Search

Frane Petrić glazbenom se problematikom prilično detaljno bavio u djelu Poetika (Della Poetica) objavljenom u Ferrari 1586. godine. Već je iz samog naslova tog djela razvidno da je u njemu Petrić izložio svoju teoriju pjesništva, no unutar tog konteksta također je predstavio i teoriju glazbe. Naime, Petrić polazi od postavke da su u antičkoj Grčkoj pjesništvo, glazba i tjelesni pokret bili jedinstveni umjetnički entitet, mousiké, stoga značajan dio ove rasprave posvećuje upravo razjašnjavanju starogrčke glazbene prakse. Međutim, Petrić se glazbom bavio već u ranoj fazi svojega djelovanja, u djelu Sretan grad (La città felice) iz 1553. godine. U okviru predstavljanja utopističke teorije društva osvrnuo se i na glazbu, no u znatno manjem opsegu i na nešto drukčiji način nego u Poetici. Glazbena se tematika u Sretnom gradu pojavljuje na samome kraju tog djela, a iz konteksta u kojemu Petrić uvodi glazbu u raspravu, kao i iz načina na koji je opisuje, očigledno je da joj je općenito pripisivao veliku važnost. Kao osnovne discipline obrazovanja Petrić navodi slikarstvo, gramatiku i glazbu, posvećujući se u jednom kraćem odlomku detaljnije samo glazbi kao odgojno- obrazovnom sredstvu koje vodi prema vrlinama. Osim toga, Petrić navodi i druge funkcije glazbe te nabraja i opisuje glazbene moduse – frigijski, lidijski, hipolidijski i dorski – iz čega je vidljivo da je bio upućen u glazbenu terminologiju, ali i da je na njegovo poimanje glazbe prvenstveno utjecala starogrčka teorija.

U kontekstu suvremenog znanstvenog izričaja, a s vremenskim odmakom od gotovo pola stoljeća – nezahvalno je i možda nepravedno raspravljati o normativnoj vrijednosti pojma duše u Petrićevim spisima. No, upravo kroz Panspsi­hiju Petrić pokazuje bezvremenu filozofijsku aktualnost, što će u izlaganju biti prezentirano ukazivanjem na određene konstrukte, potencijal no itekako interesantne i iskoristive u odnosu na suvremenu »znanost psihe« – psihologiju, te filozofski kritički pristup navedenoj. Fokus rasprave bit će na drugoj knjizi Panpsihije, te na »umocentričnosti« duše o kojoj Petrić vješto reflektira