Vitis species are shown to be susceptible, tolerant, or resistant to the Plasmopara viticola (Berk. & M. A. Curtis; Berl. & de Toni) pathogen. The obligate, biotrophic, and polycyclic P. viticola oomycete can infect any green organ of the host plant, including the shoots, leaves, inflorescences, tendrils, petioles, and green berries. It can therefore have a devastating effect on the host plant. Moreover, significant economic losses occur when effective control methods are not used when growing susceptible species and varieties. The most widespread and commercially significant Vitis species in the world is the grapevine (Vitis vinifera L.). Although the majority of grapevine varieties are susceptible to downy mildew, there are some variations in susceptibility among them. Croatia has a centuries-old heritage of grapevine cultivation. One hundred and twenty-five native varieties were developed and are still grown in Croatia's various geographical and climatic regions. It is therefore considered that in addition to variations in a wide range of biological and economic properties, they also differ in disease susceptibility. Aiming to determine the differences in susceptibility of Croatian native varieties to downy mildew, phenotyping of selected varieties was carried out using the following methods: leaf disc bioassay, measurement of chlorophyll fluorescence and multispectral imaging, and analysis of polyphenolic and volatile organic compounds in grapevine leaves. Polyphenolic and volatile organic compounds were analysed in leaves before and 24, 48, and 96 hours after inoculation with P. viticola suspension. Measurement of chlorophyll fluorescence and multispectral imaging was performed before inoculation and during six terms after inoculation. The leaf disc bioassay proved to be effective for classifying grapevine varieties into the OIV resistance classes to downy mildew. In addition, parameters of chlorophyll fluorescence, such as Fv/Fm, Fq'/Fm' and ETR, were useful in distinguishing infected from non-infected leaf discs shortly after inoculation, that is, before the appearance of visible symptoms of the disease. Moreover, the Fq'/Fm' and qP parameters helped distinguish between varieties with different susceptibility to P. viticola. The results of the polyphenolic compound analysis clearly distinguished the native varieties into the OIV resistance classes. Resistance was found to be dependent on the composition and content of polyphenolic compounds present in the leaves before inoculation. In all terms following the P. viticola inoculation, the stilbene resveratrol-3-O-glucoside content was higher in infected leaves compared to uninfected. Finally, volatile organic compound analysis can be used to distinguish infected from noninfected samples as well as resistant control genotypes (Solaris, Vitis riparia Michx.) from V. vinifera varieties. Nevertheless, using this approach does not allow for the division of native varieties into the OIV resistance classes. Less susceptible native grapevine varieties that belong to OIV class 5 (Malvazija istarska, Ranfol, and Teran) could be interesting to use in breeding programs aiming to produce highquality genotypes tolerant to main fungal diseases. Vrste roda Vitis (loze) osjetljive su, tolerantne ili otporne na uzročnika plamenjače Plasmopara viticola (Berk. & M. A. Curtis; Berl. & de Toni). Vinova loza (Vitis vinifera L.) najuzgajanija je vrsta loza u svijetu iako je većina sorata vinove loze osjetljiva na plamenjaču. Ova bolest ima izrazito devastirajuće djelovanje kad se prilikom uzgoja ne primjenjuju kemijska sredstva za zaštitu bilja. Oomiceta P. viticola je obligatni, biotrofni i policiklički patogen koji može inficirati sve zelene organe biljke domaćina, kao što su mladice, listovi, cvatovi, vitice, peteljke i zelene bobe. Optimalni uvjeti za rast i razvoj ovog patogena su visoka vlažnost i umjerena temperatura zraka. U takvim uvjetima patogen razvija nekoliko ciklusa vegetativnog razmnožavanja, uzrokujući značajan pad prinosa i kvalitete grožđa. Zbog toga je primjena fungicida neizbježan tehnološki postupak pri uzgoju osjetljivih sorata vinove loze, iako te agrokemikalije mogu štetno djelovati na okoliš. Plasmopara viticola podrijetlom je s američkog kontinenta pa su američke vrste (Vitis labrusca L., Vitis riparia Michx., Vitis rupestris Scheele i Muscadinia rotundifolia Small) koevolucijom na istom području razvile visoku ili potpunu otpornost. Donedavno se smatralo da je europska loza V. vinifera neotporna na plamenjaču i pepelnicu, odnosno da ne postoji značajna genetska varijabilnost u otpornosti unutar sorata vinove loze. Međutim, u novije su vrijeme kod nekih od njih, kao što su 'Kishmish vatkana', 'Dzhandzhal kara' i 'Mgaloblishvili', identificirani geni otpornosti, što ih čini vrijednim izvorom gena za oplemenjivačke programe s ciljem stvaranja visokokvalitetnih sorata otpornih na ekonomski najznačajnije bolesti. Pretpostavlja se da, zbog višestoljetnog uzgoja vinove loze u Hrvatskoj i njezine prilagodbe specifičnim okolišnim uvjetima, među hrvatskim autohtonim sortama također postoje razlike u osjetljivosti na bolesti. S ciljem utvrđivanja osjetljivosti hrvatskih autohtonih sorata na plamenjaču, provedeno je istraživanje koje je obuhvatilo odabrane sorte te nekoliko otpornih i osjetljivih kontrolnih genotipova koristeći sljedeće metode fenotipizacije: metoda lisnih diskova, mjerenje fluorescencije klorofila i multispektralno snimanje lisnih diskova te analiza polifenolnih i hlapljivih organskih spojeva u listovima. Metoda lisnih diskova provedena je u kontroliranim laboratorijskim uvjetima sukladno deskriptoru 452-1 Međunarodne organizacije za vinovu lozu i vino (engl. International Organisation of Vine and Wine, OIV). Na temelju toga, svaki je genotip svrstan u odgovarajući razred otpornosti pri čemu su genotipovi svrstani u razred 1 najosjetljiviji, a oni svrstani u razred 9 potpuno otporni na plamenjaču. Mjerenje fluorescencije klorofila i multispektralno snimanje provedeno je pomoću instrumenta CropReporterTM tijekom sedam termina. Prvo mjerenje provedeno je na netretiranim lisnim diskovima, a završno kad su se razvili vidljivi simptomi bolesti (sporulacija). Polifenolni spojevi analizirani su tekućinskom kromatografijom visoke djelotvornosti (engl. high-performance liquid chromatography, HPLC), a hlapljivi organski spojevi primjenom vezanog sustava plinski kromatograf-spektrometar masa (engl. gas chromatography-mass spectrometry, GC-MS). U tu svrhu, analizirani su listovi uzorkovani prije tretiranja te 24, 48 i 96 sati nakon inokulacije P. viticola suspenzijom. Lisni diskovi i listovi inokulirani su suspenzijom koncentracije 2 × 105 spora/mL raspršivanjem po naličju. Suspenzija je dobivena umakanjem listova sa svježe razvijenom sporulacijom u ultračistu vodu do zamućenja. Utvrđeno je da je metoda lisnih diskova učinkovita za razvrstavanje sorata vinove loze u OIV razrede otpornosti na uzročnika plamenjače vinove loze. Parametri fluorescencije klorofila, odnosno Fv/Fm, Fq'/Fm' i ETR, razlikovali su inficirane od neinficiranih lisnih diskova, a pomoću parametara Fq'/Fm' i qP moguće je razlikovati slabije i jače osjetljive sorte ubrzo nakon zaraze, odnosno prije pojave vidljivih simptoma bolesti. Rezultati analize polifenolnih spojeva jasno su razdvojili autohtone sorte u razrede otpornosti pri čemu je utvrđeno da otpornost ovisi o sastavu i sadržaju polifenolnih spojeva u listovima prije inokulacije. Povećan sadržaj stilbena resveratrol-3-O-glukozida razlikovao je inficirane od neinficiranih listova tijekom svih termina nakon inokulacije. Sadržaj piceatanola i ukupnih stilbena razlikovao je potpuno otporan OIV razred 9 (Vitis riparia Michx.) od ostalih OIV razreda čime su potvrđena njihova snažna antimikrobna svojstva. Na temelju polifenolnih profila V. vinifera sorata, utvrđeno je da su uglavnom flavonol glikozidi odgovorni za manju osjetljivost sorata koje sadrže višu koncentraciju ovih spojeva. Analizom hlapljivih organskih spojeva moguće je razlikovati otporne kontrolne genotipove od V. vinifera sorata kao i inficirane od neinficiranih uzoraka. Iako ovom metodom nije moguće razdvojiti autohtone sorte u razrede otpornosti, rastući sadržaj nekoliko detektiranih hlapljivih spojeva nakon inokulacije zajedničko je svojstvo manje osjetljivih autohtonih sorata i otpornih kontrolnih genotipova ('Solaris', Vitis riparia Michx.). Manje osjetljive autohtone sorte koje pripadaju OIV razredu 5 ('Malvazija istarska’, ‘Ranfol’ i ‘Teran’) mogle bi biti zanimljive za korištenje u oplemenjivačkim programima kojima je cilj proizvesti visokokvalitetne sorte tolerantne na najznačajnije gljivične bolesti.