1. Slava okrunjena mramorom: Samopromocija osoba i obitelji na spomenicima 17. i 18. stoljeća u Istri i Dalmaciji
- Author
-
Damir Tulić
- Subjects
History ,Visual Arts and Performing Arts ,venice ,media_common.quotation_subject ,istria ,Dalmacija ,Istra ,Venecija ,javni i nadgrobni spomenici ,mramorne portretne biste ,kamena skulptura ,barok ,baroque ,Art ,Ancient history ,Dalmatia ,Istria ,Venice ,public and funeral monuments ,marble bust ,stone sculpture ,Glory ,dalmatia ,Self promotion ,Baroque ,lcsh:NX440-632 ,lcsh:History of the arts ,media_common - Abstract
Senior representatives of the Venetian Republic inspired distinguished noblemen and rich citizens in Venice, as well as in Terraferma and Stato da Mar, to perpetuate their memory through lavish commemorative monuments that were erected in churches and convents. Their endeavour for self-promotion and their wish to monopolise glory could be detected in the choice of material for the busts that adorned almost every monument: marble. The most elaborate monument of this kind belongs to the Brutti family, erected in 1695 in Koper Cathedral. In 1688 the Town of Labin ordered a marble bust of local hero Antonio Bollani and placed it on the facade of the parish church. Fine examples of family glorification could be found in the capital of Venetian Dalmatia – Zadar. In the Church of Saint Chrysogonus, there is a monument to the provveditore Marino Zorzi, adorned with a marble portrait bust. Rather similar is the monument to condottiere Simeone Fanfogna in Zadar’s Benedictine Church of Saint Mary and the monument to the military engineer Francesco Rossini in Saint Simeon. All these monuments embellished with portrait busts have a common purpose: to ensure the everlasting memory of important individuals. This paper analyses comparative examples, models, artists, as well as the desires of clients or authorities that were able to invest money in self or family promotion, thus creating the identity of success., Postavljanje spomenika uglednim članovima zajednice, posebno državnim i vojnim dužnosnicima, učestalo je u Veneciji te na njezinim posjedima Stato da Terra i Stato da Mar. Po uzoru na javne dužnosnike, brojni su privatni naručitelji ulagali velika novčana sredstva kako bi ime i djela zaslužnih članova obitelji ostala zauvijek zapamćena. Jedan od načina bilo je podizanje komemorativnih spomenika, ne nužno i nadgrobnih, na javnim mjestima ili u crkvama. Članovi venecijanske obitelji Barbaro financirali su 1679. godine gradnju pročelja venecijanske crkve Santa Maria del Giglio ukrašeno s pet velikih kipova braće Barbaro u prirodnoj veličini. Kipove i poprsja javnih dužnosnika, napose vojnih zapovjednika, podizali su gradovi kao izraz zahvale za dobrobit koje je slavljena osoba učinila na korist komune. Takvi su spomenici postavljeni u Zadru, Šibeniku, Splitu, Korčuli i Kotoru, a veći dio njih nije se sačuvao zbog odluke venecijanske vlasti iz 1691. godine kojom se naređuje uklanjanje takvih spomenika i natpisa kako bi se suzbilo glorificiranje pojedinaca i njihovih zasluga naspram Serenissime. Kip generalnog providura Leonarda Foscola postavljen u dvorište palače Arneri u Korčuli doživio je preinake kako bi se istaknule zasluge lokalne obitelji povezane uz toga visokog mletačkog dužnosnika. Mramorne biste gradskih knezova postavljaju se na komunalne palače u Kopru, ali i na crkvena pročelja, što je na istočnoj jadranskoj obali bio rijedak slučaj. Danas još jedino bista senatora Antonija Bollanija iz 1688. godine, junaka Morejskog rata (1684.–1699.) stoji na pročelju župne crkve u Labinu. Nadgrobni komemorativni spomenici kakav je, primjerice, onaj Girolama Cecconija iz 1642. godine u franjevačkoj crkvi u Šibeniku, isticali su zasluge pojedinca uz njegov u kamenu ovjekovječeni lik nadvišen obiteljskim grbom. U drugoj polovici 17. stoljeća mijenja se oblik komemorativnih grobnica kada se za njih u Veneciji naručuju portretne biste izrađene al naturale u mramoru. Takvih je nevelik broj, a prva među njima je ona providura Marina Zorzija iz 1675. crkvi svetog Krševana, potom ona contea Simonea Fanfogne iz 1707. godine u crkvi svete Marije te konačno komemorativna bista vojnog inženjera Francesca Rossinija u crkvi svetog Šime, također u Zadru. No najsloženiji i najveličanstveniji komemorativni spomenik jednog roda je onaj obitelji Brutti iz 1695. godine u koparskoj katedrali. Na njemu su tri mramorne biste članova obitelji, a popraćene su kipovima Ljubavi i Snage. Taj je spomenik jedini primjer složenijega baroknog concetta na istočnoj jadranskoj obali koji uključuje biste pokojnika i kipove personifikacija. Može se zaključiti kako je kipove i biste živućih providura, gradskih kneževa te ratnih junaka postavljala zahvalna Komuna slaveći tako zasluge pojedinca učinjene na opću dobrobit. Drukčijeg karaktera su komemorativni, ne nužno i nadgrobni spomenici postavljeni u crkve. Njih je odreda podizala rodbina zbog vječne uspomene i zasluga svoga pokojnog člana, ali i u slavu obiteljskog imena. U slučaju obitelji Brutti u koparskoj katedrali može se govoriti o dinastičkoj glorifikaciji triju generacija iste obitelji po uzoru na venecijanske primjere. Naposljetku, teško je zamisliti da bi se itko sjećao, primjerice, providura Marina Zorzija koji je u četrdeset trećoj godini života te nakon samo tri mjeseca službe 1675. godine umro u Zadru. No njegova je rodbina ‘pobijedila’ vrijeme i zaborav postavivši mu spomenik s portretnom bistom izrađenom u skupocjenom mramoru, materijalu predviđenom za vječnost.
- Published
- 2019