Search

Proces formiranja hermeneutičke misli Luigija Pareysona, radi svog autonomnog razvoja i originalnih postavki, u posljednje vrijeme među suvremenim filozofima budi sve veći interes. Neki elementi hermeneutike dozrijevaju već na samom početku njegovog stvaralaštva no odlučujuća produbljivanja ove teorije nastupaju s estetikom, dok vrhunac zrelosti zadobivaju u ontologiji neiscrpnoga. Hermeneutika u estetici nalazi široki spektar primjene, jer umjetničko djelo gledano kao forma, zbog svoje neiscrpne naravi može imati neograničen broj interpretacija. U kasnijim promišljanjima, ovu neiscrpnost forme Preyson aplicira na istinu koja ne može biti ni mnogovrsna, ni relativna, nego je apsolutna, jedna i apovijesna unutar različitih interpretacija koje se o njoj daju. Istina nam se ne predstavlja kao ideal prema kojem se teži, prema kojem bi se trebali uspoređivati, nego nam se predstavlja kao početni izvor misli. Bit interpretacije je njena usmjerenost prema posljednjoj i najvišoj istini, istini bitka. U središtu ontologije neiscrpnog nalazi se izvorna solidarnost između osobe i istine koje se pojavljuju kao nerazdvojne, jer je istina neodjeljiva od puta po kojem se otvara i preko kojeg je se dostiže. Povijesna situacija nije zapreka spoznaji istine, nego joj je pomoć, te dok god postoji ontološka otvorenost osobe, osoba u cijelosti postaje nezamjenjivi organ objave istine. Tragičan moment Pareysonove hermeneutike nalazi se u odlučnom izboru, između ostati vjerni istini ili je izdati, slušati bitak ili ga zaboraviti, bilo da se to dogodi u misli ili u djelovanju. Zanijekati istinu ili se odreći istine, ne znači samo proizvoditi misli koje bi bile puki izraz koji ništa ne objavljuje, nego se odricanjem istine ne želi priznati sam bitak osobe, a time se osoba odriče svog najdubljeg poziva podsjećati na istinu i pokazivati na bitak.