Search

Cilj rada Ekspresionistički teatar Josipa Kulundžića i pirandelizam prikazati je ekspresionistički dramski opus Josipa Kulundžića, predočiti njegov teorijski pogled na tadašnje dramsko stvaralaštvo i kazalište te objasniti njegov jedinstven odnos prema dramskom stvaralaštvu i teorijskim postavkama talijanskog književnika i dramatičara Luigija Pirandella. Josip Kulundžić se kao dramski pisac javlja u trenutcima kada je ekspresionistička poetika bila najizraženija i dominantna na književnoj i kazališnoj sceni u tadašnjoj Europi i u Hrvatskoj, a opčinjenost ekspresionizmom Kulundžića će kao dramskog pisca, u većoj ili manjoj mjeri, pratiti kroz njegov čitav dramski opus. U svojoj prvoj fazi ekspresionističkog dramskog stvaralaštva, Kulundžićevi dramski tekstovi reprezentirat će tipična, paradigmatska ekspresionistička obilježja i bit će pod snažnim utjecajem njemačkog dramskog ekspresionizma. U svojoj drugoj fazi ekspresionističkog dramskog stvaralaštva njegovi će dramski tekstovi sve više poprimati obilježja nacionalnog književno-kazališnog ekspresionizma čime će osigurati položaj jednog od najistaknutijih i najplodnijih ekspresionističkih dramskih pisaca hrvatskog ekspresionizma, dok će u posljednjoj dramskoj fazi, fazi zakašnjelog ekspresionizma, Kulundžićevi dramski tekstovi predstavljati svojevrstan spoj ekspresionističke poetike i ostalih dramskih poetika koje se u to vrijeme pojavljuju, poput psihološke, socijalne, egzistencijalne, ali i realističke dramske poetike. Tijekom rada na više mjesta, prilikom prikaza pojedinačnih dramskih tekstova te u zasebnim poglavljima na kraju rada, prikazat će se i objasniti jedinstven i osebujan, često proturječan, ali svakako originalan stav Josipa Kulunžića o dramskom stvaralaštvu i teorijskom svjetonazoru Luigija Pirandella i pirandelizmu. U svojim teorijskim i kritičkim ogledima Kulundžić je često napadao i osporavao dijelove poetičkog sklopa i teorijske misli Luigija Pirandella, dok je u svojim dramskim tekstovima na konkretnim primjerima ponegdje pokušavao osporiti načela pirandelizma, a ponegdje ih u potpunosti preuzimao. Poput veze s ekspresionizmom, Kulundžić je tijekom čitavog svog dramskog opusa imao posebnu vezu s pirandelizmom, koja se očitovala u njegovom jedinstvenom pirandelističkom antipirandelizmu. Josip Kulundžić, kako će u radu biti prikazano, bio je svesrdni kazališni čovjek, svojevrsni homo teatralis, dramski pisac, kazališni redatelj, dramaturg, teatrolog, akademski profesor, suradnik i urednik teatroloških časopisa, teoretičar i kritičar drame i teatra i jedna od ključnih figura hrvatskog dramskog ekspresionizma, ali i hrvatske književnosti i dramske umjetnosti prvih desetljeća dvadesetog stoljeća, čiji je umjetnički i stručni rad u području drame i kazališta iznimno važan i značajan za hrvatsku književnost, dramu i kazalište prve polovice dvadesetog stoljeća. The aim of the thesis Josip Kulundžić's Expressionist Theatre and Pirandellism is to present Josip Kulundžić's Expressionist plays and his theoretical view of contemporary drama and theatre as well as to explain his unique relationship to the artistic and theoretical views of the Italian writer and playwright Luigi Pirandello. Josip Kulundžić emerges as a playwright at a time when Expressionist poetics was most pronounced and dominant on the literary and theatrical scene in Europe and Croatia. His fascination with Expressionism will, to a greater or lesser extent, accompany Kulundžić as a playwright throughout his entire dramatic oeuvre. In the first phase of his Expressionist dramatic creation, Kulundžić's plays will represent typical, paradigmatic Expressionist features and will be strongly influenced by German dramatic Expressionism. In the second phase of his Expressionist dramatic creation, his plays will increasingly take on the characteristics of national literary and theatrical Expressionism, thus securing Kulundžić's position as one of the most prominent and prolific Expressionist playwrights of Croatian Expressionism, whereas in the last dramatic phase, the belated Expressionism, Kulundžić's plays will display a specific combination of Expressionist poetics and other dramatic poetics that appear at that time, such as psychological, social, existential, but also realistic dramatic poetics. Josip Kulunžić's unique and peculiar, often contradictory, but certainly original position on Luigi Pirandello's dramatic creativity and theoretical worldview and Pirandellism will be presented and explained in several parts of this thesis - in the presentation of individual plays and in separate chapters at the end of the thesis. In his theoretical and critical essays, Kulundžić often attacked and challenged parts of Luigi Pirandello's poetic structure and theoretical thought, whereas in his dramatic texts he sometimes tried to challenge the principles of Pirandellism on concrete examples, and then at other times embraced them completely. Similarly to his connection with Expressionism, Kulundžić also had a special connection with Pirandellism throughout his dramatic oeuvre, which was manifested in his unique Pirandellist Anti-pirandellism. Josip Kulundžić, as will be presented in the paper, was a wholehearted man of the theatre, a kind of homo teatralis, a playwright, a theatre director, a theatrologist, an academic professor, an associate and an editor of theater magazines, a theorist and a drama and theatre critic and one of the key figures of Croatian dramatic Expressionism, as well as of Croatian literature and dramatic art of the first decades of the twentieth century. His artistic and professional work in the field of drama and theatre is extremely important and significant for Croatian literature, drama and theatre of the first half of the twentieth century.

Biobibliografski članak o Ranku Marinkoviću.

Strukturirana kao triptih knjiga Iz Splita na Scenu gledat u svom središtu ima tri eseja o tri kanonska hrvatska pisca: Miroslavu Krleži, Marinu Držiću i Ivu Vojnoviću. Svakom od njih posvećeno je po jedno istraživanje u ovoj knjizi. Ono o Krleži bavi se slabije uočenim autorovim afirmativnim demistificiranjem hrvatske kulturnopolitičke povijesti pri čemu je naglašen čitav niz do danas neuočenih piščevih dodira kako s europskom književnošću starijih epoha, a tako i s onom koja je nastajala u njegovom vremenu. Krležini esejistički i književni tekstovi se čitaju iz pozicije književnog mita o Prometeju, te se pokazuje po čemu je ovaj najveći pisac u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća poeta vates. U eseju o Držiću po prvi se put iznose do danas nikad uočene veze ovoga dramatičara s Nikolom Nalješkovićem, pri čemu se upozorava na posve neočekivanu spoznaju da je autorova Novela od Stanca zapravo parodija Nelješkovićeve Komedije III. U eseju se Držić i Nalješković dovode u vezu i s Hvaraninom Petrom Hektorovićem čija poslanica talijanskom doktoru Vanetiju osvjetljava onodobne odnose književnika koji su do danas u literaturi o ovim piscima predstavljali najveću enigmu. U eseju se donosi novohistoristička analiza Držićevih urotničkih pisama, te se izvodi sasvim nova interpretacija Držićevih književnih i političkih tekstova, neuočenih političkih šifri u dramskom diskursu ovoga pisca, a što je sasvim novo osvjetljenje čitavoga književnog i neknjiževnog diskursa ovoga komediografa. Iz opusa Iva Vojnovića izdvojena je njegova testamentarna drama Prolog nenapisane drame u kojoj se analizira ne samo scensko pojavljivanje stvarne historijske osobe Ruskinje Jelisavete Tarakanove, ili uočava Vojnovićeva veza s jednim od admirala uključenim u njezino umorstvo nego se na kraju pokazuje na koji je to način Vojnović u tekstu svoje drame odgovorio Miroslavu Krleži na njegove, u tom vremenu, česte invektive protiv Dubrovčanina i njegovih Krleži posve stranih Vidovdanskih političkih pogleda. Vojnović nije odgovarao iz pozicije ideologije nego dramaturgije Krležinih drama iz ciklusa Legende. Inače knjiga Dramaturški eseji (Iz Splita na Scenu gledat) pored toga što ima kompoziciju triptiha u svakom od nosivih esejističkih dijelova pohranjuje u prvom dijelu niz kritičkih i polemičkih intervencija na aktualne prijepore iz književne i kazališne svakodnevice. Tako se u odjeljku o Krleži objavljuju dvije po svemu razorne i izravne analize ideološkog falsificiranja Krležinog teksta Pijana novembarska noć 1918. te se upozorava na ideološki falsificiranu interpretaciju Krležinih tekstova u predstavi Moj obračun s njima. Pitanjima nacionalnih prijepora i srpskih iredentskih presizanja za književnom baštinom Dubrovnika posvećen je polemički tekst koji otvara poglavlje o Marinu Držiću pri čemu treba naglasiti da je u tom tekstu istaknuta samo raguzološka dimenzija tog iredentizma premda ovi prijepori imaju odjeka i u drugim sastavnicama hrvatske književnosti. Najopsežniji popratni tekstovi u knjizi objavljuju se u trećem odjeljku kojim dominira esej o Vojnoviću. U taj dio uključene su kritike splitskog kazališnog života u sezoni 2010/2011. pri čemu se izvodi pretežno ideološka analiza te izdvojene repertoarne cjeline. U uvodnom tekstu donosi se svojevrsni sintetski pogled na otvorene teme da bi se onda iznijele brojne pojedinačne analize ne samo kazališnih nego i nekih izložbenih ili opernih događaja iz tog vremenskog segmenta u Splitu. U odjeljak je uključena i analiza jedne zagrebačke predstave zato što se radi o djelu splitskog kazališnog doajena Božidara Violića. Kazališno kritički kaleidoskop iz kojeg su opservirani kulturološki fenomeni i zabilježeni u divergentnim tekstovima ove knjige njezino je najveće ograničenje jednako koliko je splitocentričnost prednost ovih pogleda koji nisu htjeli biti ograničeni zidovima Dioklecijanove palače. Teatar je oduvijek bio lakmus papir društvenih ograničenja i kriza, pa je on takvim tumačen i u ovoj knjizi koja je na svoj način upravo usredištena na dramske tekstove i njihove scenske pojavnosti. Ova knjiga koja je napisana između dvije obljetnice najvećih hrvatskih pisaca, između 500. obljetnice mogućeg rođenja Marina Držića i 30. obljetnice smrti Miroslava Krleže ukazala je na nemoć današnje kulturnopolitičke stvarnosti da osmisli sistematski odnos prema tradicijskim tekstovima svoje kulture. Stoga se i dogodilo da se vode ničim utemeljeni disputi sa srpskim povjesničarima književnosti koji su djela hrvatskih pisaca nasilno inaugurirali u središnji nacionalni projekt Deset vekova srpske književnosti. S druge strane, nezainteresiranost hrvatskih književnih institucija da pokrenu projekte koji će revalorizirati i od dugogodišnjih cenzura osloboditi književnu tekstualnu ostavštinu Miroslava Krleže imala je za reperkusije da se književna djela ovoga pisca i dalje falsificiraju te upotrebljavaju u političkoideološke svrhe. Stoga ovi tekstovi predviđaju nedostatak kulturnopolitičkoga programa u našoj kulturi i upozoravaju na potrebu revalorizacije tradicijskih tekstova i osmišljavanje programa hrvatskih kulturnih, a to će reći književnih i kazališnih institucija.

Sveobuhvatni pogled na europsku renesansu, na dubrovačku povijest, i na osobu i djelo Marina Držića. Na projektu je sudjelovalo 140 suradnika iz Hrvatske i inozemstva.

Knjiga donosi tekstove šest nepoznatih drama hrvatskoga književnika Josipa Kosora, (rukopisi se čuvaju u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU) predgovore dramama te rječnik s tumačem imena i izraza. Namjera je urednika i priređivačice dati prilog zaokruživanju opusa jednoga od najplodnijih književnika hrvatskoga dramskoga ekspresionizma, kao i hrvatskoga dramskoga ekspresionizma u cjelini.

Knjiga Hrvatska književnost u BiH u prvoj polovici 20. st. (knjiga 10) sadrži tekstove trideset autora rođenih između 1882. i 1897. godine, koje povijest hrvatske književnosti najčešće zaobilazi ili potpuno prešućuje, a samo neke tek dodiruje. Oni pišu različite književne rodove i vrste, a neki od njih su privrženiji diskurzivnim (rubnim) žanrovima. Rijetki su izrazitijeg književnog dara, premda ima i onih koji su zaslužili vidnije mjesto na vrijednosnoj ljestvici povijesti hrvatske književnosti (Mirko Jurkić, Izidor Poljak, Ljubomir Maraković, Verka Š. Ilijić).

Car Dioklecijan nije samo jedno od trajnih mjesta splitske društvene memorije i identiteta, nego i česta tema hrvatske književnosti. Uz mnoštvo tekstova različita žanrovskog predznaka i umjetničke vrijednosti, o tomu svjedoči i iznimno bogata dramska književnost na hrvatskom jeziku, podrobnije opisana u ovomu pregledu. U njoj je splitski car zaogrnut u različito dramsko ruho: scensku igru, dramske slike, radio-igru, cabaret, povijesni spektakl, scensku viziju, tragediju, bajku, satiresku, a pridavane su mu – uz povijesno potvrđene – i različite karakteristike. Osim kao car graditelj i vladar znatnog vladarskog umijeća, najčešće je opisan kao progonitelj i simbol borbe protiv kršćana. Ta je odrednica jedno od referentnih mjesta dramskih tekstova Ogrizovića, Rožića, Kovačevića, Radice, Maroevića i dr. i na njoj je, najčešće, temeljeno dramsko/kazališno iskustvo, više kulturno-povijesnoga a manje estetskoga predznaka, limitirano – izuzev Ogrizovićeva i Šoljanova teksta - skromnom dramskom / kazališnom kulturom i spisateljskim mogućnostima pojedinih autora. Premda je i u carevoj ličnosti, ali i u ličnostima njegovih najbližih bilo motiva poticajnih za dramski razvoj, uglav-nom je sve ostalo izvan interesa autora ili je pak mjestimice tek sugerirano. U radu se donosi pregledan p/opis svih drama na hrvatskom jeziku o splitskomu caru.

Engleski dramatičar Anthony Munday, nekoliko godina stariji od Shakespearea, objavio je tekst drame Fedele and Fortunato. Two Italian Gentlemen 1585., samo nekoliko godina prije nego što je Shakespeare napisao svoje najranije drame. Tako je jasno da je Shakespeare mogao preuzeti neke od motiva Mundayeve drame u svojim tekstovima Two Gentlemen of Verona, Cymbeline i Much Ado About Nothing ali je bio posebno fasciniran Mundayevim likom koji se zove Crackstone. Na tom Mundayevom junaku, ustvari čvrstoj maski miles gloriosusa temeljio je Shakespeare svog Falstaffa koji se najprije pojavio u povijesnim kronikama Henry IV i Henry V, a onda i u komediji Merry wives of Windsor koja je prikazana pred kraljicom Elizabetom. Činjenica je da je Mundayev Crackston alias Falstaff potpuna imitacija jednog lika iz drame Il Fedele koju je u Zadru za karnevala 1575. napisao Luigi Pasqualigi i objavio je godinu dana kasnije u Veneciji. Tako se dogodilo da se lik Falstaffa prvi put na sceni pojavio u Zadru i to s imenom Frangipietra koje je kasnije preuzeto u Mundayevog Crackstonea da bi na kraju postalo Falstaff u Shakespearovim tekstovima. Autor zaključuje svoju raspravu zaključkom prema kojemu je talijanski skladatelj Giuseppe Verdi imao pravo kad je Falstaffa smatrao Mediterancem., The english dramatist Anthony Munday, some four years older than Shakespeare, published his text Fedele and Fortunato. Two Italian Gentlemen in 1585, a few years before Shakespeare wrote his earliest plays. Thus Shakespeare could have derived motifs from the Munday drama in a lot of his texts, specially in The Two Gentlemen from Verona, Cymbeline and in Much Ado About Nothing but he was particularly fascinated with the Munday character of Crackstone. Shakespeare based on this typical miles gloriosus his famous Falstaff who appeared first in Henry IV, Henry V and than in the comedy Merry Wives of Windsor staged for Queen Elisabeth. The fact is that Munday's Crackston, alias Falstaff, is a character that was completely imitated from the Italian play Il Fedele written by Luigi Pasqualigi for the carnival of Zadar in 1575 and published in Venice a year after. So the character of Falstaff for the first time appeared in Zadar with the name of Frangipietra, than was transferred in Munday's Crackston and finally became Shakespeare's Falstaff. The author concludes the paper maintaining that the Italian composer Giuseppe Verdi was right when he considered Falstaff to be a Mediterranean type.

Enciklopedijski članak o dramatiku i pjesniku Radovanu Ivšiću. Sadrži popis Ivšićevih djela i 18 jedinica literature.

Enciklopedijski članak o hrvatskoj književnici Mari Ivančan sastavljen na temelju objavljene i neobjavljene građe. Sadržava popis djela i 8 jedinica literature.

U ovom tekstu daje se kratak pregled tijeka hrvatske pisane književnosti nakon Drugog svjetskog rata s obzirom na tradicijsku književnost i baštinu te se sintetizira odnos hrvatske književnosti s kraja drugog tisućljeća i hrvatske srednjovjekovne književnosti, odnosno pismenosti. Govori se i o utjecajima usmene književnosti i tradicije na poslijeratne pisce te se promišlja položaj usmene književnosti na kraju drugog tisućljeća i anticipira njezin položaj kao i hrvatske književne perspektive.

Osvjetljava se kritičarsko djelovanje Josipa Bognera koje se obilato rasprostire na književno i kazališno područje. Vrednuju se njegove spoznaje o hrvatskoj proznoj i dramskoj produkciji u europskom kontekstu.

Figure straha ; Logika tijela i retorika ideologije ; Post coitum… Slovo nad zatvorenim grobom ; Igra i nalog ; De literatorum in felicitate ; Kako otkriti Ameriku? Festivalski futur ; Akademik ; Mali iz barke ; Arhimedov zakon ; Poučak o jaju ; Tzv. Münchenski govor.

Analiza Krležine drame Aretej, njezinog odnosa prema suvremenoj dramaturgiji i piščevom životu.