularna stilistika u Hrvatskoj gotovo da ne postoji. Ovaj rad je rasprava o ulozi i značaju vernakularne stilistike unutar hrvatske dijalektologije koja također zanemaruje stilističku razinu izraza, a isto tako unutar hrvatske stilistike koja zaobilazi vernakularne tekstove. Autor posebnu pozornost posvećuje pitanju odnosa hrvatskog standardnog idioma i organskih idioma štokavskih, čakavskih i kajkavskih tekstova, te tekstova čija je stilska razina uvjetovana dijakronijskim pomakom. Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio razne pozicije primatelja poruke uvjetovane raslojavanjem idioma na sinkronijskoj i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara i pitanja stilistike govora, stilistike kolokvijalnog teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom odmaku, stilistike organskih idioma. Rasprava problematizira pitanje statusa čakavskog i kajkavskog idioma kao dijalekata / narječja u odnosu na štokavski jezični standard hrvatskoga jezika. Ova studija tematizira i pitanje odnosa umjetničke i pučke pjesničke produkcije na organskim idiomima, pitanje odnosa klišeiziranih poetizama i kreativne intenzifikacije dijalektalnog izraza, pitanje regionalizacije dijalektalne književne produkcije u odnosu na reprezentativnu nacionalnu književnu produkciju. Autor na kraju interpretira nekoliko kraćih tekstova na čakavskom, kajkavskom i štokavskom idiomu kako bi na ovim primjerima demonstrirao interpretacijske modele vernakularne stilistike., In Croatian research on stylography, vernacular stylistics has a minor status. The majority of Croatian citizens are native dialect speakers of the Chakavian, Kaikavian and Shtokavian vernacular idioms. The three largest Croatian cities are centers of the Kaikavian (Zagreb) and Chakavian (Split and Rijeka) idioms. In spite of these facts, and the enormous recent poetic production in Chakavian and Kaikavian idioms, vernacular stylistics in Croatia is almost non-existent. This article is a discussion of the role and significance of vernacular stylistics in Croatian dialectology, which neglects the stylistic level of expression, and in Croatian stylistics, which neglects vernacular texts. The author especially focuses on the relationship between the Croatian standard idiom and the organic idioms of Shtokavian, Chakavian and Kaikavian texts and well as those texts whose stylistic level is conditioned by the diachronic shift. The author opens the discussion with a discussion of reception theory in order to analyze various positions of the message recipient which are conditioned by the division of the idiom on the synchronic and diachronic axes. The article analyzes the stylistics of speech and colloquial texts, the stylistics of texts from the diachronic perspective and the stylistics of organic idioms. The paper problematizes the question of the status of Chakavian and Kaikavian idioms as dialects/ vernacular in relation to the Croatian standard language. This paper also thematizes questions regarding the relationship between artistic and poetic production in organic idioms: the question of the relationship between cliché-ridden poetisms and a creative intensification of the dialectic speech and the question of the regionalization of dialectic literary production with regard to the representative national literary production. Finally, the author interprets a few brief texts in Chakavian, Kaikavian and Shtokavian idioms in order to demonstrate the interpretation models of vernacular stylistics.

U radu se daje stručni prikaz knjige Frazeologija križevačko-podravskih kajkavskih govora s rječnicima autorica Jele Maresić i Mire Menac-Mihalić.

Jedan tekst koji je napisao Zvonko Pandžić i jedan koji je napisao Tonko Maroević koriste se kao povod da bi se u ovome članku opisalo kako dolazi do nastanka naroda i nacija, i kako se oblikuje nacionalni identitet. Govori se i o tome što je u prošlosti značio pojam "ilirski", a što je značio pojam "hrvatski". Nadalje, pomoću brojnih primjera u svijetu pokazuje se da nacija nije podudarna s jezikom. Na sociolingvističkom planu razmatra se pojam policentričnosti, uloga međusobne razumljivosti i povlače se usporedbe s njemačkim jezikom. Pored toga, propituje se da li stavovi laika u narodu mogu imati status sociolingvističkog kriterija.

Članak predstavlja kritičku analizu knjige Ive Žanića "Hrvatski na uvjetnoj slobodi", a glavna tema mu je jezična politika u bivšoj Jugoslaviji i u današnjoj Evropskoj uniji. Je li jezična politika u bivšoj Jugoslaviji bila unitaristička i jesu li zakoni o jeziku bili nedemokratski? U članku se pokazuje da autor knjige prešućuje niz bitnih podataka o toj temi. Također se pokazuje da je govoreći o toj temi propustio primijeniti spoznaje o ulozi prestiža kod odnosa među jezicima ili među varijantama. U članku se pokazuju granice zakonskih odredbi o jeziku: zakoni, i kad su maksimalno demokratski, ne mogu napraviti male jezike velikima niti velike malima. Ne mogu ni promijeniti razliku u prestižu između njih. U članku se, navodeći i primjere iz Europske unije, osvještava objektivna nejednakost među jezicima ili među varijantama. Također se, na primjeru engleskog, njemačkog, španjolskog i nekih drugih jezika, opisuju svojstva policentričnog standardnog jezika. Pritom se vezano za navedene jezike ispravljaju razne netočne tvrdnje iz knjige.

U članku se kritički analiziraju teorije koje je njihov autor Josip Silić iznio u knjizi "Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika". Osnovna među njima je teorija da postoje odvojeno jedan od drugoga "jezik kao sustav" i "jezik kao standard". Na nju se nadovezuje teorija da jezik književnih djela "nije vid standardnog jezika", odnosno da književni stil nije jedan od funkcionalnih stilova standardnog jezika. Nakon što je u članku pokazana neodrživost tih teorija, kritički se pomoću brojnih primjera pokazuje da autor knjige preskriptivno pristupa jeziku. Usto se korigira i niz tvrdnji o znanstvenom stilu koje nalazimo u knjizi.

Analizirajući kritički dva teksta koja je objavio August Kovačec, rasvjetljava se u ovome članku uloga historiografije i povjesničara kod nedovoljne proširenosti spoznaja o formiranju naroda i nacija. Navode se razlozi zašto u društvu dominiraju mitovi kod teme "nacija". Nadalje, govori se o nacionalizmu, o nepodudaranju kulture s nacijom i o prepravljanju povijesti. Na planu jezika opisuju se razlike između varijanata engleskog jezika i povlače paralele s drugim policentričnim jezicima. U taj kontekst smješta se i jezična situacija u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Pokazuje se da zasebno normiranje tj. nacionalno različita kodifikacija postoji i unutar engleskog jezika, i unutar njemačkog jezika itd., odnosno da je ona čak uključena u definiciju policentričnog jezika, i to već od začetaka teorije policentričnosti. U članku se, pored toga, govori još o nazivu jezika i o međusobnoj razumljivosti kao (socio)lingvističkom kriteriju.

Hrvatski jezik, promatran u cjelokupnome mu tijeku i sveukupnu njegovu kompleksu, zbog povijesnih, socioloških, geografskih, demografskih, ekonomskih i inih razloga, ima osobit tijek i vrlo slojevitu strukturu. To se očituje sve od njegova ranog doba (vremena Baščanske i Humačke ploče iz 12. stoljeća) kad se ostvaruje kao jezik pismenosti i književnog početništva, zatim pojave regionalnih književnosti kad se hrvatski jezik pokazuje u tri različita narječja, preko određene standardizacije hrvatskog jezika u 18. i 19. stoljeću u kojoj dominiraju novoštokavština i ikavsko-ijekavski izgovor jata čime navlastito pridonose pisci franjevci Bosne Srebrene, a napose tom procesu normiranja hrvatskog jezika pridonosi preporodno-ilirsko razdoblje obilježeno borbom nekoliko filoloških škola da bi na smjeni 19. i 20. stoljeća »pobijedili« hrvatski vukovci dominirajući desetljećima 20. stoljeća u vidu svojevrsne unitarizacije, izuzev onog vremena Nezavisne Države Hrvatske koje je u jeziku poznato po raznim pokušajima i eksperimentima u kojima je primjenjivana isključivost kao rješenje. I vrijeme druge Jugoslavije puno je unitarističko-represivnih mjera na provođenju jezične standardizacije, sve pod krinkom »jezične tolerancije «, a posebno u Bosni i Hercegovini gdje se trebao ustrojiti i usvojiti »jedinstveni bosanskohercegovački književnojezični izraz«. Pa ipak, unatoč svim tim zabranama, prijetnjama, kaznama i svakoj kušnji, hrvatski je jezik opstao kao samosvojan, normiran jezik u svom standardu. Danas je on i ustavno i zakonski ravnopravan s drugim jezicima u Bosni i Hercegovini. Bez obzira što su u neskladu njegova ustavnopravna rješenja i praktična ostvarenja, izdržat će on sve aktualne zamke, pritiske, nepravde i kušnje i ostati jedinstven jezik hrvatskoga naroda i u Bosni i Hercegovini, i u Republici Hrvatskoj, i u svijetu., The Croatian language, observed in its entirety, owing to historical, sociological, geographical, demographic, economic and other reasons, has a special course and very stratified structure. This has been manifested since its early period (the period of the Baška and Humac Stone Tablets of the 12th century), when it was developing into a language of literacy and literary beginning, emergence of regional literatures when the Croatian language appeared in three different dialects, through a certain standardization of the Croatian language in the 18th and 19th century which was dominated by the new štokavian dialect and ikavian-jekavian pronunciation of the letter yat, which was mostly the merit of Franciscans from the Silver Bosnia. The Illyrian Revival Period provided a special contribution to the process of Croatian langugage standardization. That period was marked by conflicts between different philological schools. At the turn of the 20th century, however, one of those schools, the Croatian vukovci (followers of Vuk Karadžić), »won«. The Croatian vukovci dominated during most of the 20th century, advocating some kind of unitarism, except during the rule of the Independent State of Croatia, when the standardization strategy tended towards exclusivity. Post-WWII Yugoslavia was also full of the unitarianist-repressive measures in the implementation of language standardization, all under the pretence of »language tolerance«, and especially in Bosnia and Herzegovina, where »a unique Bosnian-Herzegovinian standard form of linguistic expression« should have been constituted and adopted. However, in spite of all those prohibitions, threats, punishments and every temporal temptation, the Croatian language survived as an independent, standardized language. Today it is both constitutionally and legally equal with other languages in Bosnia and Herzegovina. Regardless of the disharmony of its constitutional-legal solutions and practical realizations, it will survive all the current traps, pressures, injustices and temptations, and it will continue to be the unique language of the Croatian people in Bosnia and Herzegovina and the world.

Analiza knjige "Prvo lice jednine" pokazuje da se u toj knjizi odstupilo od osnovnog pravila znanstvenog pisanja, a to je da se navode dokazi za tvrdnje. Uskrativši čitatelju mogućnost da čuje dokaze ili protudokaze, očekuje se od njega da tvrdnjama vjeruje. Jedna od glavnih tema u knjizi je pravopis. Koristeći emocionalno nabijeni diskurs, autor zahtijeva povinjavanje društva izmjenama koje Pravopis Babić-Finka-Moguš donosi u svakom novom izdanju. Kritički uvid u "Prvo lice jednine" razotkriva niz kontradikcija u tvrdnjama Dalibora Brozovića kako o pravopisu tako i o standardnom jeziku, a ukazuje i na netočne Brozovićeve izjave o jezičnoj situaciji u Njemačkoj.

U ovoj kritičkoj analizi jednog teksta koji je napisao Ivo Pranjković razdvaja se znanstveni pristup jeziku od populističkoga. Navode se i objašnjavaju osnovna svojstva standardnog jezika, podsjeća se da je temeljna funkcija standardizacije poboljšavanje komunikacije, i da se normiranje jezika ravna prema jezičnoj upotrebi a ne prema subjektivnom ukusu jezikoslovaca. Govori se o neopravdanosti purističke jezične politike, o nepodudaranju kulture s jezikom i o nepodudaranju kulturnog i nacionalnog identiteta. Pruža se definicija policentričnog standardnog jezika i opisuje kada je i kako došlo do standardizacije. Govori se o nazivu jezika u prošlosti, što je značio naziv "ilirski" a što naziv "hrvatski". Također se opisuje kako dolazi do formiranja nacija i kako državna historiografija prepravlja povijest. Navodi se zašto je izraz "narodni ili nacionalni preporod" pogrešan kad je riječ o 19. stoljeću, i zašto je znanstveno opravdan izraz "pravljenje nacije".

U ovom članku se kritički analizira jedan tekst koji je napisao Ivo Pranjković. Govori se o temeljnim svojstvima standardnog jezika, zatim o obilježjima policentričnog jezika i o kriterijima za utvrđivanje da li se radi o jednom ili o nekoliko jezika. Upućuje se na primjere iz njemačkog, malajskog i drugih jezika. Nadalje, tematizira se naziv jezika, neznanstvenost preskriptivizma i neznanstvenost poistovjećivanja nacije s jezikom.

U članku se opisuje Senjski rječnik Milana Moguša. Daju se i neke naznake toga što se iz takva rječnika i toga rječnika može dobiti novo za etimološka istraživanja - i za naslijeđene praslavenske riječi, i za posuđenice iz raznih vremena (razni romanizmi i novije posuđenice).

Autorica se osvrće na knjigu Duška Geića: Gramatika trogirskog čakavskog govora, izdana u Trogiru, u izdanju Matice hrvatske, 1998.

Knjiga nosi naslov istoimenog predavanja što ga je autor održao studentima Pedagoškog fakulteta u Osijeku 14. prosinca 1996. godine, i studentima Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 27. svibnja 1997. godine. "Jezik naš hrvatski" donosi lingvostilističke raščlambe poezije Antuna Branka Šimića i Veselka Koromana, a donosi i kontrastivnu lingvostilističku analizu Jesenjinove pjesme "Jesen". Također, u knjizi se na odabranim primjerima promatra zapadnohercegovački govor. Sadržaj: I.: "Jezik naš hrvatski", "Jezik i stil Matiše Škijića" ; "Rat, siromaštvo i smrt u poeziji Antuna Branka Šimića ; "Jezik i stil u poeziji Veselka Koromana" ; "Uvod u kontrastivnu lingvistiku" ; "Jesen" S. Jesenjina u prijevodima ; II.: "Prikazi, osvrti i ocjene": "Nacrt za sustavnu stilistiku" ; "Hrvatske pučke molitvene pjesme iz Bosne i Hercegovine" ; "Iskrenost i jednostavnost jesu stil i filozofska potka pjesničkog djela".

U članku se komentira "Izjava o položaju hrvatskoga jezika" koju je sastavila i objavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Pokazuje se da Izjava sadrži brojne netočne tvrdnje i neosnovano zastrašivanje.