Search

Jezik je jedan od najvažnijih parametara nacionalnog identiteta koji kreira sama nacija kao simbolička zajednica i on se uvijek konstruira u kontekstu koji je izražen odnosima moći. U nehomogenim društvima supostojanje većinskih i manjinskih identiteta postaje jedno od najvažnijih pitanja nacionalnih i nadnacionalnih jezičnih politika. Mađari u Hrvatskoj datiraju još od 9. stoljeća kad su se doselili u Baranju te stoga imaju status autohtone manjine koja teži reproduciranju svog jezika kao bitnog obilježja svoje kulture. Umjesto izgradnje obrambenog identiteta otpora, mađarska jezična zajednica trebala bi graditi novi, projektni identitet koji će redefinirati njezin položaj u društvu.

Autor je u radu analizirao položaj Roma u Hrvatskoj od njihova doseljavanja u XIV. stoljeću. Posebno je razmotreno pitanje odnosa vlasti prema ovom manjinskom stanovništvu, te njihova društvena marginalnost (ekonomska, kulturno - obrazovna, politička). Na kraju izlaganje istaknuto je kako su se Romi e isticali od svih drugih skupina stanovništva sa svojom kulturom, običajima i načinom života. Upravo su zbog ovakve „posebnosti“ Romi do danas ostali u znatnoj mjeri na margini hrvatskog društva.

U Zagrebu se 17. veljače 2011. održao okrugli stol Romi u Hrvatskoj – integracija Roma u hrvatsko društvo, na kojem su sudjelovali: Branko Sočanac (predstojnik Ureda za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske), Michael Guet (pročelnik Odjela za Rome i Putnike, Opća uprava za socijalnu koheziju, Vijeće Europe), Aleksandar Tolnauer (predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske), Nazif Memedi (zastupnik romske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru), Siniša Tatalović (Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu) i Tjaša Plohl (savjetnica, Ured za nacionalne manjine Vlade Republike Slovenije). U sklopu događaja predstavljen je hrvatski prijevod knjige Romi u Europi u izdanju Ibis grafike, o kojoj je govorio njezin autor Jean-Pierre Liégeois.

Broj pripadnika češke manjine u Hrvatskoj neprestano se smanjuje utjecajem urbanizacije, smanjenog priorodnog prirasta, asimilacije te relativno velike udaljenosti od matične države. Potonje se očituje u otežanom praćenju razvoja češkog jezika i kulture kao vodećih čimbenika održanja manjinskog nacionalnog identiteta i kulturne opstojnosti.

Ovim se radom željela istražiti uloga etničkih institucija pri oblikovanju identiteta etničkih/nacionalnih manjina na primjeru njemačke manjine u Hrvatskoj. Istraživanje je imalo dva osnovna cilja: prvo, utvrditi sudjeluju li udruge njemačke manjine u oblikovanju njezinoga kolektivnog identiteta, i na koji način, te drugo, odrediti ona obilježja koja njezini pripadnici smatraju distinktivnima za svoju zajednicu, obilježja kojima se s jedne strane potvrđuje pripadnost zajednici, a s druge strane uspostavlja razlika prema drugim skupinama u društvu. Za potrebe ovoga istraživanja analizirala se djelatnost Zajednice Nijemaca u Hrvatskoj - Zagreb te naki aspekti rada Njemačke narodnosne zajednice - Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, dviju od šest udruga njemačke i austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj. U istraživanju je korištena dokumentacija Zajednice Nijemaca u Hrvatskoj - Zagreb, razgovori vođeni s pripadnicima manjine te manjinski tisak. Stanovništvo njemačkoga materinjeg jezika doseljavalo se na područje Hrvatske, i na šire područje jugoistočne i istočne Europe, već od srednjega vijeka. Do najintenzivnijeg doseljavanja dolazi nakon oslobođenja jugoistočne Europe od Osmanlija u razdoblju od XVII. do XIX. stoljeća. Radilo se o organiziranom, planskom naseljavanju, koje je provodila država ili pojedinačni veleposjednici i koje je imalo dalekosežne posljedice za krajeve useljavanja. Prema podacima iz 1931. godine u Hrvatskoj je živjelo oko 100 000 Nijemaca, odnosno stanovništva njemačkog materinjeg jezika, što je činilo petinu od 493 630 Nijemaca na području bivše Jugoslavije. Većina, odnosno oko 3/4 Nijemaca u Hrvatskoj, bila je nastanjena u Podunavlju (Slavonija, Baranja i Srijem), a ostatak uglavnom u većim gradovima. Njemačka je manjina do II. svjetskog rata bila prepoznatljiva, institucionalno organizirana i po brojnosti treća nacionalna manjina u Hrvatskoj. Godine 1944. započinje organizirana evakuacija njemačkoga stanovništva s područja Jugoslavije. Nakon rata, donošenjem tzv. AVNOJ-skih zakona, svim je Nijemcima koji nisu aktivno sudjelovali u partizanskom pokretu konfiscirana imovina, a oni su upućivani u logore ili na prisilan rad. Njemačkim ustanovama, udrugama i školama zabranjen je rad i oduzeta imovina, a na pripadnike njemačke manjine vršen je pritisak da promijene imena i prezimena i da se izjašnjavaju kao pripadnici drugih nacionalnih zajednica. Dolazi do masovnog iseljavanja pripadnika njemačke manjine s područja Jugoslavije. Prema prvom poslijeratnom popisu 1948. godine u Jugoslaviji je bilo 55 337 Nijemaca, od toga 10 144 u Hrvatskoj, a emigracija se nastavila i u kasnijim godinama. Prema popisu stanovništva 2001. u Hrvatskoj su živjela 2902 Nijemca. Iako je formalno i njemačka manjina uživala ustavom zajamčenu zaštitu i prava "narodnosti" u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (i šire u SFR Jugoslaviji), ta prava nije mogla ostvariti. Njemačka manjina u razdoblju od II. svjetskog rata nije postojala kao zajednica prepoznatljivih obilježja, što je prije svega bila posljedica nekoliko faktora: njezine malobrojnosti, teritorijalne raspršenosti, nepostojanja etničkih institucija i prigušivanja identiteta, koje je dovelo i do asimilacije dijela njezinih pripadnika. Početkom 1990-ih, promjenom društveno-političkog konteksta, našla se u poziciji da mora ponovno oblikovati svoj etnički/nacionalni identitet. Istraživanjem se utvrdilo da se oblikovanje identiteta njemačke manjine odvija upravo kroz djelatnosti njezinih udruga. Nadalje, osnivanje udruga pružilo je pripadnicima manjine priliku da svojim sudjelovanjem u njihovom radu potvrde svoj identitet kao pripadnika njemačke nacionalne zajednice te je dovelo do njihovoga čvršćeg povezivanja. Njemačka se manjina tek kroz djelovanje manjinskih udruga u posljednjih desetak godina počela konstituirati kao jedinstvena, prepoznatljiva skupina unutar hrvatskoga društva. Kao distinktivna za njemačku manjinu u Hrvatskoj izdvojila su se sljedeća obilježja: specifična povijest, kultura i tradicija, jezik, višestrukost identiteta (osjećaj pripadnosti njemačkom narodu, hrvatskoj državi kao višestoljetnoj domovini te, kod nekih pripadnika manjine, pripadnost Podunavskim Švabama kao posebnoj (sub)etničkoj skupini) te "borba protiv zaborava", tj. potreba i nastojanje pripadnika manjine da kroz djelatnost udruga hrvatskoj javnosti ukažu na to da njemačka manjina još uvijek postoji i da ju upoznaju s njezinim doprinosom razvoju hrvatskoga društva.

Položaj Hrvata u Sloveniji obilježen je činjenicom što Slovenija postaje članica Europske unije 2004., a Hrvatska na članstvo mora pričekati. Veze između Hrvata u Sloveniji i matičnog naroda u Hrvatskoj, a dijelom i s Bosnom i Hercegovinom (s obzirom na državljanski status) podređene su zakonitostima djelovanja Europske unije, ali i zaštitnim mjerama Unije u odnosu na nečlanice, prvenstveno što se tiče mogućnosti slobodnog kretanja, nastanjivanja, rada, pa i njegovanja i zaštite vlastite kulture. Za Hrvate u Sloveniji značajno je što Slovenija i nadalje zadržava pristup da su talijanska i mađarska manjina autohtone, zaštićene manjine (djelomice i Rome članak slovenskog Ustava), dok Hrvate i ostale neslovence na svom području smatra doseljenicima i izjednačuje ih u pravima s postojećim pravima migrantskih zajednica u Europi. Hrvatskoj ostaje vrlo sužen prostor u djelovanju i pomoći ovom dijelu etnije (to se prvenstveno odnosi na pravnu regulativu ili zahtjeve za zaštitom određenih pripadajućih manjinskih prava).

U predavanju je težište stavljeno na postojeće pravne i političke dokumente temeljem kojih manjine u Hrvatskoj ostvaruju svoja posebna, "manjinska prava". Polazeći od analize domaćih i međunarodnih obvezujućih instrumenata i političkih deklaracija, mišljenja i preporuka, autorica ukazuje na problem upoznatosti pripadnika manjina s važećim dokumentima, problemom interpretacije istih, te instrumentalizaciju/implementaciju u objektivno danim okolnostima. Zaključuje da nedostaje koordinacija institucija u Hrvatskoj koje u okviru svog djelovanja imaju primjenu odredbi u svezi manjina, da se češće prepoznaje i analizira formalna strana zajamčenih prava negoli njihova praktična primjena, te da manjine, ne imajući adekvatnu interpretaciju, prihvaćaju "voluntarističku" primjenu.

Najčešći ishod migriranja, bez obzira na početni poriv i pravu prirodu te pojave, jest naseljavanje velikog broja migranata i stvaranje etničkih zajednica, odnosno manjina, u novoj sredini. Migracija bosanskih muslimana odnosno Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, započeta još krajem prošloga stoljeća kao posljedica austrougarske okupacije i aneksije BiH i nastavljena u okviru zajedničkih država prve i druge Jugoslavije sve do najnovijeg razdoblja nastanka nezavisne Hrvatske, rezultirala je danas u drugu po brojnosti etničku zajednicu (odnosno manjinu) u Hrvatskoj. U tom kontekstu autorica prikazuje povijesni tok naseljavanja bosanskih muslimana te osnivanje i djelovanje Islamske zajednice u Hrvatskoj, ukazujući pritom na pojedine aktualne sociokulturne i političke aspekte prisutnosti muslimana-Bošnjaka u Hrvatskoj., The most common and obvious result of migration, regardless of its initial character and the real nature of the phenomenon, is the settlement of a large number of migrants and the formation of ethnic communities or minorities in the new place. The migration of Bosnian Muslims to Croatia commenced already towards the end of the last century as a result of the Austro-Hungarian occupation and annexation of Bosnia and Herzegovina. It continued within the common states of the first and second Yugoslavia up to the newest period of independent Croatia and has today resulted in the second largest ethnic community or minority in Croatia. In the given context the author presents the historical course of the settlement of Bosnian Muslims in Croatia as well as the formation and activity of the Islamic community in the country. She indicates some contemporary socio-cultural and political issues pertaining to the presence of Muslims-Bosniaks in Croatia. Accordingly, the first part of the paper presents the relevant historical facts relating to the migration of Muslims from Bosnia and Herzegovina to Croatia, together with the main characteristics of migration movements – migration based mainly on economic reasons, but also including a considerable “brain drain” flow, resulting in an outstanding “input” of Muslims to Croatian arts and sciences. The first part of the paper also treats the contemporary legal status of the Muslim-Bosniak minority, the second largest (after the Serbs) minority community in Croatia (43,469, according to the 1991 population census). After Croatia gained independence, Bosniaks, as a constitutive element of the former Yugoslav Federation lost their status and were not recognised as an indigenous minority, which resulted in a considerable reduction of their previous rights. The second part of the paper considers the formation, activities and the status of the Islamic community in Croatia, which in 1991 became independent from the Islamic community in Bosnia and Herzegovina and for the first time established a Meshihat (the highest executive body of the Community) in Croatia. The paper further discusses the overall importance of the Islamic community in the religious, cultural and socio-political life of Bosniaks and other Muslim populations, including its possible role in integrating the socially and otherwise heterogeneous Muslim peoples of Croatia., Les migrations, indépendamment de leur caractère originel et de la véritable nature de ce phénomène, aboutissent le plus souvent à l'installation d'un grand nombre de migrants et à la formation de communautés ethniques, ou minorités, dans un nouveau milieu. La migration des musulmans de Bosnie ou Bosniaques de Bosnie-Herzégovine en Croatie, entamée à la fin du siècle dernier à la suite de l'occupation et de l'annexion de la Bosnie-Herzégovine par l'Autriche-Hongrie et qui s'est poursuivie dans le cadre des États communs qu'étaient la première et la deuxième Yougoslavie jusqu'à un passé récent, où la Croatie a acquis son indépendance, a fait de cette communauté ethnique la seconde minorité de Croatie. Dans le contexte donné, l'auteur montre le cours historique de l'installation des musulmans bosniaques et la formation ainsi que l'activité de la Communauté islamique en Croatie, en mettant l'accent sur certains aspects socioculturels et politiques de la présence des musulmans-Bosniaques en Croatie. La première partie présente les grands événements historiques concernant la migration des musulmans de Bosnie-Herzégovine en Croatie, en citant les caractères fondamentaux de ces mouvements migratoires, motivés essentiellement par des considérations économiques mais qui s'accompagnent d'un notable "afflux de cerveaux", à la faveur duquel les musulmans ont assumé un "rôle" exceptionnel dans la science et les arts croates. L'auteur s'intéresse également au statut légal contemporain de la minorité musulmane-bosniaque, la plus nombreuse minorité derrière la minorité serbe en Croatie (43.469 personnes d'après le recensement de 1991). En effet, après l'accession de la Croatie à l'indépendance, les Bosniaques, élément constitutif de l'ex-Fédération yougoslave, ont perdu ce statut et cessé d'être reconnus comme une minorité autochtone, ce qui a eu pour effet de réduire sensiblement les droits dont ils jouissaient précédemment. La seconde partie traite la formation, les activités et la position de la Communauté islamique de Croatie, qui s'est séparée en 1991 de la Communauté islamique de Bosnie-Herzégovine et s'est dotée pour la première fois d'un Conseil exécutif supérieur. Dans la suite, l'auteur s'interroge sur l'importance globale de la Communauté islamique dans la vie religieuse, culturelle et socio-politique des Bosniaques et des autres musulmans, en montrant le rôle qu'elle pourrait assumer à un niveau social ou autre dans l'intégration de la population musulmane hétérogène en Croatie.

Izloženi su osnovni elementi Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj i aplikacija njegovih odredbi i provedbenih zakona na položaj i prava 16 manjinskih zajednica u Republici Hrvatskoj.

Prikazan je pravni sustav Hrvatske i temeljni zakoni (Ustav, Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, provedbeni zakoni) kojima je uređen položaj manjina u Republici Hrvatskoj i osigurana im kulturna autonomija. Učinjene su usporedbe s pravnim sustavom Slovenije i drugim državama kako bi se odredio standard prava manjina u Hrvatskoj.

U predavanju je naglasak stavljen na multikulturalnost Europe koja postoji kao povijesna činjenica, ali tek u novije vrijeme predstavlja i cilj u oblikovanju moderne Europe. Samim time manjine ulaze u prioritetne interese europskih država, premda nove integracije i nove granične linije između takvih asocijacija na europskom prostoru mogu ugroziti opstanak manjina i njihove temeljne i prepoznatljive odrednice. Posebno je bilo riječi o Gradišćanskim Hrvatima, ulasku Austrije u Europsku uniju i odnosima Gradišćanskih Hrvata s Republikom Hrvatskom koja je izvan Europske unije.

Predavanje je održano u Zajednici Nijemaca u Hrvatskoj i obuhvatilo je sljedeće teme u svezi postavljenog pitanja u naslovu: a) princip izjašnjavanja o pripadnosti određenom nacionalnom entitetu; b) objektivne činjenice pripadanja nekoj nacionalnoj, kulturnoj, jezičnoj skupini; c) povijesna sudbina i nasljeđe Nijemaca u Hrvatskoj; d) Republika Hrvatska i pravni okvir za revitalizaciju njemačke manjine u Hrvatskoj.

Sa svrhom analize etno-socijalnih obilježja Židova u Hrvatskoj daje se pregled migracija Židova na sadašnji teritorij Hrvatske kako bi se objasnio specifičan status židovske zajednice kao manjine u Republici Hrvatskoj. Nakon što je židovska zajednica stekla poziciju unutar koje može aktivno sudjelovati u javnom životu Republike Hrvatske, analizirani su aspekti suradnje između vlasti i židovske zajednice, te konflikti i pojave protužidovskog raspoloženja. Jedan od postignutih zaključaka jest da još nepotpuno definirana manjinska politika proizvodi model korekcije državnih akcija kao rezultata prosvjeda židovske zajednice i istovremenog iskazivanja volje za suradnjom. Odnosi židovske zajednice i države definiraju se i "u hodu"., The paper analyses the ethno-social traits of Jews in Croatia explaining them through Jewish migrations and history in order to provide an explanation for the specific Jewish status as a minority in the new Croatian state. After the Jewish community has attained a position in which it can actively participate in the public life of the Croatian Republic, the form of co-operation between government authorities and the Jewish community as well as conflicts and possible anti-Semitism between authorities and with general communities were analysed. One of the conclusions which was advanced is that a still not defined minority policy produced a model in which corrective state measures were undertaken either as a result of protest on the part of the Jewish community, either by after-the-fact actions of the state, or by simultaneous expressions of a will to co-operation.