Search

Vicko je Zmajević (1670.-1745.) nesumnjivo jedna posebna, skladna i jaka osobnost koja je djelovala na raznim društvenim područjima koja su se u njegovu radu međusobno nadovezivala i nadopunjala. Sve što je radio, pisao i zalagao se bilo je u interesu hrvatskog čovjeka i Katoličke crkve. Razgovor Duhovni zbirka je propovijedi koju je Zmajević pisao između 1682. i 1685. godine kao dvanaestogodišnji dječak. Original se čuva u Nadžupskom arhivu u Perastu i to je jedino Zmajevićevo djelo pisano hrvatskim jezikom. Sve njegove propovijedi odišu baroknom poetičnosti, citatima, metaforama i antitezama, a grafijska slika potvrđuje nam priraslost Boke kotorske s hrvatskim duhovnim prostorom. Autorica Zmajevićeve propovijedi stavlja u okvir barokne propovjedne književnosti otkrivajući nam do sada slabo istraženu Zmajevićevu zbirku., Vicko Zmajević (1670-1745) is undoubtedly an exceptional, harmonious and strong personality who worked in various social backgrounds which followed and complemented each other in his works. All he did, wrote about and stood for benefited Croatian people and the Catholic church. Razgovor Duhovni (Spiritual conversation) is a collection of sermons written by Zmajević between 1682 and 1685, as a twelve-year-old boy. The original is kept in the Perast parish archives and it is Zmajević's only work written in the Croatian language. All his sermons possess a baroque poetic qualitis, quotations, metaphors and anthiteses, while the graphic picture confirms the unity of Boka Kotorska with the Croatian spiritual enviornment. The author places Zmajević's sermons in the frame of baroque sermon literature thus revealing the so-far inadequately researched Zmajević's collection.

Knjiga govori o još nepoznatoj zbirci propovijedi "Razgovor duhovni" Vicka Zmajevića (1670.-1745). Zmajević je propovijedi pisao od 1682. do 1685. na hrvatskom jeziku. Autorica daje transkripciju Zmajevićeve zbirke kao i faksimil. Ujedno ih znanstveno vrednuje svrstavajući Vicka Zmajevića u hrvatsku književnost.

Štovanje lika Blažene Djevice Marije jedna je od glavnih tema gradišćanskohrvatskih djela 18. stoljeća. To se osobito odnosi na baroknu franjevačku književnost druge polovice 18. stoljeća. Lik Blaženene Djevice Marije središnji je lik eshatoloških propovijedi E. M. Kragela u kojim se u duhu katoličke obnove upućuje na kršćanski svjetonazor baroknog svijeta.