Search

U ovom radu se analizira utjecaj vanjske politike Ruske Federacije na zemlje Zapadnog Balkana. Rusija je tijekom 20. i 21. stoljeća bila značajna gospodarska i vojna sila. Ipak, ratom u Ukrajini tu svoju snagu je izgubila, te je mnoge značajne svjetske sile okrenula protiv sebe. Vladimir Putin je na početku 21. stoljeća došao na vlast u Rusiji, te nakon raspada SSSR-a vratiti zemlju na željenu poziciju, uz bok SAD-u i ostalim svjetskim silama. Osim toga nastojao je biti protuteža dominaciji SAD-a i širenja NATO-a. U određenom razdoblju je čak postojala mogućnost pristupanja Rusije EU, ali do toga nije došlo. Zemlje Zapadnog Balkana su politički zaboravljene od strane EU i zapadnih sila. Predugo se odugovlači sa reformama i procesa širenja EU na navedeno područje. Njihovom integracijom u EU bi se vjerojatno minimalizirao utjecaj Rusije na te zemlje, te tako riješili brojni međunarodni problemi. Koliko će Rusija svoju energetsku moć moći i dalje koristiti za širenje svog utjecaja i vanjske politike vrijeme će pokazati, ali je primjetno kako ta moć može učiniti velike probleme ukoliko se njima ne prida posebna pažnja., This paper analyzes the influence of the foreign policy of the Russian Federation on the countries of the Western Balkans. During the 20th and 21st centuries, Russia was a significant economic and military power. However, with the war in Ukraine, it lost its strength, and turned many important world powers against it. Vladimir Putin came to power in Russia at the beginning of the 21st century, and after the collapse of the USSR, returned the country to the desired position, alongside the USA and other world powers. In addition, he tried to be a counterweight to the dominance of the USA and the expansion of NATO. In a certain period, there was even a possibility of Russia joining the EU, but that did not happen. The countries of the Western Balkans have been politically forgotten by the EU and the Western powers. Reforms and the process of expanding the EU to the mentioned area are being delayed for too long. Their integration into the EU would probably minimize Russia's influence on these countries, thus solving numerous international problems. Time will tell how far Russia will be able to continue to use its energy power to expand its influence and foreign policy, but it is noticeable that this power can cause big problems if special attention is not paid to them.

Ovaj diplomski rad analizira sovjetsku vanjsku politiku od 1917. do 1941. godine s obzirom na ideološke i strukturalne utjecaje. Prvi dio rada postavlja teorijski temelj analize. Sastoji se od poglavlja u kojem se iznosi neorealistička teorija međunarodnih odnosa čija je glavna ideja da struktura međunarodnog sustava utječe na ponašanje država te od poglavlja u kojem se iznosi vanjskopolitička dimenzija predrevolucionarne doktrine marksizma-lenjinizma. Drugi dio rada započinje analizom sovjetske vanjske politike u prvim godinama nakon Oktobarske revolucije koju obilježava usvajanje realpolitičkih metoda te promjene u položaju i sadržaju ideologije što rezultira formuliranjem dualne vanjske politike. Daljnja analiza identificira aspekte ideološkog i strukturalnog utjecaja unutar dualne vanjske politike tijekom međuratnog perioda. This master's thesis analyses the structural and ideological influence of the Soviet foreign policy between 1917 and 1941. The first section of the paper lays the theoretical groundwork for the analysis. It consists of two chapters; the first chapter outlines the neorealist international relations theory which is based upon the idea that the structure of the international system affects the conduct of states; the second chapter presents the foreign policy aspects of the pre-revolutionary doctrine of Marxism-Leninism. The second section of the thesis starts with an analysis of the Soviet foreign policy in the years following the October Revolution. That period was characterized by the adoption of realpolitik methods, as well as by changes in the position and content of ideology, which therefore resulted in the creation of a dual foreign policy. The analysis goes on to further identify aspects of the structural and ideological influence present in the dual foreign policy during the interwar period.

Diplomski rad „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ pokušati će se odmaknuti od dosadašnjih istraživanja unutar područja europskih studija te međunarodnih odnosa i to prema modalitetu veze između vanjske politike Europske unije, točnije pomacima prema tvrdoj moći i uzročno tome pomaku na ljestvici međunarodno utjecajnih aktera. Kao što je i ranije navedeno, dosadašnja istraživanja slična ovome uglavnom su se orijentirala na analizu prakse, ali i odrednica politika EU-e „na papiru“ pri čemu je Unija često kritizirana kao spora, neodlučna, nepraktična i razjedinjena posebice kada je u pitanju donošenje odluka u području vanjske politike. Ovaj rad elaborira nešto drukčiji stav, koji se temelji na pretpostavci da je Unija ovoga puta odgovorila neočekivanom brzinom (počevši od nametanja najoštrijih sankcija Rusiji, te slanjem izravne vojne pomoći Ukrajini). Iako su zemlje članice, kao što je u radu ranije spomenuto, uoči invazije još uvijek bile podijeljene oko pitanja odnosa s Rusijom, od početka invazije europska je reakcija došla u brzini i razmjeru koji se do sada nije vidio. Države članice EU-e odbacile su nekoliko dugogodišnjih politika i poduzele korake koji bi u normalnim okolnostima naišli na snažno protivljenje s raznih strana (Fama, Musiol, 2022). Dakle, opravdanost ovog rada može se uvidjeti u tome kako priroda ovog novog obrasca europskih politika do sada nije posebice akedemski istražena i slijedom toga postoji potreba za novim istraživanjima koja imaju za cilj objasniti kakve je to geopolitičke pomake polučilo preslagivanje globalnog poretka moći koje je potaknula recentna sigurnosna kriza te na nju neviđeni europski odgovor. Upravo je na ovo pitanje, to jest pitanje je li u Europskoj uniji došlo do „repozicioniranja“ ZVSP-e obzirom na previranje u međunarodnom poretku, ovaj diplomski rad pokušao dati adekvatan odgovor. „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ napisana je jer se proučavanje uloge Europske unije u novome globalnome sustavu smatra od velikog značaja, prvenstveno zbog činjenice da je Republika Hrvatska dio europske multilateralne zajednice te kao takva sudjeluje u njezinom djelovanju i osjeća posljedice njezinih odluka. Osim toga, intrigantna priroda međunarodnih odnosa vidljiva je i u samoj znanstvenoj pokrivenosti ove teme. Istraživanje „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ može se kategorizirati kao eksplanatorni rad. Za potrebe ovog rada korišten je dizajn „malog N“, točnije studija jednog slučaja. Dakle, riječ je o kvalitativnom istraživanju koje se zasniva se na promatranju obilježja jednog fenomena, pojave ili primjera (N=1). Temeljna jedinica, ujedno i ključni slučaj ovog rada je Zajednička vanjska i sigurnosna politika EU-e. Prikupljeni su podaci iz primarnih (dokumenti EU-e) i sekundarnih izvora (znanstveni članci i internetski izvori) koji su obrađeni prema tematskoj / kvalitativnoj analiza sadržaja. Glavna teza ovog rada jest da je zbog novih okolnosti – potresa svjetskog poretka ponukanog ruskom invazijom Ukrajine, Europska unija napravila dugo očekivani zaokret u smislu snažnije vanjske i sigurnosne politike. Ova sigurnosna kriza potaknula je EU da donese odluke bez presedana o sigurnosti, obrani i proširenju EU, te je počela šire oblikovati vanjsko djelovanje EU-e. Međutim, važno je naglasiti i kako će svejedno povećanje fokusa na tvrdu moć te uzročno tome – povećanje geopolitičke uloge, Europska unija u novom svjetskom poretku sudjelovati primarno kao element preslagivanja. O tome koliko je ova tema relevantna nije potrebno dodatno pojašnjavati, stoga je znanstveni doprinos ovog rada viđen u tome da se do sada nije puno pisalo o jačanju europske tvrde moći te se potonje nije pretežito povezivalo s povećanjem uloge EU-e na međunarodnoj sceni obzirom na nedavne geopolitičke promijene. Jedan od razloga je dakako sama recentnost događaja, koja je ujedno i ograničenje ovog istraživanja koje je zahtijevalo značajne napore u pronalaženju odgovarajuće i „svježe“ literature te vjerodostojnih informacija. Kroz ovaj rad, pokušala se dati i autentična kritika na europske politike u području sigurnosti i obrane koje su do sada bile najslabije točke Europske unije kao i autorov uvid u trenutno stanje na međunarodnoj geopolitičkoj sceni. Koristeći ovo polazište, kao još jedan doprinos istraživanja, kreirane su svojevrsne smjernice koje su uključene u zaključku za daljnji kontinuiran i adekvatan razvoj europske vanjske politike te uz to tijesno vezanih politika u području sigurnosti i obrane. The diploma thesis „Common foreign and security policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ will try to move away from previous research in the field of European studies and International relations, and this according to the modality of the connection between the foreign policy of the European Union, more precisely, moves towards stronger power and the causal shift in the ranking of internationally influential actors. As stated earlier, previous researches similar to this have mainly focused on the analysis of practice, but also the determinants of EU policies „on paper“, whereby the Union is often criticized as slow, indecisive, impractical and disunited, especially when it comes to the adoption decision in the field of foreign policy. This paper elaborates a somewhat different position, which is based on the assumption that this time the Union responded with an unexpected speed (starting with the imposition of the harshest sanctions on Russia, and by sending direct military aid to Ukraine). Although the member states, as mentioned earlier in the paper, were still divided on the issue of relations with Russia on the eve of the invasion, since the beginning of the invasion, the European reaction came in a speed and scale that had not been seen before. EU member states rejected several long-standing policies and took steps that would normally have met with strong opposition from various quarters. Therefore, the justification of this work can be seen in the fact that the nature of this new pattern of European policies has not been particularly academically researched so far, and as a result there is a need for new research aimed at explaining what kind of geopolitical shifts resulted from the rearrangement of the global order of power that was triggered by the recent security crisis and the unprecedented European response to it. This graduate thesis tried to give an adequate answer to this question, that is, the question of whether there has been a „repositioning“ of the CSDP in the European Union due to the turmoil in the international order. „Common Foreign and Security Policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ was written because the study of the role of the European Union in the new global system is considered to be of great importance, primarily due to the fact that the Republic of Croatia is part of the European multilateral community and as such participates in its activities and feels the consequences of its decisions. In addition, the intriguing nature of international relations is visible in the very scientific coverage of this topic. The research „Common Foreign and Security Policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ can be categorized as an explanatory work. For the purposes of this work, a „small N“ design was used, more precisely a case study. Therefore, it is a question of qualitative research that is based on the observation of the characteristics of a phenomenon, phenomenon or example (N=1). The fundamental unit, at the same time the key case of this paper, is the Common Foreign and Security Policy of the EU. Data were collected from primary (EU documents) and secondary sources (scientific articles and internet sources) which were processed according to thematic / qualitative content analysis. The main thesis of this paper is that due to new circumstances – the upheaval of the world order caused by the Russian invasion of Ukraine, the European Union made a long-awaited turn in terms of a stronger Foreign and security policy. This security crisis prompted the EU to take unprecedented decisions on security, defense and EU enlargement, and began to shape the EU's external action more broadly. However, it is important to emphasize that regardless of the increase in focus on hard power and the consequent increase in geopolitical role, the European Union will participate primarily as an element of adjustment in the new world order. It is not necessary to further clarify how relevant this topic is, therefore the scientific contribution of this paper is seen in the fact that so far not much has been written about the strengthening of European hard power, and the latter was not predominantly associated with increasing the role of the EU on the international scene, considering recent geopolitical changes. One of the reasons is of course the very recentness of the event, which is also a limitation of this research that required significant efforts in finding appropriate and „fresh“ literature and credible information. Through this work, an attempt was made to provide an authentic critique of European policies in the field of security and defense, which have so far been the weakest point of the European Union, as well as the author's insight into the current situation on the international geopolitical scene. Using this starting point, as another contribution of the research, a kind of guidelines were created that are included in the conclusion for further continuous and adequate development of European foreign policy and closely related policies in the field of security and defense.

Diplomski rad „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ pokušati će se odmaknuti od dosadašnjih istraživanja unutar područja europskih studija te međunarodnih odnosa i to prema modalitetu veze između vanjske politike Europske unije, točnije pomacima prema tvrdoj moći i uzročno tome pomaku na ljestvici međunarodno utjecajnih aktera. Kao što je i ranije navedeno, dosadašnja istraživanja slična ovome uglavnom su se orijentirala na analizu prakse, ali i odrednica politika EU-e „na papiru“ pri čemu je Unija često kritizirana kao spora, neodlučna, nepraktična i razjedinjena posebice kada je u pitanju donošenje odluka u području vanjske politike. Ovaj rad elaborira nešto drukčiji stav, koji se temelji na pretpostavci da je Unija ovoga puta odgovorila neočekivanom brzinom (počevši od nametanja najoštrijih sankcija Rusiji, te slanjem izravne vojne pomoći Ukrajini). Iako su zemlje članice, kao što je u radu ranije spomenuto, uoči invazije još uvijek bile podijeljene oko pitanja odnosa s Rusijom, od početka invazije europska je reakcija došla u brzini i razmjeru koji se do sada nije vidio. Države članice EU-e odbacile su nekoliko dugogodišnjih politika i poduzele korake koji bi u normalnim okolnostima naišli na snažno protivljenje s raznih strana (Fama, Musiol, 2022). Dakle, opravdanost ovog rada može se uvidjeti u tome kako priroda ovog novog obrasca europskih politika do sada nije posebice akedemski istražena i slijedom toga postoji potreba za novim istraživanjima koja imaju za cilj objasniti kakve je to geopolitičke pomake polučilo preslagivanje globalnog poretka moći koje je potaknula recentna sigurnosna kriza te na nju neviđeni europski odgovor. Upravo je na ovo pitanje, to jest pitanje je li u Europskoj uniji došlo do „repozicioniranja“ ZVSP-e obzirom na previranje u međunarodnom poretku, ovaj diplomski rad pokušao dati adekvatan odgovor. „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ napisana je jer se proučavanje uloge Europske unije u novome globalnome sustavu smatra od velikog značaja, prvenstveno zbog činjenice da je Republika Hrvatska dio europske multilateralne zajednice te kao takva sudjeluje u njezinom djelovanju i osjeća posljedice njezinih odluka. Osim toga, intrigantna priroda međunarodnih odnosa vidljiva je i u samoj znanstvenoj pokrivenosti ove teme. Istraživanje „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ može se kategorizirati kao eksplanatorni rad. Za potrebe ovog rada korišten je dizajn „malog N“, točnije studija jednog slučaja. Dakle, riječ je o kvalitativnom istraživanju koje se zasniva se na promatranju obilježja jednog fenomena, pojave ili primjera (N=1). Temeljna jedinica, ujedno i ključni slučaj ovog rada je Zajednička vanjska i sigurnosna politika EU-e. Prikupljeni su podaci iz primarnih (dokumenti EU-e) i sekundarnih izvora (znanstveni članci i internetski izvori) koji su obrađeni prema tematskoj / kvalitativnoj analiza sadržaja. Glavna teza ovog rada jest da je zbog novih okolnosti – potresa svjetskog poretka ponukanog ruskom invazijom Ukrajine, Europska unija napravila dugo očekivani zaokret u smislu snažnije vanjske i sigurnosne politike. Ova sigurnosna kriza potaknula je EU da donese odluke bez presedana o sigurnosti, obrani i proširenju EU, te je počela šire oblikovati vanjsko djelovanje EU-e. Međutim, važno je naglasiti i kako će svejedno povećanje fokusa na tvrdu moć te uzročno tome – povećanje geopolitičke uloge, Europska unija u novom svjetskom poretku sudjelovati primarno kao element preslagivanja. O tome koliko je ova tema relevantna nije potrebno dodatno pojašnjavati, stoga je znanstveni doprinos ovog rada viđen u tome da se do sada nije puno pisalo o jačanju europske tvrde moći te se potonje nije pretežito povezivalo s povećanjem uloge EU-e na međunarodnoj sceni obzirom na nedavne geopolitičke promijene. Jedan od razloga je dakako sama recentnost događaja, koja je ujedno i ograničenje ovog istraživanja koje je zahtijevalo značajne napore u pronalaženju odgovarajuće i „svježe“ literature te vjerodostojnih informacija. Kroz ovaj rad, pokušala se dati i autentična kritika na europske politike u području sigurnosti i obrane koje su do sada bile najslabije točke Europske unije kao i autorov uvid u trenutno stanje na međunarodnoj geopolitičkoj sceni. Koristeći ovo polazište, kao još jedan doprinos istraživanja, kreirane su svojevrsne smjernice koje su uključene u zaključku za daljnji kontinuiran i adekvatan razvoj europske vanjske politike te uz to tijesno vezanih politika u području sigurnosti i obrane., The diploma thesis „Common foreign and security policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ will try to move away from previous research in the field of European studies and International relations, and this according to the modality of the connection between the foreign policy of the European Union, more precisely, moves towards stronger power and the causal shift in the ranking of internationally influential actors. As stated earlier, previous researches similar to this have mainly focused on the analysis of practice, but also the determinants of EU policies „on paper“, whereby the Union is often criticized as slow, indecisive, impractical and disunited, especially when it comes to the adoption decision in the field of foreign policy. This paper elaborates a somewhat different position, which is based on the assumption that this time the Union responded with an unexpected speed (starting with the imposition of the harshest sanctions on Russia, and by sending direct military aid to Ukraine). Although the member states, as mentioned earlier in the paper, were still divided on the issue of relations with Russia on the eve of the invasion, since the beginning of the invasion, the European reaction came in a speed and scale that had not been seen before. EU member states rejected several long-standing policies and took steps that would normally have met with strong opposition from various quarters. Therefore, the justification of this work can be seen in the fact that the nature of this new pattern of European policies has not been particularly academically researched so far, and as a result there is a need for new research aimed at explaining what kind of geopolitical shifts resulted from the rearrangement of the global order of power that was triggered by the recent security crisis and the unprecedented European response to it. This graduate thesis tried to give an adequate answer to this question, that is, the question of whether there has been a „repositioning“ of the CSDP in the European Union due to the turmoil in the international order. „Common Foreign and Security Policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ was written because the study of the role of the European Union in the new global system is considered to be of great importance, primarily due to the fact that the Republic of Croatia is part of the European multilateral community and as such participates in its activities and feels the consequences of its decisions. In addition, the intriguing nature of international relations is visible in the very scientific coverage of this topic. The research „Common Foreign and Security Policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ can be categorized as an explanatory work. For the purposes of this work, a „small N“ design was used, more precisely a case study. Therefore, it is a question of qualitative research that is based on the observation of the characteristics of a phenomenon, phenomenon or example (N=1). The fundamental unit, at the same time the key case of this paper, is the Common Foreign and Security Policy of the EU. Data were collected from primary (EU documents) and secondary sources (scientific articles and internet sources) which were processed according to thematic / qualitative content analysis. The main thesis of this paper is that due to new circumstances – the upheaval of the world order caused by the Russian invasion of Ukraine, the European Union made a long-awaited turn in terms of a stronger Foreign and security policy. This security crisis prompted the EU to take unprecedented decisions on security, defense and EU enlargement, and began to shape the EU's external action more broadly. However, it is important to emphasize that regardless of the increase in focus on hard power and the consequent increase in geopolitical role, the European Union will participate primarily as an element of adjustment in the new world order. It is not necessary to further clarify how relevant this topic is, therefore the scientific contribution of this paper is seen in the fact that so far not much has been written about the strengthening of European hard power, and the latter was not predominantly associated with increasing the role of the EU on the international scene, considering recent geopolitical changes. One of the reasons is of course the very recentness of the event, which is also a limitation of this research that required significant efforts in finding appropriate and „fresh“ literature and credible information. Through this work, an attempt was made to provide an authentic critique of European policies in the field of security and defense, which have so far been the weakest point of the European Union, as well as the author's insight into the current situation on the international geopolitical scene. Using this starting point, as another contribution of the research, a kind of guidelines were created that are included in the conclusion for further continuous and adequate development of European foreign policy and closely related policies in the field of security and defense.

Vanjska politika važan je element svakog političkog sustava. Sama vanjska politika može biti oblikovana od strane domaćih i vanjskih aktera te kao takva i ona može, posljedično, oblikovati odnose između država u međunarodnom sustavu. Kako bi i unutarnja, ali i vanjska politika neke države bile uspješne važno je uspostavljanje balansa i kontrole među akterima koji sudjeluju u kreaciji, oblikovanju i provođenju iste. Glavna jedinica analize ovog rada su Sjedinjene Američke Države za koje se smatra da su predvodnice suvremenog svijeta. Ovaj se rad stoga bavi analizom mehanizma kontrola i ravnoteže u oblikovanju američke vanjske politike posredstvom zakonodavnih akata donesenih od strane Kongresa te presuda Vrhovnog suda SAD-a. Foreign policy is a quintessential element of every political system. Foreign policy can be shaped by the domestic and foreign actors, and, as such, it can, consequently, shape the relations between states in the international system. In order to have a functional and successful domestic and foreign policy, a state must establish a functional system of Checks and Balances between the actors that take part in the creation, shaping, and execution of the aforementioned policies. This paper's pain unit of analysis is the United States of America as they are viewed as a leader in today's modern world. Therefore, this paper describes and analyzes the mechanism of Checks and Balances in the shaping of the American foreign of the USA through the legislative acts passed by Congress and the decisions made by the Supreme Court of the USA.

Vanjska politika važan je element svakog političkog sustava. Sama vanjska politika može biti oblikovana od strane domaćih i vanjskih aktera te kao takva i ona može, posljedično, oblikovati odnose između država u međunarodnom sustavu. Kako bi i unutarnja, ali i vanjska politika neke države bile uspješne važno je uspostavljanje balansa i kontrole među akterima koji sudjeluju u kreaciji, oblikovanju i provođenju iste. Glavna jedinica analize ovog rada su Sjedinjene Američke Države za koje se smatra da su predvodnice suvremenog svijeta. Ovaj se rad stoga bavi analizom mehanizma kontrola i ravnoteže u oblikovanju američke vanjske politike posredstvom zakonodavnih akata donesenih od strane Kongresa te presuda Vrhovnog suda SAD-a., Foreign policy is a quintessential element of every political system. Foreign policy can be shaped by the domestic and foreign actors, and, as such, it can, consequently, shape the relations between states in the international system. In order to have a functional and successful domestic and foreign policy, a state must establish a functional system of Checks and Balances between the actors that take part in the creation, shaping, and execution of the aforementioned policies. This paper's pain unit of analysis is the United States of America as they are viewed as a leader in today's modern world. Therefore, this paper describes and analyzes the mechanism of Checks and Balances in the shaping of the American foreign of the USA through the legislative acts passed by Congress and the decisions made by the Supreme Court of the USA.

Pokret nesvrstanih činio je okosnicu vanjske politike Jugoslavije tijekom Hladnoga rata. Kao jedna od osnivačica Pokreta, Jugoslavija je nastojala zadržati, koliko je to bilo moguće, ravnotežu unutar Pokreta u kojemu su bile zemlje različitih političkih opredjeljenja i sustava, od kojih su neke blisko surađivale sa suprotstavljenim blo- kovima predvođenim SAD-om i SSSR-om. Nakon etiopske revolucije 1974, kojom je svrgnut car Haile Sellasie, vlast je preuzelo vojno namjesničko vijeće Derg u kojemu će 1977. glavnu ulogu preuzeti marksističko ideološka opredijeljena struja predvođena Mengistuom Haile Meriamom. U ovome radu želimo istražiti kakvi su bili politički i ekonomski odnosi Etiopije i Jugoslavije, uključujući i gospodarske odnose SR Hrvatske s Etiopijom, od 1975. do 1990, kada će postupnim raspadom Jugoslavije i socijalističkih sustava polako kopniti i jugoslavenska uloga u pokretu nesvrstanih. Također, u radu će se prikazati i zajednički jugoslavensko-etiopski pro- jekt Nekemte koji se izvodio tijekom 1980-ih, čiji je cilj bio pokazati kako povećati poljoprivrednu proizvodnju u Etiopiji.

Rad analizira vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država u mandatu 45. predsjednika Donalda Trumpa, točnije u periodu od 2017. – 2021.g. Glavno istraživačko pitanje propituje u kojoj mjeri su kontroverzne odluke i nepredvidivi potezi predsjednika utjecale na položaj SAD-a u međunarodnim odnosima. Temeljna pretpostavka je da su upravo nepredvidivost, ishitrenost i često neprofesionalnost američkog predsjednika šokirale međunarodnu arenu te oslabile položaj SAD-a. S obzirom na kompleksnost teme u ovome radu neće se analizirati sve vanjskopolitičke odluke jer to iziskuje puno veći prostor već će se analizirati samo odluke koje su najviše utjecale na promjenu položaja SAD-a. The paper analyzes the foreign policy of the United States during the mandate of the 45th president Donald Trump, more precisely from 2017 till 2021. The main question is whether and if so how much influence did the controversial decisions and unpredictable moves done by the president have on the position of the United States in international relations. The main hypothesis is that the unpredictable, rash and unprofessional decisions and actions of the American president have shocked the global international arena and therefore have weakened the US position in it. Due to the complexity of the subject, the paper does not analyze all foreign policies of president Trump but instead it focuses on actions that had the greatest impact on the US position in the international order.

Rad analizira vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država u mandatu 45. predsjednika Donalda Trumpa, točnije u periodu od 2017. – 2021.g. Glavno istraživačko pitanje propituje u kojoj mjeri su kontroverzne odluke i nepredvidivi potezi predsjednika utjecale na položaj SAD-a u međunarodnim odnosima. Temeljna pretpostavka je da su upravo nepredvidivost, ishitrenost i često neprofesionalnost američkog predsjednika šokirale međunarodnu arenu te oslabile položaj SAD-a. S obzirom na kompleksnost teme u ovome radu neće se analizirati sve vanjskopolitičke odluke jer to iziskuje puno veći prostor već će se analizirati samo odluke koje su najviše utjecale na promjenu položaja SAD-a., The paper analyzes the foreign policy of the United States during the mandate of the 45th president Donald Trump, more precisely from 2017 till 2021. The main question is whether and if so how much influence did the controversial decisions and unpredictable moves done by the president have on the position of the United States in international relations. The main hypothesis is that the unpredictable, rash and unprofessional decisions and actions of the American president have shocked the global international arena and therefore have weakened the US position in it. Due to the complexity of the subject, the paper does not analyze all foreign policies of president Trump but instead it focuses on actions that had the greatest impact on the US position in the international order.

Mirne pobune protiv sirijskog predsjednika koje su započele 2011. s vremenom su prerasle u oružani sukob, a zatim i u građanski rat koji do dana današnjeg ne jenjava. Vrlo brzo je privukao i brojne regionalne, ali i međunarodne aktere. Iako se na početku činilo kako će sirijski predsjednik vrlo brzo morati napustiti svoju funkciju, to se nije dogodilo. Zahvaljujući ruskoj vojnoj intervenciji 2015. vratio je kontrolu nad većinom sirijskog teritorija te na taj način osigurao svoju daljnju vlast. Cilj ovoga rada jest prikazati rusku intervenciju u Sirijskom građanskom ratu kao dio nove ruske vanjske politike, odnosno novoga ruskog intervencionizma. Politika koja je započeta intervencijom u Gruziji, a zatim nastavljena u Ukrajini činom aneksije Krima, svoj nastavak dobiva upravo na teritoriju Sirije. Kako ćemo vidjeti kroz rad upravo se ova politika pokazala ključnom za vraćanje Rusiji statusa globalne sile., Peaceful uprisings against the Syrian president that began in 2011., over the time escalated into an armed conflict, and then into a civil war that has not abated to this day. It quickly attracted numerous regional and international actors. Although at first it seemed that the Syrian president would have to leave his funcion very soon, this did not happen. Thanks to Russian military intervention in 2015, he regained majority control over Syrian territory and thus secured his further rule. The aim of this paper was to present Russian intervention in the Syrian civil war as a part of a new Russian foreign policy, the policy of interventionism. The policy, which began with the intervention in Georgia, and then continued in Ukraine and the act of annexation of Crimea, gets its continuation on the territory of Syria. As we will see further, it is precisely this policy that has proved crucial for restoring Russia's global power status.

Mirne pobune protiv sirijskog predsjednika koje su započele 2011. s vremenom su prerasle u oružani sukob, a zatim i u građanski rat koji do dana današnjeg ne jenjava. Vrlo brzo je privukao i brojne regionalne, ali i međunarodne aktere. Iako se na početku činilo kako će sirijski predsjednik vrlo brzo morati napustiti svoju funkciju, to se nije dogodilo. Zahvaljujući ruskoj vojnoj intervenciji 2015. vratio je kontrolu nad većinom sirijskog teritorija te na taj način osigurao svoju daljnju vlast. Cilj ovoga rada jest prikazati rusku intervenciju u Sirijskom građanskom ratu kao dio nove ruske vanjske politike, odnosno novoga ruskog intervencionizma. Politika koja je započeta intervencijom u Gruziji, a zatim nastavljena u Ukrajini činom aneksije Krima, svoj nastavak dobiva upravo na teritoriju Sirije. Kako ćemo vidjeti kroz rad upravo se ova politika pokazala ključnom za vraćanje Rusiji statusa globalne sile. Peaceful uprisings against the Syrian president that began in 2011., over the time escalated into an armed conflict, and then into a civil war that has not abated to this day. It quickly attracted numerous regional and international actors. Although at first it seemed that the Syrian president would have to leave his funcion very soon, this did not happen. Thanks to Russian military intervention in 2015, he regained majority control over Syrian territory and thus secured his further rule. The aim of this paper was to present Russian intervention in the Syrian civil war as a part of a new Russian foreign policy, the policy of interventionism. The policy, which began with the intervention in Georgia, and then continued in Ukraine and the act of annexation of Crimea, gets its continuation on the territory of Syria. As we will see further, it is precisely this policy that has proved crucial for restoring Russia's global power status.

U radu smo nastojali odgovoriti na pitanje postoji li optimalno rješenje za tajvansko pitanje te dati osvrt na nekoliko mogućih opcija. Prva opcija je de jure proglašenje neovisnosti Tajvana od NR Kine i promjena imena političkog entiteta iz Republika Kina (ROC) u Tajvan. Druga opcija je ujedinjenje Tajvana s državom maticom pod zajedničkom suverenom vlasti, uz mogućnost očuvanja autonomne uprave. Treća opcija bi bila održavati status quo dok okolnosti ne postanu povoljnije. Rad koristi realizam kao teorijsku paradigmu sa svrhom naglašavanja kompetitivne prirode suvremenih američko - kineskih odnosa. Sjedinjene Američke Države nastoje putem politike strateške dvostranosti očuvati status quo najmoćnije sile u azijsko pacifičkoj regiji, dok Narodna Republika Kina nastoji širiti vlastiti utjecaj u želji da se nametne kao vodeća sila u regiji. Time Kina igra ulogu države izazivačice postojećeg međunarodnog poretka. Pokušali smo višedimenzionalno prikazati vanjskopolitičku poziciju spomenutih država prema problemu napetih odnosa u Tajvanskom tjesnacu. Istraživanje je pokazalo da je tajvansko pitanje u trenutnim međunarodnim okolnostima nerješivo na zadovoljstvo svih uključenih aktera. Status quo se pokazao kao trenutno optimalna pozicija. Da bi došlo do spontanog rješavanja tajvanskog pitanja mora doći do velike turbulencije koja bi uzdrmala ili potpuno srušila postojeći poredak. Svako drugo rješenje izazvalo bi nezadovoljstvo barem jednog od aktera. Stavovi javnosti na Tajvanu i SAD-u još uvijek ukazuju na široku prihvaćenost statusa quo, dok se u Kini zbog same prirode vladajućeg režima ne uzima u obzir stav javnosti. Rad uključuje elemente ekonomske, društvene i političke analize kojima je svrha da budu alati u širem razumijevanju specifičnih vanjskih politika koje vode SAD, Narodna Republika Kina i Tajvan (Republika Kina). Abstract In this paper we have strived to answer the question is there an optimal solution for the Taiwan issue and to offer a broad review of some intrusive options. The first option is a de jure declaration of independence from the People’s Republic of China and changing the official name of the political entity from the Republic of China (ROC) to Taiwan. The second option is the unification with the mother country under unique sovereignty with the possibility of maintaining autonomous governance. The third option would be maintaining the status quo in Taiwan Strait until circumstances become more favorable to find the solution. This paper uses realism as a theoretical paradigm with the purpose to emphasize the competitive nature of contemporary US-China relations. The policy of strategic ambiguity is used as a tool for preserving the status quo of the world`s superpower in the Taiwan strait. On the other hand, China strives to expand its influence with the goal of becoming the leading state in Pacific region. As the process of implementation of the assertive development-oriented policy has shown, China plays the role of a country that challenges the current international order. We have attempted to describe multidimensionality the positions behind policies that are used in relation to Taiwan issue. The research has shown that due to current international circumstances there is no optimal solution to the Taiwan issue which will be able to satisfy all affected actors. A major disruption of the international order is needed to achieve new circumstances that will induce actors to accept some sort of solution other than the status quo that has imposed itself as the best option. The public opinion on Taiwan and The US dominantly supports moderate policy agenda regarding Taiwan. In China, public opinion on the matter will stay purely researched due to the nature of the ruling regime. The paper includes some elements of economic, social, and political analysis with a simple purpose in mind, to improve understanding of foreign policies which are led by the US, People’s Republic of China, and Taiwan (Republic of China).

U radu smo nastojali odgovoriti na pitanje postoji li optimalno rješenje za tajvansko pitanje te dati osvrt na nekoliko mogućih opcija. Prva opcija je de jure proglašenje neovisnosti Tajvana od NR Kine i promjena imena političkog entiteta iz Republika Kina (ROC) u Tajvan. Druga opcija je ujedinjenje Tajvana s državom maticom pod zajedničkom suverenom vlasti, uz mogućnost očuvanja autonomne uprave. Treća opcija bi bila održavati status quo dok okolnosti ne postanu povoljnije. Rad koristi realizam kao teorijsku paradigmu sa svrhom naglašavanja kompetitivne prirode suvremenih američko - kineskih odnosa. Sjedinjene Američke Države nastoje putem politike strateške dvostranosti očuvati status quo najmoćnije sile u azijsko pacifičkoj regiji, dok Narodna Republika Kina nastoji širiti vlastiti utjecaj u želji da se nametne kao vodeća sila u regiji. Time Kina igra ulogu države izazivačice postojećeg međunarodnog poretka. Pokušali smo višedimenzionalno prikazati vanjskopolitičku poziciju spomenutih država prema problemu napetih odnosa u Tajvanskom tjesnacu. Istraživanje je pokazalo da je tajvansko pitanje u trenutnim međunarodnim okolnostima nerješivo na zadovoljstvo svih uključenih aktera. Status quo se pokazao kao trenutno optimalna pozicija. Da bi došlo do spontanog rješavanja tajvanskog pitanja mora doći do velike turbulencije koja bi uzdrmala ili potpuno srušila postojeći poredak. Svako drugo rješenje izazvalo bi nezadovoljstvo barem jednog od aktera. Stavovi javnosti na Tajvanu i SAD-u još uvijek ukazuju na široku prihvaćenost statusa quo, dok se u Kini zbog same prirode vladajućeg režima ne uzima u obzir stav javnosti. Rad uključuje elemente ekonomske, društvene i političke analize kojima je svrha da budu alati u širem razumijevanju specifičnih vanjskih politika koje vode SAD, Narodna Republika Kina i Tajvan (Republika Kina)., In this paper we have strived to answer the question is there an optimal solution for the Taiwan issue and to offer a broad review of some intrusive options. The first option is a de jure declaration of independence from the People’s Republic of China and changing the official name of the political entity from the Republic of China (ROC) to Taiwan. The second option is the unification with the mother country under unique sovereignty with the possibility of maintaining autonomous governance. The third option would be maintaining the status quo in Taiwan Strait until circumstances become more favorable to find the solution. This paper uses realism as a theoretical paradigm with the purpose to emphasize the competitive nature of contemporary US-China relations. The policy of strategic ambiguity is used as a tool for preserving the status quo of the world`s superpower in the Taiwan strait. On the other hand, China strives to expand its influence with the goal of becoming the leading state in Pacific region. As the process of implementation of the assertive development-oriented policy has shown, China plays the role of a country that challenges the current international order. We have attempted to describe multidimensionality the positions behind policies that are used in relation to Taiwan issue. The research has shown that due to current international circumstances there is no optimal solution to the Taiwan issue which will be able to satisfy all affected actors. A major disruption of the international order is needed to achieve new circumstances that will induce actors to accept some sort of solution other than the status quo that has imposed itself as the best option. The public opinion on Taiwan and The US dominantly supports moderate policy agenda regarding Taiwan. In China, public opinion on the matter will stay purely researched due to the nature of the ruling regime. The paper includes some elements of economic, social, and political analysis with a simple purpose in mind, to improve understanding of foreign policies which are led by the US, People’s Republic of China, and Taiwan (Republic of China).

Viktor Orban i nacional-konzervativna stranka Fidesz zaokrenuli su politiku u Mađarskoj kada su ponovno došli na vlast 2010. godine. Pokrenuli su reforme političkoga sustava koje su izazvale brojne burne reakcije diljem Mađarske i svijeta, što je utjecalo i na vanjsku politiku Mađarske. Migracijska kriza 2015. godine dodatno je ojačala Viktora Orbana i Fidesz te utjecala na mađarsku vanjsku politiku. Viktor Orban and the national-conservative party Fidesz turned the tide of politics in Hungary when they came to power again in 2010. They started reforms of the political system which caused numerous turbulent reactions across Hungary and the world, which also influenced the foreign policy of Hungary. The 2015 migration crisis additionally strengthened Viktor Orban and Fidesz and influenced Hungarian foreign policy.

Značaj gospodarske diplomacije u međunarodnim odnosima nedvojben je. Suradnja i komunikacija međunarodnih aktera nezaobilazno uključuje i gospodarsku diplomaciju, a ista posebno dolazi do izražaja s razvojem globalizacijskih procesa kada praktički postaje nezaobilazan faktor suvremenih gospodarskih odnosa. Iako pojam sam po sebi ne predstavlja kompleksnost razumijevanja, ipak postoji čitav niz tumačenja u dijelu značenja, uloge, instrumenata i determinanti gospodarske diplomacije. Najčešća je kolizija s pojmom komercijalne diplomacije, koja predstavlja uži pojam i podvrstu gospodarske diplomacije iako se ta dva termina često poistovjećuju. U 21. stoljeću gospodarska diplomacija predstavlja nazivnik svih diplomatskih aktivnosti ne isključujući nijedan tip institucija koje djeluju na međunarodnom planu. Stoga, kao i bilo koja druga poslovna aktivnost, gospodarska diplomacija ima za cilj maksimalni neto efekt djelovanja, što podrazumijeva maksimalnu razinu benefita uz najmanju razinu uloženih sredstava. Maksimizacija ciljeva obuhvaća ostvarivanje što većih razina izvoza, privlačenja direktnih stranih investicija te poticanje propulzivnosti i zaštite domaće ekonomije. Svakako različitost dimenzija gospodarske diplomacije, pritom misleći na bilateralnu, regionalnu i multilateralnu, doprinosi kompleksnosti definiranog problema područja. Navedeno uključuje i sve vrste institucija, od država kao esencijalnih dionika pa sve do multinacionalnih kompanija i nevladinih organizacija. Međutim, gospodarska diplomacija kao znanstveno područje ima čitav niz determinanti koje treba akceptirati kroz sve uključene institucije u proces provođenja politike gospodarske diplomacije. Kako bi se stvorile pretpostavke za navedeno potrebno je teorijski utvrditi i razlučiti znanstvenu definiranost gospodarske diplomacije, što ovaj rad ima za cilj.

Švedska je u, hobsbawmovski rečeno, „dugom“ 19. stoljeću prešla veliku transformaciju od prijašnje ratoborne države iz vremena Gustava II. Adolfa i Karla XII., do miroljubive zemlje kojoj je jedini cilj bio očuvati mir i prosperitet za svoje stanovnike. Iako je još za vrijeme trajanja Krimskoga rata, sredinom 19. stoljeća, Švedska već iskazala svoju neutralnost prema svim sukobima, tek je u Prvome svjetskom ratu njezina neutralnost došla do izražaja. Na svoj je neutralni način pomagala Njemačkome Carstvu, najviše u trgovinskom pogledu. U razdoblju između dvaju velikih svjetskih ratova Švedska se okrenula svojim susjedima i trgovala s njima. Pribojavala se rastućega nacionalsocijalizma u Njemačkoj i snažnoga komunizma u Sovjetskome Savezu. Početkom Drugoga svjetskog rata Švedska je, ne želeći sudjelovati u nadolazećem sukobu, ponovno proglasila svoju neutralnost. Međutim, Švedska nije bila toliko neutralna jer je u nekoliko navrata prekršila svoju neutralnu politiku. Osim humanitarne intervencije u Zimskom ratu, pomogla je Njemačkoj prevesti svoje vojnike i ratnu mašineriju do Finske. Ovu „pomoć“ Njemačkoj možemo pripisati agresivnoj vanjskoj politici Njemačke te prijetnji ratom ako Švedska ne pomogne Njemač- koj. Na kraju je ipak trgovinskim sankcijama pomogla poraziti Njemačku i samim time osloboditi cijelu Europu nacističkoga jarma.

Od samih početaka ljudske civilizacije vanjska politika je jedna od nezaobilaznih i najvažnijih državnih politika i bez nje je nemoguće zamisliti funkcioniranje države. Budući da je riječ o složenoj i raznolikoj aktivnosti države, postavlja se pitanje kako na najbolji znanstveni način analizirati takvu politiku. U radu je stoga na pregledan način predstavljen neoklasični realizam, u radovima unutar hrvatske akademske zajednice relativno malo zastupljen teorijski okvir, koji bi, prema našem mišljenju, mogao biti češće korišten zbog svoje pluralnosti i relativno širokih mogućnosti primjene s obzirom na to da omogućava testiranje širokog spektra varijabli. Neoklasični realizam objedinjuje elemente klasičnog realizma i neorealizma na način da neorealističku analizu nadopunjuje elementima klasičnog realizma i interesom za unutarnju politiku i ulogu lidera. Pritom se vanjsku politiku država kao zavisnu varijablu nastoji objasniti analiziranjem nezavisnih varijabli na strukturnoj/sistemskoj razini te intervenirajućih varijabli na jediničnoj odnosno državnoj razini., Foreign policy has been one of the essential and most important state policies since the beginning of human civilization, without which it is impossible to imagine the functioning of a state. Given the fact that foreign policy is a complex and diverse activity of the state, the question arises how to analyse such a policy in the best scientific way. This paper presents a review of the neoclassical realism, as a theoretical framework that is relatively underrepresented in the literature within the Croatian academic community, and which, in our opinion, could be used more often due to its plurality and relatively wide area of application, given that it allows testing of a wide range of variables. Neoclassical realism combines elements of classical realism and neorealism, in a way that complements neorealist analysis with elements of classical realism and interest in domestic politics and the role of state leaders. In doing so, it tries to provide explanation of the foreign policy, as a dependent variable, by analysing independent variables at the structural/systemic level and intervening variables at the unit/state level.

Vlada demokratskog jedinstva nastala je u početcima otvorene velikosrpske agresije na Hrvatsku, ali i usred krize strateško-obrambene koncepcije. Tuđmanova politika čekanja i kupovanja vremena te izbjegavanja frontalnog i općeg sukoba s JNA, doveli su do javnog kritiziranja njegove obrambene politike od strane oporbe i dijela HDZ-a. U okolnostima sveobuhvatne agresije i, prema nekim navodima, očekivanja raskola u hrvatskoj politici, sredinom srpnja počela je rekonstrukcija postojeće Vlade. Novi mandatar Franjo Gregurić okupljao je kadrove za sastavljanje Vlade, a u tom razdoblju javila se ideja o potrebi proširenja Vlade i nekim nestranačkim kandidatima pa i predstavnicima oporbe. U samo dva-tri dana pregovora postignut je nacionalni konsenzus i potpisan Sporazum saborskih stranaka, čime je stvorena Vlada demokratskog jedinstva. Vlada se sastojala od devet parlamentarnih stranaka, od kojih je osam imalo svoje predstavnike u Vladi. Unatoč činjenici da je 1990-ih godina u Hrvatskoj na snazi bio polupredsjednički sustav koji je predsjedniku Republike davao prilično široke ovlasti, Vlada je na području obrambene i vanjske politike pokazivala određeni stupanj samostalnosti. Prema nekim tvrdnjama Vrhovno državno vijeće je ograničavalo slobodu djelovanja Vlade tako da se za svog jednogodišnjeg mandata Vlada trebala često boriti za veću samostalnost i slobodu djelovanja. S druge strane, Vlada je imala potpunu slobodu u unutarnjim poslovima, primjerice u njezinoj politici prema prognanicima i izbjeglicama, kao i u gospodarskoj politici. Unatoč tvrdnjama o „nestanku“ oporbe u vrijeme te višestranačke vlade, s obzirom na to da su potpisivanjem Sporazuma o Vladi demokratskog jedinstva saborske stranke od oporbenih formalno postale koalicijske, dostupni izvori navode na drukčiji zaključak. Naime, predstavnici pojedinih oporbenih i ujedno koalicijskih stranaka od listopada 1991. godine često su kritizirali neke odluke vlasti, koje su se posebno odnosile na vanjsku politiku. Predmet njihovih kritika bile su ujedno Vladine i Tuđmanove uredbe sa zakonskom snagom. Vlada je posljednjih šest mjeseci svog mandata bila izložena pritiscima oporbe i dijela HDZ-a. Međunarodno priznanje Hrvatske i priprema za nove parlamentarne i predsjedničke izbore uzrokovali su pritiske na Vladu demokratskog jedinstva, što se prije svega očitovalo u odlascima određenih nestranačkih i oporbenih ministara, a kasnije dovelo i do velike travanjske rekonstrukcije Vlade u kojoj je u znatnoj mjeri promijenjen njezin sastav u korist HDZ-a. Vlada demokratskog jedinstva nastavila je djelovati do kolovoza, kad je nakon novih parlamentarnih izbora formirana nova, jednostranačka HDZ-ova vlada., After the democratic elections in Croatia in the spring of 1990 and the victory of Croatian Democratic Union (HDZ), the new Croatian Government faced the Serbian insurgency which expressed approval for the Milošević’s Greater-Serbian policy. The insurgency was supported by the Yugoslav People's Army (JNA) that had disarmed Croatia just after the elections in May 1990. In the summer of 1991, the Yugoslav crisis aggravated. Previous occasional and sporadic conflicts between Croatian police forces and the Serbian insurgents escalated into the open aggression of Serbia, Montenegro and JNA against Croatia. In such conditions, Croatian leadership was conflicted about the defense policy. The disagreement caused the appearance of some fractions in the parliament parties, especially in HDZ. Some participants of Croatian politics in the early 1990s today assert that there were at least two main fractions in HDZ – the “moderate” one that supported Tuđman’s policy based on avoiding head-on conflict with JNA, and the “radical” one that wanted to declare JNA and Serbia the aggressors on Croatia and to fight back. Some claim that the “radical” fraction even wanted to bring down Tuđman and replace him with someone else. There isn’t enough evidence to verify such statements. It probably was the case of dissatisfaction with the situation on the battlefield. Some write about wide discontent and criticism of Tuđman regarding his defense policy, which was evident at the meetings of the main Board of HDZ in the middle of July, Supreme State Council in the end of July and parliamentary session in the beginning of August 1991. Regarding the attitude towards Tuđman, there is a widespread and simplified opinion that his party turned its back on him and that the opposition expressed him support. Exactly the opposite, the opposition, especially heads of the parties Croatian Social-Liberal Party (HSLS), Croatian democratic party (HDS), and Croatian People’s party (HNS) expressed equal, or even more severe, criticism of Tuđman’s defense policy. In that kind of atmosphere, the reconstruction of the Government resulted in the national consensus – Democratic Unity Government was formed. It was the third democratic Government and the first multiparty Government after the democratic elections. It is an example of a Grand coalition formed during the war in many countries. The main goal of the new Government was to create more effective defense policy that would gather all the necessary political and military structures and establish the unified command structure. That resulted in entering of the Crisis Staff into the Government and forming of the General Staff of the Croatian Army. In the first two months of its mandate, the Government proposed and adopted measures for emergency readiness in order to organize life in the crisis areas. One of those measures included the blockade of the JNA barracks which Tuđman approved September 13 1991. With the blockade, the previous measured and careful attitude of the Croatian leadership towards JNA shifted from passive to active. One part of the research discussed the role of the Government in defense of the cities of Vukovar and Dubrovnik. Regarding Vukovar, there are some controversies embodied in widespread claims that Croatian leadership “betrayed” and “sacrificed” Vukovar by not sending enough weaponry and ammunition. However, available sources, primarily transcripts and records of the Government sessions, suggest that Vukovar was the priority in the supply of weaponry and ammunition. Furthermore, some members of the Government and other representatives of the Croatian leadership visited Vukovar and Eastern-Slavonian battlefield. In the context of all the crisis areas on the Croatian battlefield, Vukovar was the most dominant topic at the Government sessions. At the session held November 17, the Government adopted a series of decisions pertaining to the protection of Vukovar civilians. In the appeals to the international organizations, Vukovar and Dubrovnik were the two most mentioned cities. As was the case with Vukovar, the Government sent weaponry and other military equipment, transported humanitarian aid to Dubrovnik and appealed for help. It is worth mentioning convoy “Libertas” which supplied humanitarian aid to the surrounded Dubrovnik and broke the naval blockade. Also, some Government members came by the convoy to Dubrovnik to show their support. At the end of November 1991, Government sent three of its ministers to Dubrovnik where they had to represent the Government and facilitate its operation in Southern Dalmatia, maintain contacts with the international organizations, negotiate with the JNA representatives and maintain communication with the Croatian Army. The three ministers Davorin Rudolf, Petar Kriste and Ivan Cifrić were situated in Dubrovnik during its heaviest attack and the day after they agreed to a truce with the JNA representatives. The Government supported the negotiations between the city military and civil representatives and JNA because it wanted to procrastinate with the attacks and buy some time to strengthen the military and international position of Croatia. On the other hand, the Government and Tuđman strongly opposed to intentions of “demilitarization” of Dubrovnik which would surrender its arms to the JNA under the supervision of representatives of the international community, i.e. surrender of the city to the aggressor. Second most important task of the Government was the struggle for international recognition. The establishment of the Ministry of Foreign Affairs showed all the problems of the political structures that young democratic state had to face. Such problems refer to lack of experience as well as technical and financial resources. The Government cooperated with the European Community and the United Nations. Although, Tuđman was the designer of the Forreign Affairs and the Government often had to put into action his decisions, during the Conference of peace in Hague it showed some differentiation, such as declaring it would abort the attending of the Conference unless JNA left Croatia. After the arms embargo in September 1991, the Croatian Government deprived of the right of representation of Croatia in the UN Budimir Lončar and Darko Šilović, due to their role in instigating the decision of the UN regarding embargo. The Government Memorandum, addressed to ministerial Council of the EC in November 22, stated that economic sanctions of the Roman declaration of November 8 would affect mostly Croatia. Such view showed a certain degree of independence of the Democratic Unity Government. The Government accepted the Vance plan but argued the methods of its implementation. The activity of the Government in Forreign Affairs reflects in numerous official and unofficial meetings and encounters with various politicians and statesmen. The main task of the Government members was to appeal to stop the war and recognize Croatia, but they also had to struggle against Serbian propaganda which spread lies about rehabilitation of Ustasha and Independent State of Croatia (NDH) and portrayed president Tuđman and the Croatian Government as anti-Semitic. In that context, some think that the Croatian Government and leadership in general, provided insufficient to the international public. In this research, I also analyzed social politics of the Democratic Unity Government, that is, politics towards Croatian displaced persons and refugees as well as Bosnian-Herzegovinian refugees during 1991 and 1992. At the very beginning of the aggression against Croatia, new Croatian Government had to face refugee crisis. Forcible relocations of the Croatian civilians, among which some moved into safe areas in Croatia, while others left the country, induced Government to, with the term “refugee”, which refers to those persons who had to emigrate their own country, introduce another one – “displaced persons”, which referred to those civilians who hadn’t left Croatia, only were displaced to some other territory within the country. Government also adopted some measures to secure accommodation for the displaced persons and refugees by emptying hotels and resorts and founding of the Office for the displaced persons and refugees in November 1991. Funds for the displaced persons and refugees Government secured mostly from the state budget, while all requests for financial help from the international community were unsuccessful. Consequently, in that period Croatia funded also Bosnian-Herzegovinian refugees from its budget, while the international community helped only with humanitarian help. In this chapter the Government activity in prevention of persecution of the civilian population was discussed through several examples. In that aspect, its activities were mostly limited to addressing the international community. In the case of Ilok, from where in October 1991 approximately 10.000 people were banished, Government founded the Commission of the Parliament and Government to try to stop the persecution, but it failed to achieve its goal, since the persecution had already begun. After the fall and occupation of Vukovar in November 1991, the Government organized evacuation of approximately 15.000 people, but it was carried out only partially. The Government didn’t have control over the war zone, which means that its opportunities for safe and efficient evacuation were highly limited. One of the main plans for the displaced persons and refugees was Government’s Return Program, which began its realization only after the end of the war and peaceful reintegration of Podunavlje in 1998. Economic politics of the Democratic Unity Government was reflected in its independence from Serbia. Following measures and decisions of the previous Croatian Government, on the day of its establishment, Democratic Unity Government broke off economic relations with Serbia, however only partially. Those companies with strong business ties with some companies in Serbia, had liberty to continue their cooperation. The export to Serbia and Montenegro was limited only to some “strategic” raw materials and products, such as petroleum. The Government also introduced its own currency, hrvatski dinar (HRD). One of the main achievements of the Government was that it avoided the transit to “war economy”, in spite of the increased military spending. Since priority of the Croatian Government was determined by war, its activities gravitated towards repair of the enormous war damage in transport, utility and residential infrastructure. In the end of 1991 the Government established the Ministry of Reconstruction, while in the first half of 1992 the Government composed the Reconstruction Program and its Financial Plan that was adopted by the Croatian Parliament in June 1992. Nevertheless, because of the status quo imposed by the UNPROFOR, located on the occupied territories in Croatia, the reconstruction of the country began after the war had ended in 1995. Analyzed activities of the Government in the Defense policy, Foreign Affairs, as well as its Social and Economic policy raise the question of the Government’s independence regarding Tuđman and Croatian Parliament. Considering the semi-presidential system, the Government was the executive authority of the president of the Republic and Croatian Parliament. Government also had legislative powers authorized by the Parliament, because in the wartime a great number of important decisions had to be made in a very short amount of time. The Government was not only the executive body of the President, but it also functioned as his close associate. That manifests mostly through the measures for emergency readiness in August and September 1991. Sometimes, the Government had to step out of its Constitutional powers if developments on the battlefield required it to, for example regarding the decisions about Vukovar, November 17 1991. Regarding activities of the Government in the researched areas, it can be concluded that Democratic Unity Government had a high level of autonomy, taking into account the existing semi-presidential system. Nevertheless, the powers of the Government were limited in the Defense policy and Forregin Affairs, while on the other hand, it had complete autonomy in Internal Affairs, in this case, in its Social and Economic politics. An issue that requires special consideration in this research regards the opposition in Croatia during the mandate of the Democratic Unity Government. Some claim that with forming of the multiparty Government, the opposition in Croatia “disappeared”. The remark is understandable considering that all the parliament parties signed the Agreement of Democratic Unity Government, which marked their transition from the opposition to coalition partners. But, did the opposition really “disappeared” form Croatian political life? Numerous public appearances of various representatives of opposition parties and parties in general, indicate otherwise. Activity of the opposition at the Parliament sessions from October 1991 to May and June 1992 shows agility of the opposition life in Croatia. From the beginning of the Democratic Unity Government in August till October, the opposition parties didn’t raise any questions in public about some decisions of the Croatian leadership, but from October began severe criticism towards Tuđman and the Government. Discontent was expressed primarily to the acceptance of the Carrington’s arrangement in Hague. Criticism of Foreign Affairs arose also after the acceptance of the Vance plan. In the last six months of its mandate, the Government was exposed to various pressures from the opposition and from one part of the HDZ, which reinforced especially after the international recognition at the beginning of 1992. Some opposition and nonpartisan ministers left the Government, whereas in April 1992 there was the reconstruction of the Government which changed significantly the personnel composition of the Government, resulting in the increase of the HDZ members. It was obvious that it was not the exact same Government from the beginning of August 1991 and that its end was near. In the new elections held August 2 1992, the HDZ defeated its opponents and ten days later, new, One-party Government was formed. Establishment and presented activities of the Democratic Unity Government is the proof of the democratic system in Republic of Croatia at the beginning of 1990s and counter-argument for theses about Tuđman’s authoritarian style of rule. A multiparty Government, whose prominent members were opposition representatives, couldn’t have been formed in an undemocratic or authoritarian system. Forming of the Grand Coalition merely one year after HDZ had won the elections, provides a valuable contribution to the study of Tuđman’s policy, shows larger picture of the Croatian leadership and opens the door for further research of Croatian political life in the early 1990s.

Disertacija se bavi pitanjem esula u politikama povijesti u Italiji, odnosno političkom uporabom te povijesne teme u legitimiranju određene političke pozicije, bilo da se radi o poziciji državne politike Talijanske Republike ili pak određenih političkih stranaka (poglavito desnice) te esulskih asocijacija. U okviru kulturalnog pristupa koji ističe važnost politike simbola, nacionalnih mitova i javnih rituala posredovanih kulturno-povijesnim nasljeđem, u radu se polazi od postavke da Talijanska Republika, glede poslijeratne sudbine istočnoga Jadrana, uz uporabu političkih mitova esuli, egzodus, foibe, u posljednjih dvadesetak godina – i kao dio politike identiteta i kao policy - reafirmira takvu politiku povijesti koja konvergira s onom iz neposrednoga poraća. Rekonstrukcijom odnosa političke moći i uporabe povijesti u kontekstu esulskog pitanja, u radu se pokušava dokazati da je u razdoblju od početka 90-ih godina prošloga stoljeća naovamo, upravo to pitanje u bitnome odredilo vanjsku politiku Italije spram Hrvatske od njezina osamostaljenja do ostvarenja punopravnog članstva u Europskoj uniji, a ono ostaje otvorenim neriješenim bilateralnim pitanjem i u budućim odnosima dviju država. The dissertation analyses which political actors in Italy, how and with what purpose pursue politics by using the historical topic of exiles (esuli) and discusses that, by using such politics, they strive to legitimize their own political positions and, eventually, domineer the collective memory of the nation. The position of the state politics of the Italian Republic, of certain political parties (particularly right-wing parties) and of the associations of esuli is analysed. In the framework of the cultural approach, the dissertation takes as it starting point the premise that, in the last twenty years, the Italian Republic, with respect to the post-WW II fate of the eastern Adriatic coast, by using the political myths of esuli, exodus, foibe (caves) – both as part of the politics of identity and as a policy – has been reaffirming the politics of history that is convergent with the one of the immediate post-war period. As of the beginning of the 1990s, through the new politics of history, esuli have become an important determinant of the foreign policy of Italy which, in its relations with Croatia, does not regard this issue as a financial matter (compensation) only, but also as an open ethical and political question in the interstate relations.

Disertacija se bavi pitanjem esula u politikama povijesti u Italiji, odnosno političkom uporabom te povijesne teme u legitimiranju određene političke pozicije, bilo da se radi o poziciji državne politike Talijanske Republike ili pak određenih političkih stranaka (poglavito desnice) te esulskih asocijacija. U okviru kulturalnog pristupa koji ističe važnost politike simbola, nacionalnih mitova i javnih rituala posredovanih kulturno-povijesnim nasljeđem, u radu se polazi od postavke da Talijanska Republika, glede poslijeratne sudbine istočnoga Jadrana, uz uporabu političkih mitova esuli, egzodus, foibe, u posljednjih dvadesetak godina – i kao dio politike identiteta i kao policy - reafirmira takvu politiku povijesti koja konvergira s onom iz neposrednoga poraća. Rekonstrukcijom odnosa političke moći i uporabe povijesti u kontekstu esulskog pitanja, u radu se pokušava dokazati da je u razdoblju od početka 90-ih godina prošloga stoljeća naovamo, upravo to pitanje u bitnome odredilo vanjsku politiku Italije spram Hrvatske od njezina osamostaljenja do ostvarenja punopravnog članstva u Europskoj uniji, a ono ostaje otvorenim neriješenim bilateralnim pitanjem i u budućim odnosima dviju država., The dissertation analyses which political actors in Italy, how and with what purpose pursue politics by using the historical topic of exiles (esuli) and discusses that, by using such politics, they strive to legitimize their own political positions and, eventually, domineer the collective memory of the nation. The position of the state politics of the Italian Republic, of certain political parties (particularly right-wing parties) and of the associations of esuli is analysed. In the framework of the cultural approach, the dissertation takes as it starting point the premise that, in the last twenty years, the Italian Republic, with respect to the post-WW II fate of the eastern Adriatic coast, by using the political myths of esuli, exodus, foibe (caves) – both as part of the politics of identity and as a policy – has been reaffirming the politics of history that is convergent with the one of the immediate post-war period. As of the beginning of the 1990s, through the new politics of history, esuli have become an important determinant of the foreign policy of Italy which, in its relations with Croatia, does not regard this issue as a financial matter (compensation) only, but also as an open ethical and political question in the interstate relations.

Kulturna diplomacija kao sadržajno uže područje diplomatskog djelovanja koristeći resurs kulture stvara meku moć države (koncept autora Josepha Nyea) koja joj donosi simpatije i poštovanje drugih zemalja međunarodne zajednice. Republika Hrvatska, razmjerno mala zemlja, u nedostatku značajnih kvantitativnih čimbenika, mora pronaći drugačiji način za stvaranje prepoznatljivosti i utjecajniju poziciju u svijetu. Cilj ovog rada je istražiti načine funkcioniranja hrvatske kulturne diplomacije unutar šireg područja njenog vanjskopolitičkog djelovanja i pokušati odgovoriti na pitanje je li kulturna diplomacija smjer u kojem Hrvatska, zemlja bogata prirodnom i kulturnom baštinom, treba ići kako bi ojačala svoju međunarodnu poziciju i utjecaj. Cultural diplomacy, a more narrow area of diplomatic activity, creates states soft power (the concept of author Josepha Nye) by using cultural resources which brings other countries of the international community to like and respect her more. The Republic of Croatia, relatively small country, in the absence of significant quantitative factors, must find a different way to create recognizability and more influential position in the world. The aim of this paper is to explore ways in which Croatian cultural diplomacy works within the wider area of its foreign policy and to answer the question whether cultural diplomacy is a direction in which Croatia, a country rich in natural and cultural heritage, should choose to strengthen its international position and influence.

Kulturna diplomacija kao sadržajno uže područje diplomatskog djelovanja koristeći resurs kulture stvara meku moć države (koncept autora Josepha Nyea) koja joj donosi simpatije i poštovanje drugih zemalja međunarodne zajednice. Republika Hrvatska, razmjerno mala zemlja, u nedostatku značajnih kvantitativnih čimbenika, mora pronaći drugačiji način za stvaranje prepoznatljivosti i utjecajniju poziciju u svijetu. Cilj ovog rada je istražiti načine funkcioniranja hrvatske kulturne diplomacije unutar šireg područja njenog vanjskopolitičkog djelovanja i pokušati odgovoriti na pitanje je li kulturna diplomacija smjer u kojem Hrvatska, zemlja bogata prirodnom i kulturnom baštinom, treba ići kako bi ojačala svoju međunarodnu poziciju i utjecaj., Cultural diplomacy, a more narrow area of diplomatic activity, creates states soft power (the concept of author Josepha Nye) by using cultural resources which brings other countries of the international community to like and respect her more. The Republic of Croatia, relatively small country, in the absence of significant quantitative factors, must find a different way to create recognizability and more influential position in the world. The aim of this paper is to explore ways in which Croatian cultural diplomacy works within the wider area of its foreign policy and to answer the question whether cultural diplomacy is a direction in which Croatia, a country rich in natural and cultural heritage, should choose to strengthen its international position and influence.

Rad promatra uspješnost vanjske politike Republike Hrvatske od nastanka države do danas kroz postavljena tri najvažnija nacionalna interesa – međunarodno priznanje zemlje, reintegraciju okupiranih područja i pristupanje euroatlantskim integracijama. U promatranom razdoblju vanjska politika RH imala je uspona i padova, prilikom kojih su počinjene pogreške protivne nacionalnim interesima, no ipak se u konačnici ocjenjuje kako je ta politika bila uspješna jer su postavljeni ciljevi na kraju u potpunosti ostvareni. Utvrđeno je kako su krivi koraci vanjske politike doveli u pitanje kontrolu teritorija u međunarodnom priznatim granicama i pristup države u EU, no ispravljeni su zahvaljujući međunarodnom pritisku i promjeni vlasti. Međutim, kao najveća žrtva pogrešaka vanjske politike pokazali su se bosansko- hercegovački Hrvati kojima prijeti nestanak iz BiH, zbog čega se RH osnažen aktualnim međunarodnim položajem mora istinski zauzeti da BiH što prije postane članica EU.

Umjerenost i suzdržanost karakteristične su za konzervativne državnike, neovisno o okolnostima. Bushu su okolnosti svakako bile povoljne, no on je pokazivao suzdržanost od pretjeranog trijumfalizma nakon Hladnoga rata. Međutim, ako je kriterij onaj koji sve više prevladava u kulturi mišljenja, a to je kriterij koji se zanosi veličinom i sadržajem stanovite doktrine, koji slavi društvene preobrazbe ostvarene za nečijega predsjedničkog mandata, onda se o Bushu zaista nema što puno reći. Čini se da će, što će vrijeme više odmicati, interes za Reagana, Clintona, Busha mlađeg i Obamu rasti, budući da se njihove ostavštine osjećaju kao izravne posljedice u rapidnim promjenama koje određuju suvremeni poredak. Bush će u tom smislu zasigurno još više tonuti u zaborav. Takva je, uglavnom, sudbina konzervativaca u "revolucionarnim" vremenima.

21. stoljeće često se naziva i stoljećem Azije zbog predviđenog gospodarskog napretka i razvoja koji će obilježiti globalna gospodarska kretanja i geopolitičke odnose. Ubrzani razvoj prati i rast geopolitičkih apetita budućih svjetskih sila Indije i NR Kine koje se natječu za primat na području Jugoistočne Azije kako međusobno tako i sa već uspostavljenim globalnim silama poput SAD-a i Japana. Dok manje regionalne zemlje okupljene u Udruženje Nacija Jugoistočne Azije (ASEAN) nisu ulazile u središte javnosti, napredak koje su zabilježile kako u gospodarskom tako i u pogledu regionalne integracije omogućio im je provođenje neovisne vanjske i unutarnje politike. Unatoč napretku brojni problemi i dalje muče regionalne zemlje, od unutrašnjih nestabilnosti obilježenih oružanim pobunama, međunarodnog kriminala u švercu droge, oružja, i ljudi do graničnih sporova regionalnih zemalja međusobno i sa NR Kinom. Koji su razlozi unutarnjih nestabilnosti i vanjskih izazova te koja su rješenja, postavljaju pitanje mogu li i kako zemlje ASEAN-a demonstrirati ključnu sposobnost da se kao samostalni politički akter pozicioniraju na svjetskoj političkoj sceni. The C21th is often called the century of Asia because of predicted economic growth and development that will mark global economic movements and geopolitical relations. Fast growth is followed by deepening of geopolitical appetites of future global superpowers India and China, who are competing for primacy in Southeast Asia region between themselves and with USA and Japan. While smaller regional countries gathered around Union of Southeast Asian Nations (ASEAN) didn't enter public mainstream, development they achieved, in aspects of economy and regional integration, empowered them to conduct independent foreign and internal politics. Despite the development, numerous problems still plague regional countries, from internal instabilities, like international crime, smuggling of drugs, small arms and people, to external problems like border disputes between them and with China. What are the causes of internal instabilities and external challenges and what are the solutions, raises questions weather ASEAN countries can and how to, demonstrate key capability to position themselves as independent political player in global political scene.

The subject of this paper is to examine the role of morality in foreign policy decision making and action, while its goal is to argue that (1) morality plays an important role in the creation of foreign policy, and (2) that it is not possible to formulate a credible and intelligible foreign policy decision without moral considerations. In order to argue this point the author relies on the theoretical framework set by Edward Hallet Carr in his groundbreaking book The Twenty Years Crisis (1946), and reinforce his conclusions with an examination of one of the pivotal passages of Thucydides’ History of the Peloponnesian War, the famous Funeral Oration delivered by the Athenian statesman Pericles. In conclusion, the author claims that even in international relations are completely amoral, as they are in the realist account, that foreign policy cannot be, due to the inability of formulating foreign policy without moral considerations., Predmet teksta je uloga moralnih vrijednosti u vanjskopolitičkom odlučivanju i djelovanju, a cilj je argumentirati da (1) moralne vrijednosti imaju važnu ulogu u stvaranju vanjskih politika te da (2) nije moguće formulirati vjerodostojnu i razumljivu vanjsku politiku bez moralnih razmatranja. Kako bi isto tvrdio autor se oslanja na teorijski okvir iz Dvadesetogodišnje krize (1946) Edward Hallet Carra, a svoje zaključke pojačava istraživanjem jednog od najpoznatijih dijelova Tukididove Povijesti Peloponeskog rata, poznatog Periklova nekrologa. Zaključno autor tvrdi da čak i kad bi međunarodni odnosi bili potpuno amoralni, kao što su predstavljeni u realističkoj teoriji međunarodnih odnosa, vanjska politika zbog nemogućnosti vlastite formulacije bez moralnih razmatranja, sama ne može biti amoralna.

Članak analizira proces donošenja odluka u vanjskoj politici. Sastoji se od dva dijela: prvi dio usmjeren je na usporedbu procesa donošenja odluka i donositelje odluka u vanjskoj politici nasuprot unutarnje politike. Zamjetno je nekoliko trendova: nestanak „javnih službenika” i leadera u korist managera, pri čemu manageri slijede javno mišljenje, dok leaderi njime upravljaju; promjene u ulozi medija masovne komunikacije u društvu gdje odnosi s javnošću zamjenjuju istraživačko novinarstvo, a populizam zamjenjuje demokraciju. Živimo u doba dekadencije i duboke intelektualne i kulturne depresije. Anti-intelektualna i anti-kulturna klima određuje epohu, usprkos enormnom razvoju tehnologije masovnih medija i novim medijima. Uloga pojedinca u donošenju vanjsko-političkih odluka je istražena, da bi se zaključilo da je uloga javnosti vrlo ograničena, ako uopće postoji. Drugi dio članka izvještava o terenskom istraživanju, provedenom na slučajnom uzorku od 793 hrvatska građana o istoj temi. Istraživanje je provedeno kao obrazovni proces na smjerovima Međunarodni odnosi i Međunarodno poslovanje sveučilišta Libertas. Istraživanje je zaključilo da se hrvatski građani ne doživljavaju kao aktivni sudionici u kreiranju vanjske politike, da imaju malo interesa u sudjelovanju u kreiranju vanjske politike te da postoji nesrazmjer u angažiranju hrvatskih građana u sudjelovanju u političkom odlučivanju u području unutarnje politike i području vanjske politike. Unutarnja politika doživljava se kao nešto za njih važno, dok se vanjska politika doživljava kao nešto nevažno i daleko. U članku se zaključuje da postoje dva kontradiktorna procesa: dok je Hrvatska povezana s Europom i svijetom u smislu formalne vanjske politike, njezini građani sve su udaljeniji od Europe i svijeta. U kontekstu zajedničkog tržišta i gospodarske migracije, zaključeno je da se hrvatski građani ne doživljavaju kao dio tog tržišta. Njihova emigracija iz Hrvatske nema karakter privremene selidbe na mjesta gdje su bolji radni uvjeti, nego stalne emigracije.

U diplomskom radu autor je na temelju relevantne literature i izvora prikazao vladavinu srpske dinastije Obrenović u razdoblju od 1878. do 1903. godine. Promatrano razdoblje počinje 1878. godine kada Srbija formalno postaje samostalna država te završava događajem poznatima kao „majski“ prevrat 1903. godine. To razdoblje obilježeno je vladavinom Milana Obrenovića i njegova sina Aleksandra. Milan Obrenović usmjerava politiku Srbije prema Austro-Ugarskoj, što će biti od presudne važnosti za njezin unutarnji razvoj u budućnosti. Njegova vladavina će biti obilježena autoritarnim stilom vladavine, čestim smjenama vlada, te sukobima s Radikalnom strankom koja mu je bila glavni protivnik. Zbog poraza u ratu protiv Bugarske 1885. godine, Milan Obrenović odlučuje podnijeti ostavku i prepustiti vlast maloljetnom sinu Aleksandru. Vladavina Aleksandra Obrenovića bila je obilježena s nekoliko državnih udara, progonom političkih protivnika, te njegovim privatnim životom i brakom s Dragom Mašin. To je imalo loš utjecaj na njegovu popularnost u Srbiji, pa će kao rezultat te činjenice doći do „majskog“ prevrata 1903. godine u kojem će biti ubijen. Ta događaj će označiti kraj dinastije Obrenović. In the graduate thesis the author on the basis of relevant literature and historical sources shows the ruling of serbian dynasty Obrenović in period from 1878 to 1903. The observed period starts from 1878 when Serbia formally became independent state, and finished with the event known as the May coup in 1903. That period is marked by ruling of Milan Obrenović and his son Aleksandar. Milan Obrenović directed the Serbian policy towards Austria-Hungary which would be crucial for her domestic development in future. His ruling period would be marked with authoritarian way of ruling, frequent shifts of governments, and conflicts with Radical party which was his main rival. Because of war with Bulgaria in 1885, Milan Obrenović decided to resign from the throne and leave it to his underage son Aleksandar. Ruling of Aleksandar Obrenović was marked with several coups, persecution of political rivals, and his private life and marriage with Draga Mašin. That was bad for his reputation in Serbia, so as a result of that fact it would come the May coup in 1903, in which he would be killed. That event would marked the end of Obrenović dynasty.

Nakon poraza Sila osovine u Drugom svjetskom ratu istočna Europa, uključujući iJugoslaviju, postaje sovjetska interesna sfera. U poslijeratnom razdoblju Jugoslavija je bila najodaniji i najdosljedniji sovjetski saveznik, u potpunosti imitirajući sovjetsko društvo i gospodarstvo. Donošenjem Rezolucije Informbiroa 1948. Jugoslavija se našla izolirana od strane Istoka i Zapada. Jedina sila koja ju je mogla zaštititi od Sovjetskog Saveza bile su Sjedinjene Države. Zauzvrat je Jugoslavija trebala ispuniti neke uvjete Zapada, za što je primila prvenstveno novčanu potporu i vojne donacije. Jednako važni bili su odnosi s Italijom i Zapadnom Njemačkom jer su te dvije države bile glavna izvorišta zapadne kulture. Dolazak Hruščova u Beograd 1955. vodi do pomirbe sa Sovjetima. Jugoslavija je bila zagovornik neblokovske politike, a istomišljenike je pronašla u Egiptu i Indiji te zemljama trećeg svijeta. Te tri države osnovale su Pokret nesvrstanih. Pokretanje gospodarstva i društvene promjene pedesetih imale su kao posljedicu porast standarda i nove društvene reforme. Jugoslavija se okretanjem Zapadu otvorila slobodnom tržištu i dala svojim građanima okus Zapada. Na taj su način Hollywood i rock'n'roll osvojili Jugoslaviju i promijenili sliku i očekivanja njenog društva. Following the defeat of the Axis in World War II, Eastern Europe, including Yugoslavia, entered into the Soviet sphere of interest. In the early post-war period Yugoslavia was the most loyal Soviet ally, completely imitating Soviet society and economy. Following the Resolution of Cominform in 1948, Yugoslavia was left isolated from both the East and the West. United States were the only world power that could protect it from USSR. Yugoslavia had to fulfil some of the Western demands and in return, it received primarily financial help and military donations. Equally important were relations with Italy and West Germany, because these two countries were the main sources of Western culture. Arrival of Khrushchev to Belgrade in 1955, led to reconciliation with the Soviets. However, Yugoslavia was an advocate of the non-block policy and it found supporters in Egypt, India and other Third World countries. These three states founded the Non-Aligned Movement. Development of economy and social reforms of the fifties brought to the increase of the standard of living and new social reforms. By turning to the West, Yugoslavia opened itself to free market and gave its citizens some flavour of the West. In this way Hollywood and rock'n'roll conquered Yugoslavia and changed the society’s image and expectations.

Mirna reintegracija Podunavlja često se navodi kao jedna od najuspješnijih mirovnih misija Ujedinjenih naroda, s obzirom na to da se čitav proces mirne reintegracije odvijao pod prijelaznom upravom UN-a, na temelju Rezolucije 1037

Mediteran zasigurno predstavlja jedno od najvažnijih područja vanjske i sigurnosne politike Europske unije. Za EU je ideja promicanja i širenja demokracije zapravo jednaka ideji promicanja i širenja sigurnosti, što je tipično za teoriju demokratskog mira iz koje se ove ideje “posuđuju”.

Razvojna suradnja oblik je međunarodne suradnje čiji je primarni cilj iskorjenjivanje siromaštva i ostvarivanje održivog i uključivog razvoja u slabije razvijenim zemljama. Hrvatska se u zadnjih nekoliko godina našla u situaciji brze prilagodbe i preobrazbe iz zemlje primateljice pomoći u zemlju davateljicu pomoći.

This paper compares the foreign policies of the Republic of Croatia towards the regions of Latin America and the Middle East, aiming to identify the similarities and the differences. During the 1990s Croatia was primarily interested in diplomatic recognition and the establishment of diplomatic relations. In the period of 2001-2012 Latin America and the Middle East were not able to contribute to the achievement of main foreign policy goals – membership in NATO and the EU – so they stayed out of the interests of foreign policy creators. We argue that Croatia has not established a defined foreign policy towards the mentioned regions, and that political significance of a particular Latin American and Middle Eastern country was determined by its economic importance (Croatian export) and in the case of Latin America by the size of the diaspora. The first section briefly outlines the first decade of Croatian foreign policy (1991-2001) and the second section focuses on the empirical assessment of the determinants of Croatian foreign policy toward the countries of Latin America and the Middle East during the period ranging between 2001 and 2012. Bilateral relations between Croatia and Latin American countries are good but not developed. The reason for this is the geographical distance of Latin America and perception of low significance of majority of the countries, and that will not change. On the other hand, there is no correlation between economic and diplomatic importance of Middle Eastern countries for Croatia. Therefore, Croatia’s foreign policy towards these countries was not guided by economic incentives., Ovaj rad uspoređuje vanjsku politiku Republike Hrvatske prema Latinskoj Americi i Bliskom istoku, s ciljem pronalaženja sličnosti i razlika. Tijekom 1990-tih godina Hrvatska je prvenstveno bila zainteresirana za diplomatsko priznanje i uspostavu diplomatskih odnosa. Tijekom razdoblja od 2001. do 2012. Latinska Amerika i Bliski istok nisu mogli doprinijeti postizanju glavnih političkih ciljeva – članstva u NATO-u i u Europskoj uniji – te stoga nisu bili zanimljivi kreatorima vanjskih politika. Zastupamo mišljenje da Hrvatska nije uspostavila definiranu vanjsku politiku prema prethodno spomenutim regijama i da je politička važnost pojedine latinskoameričke i bliskoistočne države bila određena njenom gospodarskom važnošću (hrvatski izvoz) te u slučaju Latinske Amerike veličinom dijaspore. Prva cjelina sažeto izlaže prvo desetljeće hrvatske vanjske politike (1991.-2001.), dok se druga usredotočuje na empirijsku analizu odrednica hrvatske vanjske politike prema zemljama Latinske Amerike i Bliskog istoka tijekom razdoblja između 2001. i 2012. godine. Bilateralni odnosi između Hrvatske i zemalja Latinske Amerike su dobri, ali nisu razvijeni. Razlog tome je geografska udaljenost Latinske Amerike i percepcija niskog značaja većine zemalja, a to se neće promijeniti. S druge strane, nema korelacije između gospodarske i diplomatske važnosti bliskoistočnih zemalja za Hrvatsku. Stoga, hrvatska vanjska politika prema tim zemljama nije bila vođena gospodarskim pobudama.

U prvim godinama nakon završetka II. svjetskog rata Jugoslavija se našla u nezavidnoj situaciji. Najveći ideološki saveznik i partner, SSSR, želio ju je podčiniti i ekonomski iscrpiti, dok su se s druge strane nalaze SAD, s ciljem da SSSR-u „preotmu“ Jugoslaviju i stave ju pod svoj utjecaj. Jugoslavija se, kao mala europska država, našla u središtu hladnoratovske borbe između dvije supersile. Kako bi izašla iz uglavnom zadatih europskih i svjetskih okvira, Jugoslavija se morala okrenuti „trećoj strani“ koja 1950-ih još uvijek nije postojala. Kako bi sama stvorila tu „treću stranu“ Jugoslavija je počela uspostavljati kontakte s onim zemljama koje su joj bile slične po političkim i drugim ciljevima, ali koje su se također nalazile izvan blokovske podjele svijeta. Najveće i najznačajnije partnere Jugoslavija je pronašla u Indiji i Egiptu. Predsjednik Josip Broz Tito je zajedno s indijskim premijerom Jawaharlalom Nehruom te egipatskim predsjednikom Gamelom Abdelom Nasserom stvorio novi pokret koji, prema tadašnjoj podjeli svijeta, nije trebao postati novi treći blok, već zajednica naroda i država spremnih da međusobno surađuju na principima miroljubive koegzistencije. „Velika trojka“ (Tito, Nehru, Nasser) pronašla je istomišljenike i partnere u novonastalim zemljama Afrike, Azije i Latinske Amerike nakon procesa dekolonizacije. Na Beogradskoj konferenciji u rujnu 1961., na svjetsku pozornicu izašao je novi pokret predvođen Titom, Nehruom i Nasserom. Pokret nesvrstanih, iako nikada nije značajnije utjecao na svjetsku politiku, dokazao je da se i male i srednje zemlje mogu organizirati te sudjelovati na konstruktivnom političkom nivou. Jugoslaviji je Pokret nesvrstanih predstavljao najvažnije vanjskopolitičko oruđe 1960-ih i 1970-ih. Ona je bila najaktivnija članica Pokreta i protagonist izvornih načela. Razdoblje 1960-ih i 1970-ih bilo je vrlo aktivno razdoblje za jugoslavensku vanjsku politiku. Državni interesi i politika često su se nalazili na kušnji, a iz njih je Jugoslavije često izlazila jača. Iz svega toga se može zaključiti da je Jugoslavija imala mnogo više uspjeha u vanjskoj nego u unutarnjoj politici.

U radu je predstavljena konceptualna analiza osnovnih vanjskih i unutarnjih odrednica vanjske politike te osnovnih teorijskih pristupa donošenja vanjskopolitičkih odluka, s osvrtom na pristup prednosti i nedostataka temeljenog na racionalnom izboru koji ukazuje na uspostavu kauzaliteta između odluke i cilja koji se želi postići. U tom kontekstu ispitan je odnos između vanjskopolitičke odluke Crne Gore da surađuje s arapskim zemljama i vanjskopolitičkog cilja koji se odnosi na unaprijeđenje gospodarskog prosperiteta i međunarodnog položaja Crne Gore. Primjenom metode analize sadržaja, analize slučaja i komparativne metode došlo se do zaključka da potreba za većim gospodarskim rastom i poboljšanjem životnog standarda građana Crne Gore određuje odluku o suradnji sa zemljama arapskog svijeta, posebno gospodarski stabilnim i bogatim zemljama Perzijskog zaljeva, s ciljem privlačenja investicija, što bi trebalo doprinijeti postizanju navedenog cilja., This paper presents a conceptual analysis of the main external and internal determinants of foreign policy, basic theoretical approaches to foreign policy decision-making with regard to the pros and cons approach based on rational choice, which suggests establishing causality between the decision and the defined aim. In this context, the focus of this paper is on relations between foreign policy decision of Montenegro to cooperate with the Arab countries and objective regarding the promotion of economic prosperity and international position of Montenegro. By applying the method of content analysis, case analysis and comparative method, we came to the conclusion that the need for accelerated economic growth and improvement of living standard of Montenegrin citizens determines the decision on cooperation with Arab countries, notably with rich Persian Gulf countries, in order to attract investment that would contribute to the achievement of the mentioned objective.

Should Croatia focus significant efforts of its foreign policy towards neighbouring countries and their accession process to the EU membership? Could the potential turn towards pro-active politics of helping Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro in the EU accession process actually become one of the key actions in establishing Croatia as an important new EU member that can act in the mutual and long-term interest of the Union? Possible strong co-operation of Croatia with other Western Balkan states in their accession process could be one of the most beneficial potential mid-term goals for Croatian foreign policy. Such theoretical focus-shift could become the impetus of establishing itself as a desired role of a regional leader on a long-term basis – especially considering the policies of the EU and the USA with their vision of the future of the South Eastern Europe and the Western Balkans in the forthcoming decade. Unilateral policies towards neighbouring candidate countries, as displayed by Slovenia towards Croatia during its accession process, should be absolutely ruled out for the sake of Croatia’s own interest. Deliberately avoiding any similarities with the negative image attained by Slovenia because of the way it has treated the Croatian accession process, Croatia should present itself as a problem-solver and not a problem-maker – which will be the best long-term strategy in positioning the country on the new global map that will be established once the current EU crisis ends and further enlargement becomes the focus of the EU once again., Treba li Hrvatska usmjeriti značajne napore svoje vanjske politike prema susjednim zemljama i njihovom procesu pristupanja u članstvo Europske unije? Može li potencijalni zaokret prema proaktivnoj politici pomoći Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori u procesu pristupanja EU zapravo postati jedna od ključnih aktivnosti u uspostavi Hrvatske kao važne nove članice EU, koja može djelovati u međusobnom i dugoročnom interesu Unije? Moguća snažna suradnja Hrvatske s drugim državama Zapadnog Balkana u njihovom procesu pristupanja EU mogao bi biti jedan od najvažnijih potencijalno korisnih srednjoročnih ciljeva hrvatske vanjske politike. Takav teoretski pomak fokusa mogao bi postati poticaj za ostvarenje željene uloge regionalnog lidera na dugoročnoj osnovi - pogotovo s obzirom na politiku EU-a i SAD-a i njihovom vizijom o budućnosti Jugoistočne Europe i Zapadnog Balkana u narednom desetljeću. Jednostrana politika prema susjednim državama kandidatkinjama, koju je provodila Slovenija prema Hrvatskoj tijekom pristupnog procesa Hrvatske, treba biti apsolutno isključena zbog vlastitog hrvatskog interesa. Namjernim izbjegavanjem bilo kakvih sličnosti s negativnom slikom Slovenije zbog načina na koji je tretirala hrvatski pristupni proces, Hrvatska bi se trebala predstaviti kao rješavatelj problema, a ne njihov stvaratelj - što će biti najbolja dugoročna strategija u pozicioniranju zemlje na novu globalnu mapu koje će označiti kraj aktualnoj krizi u ovom području, te postati žarište interesa EU.

U radu se razmatraju određene značajke sudjelovanja francuskih vojnika u misiji Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine s ciljem odgovora na pitanje motiva francuskih kreatora politike da dobrovoljno pošalju vojnike unutar misije Ujedinjenih naroda. Fenomenu se u članku pristupa na temelju postavki neorealistične škole međunarodnih odnosa, posebno mirovnih misija, koja motive država za sudjelovanjem u mirovnim misijama gleda kao borbu za vlastite interese. Istražuju se dostupni povijesni izvori, dokumenti i tisak, pomoću kojih se nastoje rasvijetliti zamršeni odnosi velikih sila i međunarodnih organizacija.

Nakon ulaska u EU Hrvatska je sebi dala u zadatak da na vanjskopolitičkom planu djeluje snažno prema regiji Zapadnog Balkana, kao spona između Brisela i regije. U tom smislu osnovala je Savjet za tranzicijske procese, 'centar izvrsnosti' unutar njega, te ponudila mogućnost potpisivanja Ugovora o euroatlanskom partnerstvu kao podlogu aktivnostima na prenošenju iskustva u pristupu EU i NATO-u zemljama kandidatima za članstvo u ove dvije organizacije. Međutim, kapaciteti koji su na raspolaganju u velikoj mjeri odlučit će o stvarnim dosezima u ovom dijelu vanjske politike, puno više nego različite deklarativne izjave.

U radu se razmatraju određene značajke sudjelovanja francuskih vojnika u misiji Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine s ciljem odgovora na pitanje motiva francuskih kreatora politike da dobrovoljno pošalju vojnike unutar misije Ujedinjenih naroda. Fenomenu se u članku pristupa na temelju postavki neorealistične škole međunarodnih odnosa, posebno mirovnih misija, koja motive država za sudjelovanjem u mirovnim misijama gleda kao borbu za vlastite interese. Istražuju se dostupni povijesni izvori, dokumenti i tisak, pomoću kojih se nastoje rasvijetliti zamršeni odnosi velikih sila i međunarodnih organizacija., This paper discusses some characteristics of the involvement of French troops in the United Nations Mission in Croatia and Bosnia-Herzegovina from 1992 to 1995. It addresses the question of motives of French policy makers regarding their decision to voluntarily send troops to partake in the United Nations mission. The subject matter is analyzed from the perspective of the neorealist school of international relations. Particularly, this means that peacekeeping mission are seen as motivated by the participating country’s own interests. The paper explores the available historical sources, documents and newspapers, through which it seeks to shed light on the intricate relations of the great powers and international organizations.

Iznova se pojavljuju natpisi u medijima, ali i u znanstvenim i stručnim publikacijama, propitujući je li Jugoslavija nakon 1945. godine radila na atomskoj bombi te gdje. Bez dovoljno argumenata i uvida u relevantne dokumente iznose se pojednostavljene prosudbe, ponekad na temelju općih stavova prema drugoj Jugoslaviji. Bez poznavanja složenih odnosa u višenacionalnoj državi u kojoj je osjetljivu ravnotežu među etnicitetima vrlo različite razvijenosti i s vrlo različitim nacionalnim interesima uspostavljala Komunistička partija s Titom na čelu može doći do pogrešnih procjena i miješanja državne politike s djelovanjem neke od struja ili frakcija. Ta unutarnja djelovanja odražavala su s jedne strane vanjsku politiku (nesvrstane) Jugoslavije, a s druge strane i politiku dvaju blokova u vremenima Hladnoga rata. Obje strane nastojale su zakonitim, ali i drugim metodama povećati svoj utjecaj. Ovaj rad nastoji dati prilog rasvjetljavanju toga pitanja na temelju dokumenata u posjedu autora i njegovog sudjelovanja u nekim relevantnim aktivnostima. Dokumenti koji su nam dostupni nisu dostatni za konačan zaključak o pokretačima, motivima i ostvarenom u planu izradu bombe, ali se iz rada može naslutiti u kojem bi smjeru trebali ići daljnji napori., Writings appear in the media repeatedly, both in scientific and political journals, discussing and speculating on the question of the Yugoslav atomic bomb program after 1945. Without access to relevant documents, simplified judgments are made, sometimes based on general views and attitudes to the second Yugoslavia. Without the knowledge of complex relations in a multinational state, where the delicate balance between ethnicities with very different levels of developments and different interests was maintained by the Communist Party under Tito, misconclusions can be made. Actions of some internal political groups or fractions can be interpreted as state policy. External policies of non-alignment and the confrontation of two blocks during the Cold War had their consequences on the internal political situation in Yugoslavia. Yugoslavia was an important country for both sides of the Cold War, trying to increase its influence by both legal and undercover methods. The aim of this paper is to shed light on the question of the alleged Yugoslav atomic bomb on the basis of documents in possession of the authors and their participation in certain relevant activities. Available documents are not sufficient for definite conclusions about the protagonists, motives and achievements in the plan for the Yugoslav atomic bomb; however, they indicate directions for further research and offer tentative conclusions, at least.

U kontekstu okretanja američke vanjske politike prema Aziji ponovno je aktualizirana pitanje unapređenja američko - indijskih odnosa. Suradnja SAD-a i Indije, započeta na prelasku u 21. stoljeće, nakon desetljeća otuđenja, a prema isticanju visokih dužnosnika američke administracije, ključan je element američke strategije u oblikovanju budućnosti azijske regije. Autorica analizira suvremeni razvoj američko-indijskih odnosa te njihove strateške implikacije za Ameriku, Indiju, šire područje Azije, ali i svijet u cjelini., While U.S. foreign policy is turning towards Asia, the question of improving US-Indian relations is updated again. Cooperation between the United States and India began at the turn of the 21st century, after decades of estrangement, according to senior officials of the U.S. administration is a key element of American strategy in shaping the future of the Asian region. The author analyses the development of contemporary American-Indian relations, and strategic implications thereof for the U.S., India, broader Asia and the world as a whole.