Search

Nakon teorijskog uvoda u kojem se obrađuju ključni pojmovi argumentacije te kratkoga pregleda poučavanja retorike i argumentacije u hrvatskim srednjim školama, opisuju se osobine srednjoškolskih učenika te ključnih faktora učenja. Analiziraju se metodičke preporuke i smjernice za učenje argumentacije u srednjoškolskoj dobi te samo poučavanje argumentacije u hrvatskim srednjim školama. Podrobnija analiza posvećuje se nastavnim programima retorike u koprivničkoj Gimnaziji Fran Galović te u Privatnoj gimnaziji i strukovnoj školi Svijet, kao i dva nastavna programa za učenike početne i napredne razine učenja govorništva XVIII. gimnaziji. Na temelju analize nastavnih programa utvrđuju se ključni pozitivni elementi i uočavaju neki nedostaci te se donose preporuke kojima bi se moglo unaprijediti poučavanje argumentacije u srednjim školama. Following the theoretical introduction which tackles the key concepts of the argumentation theory with a brief overview of the rhetorical education of argumentation in Croatian high schools, the thesis describes the main characteristics of high school students and their key learning habits. Methodological recommendations and guidelines for argumentation learning in high schools, as well as the teaching of argumentation in Croatian high schools, are analyzed. A detailed analysis is devoted to the rhetoric curriculums of “Fran Galović” gymnasium in the city of Koprivnica and private gymnasium and vocational school “Svijet” in the city of Zagreb, as well as the two curriculums for beginner and advanced level students of rhetorics in Zagreb’s XVIII gymnasium. Based on the analysis, the thesis identifies key advantages and disadvantages, followed by recommendations that can improve the teaching of argumentation in high schools.

Od doba antičke Grčke i Rima, pa sve do danas - retorika se mijenjala i razvijala, ali njezina svrha ostala je gotovo uvijek ista – uvjeriti sugovornika. Iako govorništvo nije dio obveznog obrazovanja, govorničke vještine bitne su u svim područjima javnog djelovanja. I dok je nekada bila dio razonode, danas je argumentacija, koja je dio retorike, dio naše svakodnevice, iako mnogi toga nisu ni svjesni. Cilj ovoga rada bio je utvrditi je li moguće u analizi medijskog diskursa primijeniti dva argumentacijska modela – Toulminov model argumentacije i pragmadijalektički pristup argumentaciji. U prvom dijelu rada predstavljen je teorijski okvir u kojemu je navedeno nešto više o povijesti retorike, govorničkoj argumentaciji, pogreškama u argumentaciji i teoriji znakova. Detaljno je objašnjen Toulminov model argumentacije, ali i pragmadijalektički pristup argumentaciji. Drugi dio rada na konkretnim primjerima iz medijskog diskursa utvrđuje koliko je te modele moguće primijeniti i upotrijebiti u stvarnoj argumentaciji i raspravi, što je ujedno bio i cilj rada. Pomoću Toulminovog modela argumentacije analizirano je nekoliko primjera i utvrđeno je jesu li oni argumentacijski valjani te koji dio Toulminova modela u stvarnim iznošenjima argumenata najčešće nedostaje. Osim toga, prema načelima pragmadijalektike analizirana je i rasprava, a utvrđeno je koliko je uopće moguće u raspravama pridržavati se tih načela. Analize su pokazale kako oba modela ispunjuju svoju pedagošku svrhu, ali i da kod sudionika rasprave često manjka želja za dijalogom kao i komunikacijske kompetencije. Često se iznose tvrdnje koje nemaju uvjerljive argumente, a kada se ulazi u raspravu – upravo valjani argumenti su ključ "uspjeha". Since ancient times rhetoric has been changing and developing, but its purpose has remained nearly unchanged – to persuade the interlocutor. Although public speaking is not a part of compulsory education, oratory skills are important in all areas of public life. Argumentation, a subdiscipline of rhetoric, which used to be regarded as a pastime, is now a part of everyday life even though many are not aware of it. This paper aims to determine the possibility of using two argumentation models in media discourse analysis - Toulmin's model of argumentation and the pragma-dialectical approach to argumentation. The first chapter presents the theoretical framework which includes a historical overview of rhetoric, oratorical argumentation, errors in argumentation and sign theory. It explains the Toulmin’s model and the pragma-dialectical approach in detail. The second chapter uses real-life examples to investigate the use of these methods in argumentation and debates, which is the main topic of the thesis. Several examples were analysed using the Toulmin argumentation model. They were evaluated for argument validity and it was determined which part of the model was most often missing in real-life argumentation. Additionally, with the principles of pragma-dialectics in mind, the author investigated the extent to which these principles could be followed. The analysis showed that both models fulfil their educational purpose, but most participants in a debate lack the motivation for dialogue as well as communication competencies. They often make claims without the support of valid arguments, a crucial component of a successful debate.

Prikaz knjige "Homo politicus: politička retorika u teoriji i praksi" hrvatske retoričarke Gabrijele Kišiček. Knjiga je vrijedno i korisno djelo kako stručnjacima za javni govor i komunikaciju tako i zainteresiranoj široj publici. Iskreno se nadam da će i sami praktičari, oni koji su i predmet analiza u knjizi, dakle hrvatski političari, posegnuti za knjigom koja objedinjuje znanstvenu teoriju, stručnu analizu, ali što je najvažnije duboko humanističko gledanje na javni politički govor. Iz stranica knjige izbija istinsko uvjerenje da je politika plemenita profesija, da je zadatak političara brinuti se za javno dobro, a da je jedan od glavnih alata (ako ne i presudan) upravo govor. Od antičke Grčke do nezavisne Hrvatske javljaju se slične dileme o plemenitosti političkoga poziva, ali autorica dosljedno zagovara kritičko mišljenje i edukaciju publike (birača) kao jedini korektiv svim mogućim manjkavostima demokracije pokazujući kako je uspješan homo politicus isključivo homo rhetoricus.

Tema rada je argumentacija u političkom diskursu tijekom rasprave o Poslovniku Hrvatskoga Sabora. U obradi teme primijenjena je kvalitativna i kvantitativna analiza navedene rasprave. Obrada teme rezultirala je sljedećim zaključcima: općim slabljenjem retorike zastupnika protokom vremena rasprave, naročito u uporabi mnogih logičkih pogrešaka, te različitih govornih opstrukcija posebno zataškavanjem informacija i zlouporabom pravila slobode govora , dvosmislenim izjavama ili pak šutnjom, kao i nedovoljnom eksplicitnošću. The topic of the paper is argumentation in political discourse during the debate on the Rules of Procedure of the Croatian Parliament. Qualitative and quantitative analysis of the mentioned discussion was applied in the processing of the topic. The treatment of the topic resulted in the following conclusions: general weakening of MPs' rhetoric over time, especially in the use of many logical errors and various speech obstructions, especially concealment of information and abuse of the Freedom Rule, ambiguous statements or keeping silent, as well as insufficient explicitness.

Cilj ovog rada jest dati pregled osnovnih načela sofističkog podučavanja retorike u 5. stoljeću prije Krista i usporediti ih sa suvremenim postulatima retoričke poduke. Tijekom povijesti sofisti su vrlo često bili kritizirani i smatraju se odgovorima za negativne konotacije koje retorika ponekad i danas nosi. No, velik dio njihovih načela primjenjuje se i danas u suvremenom podučavanju retorike, argumentacije i javnoga govora.

Knjiga daje povijesni pregled političkoga govorništva te analizu aktualnih hrvatskih i svjetski političkih govornika. Analizira se važnost etosa govornika, izbora primjerenog stila, retoričkih taktika i umijeća raspravljanja.

U ovom radu promatra se politički diskurs dvojice predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, Tomislava Karamarka i Andreja Plenkovića. Analiziraju se njihova argumentacijska snaga i retoričke figure koje koriste u javnoj komunikaciji, potom odnos prema oporbi i medijima i njihov privatni život. Analizirane su njihove citirane izjave u člancima u Jutarnjem listu i Večernjem listu u 2016. godini. Cilj ovog istraživanja bio je ustvrditi način na koji komuniciraju s javnošću i prezentiraju se u javnosti. Riječ je o dvojici posve različitih političkih aktera, koje povezuje funkcija predsjednika Hrvatske demokratske zajednice. Pretpostavka je bila da će Tomislav Karamarko lošije argumentirati svoje stavove i biti slabiji govornik, dok će Andrej Plenković zbog dugogodišnjeg rada u diplomaciji bolje argumentirati svoje stavove i izgraditi bolji imidž u javnosti. Metodom analize diskursa utvrđeno je kako je Andrej Plenković mnogo uvjerljiviji u prenošenju poruka publici od Tomislava Karamarka, a njegov politički diskurs primjereniji je javnoj komunikaciji., In this master thesis it will be discussed about political discourse of two Presidents of Croatian Democratic Union, Tomislav Karamarko and Andrej Plenković through analysis of their argumentation, used rhetorical figures in communication, communication with the opposition and the media and through representation of their private life. Their quoted statements from the Jutarnji list and Večernji list in 2016 were analyzed. The aim of this research was to find out how they communicate with the public and how they present themselves in the public. This phenomenon was interesting to observe, because they are two entirely different political actors, which behave as function of the president of the same political party. The assumption was that Tomislav Karamarko would be worse in arguing his attitudes and a weaker orator, while Andrej Plenković would be better in rhetoric and building a better public image. The method of analyzing discourse found that Andrej Plenković was much more convincing in transmitting messages to the public than Tomislav Karamarko and that his political discourse is more appropriate for public communication.

U ovom radu promatra se politički diskurs dvojice predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, Tomislava Karamarka i Andreja Plenkovića. Analiziraju se njihova argumentacijska snaga i retoričke figure koje koriste u javnoj komunikaciji, potom odnos prema oporbi i medijima i njihov privatni život. Analizirane su njihove citirane izjave u člancima u Jutarnjem listu i Večernjem listu u 2016. godini. Cilj ovog istraživanja bio je ustvrditi način na koji komuniciraju s javnošću i prezentiraju se u javnosti. Riječ je o dvojici posve različitih političkih aktera, koje povezuje funkcija predsjednika Hrvatske demokratske zajednice. Pretpostavka je bila da će Tomislav Karamarko lošije argumentirati svoje stavove i biti slabiji govornik, dok će Andrej Plenković zbog dugogodišnjeg rada u diplomaciji bolje argumentirati svoje stavove i izgraditi bolji imidž u javnosti. Metodom analize diskursa utvrđeno je kako je Andrej Plenković mnogo uvjerljiviji u prenošenju poruka publici od Tomislava Karamarka, a njegov politički diskurs primjereniji je javnoj komunikaciji. In this master thesis it will be discussed about political discourse of two Presidents of Croatian Democratic Union, Tomislav Karamarko and Andrej Plenković through analysis of their argumentation, used rhetorical figures in communication, communication with the opposition and the media and through representation of their private life. Their quoted statements from the Jutarnji list and Večernji list in 2016 were analyzed. The aim of this research was to find out how they communicate with the public and how they present themselves in the public. This phenomenon was interesting to observe, because they are two entirely different political actors, which behave as function of the president of the same political party. The assumption was that Tomislav Karamarko would be worse in arguing his attitudes and a weaker orator, while Andrej Plenković would be better in rhetoric and building a better public image. The method of analyzing discourse found that Andrej Plenković was much more convincing in transmitting messages to the public than Tomislav Karamarko and that his political discourse is more appropriate for public communication.

U radu se analiziraju govori američkih predsjednika F. D. Roosevelta, J. F. Kennedyja i B. Obame održani u vrijeme različitih povijesnih situacija u kojima je posredno ili neposredno ugrožena sigurnost Sjedinjenih Američkih Država. Cilj analize je utvrditi retoričke karakteristike govora održanih u kriznim vremenima, ali i retoričke karakteristike samih govornika utvrđujući pri tome eventualne sličnosti i razlike. Retorička analiza obuhvaća analizu argumentacije, strukture govora te stila, ali i utvrđivanje nekih specifičnih retoričkih taktika. Rezultati istraživanja pokazali su kako američki predsjednici unatoč različitim razdobljima, različitoj publici kojoj se obraćaju te različitim govorničkim situacijama dijele određene retoričke karakteristike te argumentacijske strategije. Međutim, unatoč svim sličnostima, zadržavaju svoj specifičan retorički stil te su s pravom smatrani ponajboljim suvremenim američkim govornicima.

U radu se analiziraju govori američkih predsjednika F. D. Roosevelta, J. F. Kennedyja i B. Obame održani u vrijeme različitih povijesnih situacija u kojima je posredno ili neposredno ugrožena sigurnost Sjedinjenih Američkih Država. Cilj analize je utvrditi retoričke karakteristike govora održanih u kriznim vremenima, ali i retoričke karakteristike samih govornika utvrđujući pri tome eventualne sličnosti i razlike. Retorička analiza obuhvaća analizu argumentacije, strukture govora te stila, ali i utvrđivanje nekih specifičnih retoričkih taktika. Rezultati istraživanja pokazali su kako američki predsjednici unatoč različitim razdobljima, različitoj publici kojoj se obraćaju te različitim govorničkim situacijama dijele određene retoričke karakteristike te argumentacijske strategije. Međutim, unatoč svim sličnostima, zadržavaju svoj specifičan retorički stil te su s pravom smatrani ponajboljim suvremenim američkim govornicima.

U radu se analizira korištenje humora u govorima i izjavama četiri hrvatska političara. Prema Philips-Andersonovoj podjeli funkcija humora utvrđuje se koja se vrsta humora i s kojom funkcijom najčešće koristi. Istraživanje pokazuje da se koristi često dispozicijska strategija kako bi se obranilo od kritika i kako bi se kritiziralo političke protivnike.

Rad daje pregled relevantnih radova koji se krajem 20. i početkom 21. stoljeća bave pitanjem vizualne argumentacije, odnosno vizualne retorike. Teoretičari argumentacije i retoričari ne slažu se u otpunosti oko mogućnosti postojanja vizualne argumentacije te važnosti vizualnoga u procesu uvjeravanja. Sve je veći broj autora koji smatraju kako se slikama(fotografijama, crtežima, karikaturama, plakatima...) može argumentirati određena tvrdnja i kako se rekonstrukcijom vizualnoga ta argumentacija može evaluirati. S druge strane, postoje i autori koji upravo zbog potrebe verbalne rekonstrukcije vizualnoga ističu kako vizualna argumentacija ne postoji. Moguće je, smatraju, vizualnim elementima priznati doprinos persuazivnoj snazi diskursa, ali nikako ih se ne može smatrati argumentima. Rasprava o tome još uvijek traje i nema konačnih zaključaka. Međutim, ono s čime se svi slažu jest da je vrlo važno posvetiti više pozornosti vizualnim elementima u retorici, odnosno njihovoj važnosti u uvjeravanju i argumentaciji.

U radu Argumentacija u govorima društvenih pokreta prema teorijskim načelima retorike i argumentacije 20. stoljeća te sociologije društvenih pokreta, analiziraju se govori društvenih pokreta moderne: Martina Luther King, Clare Zetkin, Lecha Walese te govori novih društvenih pokreta potmoderne: L. Z Grandersona, Phila Radforda te Noama Chomskog. Temeljem kvalitativne analize ustanovljeno je kako između ova dva pokreta postoje izvjesne razlike u korištenju argumenata i stilskih figura pri argumentaciji tvrdnji kao i sferi društvenih promjena dok im je zajednička usmjerenost prema akciji i težnji za promjenama u društvu koje će diskriminiranim pojedincima i skupinama omogućiti dostojanstven i slobodan život prema načelima Deklaracije o ljudskim pravima.

Knjiga Retorika i društvo predstavlja analizu javnoga govora u Hrvatskoj, ali također daje savjete za bolju pripremu i izvedbu govora. Knjiga obrađuje retoriku u nekoliko područja: politički diskurs, poslovni svijet, mediji te daje upute za pripremu govora u različitim prigodama te primjereno korištenje jezika, glasa i izgovora, humora, gesti i mimike itd.

U radu se analizira retorika najviših hrvatskih i ukrajinskih političara, utvrđuju se njihove međusobne razlike i sličnosti. Analiziraju se preferirane argumentacijske strategije, najčešće pogreške u argumentaciji i najčešće figure.

U radu se razrađuje ideja vizualne argumentacije. Različite teorije toj ideji pristupaju na različite načine, bilo podržavajući je ili joj se protiveci. U radu se iznose stajališta obiju strana te se na nekoliko primjera ilustrira postojanje vizualne argumentacije.

Rad istražuje kako ispitanici percipiraju oglase prezentirane u medijima. Ispituje se informativnost, odnosno emotivnost promidžbene poruke te se nastoji utvrditi korelacija s zvučnim, odnosno vizualnim sadržajima.

Argumentacija kot logično veljavno sklepanje v družbenem političnem življenju, bi morala biti nesporen in osrednji instrument slehernega županskega kandidata, s poglavitnim ciljem: prepričati občane in občanke s svojimi stališči. Na ta način naj bi mu občanke in občani tudi zaupali vodenje mesta. V diplomski nalogi v teoretičnem okviru najprej obravnavamo retoriko in argumentacijo. Nato predstavimo uporabo retorike v političnem prostoru, se seznanimo s stanjem argumentacije v političnem in javnem prostoru na splošno. Sledi empirični del, ki vsebuje analizo retoričnih in argumentativnih elementov govorov in besedil Tomaža Kanclerja ter Franca Kanglerja, v času volilne kampanje v različnih medijih na vodilno temo Evropska prestolnica kulture. Na osnovi analize argumentov po Toulminovem modelu, smo glede na kriterije veljavne argumentacije ocenili, da gre za izjemno nekvalitetno argumentacijo, ki vsebuje ceneno retoriko, populizem in demagogijo. Ob tej ugotovitvi je sila zaskrbljujoče tudi dejstvo, da kandidat kljub navedenemu, s tovrstnim načinom lahko doseže zmago na županskih lokalnih volitvah, kot je razvidno iz našega pričujočega dela. Argumentation as a logically valid form of inference in social and political life should be the undisputed and central instrument of every mayoral candidate, his principal aim being to convince residents with views and opinions. Consequently, residents should entrust a candidate with the position of mayor based on his argumentation. In the first part of this thesis we outline the theoretical framework and take a closer look at rhetoric and argumentation. After that, we focus on the use of rhetoric in the political field and present the general state of argumentation in the political and public fields. In the empirical part of the thesis we then analyse the rhetorical and argumentative elements of the speeches and texts by the mayoral candidates Tomaž Kancler and Franc Kangler which were published across different media during the last mayoral election campaign in Maribor, with a special view on the issue of the European Capital of Culture. On the basis of an argumentative analysis according to the Toulmin Model and the criteria of valid argumentation, we have come to the conclusion that the argumentation was of extremely poor quality and included cheap rhetoric, populism and demagoguery. What causes special concern with regard to this conclusion is the fact that despite all of the above, a candidate can achieve victory at local mayoral elections, as this thesis will demonstrate.

Rad daje prikaz Treće konferencije Rhetoric in Society održane krajem siječnja 2011. godine u Antwerpenu u Belgiji. Glavne teme skupa bile su: retorika u novinarstvu i novim medijima, retorika političkog, organizacijskog ili pravnog diskursa, retorika u obrazovanju, retorika u vizulnoj komunikciji te teorijski, povijesni i (inter)kulturalni pogledi na retoriku.

The aim of this research which deals with rhetoric in political discourse was to depict specific argumentation techniques in the speeches given by famous communist leaders. The analysis of those speeches and their argumentation revealed typical elements of ideology in general. The fact that communist ideology and its impact on the modern society was explored in many sciences ; literature art, history, but was rarely analyzed from rhetorical perspective, motivated this research. This research includes the analysis of 4 Tito’s speeches, 3 Stalin’s and 2 Mao Tse-Tung’s speeches. Since they were all leaders of different and distant countries and belonged to different cultures, we were interested to see if the argumentation in their speeches was different or the shared communist ideology was strong enough to outgrow cultural differences of former Yugoslavia, SSSR and China. We were also interested to find out how often do speakers use fallacies in argumentation and which fallacy is the most frequent. The research was based on the theory of argumentation by Aristotle (1991.), Toulmin (1958.), Perelman (1982.), Weston (1992.), Fahnestock (1990.), Walton (2005.) and Tindale’s (2007) classification of fallacies. The results of the analyses show that there are some differences in argumentation among the speakers ; especially between Tito and Stalin on one side and Mao Tse-Tung on the other. Although they all frequently used similar fallacies, the most frequent in all speeches are: argumetum ad populum, generalizing from incomplete information, false cause, overlooking alternatives, red herring. We also found similarities in the vocabulary usage among the speakers, with frequent, use of words like socialism, communism, revolution, contra revolution, enemy, imperialism, capitalism, working class, propaganda.... It can be concluded that these communist leaders show great level of similarity indicated by the weak argumentation and frequent use of numerous fallacies in their speeches. However, some aspects of argumentation revealed differences resulting from different cultural heritage.

U radu je prikazana 7. međunarodna konferencija o argumentaciji. Opisana je programska struktura i tehnička organizacija same konferencije. S obzirom da su prvi put na konferenciji sudjelovali i hrvatski autori, ukratko su opisani i njihovi radovi.

U proučavanju teorije argumentacije i argumentacijskim analizama, poznavanje pogrešaka vrlo je važno. Brojni autori, od klasičnih do suvremenih, pogreškama u argumentaciji pridavali su veliku pozornost. U ovome radu daje se pregled najvažnijih radove koji se bave pogreškama u argumentaciji te se iznose katkada i vrlo različite klasifikacije pogrešaka. Neke od argumentacijskih pogrešaka vrlo su česte pa privlače dodatnu pozornost, ali izazivaju i dvojbe u tumačenju. Često se isticalo kako su granice između različitih vrsta pogrešaka, arbitrarne i ne sasvim jasne. Ovim radom nastoji se ukazati na kompleksnost argumentacijskih pogrešaka, različite pristupe pogreškama od formalno logičnih i filozofskih preko retoričkih do pragmadijalektičkih.

U proučavanju teorije argumentacije i argumentacijskim analizama, poznavanje pogrešaka vrlo je važno. Brojni autori, od klasičnih do suvremenih, pogreškama u argumentaciji pridavali su veliku pozornost. U ovome radu daje se pregled najvažnijih radova koji se bave pogreškama u argumentaciji, te se iznose katkada i vrlo različite klasifikacije pogrešaka. Neke od argumentacijskih pogrešaka vrlo su česte pa privlače dodatnu pozornost, ali izazivaju i dvojbe u tumačenju. Često se isticalo kako su granice između različitih vrsta pogrešaka arbitrarne i ne sasvim jasne. Ovim radom nastoji se ukazati na kompleksnost argumentacijskih pogrešaka, različite pristupe pogreškama, od formalno logičnih i filozofskih, preko retoričkih, do pragmadijalektičkih.

Na konkretnom primjeru govora Janeza Drnovšeka, predsjednika Republike Slovenije pokazano je s primjenom različitih metoda, a posebno na temelju polifonične teorije argumentacije u jeziku Oswalda Ducrota, da argumentativno-retorički postupci u diskursu nisu nešto jeziku izvanjsko, nego su bitan dio samog jezika kao sistema. U praksi je također nemoguće razlučivati čisto retoričke figure od argumentativnih elemenata u diskursu. U tekstu se raspravlja o nekim mitološkim elementima nacionalne ideologije, što služi kao temelj za širu kritiku vladajuće ideologije općenito., The speech of former president of the Republic of Slovenia dr. Janez Drnovsek is used as an concrete example for showing, by applying various methods and especially Oswald Ducrot’s polyphonic theory of argumentation in language-system, that of that argumentational and rhetorical figures in discourse are not external to the language-system but are on the contrary an essential part of the language-system itself. In practice it is also impossible to distinguish purely rhetorical figures from argumentative elements in the discourse. The text exposes some mythological elements of the national ideology which then serve as a starting point for the critique of dominant ideology in general.

Straipsnyje glaustai pristatomi Žygimanto Liauksmino (1597-1670) gyvenimo ir kūrybos svarbiausi bruožai. Svarbiausiame jo darbe „Iškalbos praktika, arba retorikos meno taisyklės“, skirtame oratoriaus kalbos analizei, juntama stipri atgimimo epochos dvasia. Jis kritikuoja įsigalėjusį barokinį kalbos stilių, kelia gimtosios kalbos vartojimo svarbą, reikalauja plėtoti mokslą ir meną pagal gamtos dėsnius. Mokslininko nuomone, visur turi vyrauti logika, blaivus protas ir nuoseklumas. Ž. Liauksmino darbe jaučiama tam tikra scholastinės argumentacijos kritika. Jis daug prisidėjo prie iškalbos, mokslinių ginčų teorijos, mokslinio mąstymo ir kalbos kultūros ugdymo.