Search

Autorica u prilogu nastoji objediniti te sažeto i sustavno izložiti najvažnije spoznaje vezane uz otpis pape Inocenta IV. senjskomu biskupu Filipu iz godine 1248. Rad se ponajprije bavi pravnim aspektima, odnosno sadržajem reskripta, koji je temelj kanonske egzistencije glagoljice na našim prostorima. Pritom se također osvrće i na neke momente bitne za kanonski položaj glagoljice u našim krajevima od njezina najranijega spomena do godine 1248. Potom nastoji izložiti crkveno-političke okolnosti tijekom prvih desetljeća 13. stoljeća koje su uvjetovale novi odnos Rima prema drugim (nelatinskim) liturgijskim jezicima i obredima, kao i one u hrvatskim krajevima u doba papina otpisa u kojima je taj novi odnos zaživio upravo u vidu otpisa pape Inocenta IV. senjskom biskupu (1248.) i omišaljskim benediktincima (1252.). Autorica zaključuje rad nastojeći sabrati i prikazati značenje, odnosno dosege senjskoga i omišaljskoga privilegija na svim onim područjima na kojima su oni utvrđeni.

Glagoljaška je tradicija barem od 13. stoljeća častila sv. Jeronima iz Stridona (347. – 420.) kao svojega zemljaka, sunarodnjaka, autora svojega posebnog pisma, glagoljice, te kao prevoditelja Svetoga pisma i bogoslužja na njihov jezik, pa je on postao i zaštitnikom glagoljaša i njihove pismenosti. To je uvjerenje po prvi puta posvjedočeno u otpisu pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu (1248.) – kojim je implicitno odobreno pravo na glagoljicu i crkvenoslavensko bogoslužje u svim krajevima gdje su oni bili u uporabi i koji je po glagoljaštvo imao dalekosežne i bitne posljedice – i uz ovo je podijeljeno pravo ostalo tijesno povezano. To su uvjerenje iznjedrili ili hrvatski glagoljaši, da bi svoje pismo i liturgiju, kao i samo glagoljaštvo, zaštitili pred Rimom od sumnjičenja za heretičnost te od mogućih represija i zabrana, ili ga je, legaliziravši glagoljicu, začeo Rim da bi glagoljaše čvršće vezao uz Zapad. Moguće je da je pod utjecajem neke ranije predaje (Etikova Kozmografija, Hraban Mavro) do ovoga vjerovanja došlo bez neke svjesne nakane i određena cilja. Uvjerenje o Jeronimovu autorstvu glagoljice omogućavalo je, čini se, glagoljašima i Rimu uspješnu međusobnu komunikaciju. Privilegiji glagoljanja podijeljeni otpisima Inocenta IV. senjskom biskupu (1248.) i omišaljskim benediktincima (1252.), zajedno su s uvjerenjem o sv. Jeronimu kao začetniku glagoljske pismenosti – čije postojanje zasvjedočuje otpis biskupu Filipu – odigrali važnu ulogu u zaštiti i opstanku glagoljice, a tako i u očuvanju narodnog identiteta i njegove opstojnosti. Jeronimov kult u glagoljaša (no i šire) postao je, posljedično, vrlo snažan. Ovaj je svetac na mnogo načina postao zastupljen u glagoljaškoj (liturgijskoj i neliturgijskoj) književnosti rednjega vijeka i humanizma, i to kao predmet književne obrade, no i svojim djelima. Glagoljaši su poznavali, čitali, cijenili i prevodili Jeronimova djela, koja su u slavenskom prijevodu našla svoje mjesto u njihovim knjigama. Za glagoljaše je sv. Jeronim bio uzor i mjerilo njihova rada.