Search

Dubrovački renesansni filozof i pjesnik Miho Monaldi (1540. – 1592.) u svojoj je estetičkoj raspravi Irena, iliti o ljepoti (Irene, overo della belleza, Venecija, 1599.) glazbenoj problematici posvetio čitavo poglavlje – Dialogo ottavo (fol. 135–153) – da bi predstavio svojevrsnu opću teoriju glazbene umjetnosti. U tom se poglavlju Monaldi detaljno bavio pojedinim aspektima glazbe, a to su: podjela glazbe na različite vrste, intervali, značenje u glazbi, funkcije glazbe, modusi, glazbala, odnos između glazbe i politike, odnos između glazbe i drugih »predmeta sluha« te kriteriji za postizanje »ispravne glazbe«. Radi se, dakle, o prilično velikom broju tema vezanih uz glazbenu problematiku, zbog čega se to Monaldijevo djelo smatra najznačajnijim doprinosom refleksiji o glazbi na hrvatskom području u renesansnome razdoblju. U svojoj klasifikaciji glazbe Monaldi je prednost dao vokalnoj glazbi (u odnosu na instrumentalnu), što je u potpunome skladu s općim renesansnim poimanjem glazbe., The work Irene, overo della bellezza (Venice, 1599), written by the Renaissance philosopher and poet Michele Monaldi (1540–1592) from Dubrovnik, is considered to be the first aesthetic treatise that originates from Croatia. In that dialogue, Monaldi devoted a whole chapter to music and presented his version of the general theory of it. Monaldi’s thoughts on beauty and music originate primarily from the philosophy of Plato and Aristotle. He was mainly theoretically oriented, thus his ideas on music are primarily based on Plato’s philosophical thoughts, and only partially on Aristotle’s. In the greater part of this chapter, Monaldi does not consider the changes that occurred in the field of music in the second half of the 16th century and on the turn of the 17th century. Thus, his ideas on music and art, in general, can be interpreted almost as a purely theoretical model, without any indications of its possible use in practice. Monaldi’s Platonic orientation is also evident in the form of his work, which is the dialogue form modelled after similar dialogues written by Plato. In some aspects of his discussion on music, though not numerous, Monaldi still relies on Aristotle, especially when it comes to functions of music. In his chapter devoted to music (Dialogo ottavo, fol. 135–153) Monaldi rather thoroughly discusses several aspects of music: the divisions of music into different branches, the intervals, the meaning in music, the functions of music, the modes and the instruments, the relationship between music and politics, the relationship between music and other "objects of hearing", as well as criteria necessary to achieve "proper music". Given the fact that Monaldi treated quite a large number of music issues, his work Irene, overo della bellezza is considered to be the most valuable contribution to the reflection on music from Croatia in the Renaissance period. This paper presents Monaldi’s understanding of music, based on the example of his classifications of it into different categories.

Zlatko Posavac, poznat po istraživanju povijesti hrvatske estetike, jedini je hrvatski filozof koji se ozbiljnije bavio estetikom stripa. Problemi koje je razmatrao su, na primjer, umjetnička legitimacija i kategorizacija stripa (je li strip Volkskunst, Trivialliteratur ili pop- art?), problem autorstva, odnos teksta i slike, te estetske promjene stripa kroz povijest prema periodizaciji koju sam predlaže. Pored davanja pregleda problema koje je Posavac promišljao unutar estetike stripa, u ovom izlaganju također ću pokušati usporediti njegov pristup s onim stranih autora (James Pratt, Thierry Groensteen), locirati granice estetike stripa unutar njegove “stripologije”, te ispitati koliko je utjecaja na njegovo proučavanje stripa imao hrvatski strip, posebice stvaralaštvo Andrije Maurovića.

Hrvatski filozof i pedagog Stjepan Matičević (1880. – 1940.) dosad je redovito određivan kao logičar, filozof odgoja i filozof kulture. Na prisutnost tih triju filozofskih disciplina u njegovu opusu najčešće su ukazivali hrvatski pedagozi, posebice Stjepan Pataki, Nedjeljko Kujundžić, Ivan Marjanović i Ante Vukasović. Međutim, dosadašnji istraživači Matičevićeva opusa propustili su istaknuti da je Matičević bio i povjesničar filozofije, istraživač hrvatske filozofske baštine, estetičar, filozof politike, filozof egzistencije te filozof filma. Pritom se u svojim spisima pozivao na brojne filozofe i njihova djela, ali je i ponudio vlastita filozofska pro­mišljanja. U izlaganju ću ponuditi primjere kojima ću dokazati da su u Matičevićevu opusu prisutne brojne filozofske discipline. Osim toga, dokazat ću da je Matičević u svojim spisima predložio i rješenja za hrvatsko filozofsko pojmovlje, a temeljio ih je na prevođenju grčkih, latinskih i njemačkih pojmova.