Search

Zglob koljena je vrlo kompleksan zglob sa puno mišića i ligamenata te tetiva, a samim time i zglob u kojem su moguće razne ozljede. Sportaši su više skloniji ozljedama koljena ukoliko se radi o dinamičnijim sportovima gdje ima puno udaraca poput nogometa ili rukometa no ozljede se mogu dogoditi i kod osoba koje ne sudjeluju u sportu, djece i starijih. U sportu ima više kretnji, više udaraca i velik je pritisak na zglobove kao što su koljeno ili gležanj. Snažna muskulatura mora biti prisutna kod svake osobe kako bi se mogla normalno kretati i raditi. Osim mišića natkoljenice koji imaju velik utjecaj na koljeno m. popliteus je također bitan mišić pri kretanju i održavanju stabilnosti. Važan je pri ciklusu hoda, poznat je i pod nazivom ključ za koljeno i njegovo ozljeđivanje ima itekako utjecaj na samo kretanje i obavljanje aktivnosti kod svih osoba, a posebno sportaša te zahtijeva rehabilitaciju. Ozljede ovog mišića nisu česte i oporavak je uglavnom kratak u odnosu na ozljede drugih mišića. Ovisno o stanju koje se može dogoditi, tendinopatija m. popliteusa naprezanje mišića ili prisustvo pojedinih izraslina, potrebna je primjena fizikalne terapije. Od fizikalnih procedura ovisno o vrsti ozljede primjenjuje se krioterapija, elektroterapija i kineziterapija koja ima veliku ulogu i fokus mora upravo biti na njoj. Konzervativno liječenje uglavnom ima pozitivne rezultate u smislu smanjenja simptoma i olakšanja pri kretanju a moguće je i operativno liječenje kod težih oblika ukoliko nema pozitivnih rezultata kod konzervativnog načina liječenja. The knee joint is a very complex joint with many muscles and ligaments and tendons, and therefore a joint in which various injuries are possibe. Athletes are more prone to knee injuries if they are involved in more dynamic sports where thre are a lo of kick such as footbal or handball, but injuries can also occur in people who do not participate in spots, children and the elderly. In sports there are more movements, more blows and there is a lot of pressure on joints such as the knee or ankle. Strong musculature must be present in every person in order to be able to move and work normally. In addition to the muscles of the upper leg, which have a great influence on the knee, the popliteus muscle for movement and maintaining stability. It is important durin gait cycle, it is also known as the knee wrench and its injury has a great impact on the movement and performance of activities for all people, especially athletes and requires rehabilitation. Injuries of this mucle are not comon and recovery is ussually short compared to injuries of other muscles. Depending on the condition that may occur, tendinopathy of the popliteus muscle, muscle strain or the presence of certain growths, the appliacition of physical therapy is necessary. Of the physical procedures, depending on the type of injury, cryotheapy, electrotherapy and kinesitherapy are applied, which play a major role and the focus must be on it. Conservative treathment mostly has positive results in terms of symptom reduction and ease of movement, and operative treatment is also possible in more severe forms if there are no positive results with conservative treatment.

U ovome radu, cilj je analizirati biomehaniku tehnika u sportskim borilačkim kretnjama i time utvrditi mehanizme nastanka ozljeda u svrhu njihove prevencije. Za provedbu biomehaničke analize izabran je taekwondo, a provedena je na primjeru najčešće korištenog udarca u taekwondou, kružnog udarca. Opisuje se pravilno izvođenje tehnika uz osvrt na česte pogreške, a fokus je na koljenom zglobu zbog bitne uloge njegove anatomije u kretnjama i izloženosti ozljedama koje mogu dovesti i do trajnih, ozbiljnih oštećenja struktura u koljenu kao što su rupture ligamenata. Nakon osvrta na najčešće nepravilnosti kod izvođenja pokreta, detaljno se analizira svaki pojedini element ključan za pravilnu izvedbu kružnog udarca u cjelini. Pogreška u jednom elementu narušava kvalitetu cjelokupne izvedbe što s vremenom može dovesti do ozljeda. Iako su ozljede u svakom sportu, a posebno u borilačkim sportovima, neizbježne, potrebno ih je barem svesti na minimum, a to se, uz kvalitetno zagrijavanje i istezanje, postiže upravo temeljitim učenjem i uvježbavanjem te izvedbom pravilnih tehnika. In this paper, the goal is to analyze the biomechanics of sport techniques used in martial arts and to determine the mechanisms of injuries for the purpose of their prevention. Biomechanical analysis was performed on one of the most commonly used kick in taekwondo, the roundhouse kick. The proper execution of techniques is described along with common mistakes, and the focus is on the knee joint due to the essential role of its anatomy in movements and its exposure to injuries that can lead to permanent, serious damage to structures in the knee such as ruptured ligaments. After looking into the most common mistakes in movements, each individual element, crucial for the proper execution of the roundhouse kick as a whole, is analyzed in detail. A mistake in only one of the steps negatively affects the quality of the overall performance, which can eventually lead to injuries. Although, injuries are inevitable in every sport, and especially in martial arts, it is necessary to at least reduce them to a minimum, and this, along with effective warm-up and stretching, is achieved by learning, practicing and performing proper techniques.

Osteoartritis jedna je od najčešćih reumatskih bolesti u današnjem vremenu. Ova degenerativna bolest kroničnog i progresivnog tijeka zahvaća populaciju starije životne dobi. Dijagnoza osteoartritisa koljena postavlja se na temelju subjektivnih simptoma bolesnika i objektivnog kliničkog nalaza, a definitivna dijagnoza se postavlja radiološkom pretragom koljena. Liječenje osteoartritisa koljena je može biti farmakološko i nefarmakološko. U nefarmakološko liječenje spadaju konzervativne i kirurške metode. Nefarmakološko konzervativno liječenje podrazumijeva promjenu načina života bolesnika i adekvatnu fizikalnu terapiju. U kirurško liječenje osteoartritisa koljena spadaju palijativni artroskopski i klasični kirurški zahvati. Za uznapredovale slučajeve osteoartritisa koju su rezistentni na konzervativnu terapiju pogodniji su zahvati ugradnje endopropteza i artrodeza. Fizikalna terapija je i dalje zlatni standard u liječenju OA koljena. Fizikalne terapije mogu biti aktivne ili pasivne metode. U aktivne metode fizikalne terapije spadaju terapijsko vježbanje i hidroterapija. Dok ultrazvuk, kriomasaža i svi ostali elektroterapijski modaliteti spadaju u pasivne metode fizikalne terapije. Osteoarthritis is one of the most common rheumatic diseases nowadays. This degenerative disease with a chronic and progressive course affects the elderly population. The diagnosis of osteoarthritis of the knee is made on the basis of a patient's subjective symptoms and objective clinical findings. However, the definitive diagnosis is established based on a radiological examination of the knee. The treatment of knee osteoarthritis can be pharmacological and non-pharmacological. Non-pharmacological treatment includes conservative and surgical methods. Non-pharmacological conservative treatment implies a change in a patient's lifestyle and adequate physical therapy. The surgical treatment of knee osteoarthritis includes palliative arthroscopic and classical surgical procedures. For the advanced cases of osteoarthritis that are resistant to conservative therapy, endoprosthesis and arthrodesis procedures are more suitable. Physical therapy remains the gold standard in the treatment of knee osteoarthritis. Physical therapies can be active or passive methods. Active methods of physical therapy include kinesiotherapy and hydrotherapy, while ultrasound, cryomassage and all other electrotherapeutic modalities belong to passive methods of physical therapy.

Koljeno nam je važno u svim sportskim aktivnostima, a zbog velikog stresa kojem je izložen u brojnim položajima često stradava od ozljede, naročito u mlađoj životnoj dobi. Ozljede meniska su najčešće ozljede koljena i gotovo uvijek nastaju mehaničkom traumom. Objasnili smo od čega se sve sastoji fizioterapijski proces i kako ga provoditi. Važan čimbenik u rehabilitaciji nakon ozljede meniska su i elekrtoprecedure. Nakon dijagnoze ozljede i uspješnog operativnog zahvata jako je važno provoditi i odgovarajući fizikalnu terapiju, te potom ciljani trening kako bi se u potpunosti vratila funkcija koljena. The knee is important for all sports activities, and due to the great stress it is exposed in numerous positions, it often suffers from injury, especially at a younger age. Meniscus injuries are the most common knee injuries and are almost always caused by mechanical trauma. We have explained what the physiotherapy process consists of and how to carry it out.. Electrotherapy is also an important factor in rehabilitation after meniscus injuries. After the diagnosis of the injury and the successful operation, it is very important to carry out appropriate physical therapy and training in order to fully restore the function of the knee.

Ozljede su sastavni dio svakog sporta pa tako i košarke, zadatak kondicijskog trenera je da podigne otpornost od ozljeda kod sportaša kroz sustavno vježbanje. Kondicijska pripremljenost ključna je kod prevencije od ozljeda, povezano s time kondicijski programi smanjuju ozbiljnost ozljeda ako do ozljede i dođe, isto tako mogu pomoći u sprječavanju ponovnog ozljeđivanja. Smanjivanje rizika od nastanka ozljeda zahtjeva odgovarajuću mišićnu jakost, snagu, izdržljivost, koordinaciju, fleksibilnost i dobru građu tijela. Jednako važno, kao kondicijska pripremljenost i sustavno vježbanje, je i adekvatan odmor i oporavak. Normalan san važan je za dobro mentalno i tjelesno zdravlje i jako je važan za oporavak nakon intenzivnih napora. Prevelik umor ili pretreniranost mogu sportaša učiniti više podobnijim ozljedama. U ovom radu objasnit ćemo koje ozljede su najčešće u košarci, koje vježbe mogu pomoći da se smanji vjerojatnost ozljede i kako programirati preventivni program vježbanja. Injuries are an integral part of every sport, basketball included, and task of strength and conditioning coach is to increase the athlete's resistance to injuries through systematic exercise. Conditioning is key to injury prevention, as exercise programs reduce the severity of injuries if they do occur, and can also help to prevent re-injury. Reducing the risk of injury requires adequate muscle strength, power, endurance, coordination, flexibility and a good body composition. Adequate rest and recovery are just as important as conditioning and systematic exercise. Normal sleep is important for good mental and physical health and is very important for recovery after intense activities. Excessive fatigue or overtrainig can make an athlete more susceptible to injury. In this paper, we will explain which injuries are most common in basketball, which exercises can help reduce the likelihood of injury and how to program a preventive exercise program.

U ovom su radu na primjeru čučanja, pomoću dodirnog pritiska stopala i podloge, istražena statička opterećenja u koljenu za dvije pozicije mjerenja, na punom stopalu i na prstima. Mjerenja su provedena putem Tekscan platforme, a izmjereni podatci analizirali su se preko programskog paketa FootMat Research. U uvodnom dijelu rada razmatrana je anatomija i fiziologija koljenog zgloba te njegova biomehanika. Također, teorijski su opisani svi najvažniji dijelovi koljena. Nakon toga opisivani su uređaji za mjerenje i njihov način rada. Prije samog opisivanja mjerenja objašnjena je metoda izračunavanja opterećenja koljena. Nakon izmjerenih svih pozicija u eksperimentalnom dijelu rada, proveden je računski dio u kojem su uspoređene dobivene sile. In this paper, using the example of the squatting, through the contact pressure of the foot and the surface, the static loads in the knee were examined through two measurement positions, on the full foot and on the toes. The measurements were carried using Tekscan platform, and the measured data were analyzed using FootMat Research softwyre package. In the introductory part of the paper, the anatomy and physiology of the knee joint and its biomechanics will be discussed. Also, all of the most important parts of the knee are described. After that, begins the description of the measuring device and its mode of operation. Before describing the measurement itself, the method of calculating knee load is described. After all positions of the experimental part have been carried out, using described method the knee load is calculated and compared.

U ljudskom tijelu, zglob koljena predstavlja najveći i najkomplaeksniji zglob, upravo zbog toga skoln je čestom ozljeđivanju. Važno je da koljeno ima zdravu funkciju, ispravan oblik te položaj kostiju, razvijenu muskulaturu te snažne ligamenta. Ako postoji bilo kakva disproporcija između snage koljen i opterećenja, dolazi do popuštanja ligamenta te samim time do nastanka ozljede. Postoji mnogo različitih vrsta ozljede koljena, no najčešća je povreda koja uključuje djelomičnu ili potpunu rupturu prednjeg križnog ligamenta. Do ozljede može doći na različite načine, no najčešće dolazi uslijed neke sportke aktivnosti pri kojoj dolazi do hiperekstenzije koljena ili krivog doskoka na nogu prilikom čega se začuje prasak i osijeti se nastabilnost u zglobu. Potrebno je po nastanku ozljede dijagnosticirati stanje, Lachmanovim testom koji je ujedno zlatni standard u dijagnostici zbog svoje točnosti i osijetljivosti, te nakon toga odrediti način liječenja koje se dijeli na konzervativno ili operativnom. Odabir konzervativnog liječenja je kod stanja koje ne zahtijevaju operativno liječenje, primjerice kod nategnuća ligamenta ili manje dijelomične rupture ili jednostavno kod pacijenata koji ne žele operativno liječenje. U odabiru takvog liječenje provodi se niz fizioterapijskih intervencija koje uključuju smanjivanje otekline te jačanje muskulature natkoljenice kako bi se postigla optimalna stabilizacija koljena. Kada se radi o operativnom liječenju, potrebna je preoperativna rehabilitacija s ciljem postizanja boljeg općeg stanja koje ukljućuje snaženje muskulature, smanjenje otekline i boli kako bi se pospiješio postoperativni oporavak. Artroskopska metoda rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta predstavlja standard u operativnom liječenju. Odabire se najpouzadaniji presadak, zamijenjuje se sa puknutim LCA te slijedi dugotrajan proces rehabilitacije. Sa razvojem medicine došlo je i do razvoja u rehabilitacijskim protokolima. Potiče se rani početak opterečivanja koljena sa dobro isplaniranim programom. Provode se brojne fizioterapijske intervencije koje ukljućuju statičke i dinamičke vježbe u različitim položajima s opterećenjem ili bez, vježbe za propriocepciju i ravnotežu s ciljem vraćanja optimalnog funkcionalnog statusa koljena. Proces rehabilitacije nakon rekonstrukcije LCA može trajati i do 6 mjeseca prije povratka prijašnjim sportskim aktivnostima. Provodi se 6 tjedana medicinske rehabilitacije nakon koje kreće sportska. Važna je provedba dobre individalne komunikacije kako bi se proces prilagodio pacijentovim željama i potrebama. Nakon dobro odrađenog procesa rehabilitacije pacijent se vraća svojim starim aktivnostima bez straha od nastanka ponovne ozljede, bolova u koljenu ili otekline te sa dobrom stabilizacijom koljenskog zgloba. In the human body, the knee joint is the largest and most complex joint, which is precisely why it is prone to frequent injuries. It is important that the knee has a healthy function, the correct shape and position of the bones, developed musculature and strong ligaments. If there is any disproportion between the strength of the knee and the load, the ligament loosens and thus an injury occurs. There are many different types of knee injuries, but the most common is an injury that involves a partial or complete rupture of the anterior cruciate ligament. The injury can occur in different ways, but most often it occurs as a result of some sports activity, during which there is a hyperextension of the knee or a wrong landing on the leg, during which a crack is heard and instability is felt in the joint. After the occurrence of the injury, it is necessary to diagnose the condition with the Lachman test, which is also the gold standard in diagnostics due to its accuracy and sensitivity, and then determine the method of treatment, which can be conservative or operative. The choice of curative treatment is for conditions that do not require operative treatment, for example in the case of ligament strain or minor partial rupture or simply with patients who are not fond of operative treatment. When choosing such a treatment, a series of physiotherapy interventions are carried out, which include reducing the swelling and strengthening the musculature of the upper leg in order to achieve optimal stabilization of the knee. When it comes to operative treatment, preoperative rehabilitation is required with the aim of achieving a better general condition, which includes strengthening the muscles, reducing swelling and pain in order to speed up postoperative recovery. The arthroscopic method of anterior cruciate ligament reconstruction is the standard in operative treatment. The most reliable graft is selected, replaced with the ruptured LCA, and a long-term rehabilitation process follows. With the development of medicine came the development of rehabilitation protocols. Early initiation of knee loading with a well-planned program is encouraged. Numerous physiotherapy interventions are carried out, which include static and dynamic exercises in various positions with or without load, exercises for proprioception and balance with the aim of restoring the optimal functional status of the knee. The rehabilitation process after LCA reconstruction can last up to 6 months before returning to previous sports activities. 6 weeks of medical rehabilitation are carried out, after which sports begins. It is important to implement good individual communication in order to adapt the process to the patient's wishes and needs. After a well-done rehabilitation process, the patient returns to his old activities without fear of re-injury, knee pain or swelling, and with good stabilization of the knee joint.

U ovom diplomskom radu prikazati će se kako se pomoću kineziterapijskog programa može smanjiti utjecaj pojave posttraumatskog osteoartritisa nakon ozljede prednje ukrižene sveze. Osteoartritis koljena nastaje zbog propadanja zglobnih struktura unutar koljenskog zgloba. Mogući razlozi pojave su traume na koljenu, prekomjerna tjelesna težina, životna dob... Pošto točan uzrok oboljenja od osteartritisa nije poznat, liječenje se svodi na saniranje simptoma i smanjenje funkcionalne nesposobnosti. Posttraumatski osteoartritis je podvrsta osteoartritisa. Posttraumatski osteoartritis je progresivni patogeni proces. Njegovo rano otkrivanje od izuzetnog je značaja jer nudi bolje mogućnosti saniranja problema. Što se osteoartritis kasnije otkrije, to su lošije prognoze učinka intervencije. Glavni zadatak kineziterapijskog programa koji je opisan u radu je olakšati bolesniku normalno svakodnevno funkcioniranje u životu i poboljšati kvalitetu njegova života (smanjiti bol, povećati pokretljivost koljena, povećati mišićnu masu na donjim ekstremitetima). Kineziterapijski program je osmišljen u dvije razine, osnovni i napredni. U njemu se nalaze vježbe za jačanje donjih ekstremiteta, vježbe za opseg pokreta, i vježbe stabilizacije. Veliku ulogu u vježbanju imaju unutarnji čimbenici bolesnika, a to se odnosi na volju, želju i motivaciju koju bolesnik ima za vježbanjem, tj. za poboljšanjem vlastitog zdravlja. This thesis will show how the kinesitherapy program can reduce the impact of post-traumatic osteoarthritis after anterior cruciate ligament injury. Knee osteoarthritis occurs due to the deterioration of the joint structures within the knee joint. Possible causes are knee trauma, overweight, age and others. Since the exact cause of osteoarthritis is not known, treatment comes down to relieving symptoms and reducing functional disability. Posttraumatic osteoarthritis is a subtype of osteoarthritis. Posttraumatic osteoarthritis is a progressive pathogenic process. Its early detection is of utmost importance as it offers better remedial options. The later osteoarthritis is detected, the worse the prognosis of the effect of the intervention. The main task of the kinesitherapy program described in the paper is to facilitate the patient's normal daily functioning in life and improve his quality of life (reduce pain, increase knee mobility, increase muscle mass in the lower extremities). The kinesitherapy program is designed in two levels, basic and advanced. It includes exercises for strengthening the lower extremities, exercises for range of motion, and stabilization exercises. An important role in exercise is played by the patient's internal factors, and this refers to the will, desire and motivation that the patient has to exercise, ie to improve their own health.

Sy. Osgood Schlatter juvenilna je osteohondroza koju karakterizira trakcija apofize patelarne tetive. Bolest zahvaća adolescente i djecu koja se aktivno bave sportom. Češća je incidencija kod muškog nego kod ženskog spola. Aktivnosti kod koji je povećan rizik za razvoj simptoma i na kraju samog sindroma i bolesti su nogomet, košarka, odbojka te ostali sportovi koji iziskuju povećanu aktivnost m. quadriceps femorisa . Uz fizikalni pregled i anamnezu postoje razne tehnike i sredstva za dijagnosticiranje ovog stanja. Danas, najučestalije se koristi ultrazvuk zahvaljujući pouzdanim rezultatima, finom prikazu struktura, lakom upotrebom i ne invazivnom prirodom. Ultrazvuk slijedi magnetna rezonancija, pa RTG i zatim CT. Prognoza je dobra. Rehabilitacija i liječenje gotovo je uvijek konzervativno. Od 5 do 10% pacijenata primorano je obaviti operacijski zahvat. Modaliteti koji se koriste u rehabilitaciji su malobrojni. Zbog prirode sindroma kontraindicirana je elektroterapija i magnetoterapija. U akutnoj fazi, danas se sve više koristi princip „PEACE and LOVE“. Naglasak u akutnoj fazi ima „PEACE“ gdje se uvodi zaštita koljena smanjenjem i promjenom aktivnosti. Smanjenje tjelesne aktivnosti preporuča se svim pacijentima. Nakon akutne faze, uvodi se „LOVE“ dio principa u kojem se jača mišić i vraća funkcija koljena te se progresivno pacijent vraća sportu. Povratak sportu strogo je individualan te ovisi o subjektivno osjećaju pacijenta, stanju koljena, razini bolnosti i emocionalnom stanju pacijenta. Sy. Osgood Schlatter is juvenile osteochondrosis characterized by traction of the patellar tendon apophysis. The disease affects adolescents and children who are actively involved in sports. The incidence is more common in males than in females. Activities that increase the risk of developing symptoms and eventually the syndrome and disease are football, basketball, volleyball and other sports that require increased activity of the quadriceps femoris. In addition to physical examination and medical history, there are various techniques and tools for diagnosing this condition. Today, ultrasound is most often used thanks to reliable results, fine display of structures, ease of use and non-invasive nature. Ultrasound is followed by magnetic resonance imaging, then X-ray and then CT. The prognosis is good. Rehabilitation and treatment is almost always conservative. From 5 to 10% of patients are forced to undergo surgery. The modalities used in rehabilitation are few. Due to the nature of the syndrome, electrotherapy and magnetotherapy are contraindicated. In the acute phase, the principle of "PEACE and LOVE" is increasingly used today. The emphasis in the acute phase is "PEACE" where knee protection is introduced by reducing and changing activities. Reduction of physical activity is recommended for all patients. After the acute phase, the "LOVE" part of the principle is introduced, in which the muscle is strengthened and the knee function is restored, and the patient progressively returns to sports. The return to sport is strictly individual and depends on the subjective feeling of the patient, the condition of the knee, the level of pain and the emotional state of the patient.

Profesionalni sport ide u korak sa modernim svijetom, te stavlja sve veće fizičke i psihičke izazove pred profesionalnog sportaša. U takvim uvjetima, sportske ozljede su neizostavni dio svakodnevice kako za prvu skupinu, rekreativce, tako i za drugu, profesionalce. Ozljede najčešće zahvaćaju sustav za pokretanje – čak do 80% svih sportskih ozljeda. Kada u globalu pogledamo sve ozljede koje su nastale kao posljedica bavljenja sportom, gotovo polovica otpada na neku vrstu ozljede koljena. Zbog svoje složenosti i važnosti sudjelovanja u kretanju, pri čemu podnosi velika opterećenja česta je upravo ozljeda povezana sa koljenom. Kada do ozljede dođe potrebna je što točnija dijagnoza kako bi se ozljeda pravilno liječila. Ključnu ulogu ima moderna dijagnostika koja nam omogućuje multiplanarni prikaz struktura koje su ozlijeđene. Tu u prvom planu mislimo na CT i MR dijagnostiku. Upravo je MR dijagnostika metoda izbora kod ozljede koljena, zbog specifičnosti prikaza mekotkivnih struktura, a pri tom pacijenta ne izlažemo ionizirajućem zračenju. MR daje najbolji uvid i u strukturu prednjeg križnog ligamenta. Prednji križni ligament ima važnu ulogu u biomehanici zgloba koljena. Uz sudjelovanje u stabilizaciji i kontroli pokreta zgloba, njegova je glavna uloga u odupiranju prednjoj translaciji tibije. Uobičajeni mehanizam njegove ozljede vezan je na prekomjernu prednju translaciju tibije te valgus koljena uz dodatnu rotaciju tibije. U ovom radu opisuje se složenost anatomije koljena i uloga prednjeg križnog ligamenta u istom, kao jednog od razloga čestog ozljeđivanja, tipovi i vrste ozljeda koljena te kako one nastaju, i na posljetku principi dijagnostike takvih ozljeda magnetnom rezonancijom i tehničke značajke samog pregleda. Professional sport keeps pace with the modern world, and puts increasing physical and mental challenges on the professional athlete. In such conditions, sports injuries are an indispensable part of everyday life for the first group, recreationists, as well as for the second, professionals. Injuries most commonly affect the locomotor system - up to 80% of all sports injuries. When we look at all the injuries that have occurred as a result of playing sports, almost half of them are some kind of knee injury. Due to its complexity and the importance of participating in movement, while withstanding heavy loads, it is often a knee-related injury. When an injury occurs, an accurate diagnosis is needed in order for the injury to be treated properly. A key role is played by modern diagnostics, which allows us to have a multiplanar view of the structures that have been injured. Here in the foreground we mean CT and MR diagnostics. MR is the diagnostic of choice for knee injuries, due to the specificity of the presentation of soft tissue structures, and we do not expose the patient to ionizing radiation. MR also gives the best insight into the structure of the anterior cruciate ligament. The anterior cruciate ligament plays an important role in the biomechanics of the knee joint. In addition to participating in the stabilization and control of joint movement, its major role is in resisting anterior tibial translation. The usual mechanism of that kind of injury is on excessive anterior tibial translation and knee valgus associated with additional tibial rotation. This paper describes the complexity of the knee anatomy and the role of the anterior cruciate ligament in it, as one of the reasons for frequent injuries, types of knee injuries and how they occur, and finally the principles of diagnosis of such injuries by magnetic resonance imaging and technical features of the examination.

Distalni dio femura i proksimalni dio tibije čine zglobne površine najvećeg zgloba u tijelu, koljena. Ono je neophodno za hod i svakodnevno kretanje te samim time i za sudjelovanje u većini sportova. Zahtjevnim opterećenjima kojima je koljenski zglob izložen u svakodnevnim situacijama i treninzima, može doći do preopterećenja mekih struktura te do razvoja sindroma prenaprezanja kroz svakodnevne mikrotraume zgloba. Mikrotraume koje pogađaju anteriorne strukture manifestiraju se u stanjima poput patelarne tendinopatije, patelofemoralnog bolnog sindroma, Morbus Osgood Schlattera, Hoffinog sindroma te Sinding-Larsen-Johanssonovog sindroma. Do prenaprezanja za anteriornu stranu koljena dolazi kod naglih ponavljanih kontrakcija m. quadricepsa ili kod nedovoljne usklađenosti ekstenzornog aparata, odnosno pretjerane napetosti m. quadricepsa. Očituje se u aktivnostima trčanja, skokova, sportovima kao što su košarka, nogomet, odbojka, biciklizam, skijanje i tenis. Osim anteriornih struktura u koljenu, sindromi prenaprezanja mogu zahvatiti i medijalne, odnosno lateralne strukture. Primjeri su sindrom iliotibijalnog traktusa, medial plica sindrom i Breaststrokerov sindrom. Dok sindrom iliotibijalnog traktusa predstavlja prenaprezanje tetive tensora fascie latae, medial plica sindrom se manifestira kao prekomjerno trenje medijalne plike o kondil femura, a Breaststrokerov sindrom se očituje prekomjerenim brzim silama koje opterećuju medijalni kolateralni ligament. Svaki od navedenih sindroma prenaprezanja imaju zajednički početak rehabilitacije, dakle što raniji prekid bolne aktivnosti radi odmora podraženih struktura. U kasnijim fazama bitno je diferencirati ove sindrome te sukladno dijagnozi prakticirati vježbe jačanja i fleksibilnosti ili u suprotnom provesti adekvatan operativni zahvat. Rano uočavanje i liječenje po postavljanju dijagnoze nužno je za što bolju prognozu kao i sprečavanje remisija. The distal part of the femur and the proximal part of the tibia form the articular surfaces of the largest joint in the body, the knee. Knee is necessary for walking and daily movement, and therefore for participation in most of the sports. Demanding loads to which the knee joint is exposed in everyday situations and trainings can lead to overloading of soft tissues and the development of overuse injurie due to daily microtraumas of the joint. Microtraumas affecting anterior structures are manifested in conditions such as patellar tendinopathy, patellofemoral pain syndrome, Osgood Schlatter’s disease, Hoff’s syndrome, and Sinding-Larsen-Johansson syndrome. Overuse of the anterior side of the knee occurs over repeated sudden contractions of the quadriceps, insufficient coordination of the extensor apparatus or excessive tension of the quadriceps. It manifests itself in running, jumping, sports such as basketball, football, volleyball, cycling, skiing and tennis. In addition to the anterior structures in the knee, overuse injuries can also affect the medial and lateral structures. Examples are iliotibial tract syndrome, medial plica syndrome and Breaststroker’s syndrome. While iliotibial tract syndrome causes strain on the tendon of the tensor fascia latae, medial plica syndrome manifests as excessive friction of the medial plica against the condyle of the femur and Breaststroker’s syndrome is manifested as excessive rapid forces loading on the medial collateral ligament. Each of the above-mentioned overuse injuries have a common beginning of rehabilitation, meaning stopping the painful activity in the earliest possible time in order to rest irritated structures. In the later stages, it is important to differentiate these syndromes and to practice strengthening and flexibility exercises in accordance with the diagnosis or otherwise perform adequate surgery. Early detection and treatment is necessary for a better prognosis and prevention of remissions.

Osteoartritis (OA) je jedna od najraširenijih bolesti u našem društvu, odmah iza kardiovaskularnih bolesti i čest je uzrok invaliditeta kod starijih osoba u zapadnom svijetu. Bilo koji zglob može biti zahvaćen, ali najčešće zahvaća zglob koljena, kuka, stopala, kralježnicu, te zglobove šake. Zglob koljena (articulatio genus) je najveći zglob u tijelu čovjeka. Povezuje donji kraj bedrene kosti s gornjim krajem goljenične kosti. Strukture koljena mogu biti podijeljene u nekoliko kategorija. Menisci (menisci articulairs)odnosno ploče vezivne hrskavice, trokutastog oblika na poprečnom presjeku, osiguravaju ujednačenost zglobnih površina bedrene i goljenične kosti. Postoje medijalni i lateralni menisk, a odgovaraju obliku slova C ili srpa. Koljeno je zglob koji ima mnogo ligamenata koji jačaju zglobnu čahuru, a najvažnija su dva kolateralna i dva križna ligamenta. Ligamenti, svi zajedno su najvažnije strukture koje kontroliraju stabilnost koljena. Mišiću su aktivni stabilizatori koljena. U njemu se događa fleksija, ekstenzija, ali i unutarnja i vanjska rotacija. Za stabilnost i mehaniku koljenskog zgloba vrlo su bitne pobočne i ukrižene sveze. OA je degenerativna, kronična progresivna bolest zglobova čiji je glavni uzrok degeneracija zglobne hrskavice. Procjenjuje se da se gonartroza javlja iznad 60-te čak kod 90% ljudi, češće zahvaća žene nego muškarce. U primarne ili idiopatske gonartroze spada više od 50% artroza koljena, odnosno artroze kojima se ne može objasniti nastanak poznatim uzročnim čimbenicima. Sekundarni OA usko je vezan uz bolest ili neki poznati događaj. Razumijevanje promjena u ranoj fazi bolesti je bitno kako bi se lakše moglo liječiti. Prvi znak nastanka gonartroze je bol koja se javlja nakon mirovanja, te potom postupno nestaje, a pacijenti ju opisuju kao tupu ili muklu. Dijagnoza se postavlja na temelju RTG snimke i kliničkog pregleda koljena kojim se utvrđuje stupanj oštećenja zglobne hrskavice. Liječenje osteoartritisa uključuje kirurške i nekirurške metode liječenja. Medicinska sestra mora pružati zdravstvenu njegu najbolje kvalitete, te odluke koje donosi se moraju bazirati na prioritetima. Opća prijeoperacijska priprema može biti psihička i fizička. Prijeoperacijska edukacija bolesnika je važna jer smanjuje mogućnost nastanka poslijeoperacijskih komplikacija. Medicinska sestra u intraoperacijskom periodu ima ulogu pripremiti pacijenta za operaciju te pripremiti aparate i instrumente za anesteziju. Tijekom poslijeoperacijskog razdoblja potrebno je pacijentu objasniti i informirati ga o važnosti vježbi disanja i iskašljavanja. Osteoartritis je bolest koja napada starije osobe, te samim time faza opravka traje druže. Osteoarthritis (OA) is one of the most prevalent diseases in our society, right behind cardiovascular diseases and is often the reason for disability in the elderly of the Western world. Any joint can be affected, but it most commonly affects the knee, hip, foot, spine, and wrist joints. The knee joint (articulatio genus) is the largest joint in the human body. It connects the lower end of the femur and the upper end of the tibia. Knee structures can be divided into several categories. Menisci (menisci articularis) or connective cartilage plates, triangular in cross section, they ensure the comformity of the articular surfaces of femur and tibia. There are medial and lateral menisci, and they correspond to the shape of the letter C or sickle. The knee is a joint rich with ligaments that strengthen the joint capsule, the most important being two collaterals and two cruciate ligaments. Ligaments, all together are the most important structures that control the stability of the knee. Active knee stabilizers are muscles. Flexion, extension, but also internal and external rotation occur in it. Lateral and cruciate ligaments are very important for the stability and mechanics of the knee joint. OA is a chronic, degenerative, progressive disease of the joints, the main cause of which is the deterioration of the articular cartilage. It is estimated that gonarthrosis occurs above 60 in as many as 90% of people, affecting women more often than men. Primary or idiopathic gonarthrosis includes more than 50% of knee arthrosis, or arthrosis where the occurrence cannot be explained with the known causative factors. Secondary OA is closely related to a known event or disease. Understanding the changes in the early stages of the disease is essential to make it easier to treat. The first sign of gonarthrosis is pain that occurs after rest, and then gradually disappears, also patients describe it as dull or numb. The diagnosis is made on the basis of X-rays and a clinical examination of the knee to determine the degree of damage to the articular cartilage. Treatment of osteoarthritis includes surgical and non-surgical methods of treatment. Nurses must provide best quality health care, and the decisions nurses make must be based on the priorities of a patient. General preoperative preparation can be mental and physical. Education of patients in the preoperative period is important because it reduces the possibility of complications in the postoperative period. In the intraoperative period roles of the nurse are: prepares the patient for surgery, preparation of apparatus and instruments for anesthesia. In the postoperative period, the patient should be explained and told about the importance of conducting breathing and coughing exercises. Osteoarthritis is a disease that attacks the elderly and therefore the recovery phase lasts longer.

Izolirana rekonstrukcija prednjeg križnog ligamenta (ACL) predstavlja zlatni standard u kirurškom liječenju rupture prednjeg križnog ligamenta. No, neuspjeh cijeljenja presatka i ostatna rotacijska nestabilnost koljena i dalje su česte postoperativne komplikacije. Anterolateralni ligament (ALL) i njegova uloga u kontroli rotacijske stabilnosti dobila je značajan interes 2013. nakon objave njegova „ponovnog otkrića”. Ta ligamentarna struktura, opisana još davne 1879., potječe od proksimalnog i stražnjeg dijela lateralnog epikondila bedrene kosti i hvata se na goljeničnoj kosti, na sredini između Gerdyjeva tuberkla i glavice fibule. Biomehanička ispitivanja pokazala su da anterolateralni ligament djeluje kao pasivni stabilizator koljena tijekom unutarnje rotacije koljena, i kod rupture ACL-a i lateralnih struktura koljena odgovoran je za nastanak pivot-shift fenomena. Pokazalo se da izolirana rekonstrukcija ACL-a u pacijenata s ozljedom ACL-a i ALL-a ne može vratiti normalnu kinematiku koljena, za razliku od njihove kombinirane rekonstrukcije. Uz to, dosadašnja literatura nudi brojne dokaze u smislu poboljšanja stabilnosti koljena nakon kombiniranog postupka rekonstrukcije ACL-a i ALL-a. Štoviše, nedavne kliničke studije pokazale su da ALL ima zaštitni učinak na očuvanje presatka ACL-a, kao i na brži ponovni povratak u sport i opće zadovoljstvo pacijenata s operativnim zahvatom. Ovaj pregledni rad ima za cilj dati pregled dosadašnjeg znanja anatomije, funkcije i učinka rekonstrukcije ACL-a i ALL-a u pacijenata s puknućem ACL-a., Isolated anterior cruciate ligament (ACL) reconstruction is the gold standard in surgical treatment of anterior cruciate ligament rupture. However, graft failure rates and residual rotational instability of the knee are still common post-operative complications. The anterolateral ligament (ALL) and its role in controlling rotational stability gained considerable interest in 2013 following the announcement of its ‟rediscovery”. This ligamentous structure, described back in 1879, originates just proximal and posterior of the lateral epicondyle of the femur and it ends on the tibia, midway between Gerdy's tubercle and the head of the fibula. Biomechanical studies have shown that the anterolateral ligament acts as a passive knee stabilizer during internal knee rotation and in the rupture of the ACL and lateral knee structures is responsible for the presence of a pivot-shift knee phenomenon. It has been shown that isolated ACL reconstruction in patients with ACL and ALL injury cannot restore normal knee kinematics unlike their combined reconstruction. In addition, recent literature shows evidence in terms of improving knee stability after a combined ACL and ALL reconstruction procedure. Moreover, recent clinical studies have shown that ALL has a protective effect on the preservation of ACL graft as well as on the faster return to sport and overall patient satisfaction. This review aims to give an overview of our current knowledge of the anatomy, function, and effect of combined ACL and ALL reconstruction in patients with ACL rupture.

Transplantacija osteohondralnog alografta tehnika je kojom se može tretirati širok spektar patologije koja uključuje hrskavicu i podležeću kost. Tehnika je posebno pogodna za mlađu populaciju pacijenata sa značajnim (> 2.5 cm2) osteohondralnim defektom, kao primarni ili kao revizijski zahvat. Predstavljamo slučaj 28- godišnjeg pacijenta koji se prezentirao dugogodišnjom boli u području lateralnog kompartmenta desnog koljena, najizraženijom prilikom fleksije. Učinjenom radiološkom obradom nađena je osteohondralna lezija dimenzija 3x2 cm u području lateralnog kondila femura koja je shvaćena kao nestabilni OCD. Učinjen je pokušaj fiksacije s dva chondral darta. Nakon inicijalnog poboljšanja dolazi do pogoršanja stanja te je pacijent 8 mjeseci kasnije podvrgnut operativnom zahvatu u vidu artroskopske toalete te mikrofraktura. Nakon drugog zahvata izostaje adekvatan klinički odgovor. Naposljetku se odlučujemo za kirurški zahvat transplantacije osteohondralnog alografta. U suradnji s Bankom tkiva Klinike za traumatologiju te Bankom tkiva i kosti Barcelona Španjolska pribavlja se smrznuti alograft lateralnog kondila femura. Korišten je Arthrex BioUni® OATS® instrumentarij. Zbog tehničkih uvjeta nije bilo moguće osigurati originalnu Arthrex radnu stanicu te dizajniramo vlastitu radnu stanicu za fiksaciju alografta tokom obrade koja se temelji na modifikaciji standardnog Ilizarov okvira. Operativni zahvat je učinjen u spinalnoj anesteziji. Izmjerena je veličina defekta te je prema mjeri obrađen alograft fiksiran na radnoj stanici. Zatim je učinjena transplantacija grafta. Operativni zahvat i postoperativni tijek protekao je uredno. Šest tjedana nakon zahvata radiološki su vidljivi znakovi koštanog preraštavanja, bez znakova odbacivanja implantata. Pacijent je subjektivno bez tegoba, urednog opsega pokreta. Zaključak prikaza slučaja je da je transplantacija osteohondralnog alografta operacija s izvrsnim ranim rezultatima za velike osteohondralne defekte u mlađoj populaciji. Također, naša radna stanica može biti izrađena uz pomoć materijala koji se nalaze u inventaru svakog traumatološkog odjela bolnice te je prikladna alternativa komercijalno dostupnom setu.

Na uzorku od 57 košarkaša, seniorske dobne kategorije s područja cijele Republike Hrvatske koji igraju 1HL, što je najviši stupanj natjecanja u Hrvatskoj, primijenjen je anonimni konstruirani Upitnik za procjenu pojavnosti boli i ozljede koljena (Penga i sur., 2020). Primarni cilj rada je utvrditi pojavnost i lokalizaciju boli koljena kod košarkaša te parcijalni ciljevi su utvrditi razlike s obzirom na njihovu igračku poziciju, s obzirom na kronološku dob te utvrditi osnovna metrijska obilježja upitnika. Svi igrači su punoljetni te su u rasponu od 18 do 28 godina. Kronološka dob igrača je u prosjeku 21,6 godina. Njihova tjelesna visina prosječno iznosi 191,63 cm, a tjelesna masa 85,38 kg. Upitnik je adaptiran za košarku te ima jako dobre metrijske krakteristike što omogućuje kvalitetno mjerenje pojavnosti boli i ozljeda košarkaša. Utvrđeno je da 66,67 % košarkaša osjeća bol na prednjoj strani koljena, 12,28 % na bočnoj strani, a 21,05 % ne osjeća bol u koljenu. Igrači koji igraju poziciju centra nisu imali ozljede koljena, dok igrači pozicije krilnog centra imali su najviše ozljeda u postotku od 71,43 %, bek šuteri imali su 33,33 %, igrači koji igraju poziciju niskog krila 14,29 %, a organizatori igre, igrači pozicije 1, 12,50 %. Nije utvrđena značajna razlika ispitanika po kronološkoj dobi. Korišteni upitnik predstavlja dobri mjerni instrument za procjenu pojavnost i lokalizacije boli i ozljede koljena u košarci. An anonymous, newly constructed Questionnaire on the incidence of knee pain and injuries (Penga et al., 2020) was applied on a sample of 57 basketball players from the senior age category from all Croatian regions, who play in 1HL, which is the highest level of competition in Croatia. The primary goal of the paper is to determine the incidence and localization of knee pain in basketball, whereas the partial goals are to determine the differences regarding their playing position and chronological age and to determine the basic metric characteristics of the questionnaire. All players are of legal age, ranging from 18 to 28 years old. The mean chronological age of players is 21.6 years. Their mean body height is 191.63 cm, and their mean body weight is 85.38 kg. The questionnaire is adapted for basketball and has good metric characteristics that enable quality measurement of the incidence of pain and injuries in basketball. The results show that 66.67 % of basketball players feel pain on the front of the knee, 12.28 % on the side, whereas 21.05 % do not feel pain in the knee. Players who play center position had no knee injuries, whereas players playing the power forward position reported the most injuries – 71.43 %, back shooters had 33.33 %, players who play at the small forward position had 14.29 %, and playmakers, players at position number 1, reported 12.50 %. No statistically significant differences were found between the respondents by chronological age. The questionnaire is a good measuring instrument for assessing the incidence and localization of knee pain and injuries in basketball.

Ozljede prednjeg križnog ligamenta (ACL-a) su relativno česte u košarci i u pravilu su teške tj. zahtijevaju kiruršku rekonstrukciju ligamenta i dugotrajni oporavak. Brojni su faktori rizika, a na neke od njih se može utjecati odgovarajućim preventivnim mjerama. Cilj ovog diplomskog rada je obraditi pregled svjetske literature i dati kritički osvrt na istraživanja koja obrađuju problem prevencije ozljeda prednje križne sveze u košarci. Prikazana je građa i funkcija koljena i prednjeg križnog ligamenta, kao i mehanizmi i rizični faktori nastanka ozljede prednjeg križnog ligamenta. Zbog značaja i utjecaja na motoriku, ali psihološke, pa i ekonomske probleme koje predstavlja ozljeda prednjeg križnog ligamenta, te zbog manjka specifičnih programa prevencije, dodatni cilj je prikazati praktični primjer trenažnog programa prevencije ozljeda prednje križne sveze kod košarkašica i košarkaša uzimajući u obzir gore spomenute rizične faktore i specifičnost sporta kao što je košarka, s naglaskom na dio živčano-mišićnog sustava koji je u funkciji prevencije ozljeda ACL-a najbitniji. Injuries of the anterior cruciate ligament (ACL) are relatively common in basketball and they are usually severe, ie they require surgical reconstruction of the ligament and long-term recovery. There are a number of risk factors, some of which can be addressed through appropriate preventive measures. The aim of this thesis is to review the world literature and give a critical review of research that addresses the problem of prevention of anterior cruciate ligament injuries in basketball. The structure and function of the knee and the anterior cruciate ligament, as well as the mechanisms and risk factors for anterior cruciate ligament injury will are presented. Due to significance and influence on performance, but also on psychological and even economic repercussions of anterior cruciate ligament injury, and the lack of specific prevention program, an additional goal is to present a practical example of a training program for anterior cruciate ligament injury prevention in basketball players. The mentioned risk factors and the specifics of basketball are taken into account, and the emphasis is put on features of the neuromuscular system that are most important in the prevention of ACL injury.

Cilj ovog sustavnog preglednog rada i meta-analize bio je utvrditi veličinu akutnih učinaka ekscentričnih mišićnih akcija na osjećaj za poziciju zgloba koljena kod zdravih odraslih osoba. S tim ciljem, sustavno su pretražene tri relevantne elektroničke baze podataka: PubMed, Scopus i Web of Science. U sustavni pregled i meta-analizu uključene su studije koje su proučavale akutne učinke ekscentričnih mišićnih akcija na osjećaj za poziciju zgloba koljena mjerenog i izražavanog putem apsolutne pogreške u poziciji zgloba. Inicijalnom pretragom je dobiveno 450 studija, dok je u kvalitativnu analizu uključeno 8 studija, te je isti broj studija podvrgnut meta-analizi prema modelu slučajnih učinaka. Napravljen je niz od 6 zasebnih meta-analiza podijeljenih u odnosu na: 2 vremenske točke testiranja osjećaja za poziciju zgloba (testiranje 1 sat nakon intervencije i 1 dan nakon intervencije) i 3 podgrupe definirane prema veličini kuta fleksije u koljenu prilikom testiranja osjećaja za poziciju zgloba (mali, srednji i veliki kut). Sumarni efekti i rezultati meta-analiza prikazani su putem standardiziranih razlika aritmetičkih sredina i 95%-tnih intervala pouzdanosti SRAS (95% IP), uz razinu statističke značajnosti p < 0,001. Rezultati meta-analiza utvrdili su statistički značajno narušen osjećaj za poziciju zgloba (p < 0,001) , bez obzira na veličinu kuta i vremensku točku testiranja osjećaja za poziciju zgloba nakon ekscentričnih mišićnih akcija: 1h; mali kut: -1,55 (-2,15 do -0,95), srednji kut: -1,26 (-1,71 do -0,80), veliki kut: -1,17 (-1,63 do -0,71) / 1 dan; mali kut: -1,26 (-1,76 do -0,76) , srednji kut: -1,29 (-2,08 do -0,49) , veliki kut: -1,31 (-1,97 do -0,66). Uz meta-analize napravljene su i univarijatne meta-regresijske analize za sljedeće kovarijable: spol, ukupan broj kontrakcija, pad sile 1 sat nakon intervencije i pad sile 1 dan nakon intervencije. Meta-regresijskim analizama utvrđena je statistički značajna (p < 0,05) povezanost između pada sile 1 dan nakon intervencije i apsolutne pogreške u osjećaju za poziciju zgloba testiranog pri malom i velikom kutu, 1 dan nakon intervencije. S obzirom na robusne i konzistentne rezultate 6 meta-analiza, zaključujemo da ekscentrične mišićne akcije akutno narušavaju osjećaj za poziciju zgloba koljena. The aim of this systematic review and meta-analysis was to determine the magnitude of acute effects of eccentric muscle actions on knee joint position sense in healthy adult population. Accordingly, three relevant electronic databases were systematically searched: PubMed, Scopus and Web of Science. Studies included in this systematic review and meta-analysis were those which investigated acute effects of eccentric muscle actions on knee joint position sense measured and expressed via joint position sense absolute error. Initial search yielded 450 studies, while 8 studies were included in qualitative analysis and the same number of studies was subjected to random-effects meta-analysis. A series of 6 separated meta-analyses were done according to: 2 time points in which joint position sense was tested ( testing done at 1 hour after intervention and 1 day after intervention) and 3 subgroups which were defined according to the size of knee flexion angle in joint position sense testing protocol (small, moderate and large angle). Summary effects and results of meta-analyses were presented as standardized mean differences with 95% confidence intervals, while statistical significance was set at p < 0,001. Results of meta-analyses showed statistically significant decrease in joint position sense (p < 0,001), no matter which angle size and time point was taken into account: 1 hour; small angle: -1,55 (-2,15 to -0,95), moderate angle: -1,26 (-1,71 to -0,80), large angle: -1,17 (-1,63 to -0,71); and 1 day; small angle: -1,26 (-1,76 to -0,76), moderate angle: -1,29 (-2,08 to -0,49), large angle: -1,31 (-1,97 to -0,66). Along with meta-analyses, univariate meta-regressions were performed on next covariates: sex, total number of contractions, force drop at 1 h post intevention and force drop at 1 day post intervention. Meta-regressions revealed statistically significant (p < 0,05) relation between force drop at 1 day post intervention on joint position sense absolute error tested at small and large angles, 1 day post intervention. Considering the robust and consistent results of 6 meta-analyses, it can be concluded that eccentric muscle actions acutely decrease knee joint position sense.

Zahvaljujući multiplanarnim mogućnostima i izvrsnim kontrastom mekih tkiva, magnetska rezonancija postala je vodeći modalitet za neinvazivnu procjenu muskuloskeletnog sustava. Većina pacijenata se snima uređajima za magnetsku rezonanciju jačine magnetskog polja 1.5T obzirom da su uređaji jakosti 3T manje dostupni u kliničkoj praksi. Iako se isprva primarno koristio za neurološko snimanje, sve je veći broj studija koje pokazuju mogućnosti i prednosti 3T u muskuloskeletnom oslikavanju. Najistaknutija prednost uključuje povećani omjer signala i šuma (SNR) koji može dovesti do kraćeg vremena snimanja čime se smanjuje šansa za artefakte gibanja ili poboljšati kvalitetu slike povećanjem rezolucije. Mnogo je istraživanja kako optimizirati protokol za 3T MR kako bi se postigla što bolja procjena muskuloskeletnog sustava. Kombinacijom brzih morfoloških metoda visoke rezolucije s novim tehnikama snimanja kao što su T2 mapiranje, T1rho oslikavanje i oslikavanje natrijem moguće je poboljšati detekciju ranih degenerativnih promjena hrskavice. Ubrzani razvoj tehnologije omogućio je razvoj umjetne inteligencije u radiologiji. Zasad, softverski algoritmi za procjenu muskuloskeletnog sustava su rijetki te je dostupan mali broj provedenih studija, stoga su potrebna daljnja istraživanja. With its multiplanar capabilities and excellent soft-tissue contrast, magnetic resonance imaging has established itself as the leading modality for noninvasive evaluation of the musculoskeletal system. Most clinical evaluation are performed at the field strenght 1.5T due to a less availability of 3T MRI machines. Although at first used primarily for neurological imaging, an increasing number of studies have demonstrated the abilities and advantages of 3T MR systems in musculoskeletal imaging. The most notable advantage includes an increased signal-to-noise ratio (SNR) which can lead to a shorter imaging time and reduces the chance of motion artifacts or improved image resolution. Much promising research is being done in how to optimize the 3T MRI protocol to achieve the best possible evaluation of the musculoskeletal system. A combination of fast high-resolution morphologic imaging methods with new imaging techiques as T2 mapping, T1rho imaging and sodium imaging could improve the sensitivity of early cartilage degeneration changes. Due to rapid techonological development, artificial intelligence has developed in radiology. So far, software algorithms for musculoskeletal system evaluation are rare and a small number of studies are available, therefore further research has to be done.

Prednji križni ligament ima važnu ulogu u biomehanici zgloba koljena. Uz sudjelovanje u stabilizaciji i kontroli pokreta zgloba, njegova je glavna uloga u odupiranju prednjoj translaciji tibije. Uobičajeni mehanizam njegove ozljede vezan je na prekomjernu prednju translaciju tibije te valgus koljena uz dodatnu rotaciju tibije. Stoga su ozljede prednjeg križnog ligamenta često udružene sa ozljedama hrskavice, meniska ili medijalnog kolateralnog ligamenta. Osim specifičnim kliničkim testovima i standardnim RTG snimkama u potvrdi dijagnozi njegove ozljede sve se više koristimo i magnetnom rezonancijom. Ozljeda prednjeg križnog ligamenta danas je jedna od najzastupljenijih ozljeda koljena koje se javljaju tijekom sportskih aktivnosti. Zbog toga su u svrhu smanjenja njihovog broja razvijeni posebni preventivni programi vježbi i postupaka. Kod već nastalih ozljeda, metoda izbora liječenja je kirurška rekonstrukcija autolognim presadcima, od kojih se najčešće koriste tetive hamstringsa i ligament patele. Osim toga, razvoj artroskopskih tehnika rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta, omogućio je i jednostavnije liječenje udruženih ozljeda koljena. Na taj se način, uz stabilizaciju koljena mogu otkloniti i drugi čimbenici koji značajno utječu na raniji razvoj posttraumatskog osteoartritisa., The anterior cruciate ligament plays an important role in the biomechanics of the knee joint. In addition to participating in the stabilization and control of joint movement, its major role is in resisting anterior tibial translation. The usual mechanism of its injury is related to excessive anterior translation of the tibia and valgus of the knee with additional rotation of the tibia. Therefore, anterior cruciate ligament injuries are often associated with cartilage, meniscus, or medial collateral ligament injuries. In addition to specific clinical tests and standard X-rays to confirm the diagnosis of its injury, we are increasingly using magnetic resonance imaging. Anterior cruciate ligament injury is today one of the most common knee injuries that occur during sports activities. Therefore, in order to reduce their number, special preventive programs of exercises and procedures have been developed. For injuries that have already occurred, the method of treatment is surgical reconstruction with autologous grafts, of which the hamstring tendons and the patellar ligament are most commonly used. In addition, the development of arthroscopic techniques of anterior cruciate ligament reconstruction has made it easier to treat joint knee injuries. In this way, in addition to stabilizing the knee, other factors that significantly affect the earlier development of posttraumatic osteoarthritis can be eliminated.

Zglob koljena je složeni i najveći zglob u našem tijelu. Sastoji se od femura i tibije. U zglobu sudjeluje i patela. Patela je sezamska kost, ima oblik trokuta te je njezina glavna uloga poboljšanje funkcije kvadricepsa povećanjem poluge ekstenzornog aparata. Patela ima najdeblju hrskavicu u tijelu i može podnijeti opterećenje polovice tjelesne težine čovjeka pri hodu. U koljenu postoje menisci i ligamenti. Imamo dva meniska: medijalni i lateralni koji imaju ulogu elastičnih ublaživača. Postoje ligamenti prednje, stražnje i bočne strane koljena. Medijalni kolateralni, lateralni kolateralni, prednji križni i stražnji križni ligament. Hondromalacija patele je sindrom, degenerativno stanje čija je hijalina hrskavice mekana, mutna i edematozna. Vidljiva su oštećenja i ulceracije na hrskavici. Različiti poremećaji položaja patele kao što su patella infera, patella alta, genu valgum te displastične promjene patele uz instabilitet, subluksaciju ili luksaciju isto mogu utjecati na razvoj chondromalacie patellae. Najčešće zahvaća muškarce od 15 do 35 godine života. Uzroci mogu biti traume kao nestabilnost; ponavljajuće mikrotraume te drugi upalni procesi. Također, uzrok može biti posturalna distorzija patele, hipotrofični mišići itd. Simptomi mogu biti bol na prednjoj strani koljena, oteklina, izljev i hipertrofija m.quadriceps femorisa, te klecanje, škripanje i „propadanje“ koljena. Dijagnoza se izdaje prethodnim rendgenskim snimanjem i magnetskom rezonancom. Uz navedene dijagnostičke obrade se utvrđuje stupanj hondromalacije, a postoje 4 stupnja. Procjena se temelji na opservaciji, palpaciji, mjerenjem opsega pokreta, te specifičnim testovima. Primjenjuje se R.I.C.E tehnika (rest, ice, compression, elevation), izometričke, statičke i dinamičke vježbe (vježbe jačanja i istezanja kvadricepsa, stražnje lože-hamstringsi, glutealne regije) , te manualna terapija i Kinesio taping., te PNF, MCT itd. Od uobičajene terapije se primjenjuje TENS i elektrostimulacija kvadricepsa, hidroterapija, krioterapija, laser, impulsna kratkovalna terapija. Konzervativnim liječenjem ispravljamo statičke poremećaje koljena, liječimo displastične promjene patele i sprječavamo oštećenja hrskavice. Izbjegava se imobilizacija, no odmor se preporuča. Potrebno je izbjegavati skokove, čučnjeve, iskorak, spravu u teretani za ekstenziju koljena i timske sportove gdje su prečeste ozljede kao što su nogomet, košarka, rukomet itd. To nužno ne znači da se ne bi trebali baviti nekom aktivnošću, već bi trebali paziti. Kirurško liječenje je zadnja opcija. Ono može biti izravno na hrskavici patele ili posredno na femoropatelarni zglob. Jedni od operativnih zahvata kod hondromalacije su chondrectomia gdje se odstranjuje promijenjeni dio hrskavice, postoji tehnika „shaving“ ili brijanje hrskavice patele. Kompliciraniji zahvati su ventralizacije i medijalizacije patele u kojima je cilj uspostaviti normalan klizni put patele po tibiofemoralnom zglobu; postoje sagitalne i longitudinalne osteotomije patele kojima se smanjuje opterećenje u femoropatelarnom zglobu i povećanje površine. The knee joint is the most complex and largest joint in our body. It is part of tibia and femur and patella also participates. The patella is a sesame bone, it has the shape of a triangle and it's main role is to improve the function of the quadriceps by increasing the lever of the extensor apparatus. It has the thickest cartilage in the body and can withstand the load of half man’s body weight during walking. In the knee, there are menisci and ligaments. We have two mensci: medial and lateral, and their role is to be like elastic softeners. There are ligaments of front, back and sides of the knee. Medial colateral, lateral colateral, anterior and posterior cruciate ligament. Chondromalacia patelle is a syndrome, degenerative condition whose hyline cartilage is soft, yellow and edematous. Cartilage damage and ulceration are visible and there are also various disorders of the patella position such as patella infera, patella alta, valgum gene and dysplastic changes of the patella with instability, subluxation or luxation which can also affect the development of chondromalacia patellae. It most commonly affects men aged 15 to 35 years. Causes can be trauma as instability - a consequence of previous trauma; repetative microtrauma and other inflammatory processes. Also, the cause may be postural distortion of the patella, hypotrophic muscles, etc. Symptoms may include pain in the front of the knee, swelling, effusion, and hypertrophy of the quadriceps femoris, as well as kneeling, creaking, and "collapse" of the knee. The diagnosis is made by previous X-ray and MR images. There are four stages od Chondromalacia patelle. Assessment is based on observation, palpation, measurement of range of motion, and specific tests. We can apply RICE technique (rest, ice, compression, elevation), isometric, static and dynamic exercises (strengthening and stretching of the quadriceps, posterior hamstrings, gluteal regions), manual therapy and Kinesio taping,, PNF and MCT, etc. From the usual therapy we use TENS and electrostimulation of the quadriceps, hydrotherapy, cryotherapy, laser, pulsed shortwave therapy. Conservative treatment corrects static knee disorders, treats dysplastic changes in the patella, and prevents cartilage damage. Immobilization is avoided, but rest is recommended. Patients should avoid jumps, squats, lunges, leg extensions, team sports where injuries are common such as football, basketball, handball, etc. Surgical treatment is the last option. It can be perform directly on the cartilage of the patella or indirectly on the femoropatellar joint. One of the surgical procedures for chondromalacia is chondrectomy where the altered part of the cartilage is removed, there is a technique called "shaving" and it means shaving the cartilage of the patella. More complicated procedures are ventralisation and medialization of the patella in which the goal is to establish a normal sliding motion of the patella on the femur; there are sagittal and longitudinal osteotomies of the patella which reduce the load on the femoropatellar joint and increase the surface area.

UVOD: Osteoartritis predstavlja vodeći uzrok onesposobljenosti i invaliditeta u starijoj odrasloj dobi te se predviđa kako će sredinom stoljeća postati najčešći oblik mišićno-koštanih bolesti. Unutar skupine osteoartritisa, osteoartritis koljena bilježi najveću prevalenciju. Smjernice za liječenje osteoartritisa koljena naglašavaju važnost nefarmakološkog liječenja, u sklopu kojega i medicinskih vježbi, u smanjenju boli, povećanju fizičke sposobnosti te prevenciji i usporavanju progresije bolesti. CILJ: Pokazati utjecaj provođenja programa medicinskih vježbi na smanjenje boli, fizičku sposobnost i stupanj funkcionalne onesposobljenosti u bolesnika s postavljenom dijagnozom osteoartritisa koljena. MATERIJALI I METODE: Na uzorku od 92 ispitanika s postavljenom dijagnozom osteoartritisa koljena kroz tri mjeseca, tijekom pet dana u tjednu, provođene su medicinske vježbe s progresivnim porastom stupnja opterećenja. Provedena je klinička evaluacija pomoću vizualno analogne skale boli (VAS), Health assessment questionnaire (HAQ), Short physical performance battery (SPPB) i Western Ontario and McMaster Universities Osteoarthritis Index (WOMAC). Također, provedena je analiza promjene indeksa tjelesne mase te koštane i mišićne mase bioimpedancijskom analizom. Statistička obrada uključuje t-test za povezane uzorke s obzirom na normalnu distribuciju podataka unutar skupine. REZULTATI: Statističkom analizom objektivizirano je, statistički značajno, smanjenje vrijednosti VAS-a boli (95 % CI -1,05 (±1,79), p < 0,001), pad vrijednosti WOMAC indeksa (4,73 – (-1,96), p < 0,001) i HAQ-a (-0,18 – (-0,02), p = 0,012) te porast vrijednosti u SPPB kompozitnom testu (95 % CI 0,02 – 0,44, p = 0,034), što korelira s rezultatima Cochrane analize o utjecaju medicinskih ježbi na osteoartritis koljena. Nije pokazana statistički značajna promjena u porastu indeksa tjelesne mase, mišićnoj i koštanoj masi temeljenima na bioimpedancijskoj metodi analize sastava tijela. ZAKLJUČAK: Na temelju provedenog istraživanja pokazan je statistički značajan utjecaj medicinskih vježbi na smanjenje boli u bolesnika s dijagnozom osteoartritisa koljena i statistički značaj istih na tjelesnu sposobnost i samoprocjenu bolesnikovog zdravstvenog stanja neposredno nakon provedenog programa medicinskih vježbi u trajanju od tri mjeseca. Medicinske vježbe predstavljaju nezaobilazan nefarmakološki terapijski modalitet u liječenju i prevenciji progresije osteoartritisa koljena u bolesnika koji nemaju kontraindikacije za njezino provođenje., INTRODUCTION: Osteoarthritis is the leading cause of disability in older adulthood and tends to become the most common form of musculoskeletal disease. Within the osteoarthritis group, knee osteoarthritis occurs as the most common entity. Guidelines for the treatment of knee osteoarthritis indicate the importance of non-pharmacological treatment, which includes active medical exercises, in pain relief, increasing physical fitness and preventing or slowing the progression of the disease. AIM: To show the impact of conducting a program of medical exercises on pain reduction, physical ability and degree of functional disability in patients diagnosed with knee osteoarthritis. MATERIALS AND METHODS: On a sample of 92 subjects diagnosed with knee osteoarthritis, active medical exercises with a progressive increase in load were performed for 3 months, five days a week under the supervision of a physiotherapist. A clinical evaluation was performed with the visual analogue pain scale (VAS), Health assessment questionnaire (HAQ), Short physical performance battery (SPPB), and Western Ontario and McMaster Universities Osteoarthritis Index (WOMAC). Also, an analysis of changes in body mass index and bone and muscle mass was performed using bioimpedance analysis. Statistical processing includes a t-test for related samples with respect to the normal distribution of data within the group. RESULTS: Statistical analysis objectified, statistically significant, decrease in pain in VAS (95% CI -1,05 (±1,79), p

Sažetak: CILJ: Cilj ovog rada je pretragom medicinske baze podataka napraviti narativni pregled literature o vježbama u vodi kod osteoartritisa koljena i kuka. Procijenit ćemo doprinos vježbi u vodi u terapiji osteoartritisa i njihov učinak u usporedbi s nekim drugim terapijama. MATERIJALI I METODE: Za izradu ovog rada proučena je literatura medicinske baze podataka PubMed. Ključne riječi pri pretraživanju su bile: aquatic exercise osteoarthritis knee and hip i hydrotherapy osteoarthritis knee and hip. Za analizu ovog rada odabrano je 5 istraživanja, od kojih 3 rada uspoređuju učinke vježbi u vodi samo s kontrolnom skupinom, a preostala 2 s nekom drugom terapijom. REZULTATI: Rezultati ovih studija mjereni su pomoću određenih testova, indeksa i skala samoprocjene. U većini istraživanja, vježbe u vodi pozitivno su utjecale na mjere ishoda, a ni u jednom istraživanju nisu doprinijele pogoršanju stanja. Kod snaženja mišića, vježbe na suhom su prednjačile pred onima u vodi, dok je značajniji napredak u kondiciji postignut kod hidrogimnastike. Zbog rasterećenog pokreta i manje bolnosti većina pacijenata je istaknula pozitivna iskustva treninga u vodi. ZAKLJUČAK: Vježbe u vodi pokazale su se prikladne kod poboljšanja aerobne funkcije, ali nisu pogodne za jačanje muskulature. Kod teških oblika osteoartritisa, voda je adekvatan medij za vježbanje jer pacijenti na taj način mogu provoditi vježbe višeg intenziteta uz pojavu manje bolnost. Iako ne donose značajno smanjene bolova, vježbe u vodi ne pogoršavaju stanje i ne rezultiraju ozljedama. Zamijećeno je da su se bolji ishodi javili kod pacijenata u ranijim stadijima bolesti. Summary: AIM: The purpose of this paper is to search medical database to make a narrative review of literature on water exercises for the knee and hip osteoarthritis. We will evaluate the contribution of water exercises in the treatment of osteoarthritis and their effects compared to some other therapies. MATERIALS AND METHODS: For the research of this paper the literature of PubMed medical database was studied. The key words in the search were: water exercise osteoarthritis of the knee and hip and hydrotherapy osteoarthritis of the knee and hip. For the analysis of this paper 5 studies were selected, from which 3 studies compared the effects of water exercises with the control group and the remaining 2 with some other therapy. RESULTS: The results of these studies were measured using specific tests, indexes and self-reported scales. In most studies, water exercises had a positive effect on outcome measures and in none of studies did not contribute to the worsening of the condition. In terms of strengthening, gym exercises took precedence over those in water, while more significant progress in fitness was achieved with hydrogymnastics. Due to the relieved movement and less pain, most patients pointed out the positive experiences of training in water. CONCLUSION: Water exercises have shown to be suitable in improving aerobic function, but they are not suitable in strengthening. In severe forms of osteoarthritis, water is an adequate exercise medium because on that way patients can perform exercises of higher intensity with less pain. Although, they do not bring significant pain reduction, water exercises do not worsen the condition and do not result in injuries. It was observed that better outcomes were reported by patients in the earlier stages of the disease.

Osteoartritis (OA) najčešća je zglobna bolest te predstavlja glavni uzrok kronične mišićno-koštane boli i fizičke onesposobljenosti u starijoj populaciji. Od svih zglobova, najčešće se pojavljuje na koljenu. Karakterizira ga progresivni gubitak zglobne hrskavice, a postoji niz čimbenika koji utječu na razvoj OA. Glavne osobine kliničke slike su bol u koljenu, osjećaj zakočenosti te funkcionalna ograničenja u svakodnevnom životu. Za liječenje OA koljena mogu se koristiti razni fizioterapijski čimbenici, a to su najčešće terapijski ultrazvuk, TENS, kriomasaža, interferentne struje, hidroterapija i kineziterapija. Operativno liječenje OA koljena primjenjuje se kada su iskorištene sve konzervativne metode liječenja, ali nije došlo do značajnog poboljšanja postojećih smetnji. Fizioterapeuti sudjeluju u rehabilitaciji prije i poslije operativnih zahvata kako bi osigurali dobru pripremljenost pacijenata za operaciju i povratak funkcija nakon operacije što je ranije moguće. Svi pacijenti s OA koljena trebali bi biti educirani o važnosti ciljeva liječenja i promjenama štetnih životnih navika, redovitim terapijskim vježbama i drugim oblicima tjelesne aktivnosti te važnosti prilagođavanja svakodnevnog života svom zdravlju.

Menisci imaju važnu ulogu u biomehanici zgloba koljena. Ozljede meniska jedne su od najčešćih ozljeda s kojom se susrećemo u svakodnevnoj ortopedsko - traumatološkoj kliničkoj praksi. Ozljeda uzrokuje prekid složene funkcije meniska i dovodi do pojave boli, blokade i smanjenja pokretljivosti koljena te može rezultirati značajnim tjelesnim oštećenjem. Dijagnozu vrste i oblika ozljede meniska utvrđujemo anamnezom, pregledom koljena kliničkim testovima, magnetnom rezonancijom i artroskopskim zahvatom. Ozljede meniska mogu se liječiti konzervativno i kirurški. Kirurško liječenje podrazumijeva meniscektomiju odnosno odstranjenje cijelog ili dijela meniska, šivanje ozlijeđenog dijela meniska te rekonstrukciju odnosno zamjenu ozlijeđenog meniska. Odstranjenje dijela oštećenog ili cijelog meniska u današnjem pristupu liječenja ovih ozljeda postaje prošlost, dok je općeprihvaćena činjenica da uvijek treba pokušati spasiti što veći dio ozlijeđenog meniska ili ga rekonstruirati. Artroskopsko ili artroskopski asistirano šivanje meniska je tehnika kojoj se, u današnje vrijeme, najviše teži. Postoji nekoliko oblika tehnika šivanja kao što su ´´iznutra-prema-van``, ´izvana-prema-unutra`` i ´´sve-iznutra`` , i sve imaju za svrhu sačuvati ozlijeđeni dio meniska. Iako je postotak neuspješnih operacijskih zahvata veći, a oporavak duži i zahtjevniji kod bolesnika sa sašivenim ili rekonstruiranim meniskom, nego kod bolesnika sa učinjenom meniscektomijom, dokazano je da su dugoročni rezultati puno bolji. Nakon šivanja ili rekonstrukcije meniska funkcija koljena je puno bolja, čime je koljeno zaštićeno od ubrzanog razvoja degenerativnih promjena., The menisci play an important role in the biomechanics of the knee joint. Meniscal injury is one of the most common injury encountered in everyday orthopedic – traumatological clinical practice. Injury causes disruption of a complex meniscus function and leads to pain, locking and loss of motion and can results in a significant health damage. The diagnosis of the type and form of the meniscal injury is determined by the anamnesis, physical examination, magnetic resonance imaging and arthroscopy. Meniscal injury can be treated conservatively or surgically. Surgical treatment includes meniscectomy, where entire or a part of the damaged meniscus is removed, meniscal repair and meniscal replacement. In a modern approach of the meniscal injury treatment, meniscectomy is avoided while it is generally accepted the fact that one should always try to save as much of the injured meniscus as possible or repair it. Nowadays, arthroscopically, or arthroscopically assisted suturing of the meniscus is the most used technique. There are several suturing techniques such as "inside-out", "outside-inside" and "all-inside", and all of them have a goal to preserve the injured meniscus. Although the percentage of unsuccessful treatment is higher, and recovery is longer and more demanding in patients with sutured or reconstructed meniscus than in patients with meniscectomy, long-term results have been much better. After suturing or reconstruction of the meniscus, the function of the knee is much better, thus protecting the knee from the accelerated development of degenerative changes.

Uvod: Ozljeda prednjeg križnog ligamenta jedna je od najtežih, ali i sve češćih ozljeda kako u sportu tako i kod rekreativaca. Može se liječiti operativnim i konzervativnim putem, a u oba slučaja je potrebna dugotrajna i zahtjevna rehabilitacija. Postoji više rehabilitacijskih protokola koji se provode kod ove ozljede, te bi u idealnom slučaju potpuni oporavak trajao 6 mjeseci. Međutim, u tako dugotrajnom i zahtjevnom procesu može doći do komplikacija koje će otežati i usporiti ionako tešku rehabilitaciju. Prikaz slučaja: Pacijent je nakon potpune rupture ACL-a prilikom rotacijskog pokreta podvrgnut operativnom zahvatu pomoću tetive m. semitendinosus i Tight rope, metodom All inside. Nakon 6 mjeseci rehabilitacije i dalje je osjećao nestabilnost u koljenu i bio je pozitivan na Lachmannov test. Nakon magnetske rezonance i CT utvrđuje se proširen tibijalni tunel zbog kojeg ligament ne obavlja svoju funkciju, te se preporučuje revizija operacije u dva akta. U prvom je učinjena artroskopija i priprema tibijalnog tunela za drugu operaciju u kojoj je napravljena rekonstrukcija ACL-a tetivom m. quadriceps femoris Nakon toga provodi rehabilitaciju koja bi imala za cilj siguran povratak sportu. Zaključak: Radi se o vrlo specifičnom slučaju u kojem pacijent prolazi puno kompleksniju rehabilitaciju od ionako zahtjevne rehabilitacije rupture ACL-a. Svakom slučaju je potreban individualiziran pristup, a u ovom radu će biti prikazan iznimno specifičan slučaj, te kinezterapijski protokol kroz koji je pacijent prolazio. Introduction: Anterior cruciate ligament injury is one of the most difficult injuryes and unfortunately very often in athletes and non-athletes. It can be treated by surgery or conservatively, only by kinezitherapy. In both ways a very long and difficult rehabilitation is necessary. There are more rehabilitation protocols for this injury rehabilitation and in the ideal case a full recovery would take at least 6 months. However, in such a long and demanding process there are always possible complications that will prolong an already long and difficult rehabilitation. Case report: After a complete rupture of ACL during rotation, patient had surgery with semitendinosus graft and Tight-rope, All inside method. After 6 months of rehabilitation he still felt lack of knee stability and was positive on Lachmann's test. After MR and CT it was diagnosed that he has expaned tibial tunnel and his ACL does not have necessary stability because of that. A two part surgery revision was reccomended. In the first one an arthroscopy and preparation of tibial tunnel for next ACL reconstruction with quadriceps tendon graft was done. After that he started a rehabilitation process which helped him return to sport. Conclusion: This is a very specific case in which the patient passes through more complexed rehabilitation than the usual rehabilitation after ACL reconstruction. Every case is different and it needs to be individualized. In this paper a very specific case is presented as well as the kinezitherapy protocol he went through.

Osteoartritis je kronična degenerativna bolest zglobova koja je vodeći uzrok lokomotorne onesposobljenosti u svijetu. Osteoartritis najčešća je reumatska bolest koja pripada skupini kroničnih, degenerativnih bolesti. Radi se o progresivnoj kroničnoj bolesti koja zahvaća sve strukture zglobova. Bolest je multifaktorske etiopatogeneze, a točan uzrok bolesti još nije otkriven pa sukladno tome ne postoji ciljana terapija za njeno liječenje i prevenciju. Zglob koljena jedan je od najkompleksnijih i najvećih zglobova u ljudskom tijelu koji prenosi opterećenje težine cijelog tijela te je stoga podložan ozljedama i oštećenjima poput propadanja hrskavice i razvoja osteoartritisa samog zgloba. Iako liječenje bolesnika s osteoartritisom obuhvaća različite intervencije, načelno ono uključuje nefarmakološko ili konzervativno liječenje, farmakološko i kirurško liječenje. Osnova nefarmakološkog, konzervativnog liječenja je promjena načina života i fizikalna terapija s ciljem trajnog usvajanja navike vježbanja. U liječenju osteoartritisa koljena najčešće se koriste metode poput hidroterapije, termoterapije, elektroterapije te medicinska gimnastika. Navedene metode imaju za cilj smanjiti neugodne simptome same bolesti te prolongirati daljnji razvoj same bolesti. Primjena kinesiotejpinga u okviru fizioterapijskih metoda može uvelike ublažiti simptome nastale osteoartritisom koljena te olakšati život osobama koje pate od te bolesti.

Cilj našeg istraživanja je bio utvrditi i prikazati učestalost te vrstu komplikacija nakon ugradnje totalnih endoproteza (TEP) kuka i TEP-a koljena, u periodu rane rehabilitacije, koja je započela 8 – 10 dana nakon ugradnje TEP-a kuka ili koljena te ustanoviti postoje li statistički značajne razlike u pojavnosti komplikacija, u te dvije skupine bolesnika. U istraživanje je bio uključen 371 bolesnik: 230 bolesnika s ugrađenim TEPom kuka te 141 bolesnik s ugrađenim TEP-om koljena, praćenih u periodu od 24 mjeseca. U skupini bolesnika s ugrađenim TEP-om kuka, 66 (28,7 %) ih je bilo muškog spola, a 164 (71,3 %) ženskog spola, prosječne životne dobi od 71 godine. Kod skupine s ugrađenim TEP-om koljena, 42 (29,8 %) je bilo muškog, a 99 (70,2 %) ženskog spola, prosječne životne dobi od 71 godine. Kao najčešća komplikacija u fazi rane rehabilitacije praćenih bolesnika nakon ugradnje TEP-a kuka bila je uroinfekcija, koja se manifestirala kod 45 bolesnika (19,6 %). Kao najčešća komplikacija u fazi rane rehabilitacije praćenih bolesnika nakon ugradnje TEP-a koljena bila je uroinfekcija, koja se manifestirala kod 18 bolesnika (12,7 %). Na osnovi ovog istraživanja, nije se pokazalo da postoje statistički značajne razlike između skupina bolesnika s ugrađenim TEP-om kuka odnosno koljena, prema učestalosti ukupnih komplikacija, tijekom rane rehabilitacije ovih bolesnika. Najčešće pojedinačne komplikacije su bile uroinfekcije, u obje skupine bolesnika. Pronađena je statistički značajna razlika u učestalosti lokalnih upalnih zbivanja, s većom učestalošću u skupini s ugrađenim TEPom koljena (p = 0,000003) te statistički značajno veća učestalost nastanka dekubitalnih ulkusa u skupini s ugrađenim TEP-om kuka (p = 0,047). Rana rehabilitacija učinkovita je i potrebna mjera liječenja nakon ugradnje TEP-a kuka i koljena, a tijekom tog perioda nužno je voditi računa i o mogućim komplikacijama te posebnu pažnju posvetiti prevenciji istih., The main objective of this study was to determine the rate of complications during early rehabilitation started on postoperative days 8-10, after total hip and knee arthroplasties, as well as to determine any difference between the rate of complications in the two groups. This study included 371 patients in total: 230 patients with total hip replacement and 141 patients with total knee replacement, with 24-month follow-up period. The group of patients with total hip replacement consisted of 66 (28,7 %) male and 164 (71,3 %) female patients, with mean age of 71 years. The group of patients with total knee replacement consisted of 42 (29,8 %) male and 99 (70,2 %) female patients, also with mean age of 71 years. Complication with the highest incidence in the early rehabilitation period in the total hip replacement group was urinary tract infection (UTI), recorded in 45 patients (19,6 %). Complication with the highest incidence in the early rehabilitation period in the total knee replacement group was also urinary tract infection (UTI), recorded in 18 patients (12,7 %). This study found no significant difference between the overall rate of complications in the two groups of patients during the early rehabilitation period. The most commonly recorded complication was urinary tract infection (UTI) in both groups. Significant difference was found in local inflammatory process rates (p = 0,000003), with higher incidence in group with total knee arthroplasty. Significant difference was also found by comparing rates of new pressure ulcers recorded in two groups (p = 0,047), with higher incidence in the group with total hip arthroplasty. Early rehabilitation is an effective and necessary treatment measure following total hip and knee arthroplasties, and possible complications during early rehabilitation should be anticipated and prevented.

Mišić plantaris je mali mišić površnog stražnjeg odjeljka noge karakteriziran najdužom tetivom u ljudskom tijelu. Istraživanja ukazuju da je plantaris rudimentarni mišić sa zanemarivom biomehaničkom funkcijom. Tetiva mišića plantarisa odavno je prepoznata kao lako dostupan presadak kod raznih rekonstruktivnih zahvata u ortopediji. Anterolateralni ligament koljena predstavlja važan čimbenik uspostave rotacijske stabilnosti kod koljena kojem nedostaje funkcija prednjeg križnog ligamenta. Tetiva mišića plantarisa ima odlična biomehanička svojstva za rekonstrukciju anterolateralnog ligamenta. U ovom kratkom preglednom radu prikazana je nova operacijska tehnika zajedničke rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta i anterolateralnog ligamenta koljena uz presatke tetiva mišića semitendinozusa i plantarisa., Plantaris muscle is a fusiform muscle of the superficial posterior leg compartment. It is characterized by the longest tendon in humans. Reports suggest that plantaris muscle is rudimentary with a minor biomechanical function. Plantaris tendon is a well known and accessible graft for various reconstructive procedures. The anterolateral ligament has recently been recognized as an important structure in restoring the rotational stability of the anterior cruciate ligament deficient knee. Plantaris tendon has excellent biomechanical properties for anterolateral ligament reconstruction. The present study describes a new combined anterior cruciate ligament and anterolateral ligament reconstruction technique using plantaris tendon and semitendinosus tendon

Mišić plantaris je mali mišić površnog stražnjeg odjeljka noge karakteriziran najdužom tetivom u ljudskom tijelu. Istraživanja ukazuju da je plantaris rudimentarni mišić sa zanemarivom biomehaničkom funkcijom. Tetiva mišića plantarisa odavno je prepoznata kao lako dostupan presadak kod raznih rekonstruktivnih zahvata u ortopediji. Anterolateralni ligament koljena predstavlja važan čimbenik uspostave rotacijske stabilnosti kod koljena kojem nedostaje funkcija prednjeg križnog ligamenta. Tetiva mišića plantarisa ima odlična biomehanička svojstva za rekonstrukciju anterolateralnog ligamenta. U ovom kratkom preglednom radu prikazana je nova operacijska tehnika zajedničke rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta i anterolateralnog ligamenta koljena uz presatke tetiva mišića semitendinozusa i plantarisa.

Prilikom postavljanja dijagnoze, lijčenju i praćenju osteoartritisa koljena potrebna je standardizacija i kvantifikacija te upotreba validiranih instrumenata.

Cilj ovog rada je utvrditi povezanost stupnja mobilnosti koljena sa standardnim i funkcionalnim odnosima jakosti hamstringsa i kvadricepsa (H:Q) i s antropometrijskim karakteristikama donjih ekstremiteta. Sekundarni je cilj bio utvrditi postoje li razlike između sportaša sa i bez hipermobilnosti koljena u standardnim i funkcionalnim odnosima jakosti H:Q, antropometrijskim karakteristikama donjih ekstremiteta i dominantnoj ili nedominantnoj nozi. Tercijarni je cilj bio utvrditi postoje li razlike u izokinetičkim i antropometrijskim pokazateljima, indeksu tjelesne mase i stupnju mobilnosti koljena između sportaša kontaktnih i nekontaktnih sportova. Uzorak ispitanika čine dvije skupine, sportaši različitih sportskih aktivnosti bez ozljeda i operacija koljena (dob: 23,48±3,54 god., visina 182,02±7,03 cm, masa 80,27±10,5 kg). Prva skupina (N=23) su ispitanici s hipermobilnošću koljena u ekstenziji većoj od 10º. Druga skupina (N=27) su ispitanici bez hipermobilnosti koljena u ekstenziji. Mjerenje mobilnosti koljena je provedeno pomoću Pasco Xplorer GLX goniometra, izokinetičko testiranje jakosti pomoću Biodex System 4 sustava, dužina noge pomoću antropometra, dužina potkoljenice pomoću skraćenog antropometra i indeksa tjelesne mase dijeljenjem tjelesne mase s kvadratom visine tijela. Rezultati su pokazali da postoji niska, statistički značajna, negativna povezanost između stupnja mobilnosti koljena u ekstenziji i standardnih izokinetičkih omjera jakosti H/Q (r=-0,2, p

U okviru ovog rada, nastoje se opisati ozljede koljenog zgloba koje se javljaju kao posljedica sportskih i rekreativnih aktivnosti. Kako bi se što bolje razumijele ozljede, prvotno je opisana anatomska građa koljenog zgloba. U koljenu se uzglobljuju tri kosti: femur, tibija i patela. Za stabilnost zgloba najviše su zaslužni ligamenti, dok meniskusi pravilno raspodjeljuju tlak u zglobu i smanjuju vibracije nastale kretanjem. Mišići ostvaruju kretanje zgloba koljena, a najvažniji pokreti koljena jesu fleksija i ekstenzija. U danjem toku analize opisani su unutarnji i vanjski uzroci koji bitno utječu na povećanje rizika od ozljeda. Kao glavni unutarnji uzroci istaknuti su biološka i anatomska građa pojedinca, razlike između spolova, stupanj razvoja adolescenata, te kvaliteta treninga. Glavni vanjski uzroci koji utječu na povećanje rizika od ozljede jesu okolina u kojoj se pojedinac nalazi i oprema koju pojedinac koristi tijekom rekreacije ili bavljenja sportom. Nadalje su istaknute karakteristične ozljede koljena prilikom sportskih kretnji. Puknuće prenjeg križnog ligamenta najčešće je posljedica unutarnje rotacije tibije u kombinaciji s valgus rotacijom ili hiperekstenzije koljena. Stražnji križni ligament najčešće strada uslijed posteriorno usmjerene sile na tibiju. Do puknuća kolateralnih ligamenata dolazi zbog iznenadne sile koja na koljeno djeluje s lateralne ili medijalne strane te uzrokuje valgus ili varus rotaciju. Ozljede meniskusa nastupaju nakon rotacije dok je koljeno u fleksiji ili ekstenziji. Za detaljniju biomehaničku analizu odabrana je ozljeda prednjeg križnog ligamenta u alspkom skijanju, koja se odvija po Slip-catch mehanizmu. U trenutku koji prethodi ozljedi, skijaš gubi ravnotežu i kontakt donje skije s površinom. U želji za ponovom uspostavom kontakta, skijaš ispružuje koljeno čime skija bježi od centra mase tijela. U trenutku kada rep skije naglo uspostavi kontakt s površinom, dolazi do snažne reaktivne sile na rep skije, koja prouzročuje unutarnju rotaciju tibije i valgus rotaciju. Posljedica je puknuće prednjeg križnog ligamenta u koljenu. Analizom je prikazano kako su glavni uzroci ozljede ispruženo koljeno, parabolični oblik modernih carving skija i skijaški vezovi. Kao moguće rješenje problema, u zadnjem je poglavlju opisan koncept mehatroničkog skijaškog sustava. Prikazana su mjesta postavljanja senzora momenata, položaja i kuta, te je na temelju prethodne analize izrađen algoritam regulacije. In this paper, the aim is to describe knee injuries occurring as a result of sports and recreational activities. In order to better understand the injuries, anatomy of the knee is firstly described. Three bones are connected in the knee: femur, tibia and patel. For joint stability, ligaments are most important, while the meniscus correctly distribute pressure on the joint and reduce vibrations caused by movement. The muscles make the movement of the knee joint, and the most important knee movements are flexion and extension. Through further analysis, internal and external causes that significantly affect the risk of injuries are described. The main internal causes are the biological and anatomical nature of the individual, the differences between the sexes, the degree of adolescent development, and the quality of the training. The main external causes that increase the risk of injuries are the environment and the equipment that an individual uses during recreation or sport. In addition, characteristic knee injuries that occur during sporting movements were described. Tear of the anterior cruciate ligament is the most common consequence of internal rotation of the tibia in combination with valgus rotation or hyperextension of the knee. The posterior cruciate ligament is most often injured due to the posteriorly directed force on the tibia. The collapse of the collateral ligaments occurs due to the sudden force acting on the knee of the lateral or medial side and causing valgus or varus rotation. Meniscus injuries occur after rotation while the knee is in flexion or extension. Anterior cruciate ligament injury in alpine skiing caused by the Slip-catch mechanism is taken for more detailed biomechanical analysis. Before injury, the skier loses balance and loses contact with the surface. In the desire to reestablish the contact, the skier extends the knee so that the ski runs away from the center of the body mass. When a ski tail suddenly establishes contact with the surface, a powerful reactive force on the tail is produced, causing the internal rotation of the tibia and valgus rotation. The consequence is the collapse of the anterior cruciate ligament in the knee. The analysis shows that the main causes of injury are extended knee, parabolic form of modern carving skis and ski bindings. As a possible solution to the problem, the last chapter describes the concept of the mechatronic ski system. The positions of the moment sensors, the position sensors and the angle sensors are displayed, and based on the previous analysis, a regulation algorithm was created.

Osteoartritis (OA) je najčešća je reumatska bolest razvijenog svijeta, te je značajan uzrok zglobne boli i kronične fizičke nesposobnosti osoba starije životne dobi. Tipične lokalizacije u kojima se bolest pojavljuje su kukovi, koljena, šake, prvi metatarzofalangealni zglob, te zglobovi kralješnice (prvenstveno vratnog i slabinskog dijela). U ovom radu osvrćemo se na rehabilitaciju bolesnika s OA-om kuka i/ili koljena i/ili šaka. S ciljem postizanja optimalnog rezultata, jedan od prioriteta u sveukupnoj skrbi za te bolesnike jest provođenje odgovarajućeg liječenja i rehabilitacije primjenom metoda koje su dokazano učinkovite. Okosnica rehabilitacije je individualni pristup bolesniku, uz holističko sagledavanje problema u ovisnosti o ko- morbiditetima koji su prisutni u osoba starije životne dobi. Ovisno o stupnju i napredovanju bolesti postoji više načina rehabilitacijskih postupaka koji se primjenjuju u navedenih bolesnika, no u pravilu se kombinira farmakološko i ne- farmakološko liječenje, dok se kod uznapredovale bolesti preporuča i operacijsko liječenje. Načelno, svim bolesnicima s OA-om potrebna je edukacija, sa savjetima za samopomoć, te redukcija tjelesne mase u onih s prekomjernom masom. U početnom/nekompliciranom OA-u bit će dovoljno provođenje medicinskih vježbi, zaštitne mjere (zaštitni pokreti i položaji), u nekih i biomehaničke modifikacije (npr. ulošci za obuću i sl.), a u cilju analgezije kao pretpostavke optimalne rehabilitacije i poboljšanja kvalitete života primjenjuju se čisti analgetici (paracetamol), topički primijenjeni nesteroidni antireumatici (NSAR) ili kapsaicin, a eventualno se može pokušati s preparatima glukozamina i kondroitina. U srednje teškoj bolesti uz prethodno navedeno mogu se sustavno primijeniti NSAR (najčešće per os) ili slabi opioidi (ili kombinacija slabih opioida i paracetamola), intraartikularna primjena hijaluronske kiseline i njezinih derivata, te metode fizikalne terapije. Naime, napretkom znanosti i tehnologije razvijeni su precizni i sigurni načini aplikacije različitih modaliteta fizikalne terapije, no zbog premalo znanstvenih dokaza, njezina primjena se više temelji na tradiciji i pozitivnom iskustvu liječnika i bolesnika. Od modaliteta fizikalne terapije koriste se termoterapijske pocedure, te standardna elektroterapija (galvanizacija, dijadinamske struje, interferentne struje, ultrapodražajne struje, visokovoltažne struje), TENS (transkutana električna živčana stimulacija, od engl. transcutaneous electrical nerve stimulation), elektrostimulacija četveroglavog mišića natkoljenice kod OA-a koljena, i laseri niske snage (Low Level Laser Therapy) i visoke snage (High Intensity Laser Therapy – HILT). Sve navedeno je, načelno, adjuvantna terapija medicinskim vježbama. U liječenju boli može se također koristiti akupunktura, kao tradicionalna kineska metoda liječenja, koja se danas široko primjenjuje u zapadnoj medicini i za koju ima sve više kvalitetnih dokaza. Za funkcijsko osposobljenje OA-a promijenjene šake koristi se radna terapija, jednako kao i u OA-u kuka i koljena. U cilju rasterećenja, bolesnik može koristiti pomagala za podupiranje, a kod OA-a koljena određeni pozitivni učinak mogu imati lateralni ili medijalni klinasti uložak. U slučaju izražene upalne sastavnice intraartikularno se mogu aplicirati glukokortikoidi. Kad bol ima obilježja proširene boli s neuropatskom sastavnicom, mogu se primijeniti i neki koanalgetici (npr. duloksetin). U odabranih, uglavnom mlađih bolesnika u obzir dolazi artroskopski debridement, dok se u završnoj fazi bolesti najbolji rezultati postižu ugradnjom totalne endoproteze kuka ili koljena, nakon čega slijedi odgovarajuća rehabilitacija. U bolesnika koji imaju kontraindikaciju za aloartroplastiku ili se na takav zahvat ne žele odlučiti dolazi u obzir primjena jakih opioidnih analgetika, uzimajući u obzir dobrobiti i rizike takve terapije.

Operacija koljena ne spada u rizične operacije i ne traje dugo, ali zahtjeva opsežnu pripremu. Naime, pozicioniranje alata za pripremu površina kostiju traje duže nego ugradnja same endoproteze. Da bi operacija bila uspješna potrebno je postići neutralno poravnanje osi noge s adekvatnom napetošću unutar zgloba. Osim toga, izlaganjem rane povećava se rizik od infekcije pa je vrlo važno da se operacija izvede u što kraćem roku. Rad je podijeljen na četiri dijela. Prvi dio prikazuje endoproteze i anatomiju koljena s osvrtom na biomehaniku i naglaskom na željene geometrijske i kinematičke karakteristike. Nakon upoznavanja s problematikom u drugom dijelu je provedeno istraživanje tržišta i izlučeni su zahtjevi koje instrument treba ispuniti, a potom su definirani ciljevi razvoja. U dijelu koncipiranja proizvod je oblikovan funkcijski nakon čega su generirani koncepti s prijedlogom poboljšanja u odnosu na postojeća rješenja i obavljeno je njihovo vrednovanje. Na temelju navedenog izvršena je konstrukcijska razrada konačnog rješenja. U radu je napravljena konstrukcija instrumenta čija upotreba skraćuje trajanje operacije olakšanom evaluacijom poravnanja osi potkoljenice i natkoljenice. Također, postignut je i cilj umanjenja utjecaja ljudskog faktora prilikom određivanja napetosti u zglobu na način da se primijenjena sila ograniči konstrukcijom. U današnjoj praksi napetost zgloba se određuje temeljem iskustva kirurga što često dovodi do pogrešaka koje uzrokuju bol nakon ugradnje, narušenu kinematiku kretnji te nestabilnost endoproteze kao krajnji rezultat.

Minimalno invazivna artroplastika kuka i koljena novi je kirurški pristup koji omogućava brojne prednosti u liječenju i oporavku danas sve većeg broja bolesnika koji traže ovakvu vrstu zahvata. Minimalno invazivna artroplastika izvodi se kroz manji rez na koži, uz minimalnu traumu mekih tkiva i manje krvne gubitke. Moguće su značajne uštede uz manje perioperacijske komplikacije i uz bolje zadovoljstvo bolesnika. Djelomična ili totalna artroplastika zgloba kuka i koljena na dnevnoj bazi moguća je zahvaljujući unaprijeĎenoj zdravstvenoj skrbi. Ono što omogućuje sigurnost bolesnika, uspješnost ishoda te manje razloga za hospitalizaciju je primjena multidisciplinarnih protokola koji se odnose na odabir bolesnika, ubrzanu rehabilitaciju, optimizaciju popratnih bolesti pri čemu anesteziolog igra važnu ulogu te edukaciju bolesnika i svih koji su uključeni u proces njihovog zbrinjavanja. Bolesnikova očekivanja s obzirom na konačni ishod kirurškog liječenja i očekivanja bolesnikove obitelji često su pretjerano optimistična glede krajnjeg funkcionalnog ishoda operiranih zglobova. Stoga je edukacija izuzetno bitna kako bi se očekivanja svela u realnije okvire. Tzv. "fast track" metode se odnose na primjenu antifibrinolitika radi smanjenja krvarenja prilikom zahvata, na odabir prikladne anesteziološke tehnike, profilaksu poslijeoperacijskih mučnina i povraćanja, ubrzanu fizikalnu terapiju, rano ustajanje i kretanje a sve s ciljem poboljšanja kirurških ishoda. Rehabilitacija započinje odmah nakon oporavka od anestezije i evaluacije odnosno procjene funkcionalnog stanja zglobova i mišićne snage te suradljivosti bolesnika od strane fizijatra i fizioterapeuta do oporavka uz kućnu fizikalnu terapiju. Pozitivnim ishodima artroplastike i njihovom razvoju pridonosi cjelokupni perioperacijski tim u kojeg pripadaju ortopedski kirurzi, anesteziolozi, medicinske sestre/tehničari, fizijatri i fizioterapeuti, radni terapeuti, nutricionisti te pomoćno osoblje. Razvoj multimodalnih algoritama proizlazi iz stalnog poboljšanja kirurških, anesteziološkh i analgetskih tehnika, prehrane i edukacije bolesnika i rane fizikalne terapije čime se povećava sigurnost bolesnika i postiže učinkovitost zahvata. Artroplastika kuka i koljena omogućava bolji način života, postiže se manja bolnost i bolja funkcija zgloba. U mnogim zemljama a meĎu njima i u Hrvatskoj do danas nisu stečeni potrebni preduvjeti za izvoĎenje ovakvih vrsta zahvata u dnevnoj kirurgiji. Očekuju se pritisci kao zbog medicinskih tako i ekonomskih razloga u nastojanju da se što bolje iskoriste ograničeni financijski izvori u zdravstvu. Stoga je potrebno što ranije pripremiti potrebne uvjete za nadolazeći trend izvoĎenja totalne i djelomične artroplastike kuka i koljena kao isplativog i sigurnog zahvata u dnevnoj ortopediji The minimal invasive hip and knee arthroplasty is a new surgical approach that provides many benefits in the treatment and recovery of today's increasing number of patients looking for this type of procedure. The minimal invasive arthroplasty is performed through a smaller skin incision, with minimal trauma of soft tissues and less blood loss. Significant savings can be achieved with less perioperative complications and better patient satisfaction. Partial or total arthroplasty of the hip and knee joint on a daily basis is possible thanks to improved health care. What enables patient safety, outcome performance and fewer reasons for hospitalization is the application of multidisciplinary protocols related to patient selection, accelerated rehabilitation, optimization of accompanying diseases, where an anesthesiologist plays an important role and educates patients and everyone involved in the process of their care. Patient's expectations with regard to the ultimate outcome of surgical treatment and the expectation of the patient's family are often overly optimistic with regard to the ultimate functional outcome of the operative joints, therefore education is essential to bring expectations to more realistic frameworks. So called. "Fast track" methods refer to the use of antifibrinolytics to reduce bleeding during surgery, to select appropriate anesthetic techniques, postoperative nausea and vomiting prophylaxis, accelerated physical therapy, early onset and motion, all with the aim of improving surgical outcomes. Rehabilitation begins immediately after the recovery from anesthesia and evaluation of the functional condition of the joints and muscle strength, and the co-operation between the patient's physician and physiotherapist to the recovery, along with home physical therapy. Positive outcomes of arthroplasty and their development contribute to the overall perioperative team involving orthopedic surgeons, anesthesiologists, nurses/technicians, physiatrists and physiotherapists, work therapists, nutritionists and assistance staff. The development of multimodal algorithms stems from the constant improvement of surgical, anesthesiologic and analgesic techniques, diet and patient education and early physical therapy, which increases patient safety and achieves efficacy of the procedure. The artroplasty of the hip and knee provides a better lifestyle, less pain and better wrist function. In many countries, and among them, in Croatia, unfortunately, the necessary preconditions for performing such types of interventions in day surgery have not yet been obtained. Expectations are expected for both medical and economic reasons to make the best use of limited financial resources in healthcare, so it is necessary to prepare the necessary conditions for the upcoming trend of performing total and partial hip and knee arthroplasty as a viable and safe operation in daily orthopedics

Ozljeda meniska je druga po učestalosti ozljeda u hokeju na travi. Iznosi 17 % sveukupnih ozljeda hokejaša koja je prema Hanžeku najčešće izazvana udarcem palice ili loptice u tijelo (45 %) i to najćešće zbog nepažnje protivnika potom nepažnje samog igrača. Budući da ova ozljeda često dolazi i s oštećenjem drugih mekih tkiva u koljenu, trajanje rehabilitacije te povratak u sport i natjecanje variraju. Cilj ovog rada je prikazati anatomiju koljena, navesti rizične faktore nastanka ozljede i njihove mehanizme u hokeju te prikazati dijagnostičke postupke. Također, cilj je definirati svaku fazu rehabilitacije do potpunog oporavka i povratka hokejaša u natjecanje. Injury of meniscus is second most common injury in field hockey. Injury of meniscus makes up to 17 % of all injuries of hockey players which is, according to Hanžek, most commonly caused by hit with the stick or the ball in the body (45 %) and the most because of the errors of opponents then because of negligence of the player. Since this injury often comes with other injuries of soft tissue in the knee, duration of rehabilitation and return in sport and competition varies. The aim of this study is to show anatomy of the knee, lead risk factors of injury and there mechanisms of the injuries in field hockey and to display diagnostic procedures. Also , the aim is to define each phase of rehabilitation until full recovery and returning hockey player into the competition.

UVOD: Ugradnja totalnih endoproteza koljena (TPK) u porastu je posljednje tri decenije, što je posljedica porasta broja stanovnika starije životne dobi s većom potrebom za liječenjem bolnih, degenerativno izmijenjenih zglobova. CILJ: Ispitati učinak fizikalne terapije na funkcionalni oporavak i kvalitetu života (KŽ) u bolesnika s ugrađenom endoprotezom koljena. ISPITANICI I POSTUPCI: Istraživanje je provedeno u Klinici za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju i Klinici za ortopediju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. Istraživanje je obuhvatilo bolesnike nakon ugradnje TPK tijekom provedbe postoperativnog rehabilitacijskog tretmana. Za procijenu KŽ rabio se EQ-5D-5L upitnik, za procijenu boli vizualno-analogna ljestvica boli (VAS), a za mjerenje opsega pokreta goniometar. Bolesnici su testirani u dva navrata, prije i nakon provedenog rehabilitacijskog tretmana. REZULTATI: Ispitivanje je obuhvatilo 40 ispitanika, od kojih je 72,5 % bilo ženskog spola (p=0,004). Prosječna životna dob ispitanika bila je 67,9±5,1 godina. Pokazalo se statistički značajno povećanje fleksije (p

Ozljeda meniska vrlo je učestala ozljeda u nogometu čiji oporavak može biti kračeg ili dužeg trajanja ovisno o načinu liječenja. Ova ozljeda često dolazi u kombinaciji s oštečenjima drugih tkiva, što rezultira prekidom aktivnosti pa time i padom natjecateljske forme. Cilj ovog rada je prikazati anatomiju koljena, objasniti najčešće rizične faktore i mehanizme nastanka ove ozljede u nogometu, kao i prikazati dijagnostičke postupke. Također, cilj rada je definirati svaku fazu rehabilitacijskog procesa do povratka nogometaša na teren te ukazati na važnost preventivnih programa kako bi smanjili učestalost ozljeda u nogometu. Injury of meniscus is very common injurie in football whose recovery may be shorter or longer duration depending on the method of treatment. This injury often occurs in combination with other tissue damage, resulting in disruption of activities and therefore fall competing forms. The aim of this study is to show the anatomy of the knee, to explain the most common risk factors and mechanisms of these injuries in football, as well as to display diagnostic procedures. Also, the aim of this work is to define each phase of the rehabilitation process to return players to the field and point to the importance of prevention programs to reduce the incidence of injuries in football.

U ovom diplomskom radu detaljno se razraĊuje završna faza kineziterapijskog programa nakon rekonstrukcije prednje ukriţene sveze. Glavni cilj diplomskog rada je opisati završnu fazu kineziterapijskog programa nakon rupture prednje ukriţene sveze (LCA). Kompletni tijek rehabilitacije od ozljede prednje ukriţene sveze sastoji se od dvije faze. Prva faza koja obuhvaća predoperativnu rehabilitaciju i kojoj je cilj pripremiti ozljeĊenu osobu za operaciju te završna faza koja obuhvaća kineziterapijski program postoperativne rehabilitacije. Postoperativni dio dijeli se na tri faze: od operacije do hoda, od hoda do trĉanja i od trĉanja to povratka na teren. Cilj ove završne faze je osposobiti osobu za aktivnosti svakodnevnog ţivota ili za normalnu sportsku aktivnost. This thesis elaborates in detail the final stage of the kineziterapeutic programme after the reconstruction of the anterior cruciate ligament. Tha main purpose of this thesis is to describe the final stage of the kineziterapeutic programme after the cruciate ligament rupture. The complete course of rehabilitation from the injury of the anterior crucial ligament consists of two stages. The first stage comprises of a preoperative rehabilitation whose aim is to prepare the injured person for surgery. The final stage comprises of a kinefiterapeutical programme of post-operative rehabilitation. The post-operative stage is divided into three phases: from surgery to walking, from walking to running and from running to returning to the court. The objective of the final phase is to prepare and train a person for daily activities or normal sports activity.

Prednji križni ligament jedan je od najsnažnijih pasivnih stabilizatora koljena, a ozljeda samog ligamenta zahtjeva često dug proces rehabilitacije. Profesionalni sportaši najčešće stradavaju od ozljeda prednjeg križnog ligamenta, ali one se znaju dogoditi i osobama koji se povremeno bave sportskim aktivnostima - rekreativcima. Cilj rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta u suštini je vratiti funkcionalnu stabilnost koljena i omogućiti pacijentu povratak na željeno radno mjesto i željene aktivnosti. Odluka o načinu liječenja ozljede prednjeg križnog ligamenta individiualna je za svakog pacijenta, a bazira se na njegovim simptomima i razini aktivnosti. Dok je kod mladih i aktivnih osoba, operacija često najbolja terapijska opcija, kod starijih osoba i onih koji se manje kreću preporuča se konzervativno liječenje. Ako pacijentovo koljeno nije nestabilno i ako ne živi aktivnim stilom života, operacija nije potrebna. Međutim, važno je biti svjestan da odgađanje operacije može uzrokovati daljnja oštećenja koljena. Anterior cruciate ligament is one of the most strongest passive knee stabilizer, whose injuries often demand long rehabilitation. Professional athletes are often victims of the anterior cruciate ligament injuries, but they also can happen to people who are occasionally engaged in sporting activities - recreationists. The aim of reconstruction of the anterior cruciate ligament is essentially to restore functional stability of the knee and to enable the patient go back to the desired job and desired activities. The decision how to treat anteriror cruciate ligament injury is individual for each patient, based on his symptoms and activity level. While for young and active people operation is often the best solution, for adults and those who live sedentary conservative treatment is recommended. If patient knee is not unstable and if he doesn't live active life, operation is not necessary. However, it's important to be aware that delaying surgery could cause further damage to the knee.

U našem uzorku bolesnika s OA koljena osobe koje imaju iskustvo pada pokazale su značajno lošije rezultate u procjeni boli i osjećaju sigurnosti u kretanjima, dok su rezultati ispitivanja funkcionalne sposobnosti i ravnoteže pokazali trend lošijih rezultata, iako nije dosegnuta statistička značajnost.

Prvi pregledi koljena magnetskom rezonancijom u ovome dijelu Europe obavljeni su u Zagrebu, u Općoj bolnici „Sveti Duh” na Zavodu za radiologiju 1989. godine, već dvije godine nakon Minkova izdanja knjige „MRI koljenskoga zgloba”. U osamnaest godina kontinuiranoga rada na permanentnome rezonatoru Hitachi MRP 20, 0.2 T, u potpunosti je odgovoreno mnogobrojnim specifičnim zahtjevima i pitanjima kliničara iz svih područja radiologije, sukladno tome i pitanjima iz domene mišićnokoštane radiologije. Iako je samo nekoliko autora u počecima sugeriralo da se dijagnostički vrijedne snimke mogu napraviti i na rezonatorima niskoga polja, naši su pregledi kliničarima pokazali iznimno vrijedne dijagnostičke informacije. U ovome stručnom članku prikazuje se anatomiju koljenskoga zgloba na način na koji ga analiziramo na rezonatoru Philips Achieva 1.5T, instaliranome u veljači 2008. godine u Zavodu za radiologiju Kliničke bolnice „Sveti Duh”. Prilikom procjene patologije koljenskoga zgloba, kolegijalna suradnja uspostavljena je sa Zavodom za radiologiju Kliničkoga bolničkog centra Osijek, u svrhu najboljeg odabira relevantnih sekvenci za optimalni odgovor kliničaru. Mjesečno se napravi od 80 do 100 pregleda mišićnokoštanoga sustava, od čega i dalje prevladavaju pregledi koljenskoga zgloba. Prikazujemo najčešću patologiju u dnevnoj kliničkoj praksi pacijenata koji pristupaju pregledima po preporuci specijalista ortopedije ili fizikalne medicine. Treba istaknuti da su danas i liječnici opće medicine dobro obaviješteni i svjesni vrijednosti pregleda koljenskoga zgloba magnetskom rezonancijom, kao i sigurnosti kliničara u prijeoperativnoj pripremi. Stoga više nije rijedak slučaj da kliničari sami naručuju svoje bolesnike elektronski ili u konzultaciji s radiologom., The first MRI knee examinations in this part of Europe were carried out in Zagreb, Croatia, at the General Hospital “Sveti Duh” Radiology Department in 1989, only two years after the appearance of the educational book “MRI of the Knee” by Mink. For 18 years, the Hitachi MRP 20, 0.2T, permanent magnet machine had worked uneventfully covering specific needs of the clinicians in all fields of radiology, as well as for the musculoskeletal system. Even though only few papers indicated that diagnostically appropriate images can be obtained with low field resonators, our examinations yielded sufficient diagnostic information. This article presents the MRI knee anatomy analyzed on a Philips Achieva 1.5T machine installed in February 2008 at our Department, in “Sveti Duh” University Hospital. During the knee pathology evaluation, collegial cooperation was established with Department of Radiology at University Hospital Osijek, with the purpose of selecting the relevant sequences for an optimal answer to the clinician. Eighty to one hundred musculoskeletal examinations are being performed monthly, 80% of which are knee MRI examinations. We present the most common pathology in daily clinical practice of patients who are examined by recommendation of specialists of orthopaedics or physical medicine. It should be pointed out that now even the general practice doctors are well informed and aware of the value of MRI knee examination, as well as of the safety of the clinician in preoperative preparation. Therefore it is not rare for clinicians to arrange for their patients’ appointments via internet or in consultation with the radiologist.

Ruptura prednje ukrižene sveze danas je jedna od najčešćih ozljeda u nogometu koja zahtjeva dug i naporan proces oporavka. Može nastati kontaktnim ili, češće, nekontaktnim mehanizmom. Ova ozljeda za nogometaša znači gubitak velikog dijela sezone jer slijedi operacija rekonstrukcije ligamenta nakon koje dolazi rehabilitacijski proces u trajanju od najmanje šest mjeseci. Cilj ovog rada je prikazati anatomiju koljena, najčešće rizične faktore i mehanizme nastanka ove ozljede u nogometu, kao i prikazati najvažnije elemente svake faze rehabilitacijskog procesa sve do povratka u natjecateljski nogomet. Anterior cruciate ligament rupture is nowadays one of the most common injuries in soccer that requires long and heavy recovery process. It can appear with contact or, more often, non-contact mechanism. For soccer player, this injury means a loss of big part of the season because player needs to have ligament reconstruction surgery after which follows rehabilitation process that takes at least six months. The aim of this work is to describe knee anatomy, most common risk factors and injury mechanisms of ACL rupture in soccer, and also to show the most important elements of every rehabilitation phase till the comeback to competitive soccer.

Koljeno je najveći zglob u ljudskom tijelu i ujedno najkompliciranije građe. Koljeno se sastoji od aktivnih i pasivnih stabilizatora. Zbog svoje složene građe i uloge koju ima, koljeno je zglob koji sportaši najčešće ozljeđuju. Ovisno o sportskoj disciplini i samom sportašu, postoji više elemenata prevencije tih ozljeda. Cilj ovog diplomskog rada je detaljno opisati pliometriju i ozljede koljena te praktično prikazati trening pliometrije u svrhu prevencije ozljeda koljena. The knee is the largest joint in the human body and also the most complicated structure. The knee is made up of active and passive stabilizers. Because of its complex structure and the role of the knee is joint that athletes commonly injured. Depending on the sport and discipline of the athlete, there are several elements of prevention of these injuries. The aim of this diploma work is described in detail plyometrics and knee injuries, and practical training show plyometrics to prevent injury to the knee.

Uvod Vlastita percepcija sigurnosti prilikom kretanja važan je indikator funkcionalne mobilnosti i samostalnosti kod starijih osoba, a samonametnuta restrikcija u obavljanju aktivnosti zbog nesigurnosti, zauzvrat, može ubrzati pogoršanje ravnoteže. Osobe s osteoartritisom koljena imaju oštećenje proprioceptora koljenskog zgloba što dalje dovodi do poremećaja ravnoteže. Ispitanici i metode U ispitivanje je bilo uključeno 38 bolesnika (31 žena i 7 muškaraca ; dob 68, 13+/-7, 44god) s dijagnozom osteoartritisa koljena postavljenu prema kriterijima Američkog reumatološkog društva. Bolesnici su ispunili upitnike i testirani su, nakon čega su s obzirom na vrijednosti ABC upitnika bili raspoređeni u dvije grupe, grupu A gdje su vrijednosti bile 67% i veće, te grupu B s vrijednostima ispod 67%. Rezultati U skupini A bilo je ukupno 13 (ABC 75, 39+/5, 79), a u skupini B 23 bolesnika (ABC 48, 15+/-11, 75). Sku pina B u prosjeku je bila starija, većeg BMI, te viših vrijednosti na VAS ljestvici za ocjenu boli, većeg utjecaja boli na aktivnosti svakodnevnog života, veću globalnu ocjenu bolesti bolesnika i liječnika (P Zaključak Osobe s OA koljena koje se osjećaju nesigurne prilikom svakodnevnih kretanja pokazuju veći stupanj boli i veći utjecaj boli na svakodnevni život, lošije rezultate u testovima dinamičke ravnoteže kao i manji opseg kretnji u koljenom zglobu.

Objective: To present surgical treatment options, meniscal suturing techniques and surgery results. Materials and methods: Over a period from September 2008 till August 2014, we performed 203 meniscal suturing procedures in our hospital. We used outside-in, inside-out and all-inside repair techniques (Rapid Loc and FasT-Fix). In the research conducted in our hospital, we prospectively monitored 175 patients who were 27 (14-53) years old, 120 male (69 %) and 55 female (31 %). Of these 175 patients, 88 (50.3 %) participated in recreational sports and 42 (24 %) were actively engaged in sports. Almost 50 percent (87 patients) also had anterior cruciate ligament tear. We monitored the patients for 36 (7-66) months through regular medical examinations, and with Lysholm and Tegner functional tests before and after surgeries. Results: Before surgery, the Lysholm score showed the average result of 59, which increased to 92 after surgery. The Tegner questionnaire value was 6.3 before surgery, and 5.4 after it on average. Out of 135 patients who were active in sports before their surgeries, 68 (50 %) returned to the same activity level. Subsequent arthroscopies were performed on 27 patients (15.4 %), and 15 of those patients (56 %) had new knee injuries after meniscal repair. Meniscectomy had to be done on 24 patients and meniscus was to be fixed by one Omni span system on two patients. There were 84.6 % of patients with no complications. Conclusions: Meniscal repair is a procedure that allows healing of some torn menisci and thus prevents the occurrence of early osteoarthritis. Meniscal repair shows very good results, especially if the suturing is performed along with the anterior cruciate ligament reconstruction., Cilj: Prikazati mogućnosti kirurškog liječenja, operacijske tehnike šivanja meniska i rezultate operacijskog liječenja. Materijali i metode: U našoj bolnici u razdoblju od rujna 2008. do kolovoza 2014. godine u 203 pacijenta učinjeno je šivanje meniska. Koristili smo se tehnikama šivanja out-in, in-out te all-in (RapidLoc i FasT-Fix). U istraživanju koje je provedeno u našoj bolnici prospektivno smo pratili 175 pacijenata prosječne životne dobi 27 godina (u rasponu od 14 do 52 godine), od toga 120 muškaraca (69 %) i 55 žena (31 %). Sportom se rekreativno bavilo 88 pacijenata (50,3 %), a aktivno 42 pacijenta (24 %). Ruptura prednje ukrižene sveze bila je prisutna kod 87 pacijenata (50 %). Pacijente smo pratili 36 mjeseci (7 – 66), praćeni su prospektivno redovitim ambulantnim kontrolama, a funkcionalno testiranje pomoću Lysholm i Tegner upitnika izvršili smo prije i nakon operacijskog zahvata. Rezultati: Lysholm upitnik je prije operacije iznosio u prosjeku 59, a nakon operacije 92. Tegner upitnik je prije operacije u prosjeku iznosio 6,3, a nakon operacije u prosjeku 5,4. Od 135 pacijenata koji su se prijeoperacijski bavili sportom, njih 68 (50 %) vratilo se potpuno istoj razini aktivnosti u sportu. Kod 27 pacijenata (15,4 %) učinjena je naknadna artroskopija. Od tih 27 pacijenata, njih 15 (56 %) imalo je novu povredu koljena nakon šivanja meniska. U 24 pacijenta učinjena je meniscektomija, a u dva pacijenta učinjena je ponovna fiksacija meniska sa jednom Omni span kopčom. Postotak pacijenata bez komplikacija iznosio je 84,6 %. Zaključci: Šivanje meniska je postupak koji omogućuje izlječenje kod određenih ruptura meniska koljenskog zgloba i na taj način sprječava nastanak ranog osteoartritisa. Šivanje meniska pokazuje izrazito dobre rezultate, osobito ukoliko se učini zajedno s rekonstrukcijom prednje ukrižene sveze.

Osteoartritis je kronična degenerativna bolest zglobova koja je vodeći uzrok lokomotorne onesposobljenosti u svijetu. Temeljno liječenje OA je fizikalna terapija uz prilagodbu aktivnosti i gubitak na težini. Zbog neuspjeha konzervativnog liječenja poduzimaju se ortopedski zahvati. Ciljevi operacijskog liječenja su smanjiti bolove i poboljšati bolesnikove funkcije. Operacijski zahvati ugrubo se mogu podijeliti na palijativne, kauzalne, artroplastike i artrodeze. Palijativni zahvati imaju za svrhu usporiti progresiju bolesti i pružiti privremeno smanjenje bolova. Kauzalnim se zahvatima ispravljaju deformacije koje su uzrokovale ili potpomažu napredovanje bolesti. Artroplastike podrazumijevaju kirurško odstranjenje zglobnih površina i njihovu zamjenu endoprotezama te su danas zlatni standard u liječenju osteoartritisa. Potpuna artroplastika je najpredvidljiviji zahvat u vezi sa smanjenjem bolova. U nedostatku komplikacija minimalni vijek trajanja je 10 – 15 godina, a za određene zglobove i mnogo više. Artrodeza ili ukočenje zgloba je zahvat kojim se doduše smanjuje bol, ali i onemogućuje pokret u zglobu. Rano kirurško liječenje se potiče zbog golemih funkcijskih dobitaka za bolesnika, smanjenja bolova kao i ušteda u zdravstvu., Osteoarthritis is a chronic joint disease, with a waxing and waning course. It is the leading cause of musculoskeletal disability worldwide. Nonpharmacologic interventions such as physical therapy and weight loss should be the cornerstones of osteoarthritis therapy. Referral to an orthopedic surgeon is mandatory if the osteoarthritis fails to respond to pharmacologic and nonpharmacologic therapy. Goals of operative treatment include pain relief, functional improvement, and the capacity to maintain functional status. Joint preservation procedures include halting the progression of the disease and restoration of the cartilage to some degree, as well as the restoration of alignment and joint stability. The ideal patient for cartilage restoration is a younger patient who has a focal cartilage defect with a well-aligned stable limb or one that can be aligned by an osteotomy procedure. The principle of realignment osteotomy, another joint-preserving procedure, is to transfer weight-bearing forces from the arthritic, damaged portion of the joint to a healthier location in the same joint. Jointsacrificing procedures are arthroplasties and arthrodeses. With the success of arthroplasty, the role of arthrodesis in the primary treatment of arthritis has become practically obsolete. Arthroplasty, the gold standard against which all procedures are compared, consists of the surgical removal of joint surfaces and the insertion of an endoprosthesis. It has traditionally been described as the most predictable procedure for pain relief in any form of arthritis. At a minimum, 10-15 years of viability are expected from joint replacement in the absence of complications. Arthrodesis or joint fusion consists of the union of bones on either side of the joint. This procedure relieves pain but prevents motion and puts more stress on the surrounding joints. In general, early surgical treatment is encouraged because of the tremendous functional gains, pain relief, and cost savings.