Search

We prospectively studied renal function in 158 patients scheduled for elective cardiac surgery with the use of cardiopulmonary bypass (CPB). The patients involved in this study had normal renal function as well as normal function of the left ventricle. The results of the study showed a statistically significant increase of early markers of renal injury Alpha-1- Microglobulin (A1M) and Neutrophil Gelatinase-Associated Lipocalin (NGAL), which were being traced in the patients' urine 5 hours and 24 hours after CPB. In contrast with the aforementioned early markers, the so-called "classical" markers of renal injury - serum urea and creatinine - did not show a statistical significance of value increase after CPB. Using early factors of renal injury A1M and NGAL, the study managed to show slight, subclinical injuries of the proximal renal tubules after CPB and cardiac surgeries. The value of these factors lies in their early and precise detection of renal injury, which is a significant clinical parameter for monitoring renal function, especially after cardiac surgery with the use of CPB.

Danas se još uvijek velik broj rutinskih srčanih operacija uobičajeno izvodi uz uporabu sustava za izvantjelesni krvotok. Sustav zamjenjuje funkciju srca i pluća tijekom samog operacijskog zahvata što omogućava izvođenje operacijskog zahvata. Tehnika sustava za izvantjelesni krvotok danas je već jako napredna i u velikoj mjeri prilagođena fiziološkim funkcijama ljudskog tijela. Unatoč tome izvantjelesni krvotok ima i neželjene učinke na stanovite fiziološke funkcije organizma, a jedan od negativnih fizioloških učinaka izvantjelesnog krvotoka je moguće bubrežno oštećenje. Učestalost akutnog bubrežnog zatajenja koje se događa iza srčanih operacija uz uporabu izvantjelesnog krvotoka iznosi oko 1-5%. Učestalost subkliničkog bubrežnog oštećenja je veća, a primjenom uobičajenih kliničkih ispitivanja (ureja, kreatinin) teško se može dokazati u ranoj fazi liječenja. Tradicionalni su tzv. testovi za dijagnostiku oštećenja bubrega i to: serumska urea i kreatinin, klirens kreatinina iz urina te analiza sedimenta urina. Tim se i takvim laboratorijskim ispitivanjima teško otkrivaju početne tubulointersticijske promjene, a mogu se otkriti tek u poodmaklim jačim oštećenjima. Subkliničko bubrežno oštećenje, posebice bubrežnih tubula, može se dokazati ranim pokazateljima bubrežnog oštećenja. Dvoje od pokazatelja su visoko specifični rani pokazatelji oštećenja proksimalnih bubrežnih tubula. To su proteini niske molekulske mase alfa-1-mikroglobulin (A1M) i lipokalin udružen s neutrofilnom želatinazom (NGAL) koji se određuju u urinu i čija razina sadržaja ima značajnu dijagnostičku vrijednost. U ovome se znanstveno-istraživačkom radu prvenstveno promatrao neželjeni učinak izvantjelesnog krvotoka na oštećenje bubrega, tj. na funkciju proksimalnih tubula bubrega te utjecaj i uloga hemodilucije nastale „priming“ otopinom. Za definiranje bubrežnog oštećenja određivani su u urinu rani pokazatelji oštećenja bubrežnih tubula NGAL i A1M, a radi usporedbe vrijednosti i korisnosti određivani su u serumu i uobičsjene tvari urea i kreatinin. U ovom su istraživanju prikazani rezultati prospektivne opažajne studije u koju je uključeno 158 ispitanika podvrgnutih planiranim srčanim operacijama uz uporabu izvantjelesnog krvotoka. Promatrao se uticaj hemodilucije u dvije skupine ispitanika. Skupina ispitanika s blagom hemodilucijom definirana je kao ona u kojoj je omjer vrijednosti hematokrita nakon operacije s vrijednostima hematokrita tijekom operacije veći od 60%, a skupina s umjerenom hemodilucijom je ona u kojoj je omjer vrijednosti hematokrita nakon operacije s vrijednostima hematokrita tijekom operacije manji od 60%. Iz rezultata ovog istraživanja može se zaključiti da umjerena hemodilucija tijekom srčanih operacijskih zahvata uz izvantjelesni krvotok koja nastaje razrjeđenjem krvi tzv. „priming“ otopinom izvantjelesnog krvotoka ima zaštitni učinak na funkciju proksimalnih bubrežnih tubula. Rani pokazatelji oštećenja proksimalnih bubrežnih tubula A1M i NGAL u urinu vrlo su korisni i osjetljivi za dokazivanje poremećaja u ranom poslijeoperacijskom vremenu nakon srčanih operacijskih zahvata uz izvantjelesni krvotok. Navedeni pokazatelji imaju posebnu vrijednost u praćenju dinamike pri blažim subkliničkim oštećenjima proksimalnih bubrežnih tubula tijekom izvantjelesnog krvotoka. A1M je pokazao nešto veću osjetljivost i porast vrijednosti od NGAL. Tzv. „klasični“ pokazatelji bubrežnog oštećenja ureja i kreatinin u serumu nisu dovoljno osjetljivi za dokazivanje ranog i subkliničkog bubrežnog oštećenja nakon srčanih operacijskih zahvata uz izvantjelesni krvotok. U studiji se na ispitanicima s prijeoperacijski normalom bubrežnom funkcijom nije pokazalo da transfuzijsko liječenje negativno utječe na funkciju proksimalnih bubrežnih tubula u prva 24 sata nakon srčanog operacijskog zahvata uz izvantjelesni krvotok. Rezultati istraživanja vidljivo pokazuju da duljina izvantjelesnog krvotoka značajno utječe na oštećenje bubrežne funkcije., Nowadays still a great number of heart surgeries is usually carried out with the use of the system of cardiopulmonary bypass. The system replaces the function of heart and lungs during the surgery which enables it. The technique of the system for cardiopulmonary bypass is nowdays very modern and to a great extent is adapted to physilogical functions of our organism. Despite that cardiopulmonary bypass has unwanted effects on some physiological functions of our organism. One of the negative physiological effects of cardiopulmonary bypass is a possible kidney damage. The frequency of kidney failure which happens after a surgery with the use of cardiopulmonary bypass is a possible kidney damage. The frequency of acute kidney failure which happens after heart surgeries with the use of cardiopulmonary bypass is about 1-5 %. The frequency of subclinical kidney damage is bigger and by routine traditional clinical tests it can hardly be proved in earlier stages. The traditional tests, the so called tests for diagnostic kidney damage, are serumal urea and the clearance of creatinine from urine and the analysis of the sediments of urine. Initial tubulo-interstitial changes are discovered with graet difficulty. However, they can be discovered in greater damages. Subclinical kidney damage, especially kidney tubules, can be proved in early indicators of kidney damage. The two mentioned indicators are highly specific early indicators of the damage of kidney tubules – the protein of law molecular mass alpha-1- microglobulin (A1M) and lipocalin associated with neutrophil gelatinase (NGAL) which are determined in urine. This paper primarily studied unwanted effects of cardiopulmonary bypass upon kidney damage, that is to say, the function of proximal tubules of kidneys and the influence and role of hemodilution on renal function caused by „priming“ solution. In order to define kidney damage, early indicators of damaged kidney proximal tubules NGAL and A1M were determined in urine and for the sake of comparison they were determined in serum as well as traditional tests of urea and creatinine. This research showed the results of a prospective study which included 158 subjects who were subjected to elective heart surgeries with the use of cardiopulmonary bypass. The influence of hemodilution was observed in two groups. The first group of subjects with mild hemodilution was defined as the one where the ratio of hematocrits after a surgery in comparison with hematocrits during the surgery was greater than 60%. The second group of subjects with moderate hemodilution was the group where the ratio of hematocrits after the surgery in comparison with hematocrits during the surgery was less than 60 %. This research shows that moderate hemodilution during heart surgeries accompanied by cardiopulmonary bypass which is caused by diluted blood, the so called „priming solution“ of cardiopulmonary bypass, has an important effect upon the function of proximal kidney tubules. Early indicators of the damage of proximal kidney tubules A1M and NGAL in urine are very helpful and sensitive in proving disorders in early postoperative period of time after heart surgeries accompanied by cardiopulmonary bypass. The mentioned indicators have special values in observing dynamics during milder subclinical damages of proximal kidney tubules during cardiopulmonary bypass. A1M showed slightly greater sensitivity and increase of value than NGAL. The so called „classical“ indicators of kidney damage urea and creatinine in serum are not enough sensitive to prove early and subclinical kidney damage after heart surgeries accompanied by cardiopulmonary bypass. The study did not show, that in subjects with preoperative normal kidney function, transfusion treatment has a negative effect on the function of proximal kidney tubules during 24 hours after a heart surgery accompanied by cardiopulmonary bypass. The results of the study show that the length of cardiopulmonary bypass singificantly infleunces the damage of kidney function.

Transfuzija krvi (lat. transfundere = preliti) je proces prenošenja krvi ili krvnih produkata iz krvnog sustava jedne osobe u krvni sustav druge osobe. Premda transfuzija kao medicinski postupak postoji od sedamnaestog stoljeća i od tada su prošle mnoge godine, nisu riješeni svi problemi vezani uz transfuziju krvi. Najznačajniji od tih problema su imunološke reakcije i infekcije. Stoga bi transfuzija krvi i krvnih pripravaka u kirurških bolesnika trebala biti optimalna i učinkovita, na način da se primjeni odgovarajući krvni pripravak u odgovarajuće vrijeme i na adekvatan način. Glavni razlozi za transfuziju krvi tijekom operacijskog zahvata su ispravak anemije i poboljšanje tkivne oksigenacije. Pojam transfuzijskog okidača obično se odnosi na laboratorijske vrijednosti hemoglobina ili hematokrita pri kojima je u većine pacijenata potrebna transfuzija koncentriranih eritrocita. Do 1980-ih i 1990-ih godina, smatralo se da je glavni transfuzijski okidač pravilo 100/30. Tijekom posljednjih 15-20 godina to se stajalište promijenilo, tako da se više ne primjenjuje liberalno 100/30 pravilo. Većina stručnjaka se danas slaže da je restriktivna strategija novo pravilo koje bi se trebalo slijediti, a ono kaže da se transfuzija treba uzeti u obzir ako je vrijednost hemoglobina 80 g/L ili manje. Ako hemoglobin padne ispod 70 g/L transfuzija je obično indicirana. Međutim, jednstveni transfuzijski okidač još ne postoji i odluka o transfuziji bi se trebala temeljiti na vrijednostima hemoglobina i hematokrita te također na kliničkom stanju bolesnika., Blood transfusion (lat. transfundere = transfuse, overflow) is the transfer of blood or blood components from one person (the donor) into the bloodstream of another person (the recipient). Even though transfusion as medical procedure exists since seventeenth century and many years have passed, not all the problems regarding transfusion have been solved. The most significant of those problems are immunologic reactions and infections. Therefore, transfusion of blood and blood products in surgical patients should be optimal and efficient, which means using adequate blood components at adequate time and adequate way. The main reasons for blood transfusion during surgery are to correct anemia and to improve tissue oxygenation The term transfusion trigger usually refers to the hemoglobin or hematocrit laboratory level at which most patients need red blood cell transfusion. Until the 1980s and 1990s, it was believed that the main transfusion trigger was 100/30 rule. During last 15 to 20 years that standpoint has changed so that the liberal 100/30 rule is no longer applied. Most experts now agree that restrictive strategy is a new go by rule and it says that transfusion should be considered if hemoglobin is 80 g/L or less. If hemoglobin goes below 70 g/L transfusion is usually indicated. However, single transfusion trigger still does not exist and the decision to transfuse should be based on the hemoglobin and hematocrit laboratory levels and also clinical condition of the patient.

Pacijente koji zbog svog stanja trebaju biti podvrgnuti hitnoj kirurškoj operaciji potrebno je u što kraćem vremenu pripremiti za zahvat. U slučaju životne ugroženosti liječenje se može provesti bez suglasnosti bolesnika ili najuže rodbine. Razgovor s pacijentom važna je karika prijeoperacijske procjene i planiranja anestezioloških postupaka jer daje važne informacije o sadašnjim i prijašnjim bolestima, terapiji, ranijim kirurškim zahvatima i eventualnim komplikacijama anestezije. Fizikalni pregled i laboratorijske pretrage daju precizan uvid u stanje pojedinog organskog sustava. Budući da su kardiovaskularne i plućne bolesti vodeći uzrok perioperacijskog mortaliteta i morbiditeta, procjena tih dvaju organskih sustava iziskuje posebnu pažnju. Također je važno učiniti procjenu živčanog sustava, funkcija jetre i bubrega, gastrointestinalnog, endokrinološkog i hematološkog sustava te mišićno-koštanog sustava u slučaju pozitivne anamneze. Kako bi se pacijenta što bolje pripremilo za anesteziju te kako bi se postigli optimalni uvjeti za kirurški zahvat, pristupa se premedikaciji. Ciljevi premedikacije su: anksioliza, analgezija, amnezija, smanjenje salivacije, smanjenje želučanog volumena i regulacija pH želučanog sadržaja, sprječavanje postoperativne mučnine i povraćanja i sprječavanje vagalnog refleksa prilikom intubacije. Za nadoknadu tekućina koriste se kristaloidne ili koloidne otopine, s ciljem povećanja cirkulacijskog volumena i krvnog tlaka te poboljšanja perfuzije i oksigenacije tkiva. Uvod u anesteziju može se postići intravenskim anesteticima (tiopental, propofol, ketamin, midazolam, etomidat), što je poželjno u slučaju hemodinamske nestabilnosti i mogućnosti povraćanja ili aspiracije, te inhalacijskim anesteticima (dušikov oksid, halotan, desfluran, izofluran, sevofluran, ksenon). U slučaju politraume uloga anesteziologa nerijetko je ključna za konačan ishod liječenja. Najčešće korištene ljestvice za procjenu ozljeda su Glasgow Coma Score (GCS) i Revised Trauma Score (RTS). Primarno zbrinjavanje politraumatiziranog pacijenta uključuje identifikaciju i zbrinjavanje za život opasnih ozljeda prema ABCDE pristupu., Patients whose condition requires urgent surgery need to be prepared for the procedure as soon as possible. In case of vital threat, the operation can be performed without an informed consent. The preoperative talk is the essential part of the preoperative assessment because it gives important information about patient's illness, medical history and therapy, previous operations and complications of anesthesia. Physical examination and laboratory tests show the condition of organ systems. Since cardiovascular and pulmonary diseases are the main cause of perioperative morbidity and mortality, the evaluation of those two organ systems has to be done with great caution. It is important to evaluate the condition of nervous system, liver and kidney function, gastrointestinal, endocrine and hematology system, as well as muscular system if the patient's history indicates so. Premedication needs to be done in order to prepare the patient for anesthesia and to provide optimal conditions for surgery. This includes anxiolysis, analgesia, amnesia, reduction of salivation, reduction of gastric volume and gastric pH control, reduction of postoperative nausea and vomiting and reduction of vagal reflexes to intubation. Crystalloid and colloid solutions are used for fluid resuscitation, with the purpose to increase circulating volume and blood pressure as well as to improve tissue perfusion and oxygenation. Anesthesia can be induced by intravenous anesthetics (thiopental, propofol, ketamine, midazolam, etomidate), which are preferred in case of hemodynamic instability and the risk of vomiting and aspiration, or by inhalational anesthetics (nitrous oxide, halothane, desflurane, isoflurane, sevoflurane, xenon). In case of polytrauma, an anesthesiologist has the key role on the final outcome of the medical treatment. The most commonly used scales to classify and describe the severity of injuries are Glasgow Coma Scale (GCS) and Revised Trauma Score (RTS). The primary survey of polytrauma patients includes the identification and treatment of life threatening injuries by ABCDE protocol.

Regionalna anestezija dio je anestezije kojim se postiže privremeni gubitak osjeta, ponegdje i motorike, na dijelu tijela na kojem se obavlja operacijski zahvat. Osim same anestezije, koristi se i za analgeziju neposredno nakon operacijskog zahvata ili kroz dulji vremenski period. Regionalna anestezija dijeli se na centralne ( neuroaksijalne ) i periferne tehnike. U centralne tehnike ubrajaju se epiduralna i subarahnoidalna anestezija, a u periferne tehnike periferni blokovi živčanih spletova i/ili pojedinih živaca. Učinak regionalne anestezije postiže se injiciranjem lokalnih anestetika u područje živčanog spleta i/ili živca na koje se želi djelovati. Primjena ove vrste anestezije povezana je sa smanjenim morbiditetom, mortalitetom, boljom postoperacijskom analgezijom, bržim oporavkom nakon operacijskog zahvata i manjim troškovima liječenja u odnosu na uporabu opće anestezije. Isto tako, znatno je manji broj komplikacija, poglavito onih sa trajnim posljedicama. Prikladan odabir bolesnika te znanje i iskustvo anesteziologa, više nego pri primjeni bilo koje druge anesteziološke tehnike, određuju uspjeh primjene regionalne anestezije., Regional anesthesia is type of the anesthesia that achieves a temporary loss of sensation and sometimes motor control, on the part of the body where the surgery is performed. In addition to the anesthesia, it is often used for analgesia immediately after the surgery or for a longer period of time. Regional anesthesia is divided into central ( neuroaxial ) and peripheral techniques. The central techniques include epidural and subarachnoid anesthesia while peripheral techniques are peripheral plexus blocks and / or blocks of the individual nerves. Effect of regional anesthesia is achieved by injection of local anesthetics in the field of nerve plexus and / or nerve to the place where surgery is performed. The application of this type of anesthesia is associated with reduced morbidity, mortality, improved pain relief, faster recovery after surgery and lower cost of treatment in comparison to the use of general anesthesia. Also, there is considerably smaller number of complications, particularly those with permanent consequences. Suitable selection of patients, knowledge, experience and skills of the anesthesiologists, more than with any other anesthetic technique, determine the success of the application of regional anesthesia.

Dnevna kirurgija je relativno nov te sve prisutniji pristup zbrinjavanja kirurških bolesnika. Rezultat je snažnog ekonomskog pritiska na zdravstvo s ciljem smanjenja troškova bolničkog liječenja a omogućen znatnim napretkom kirurške tehnike i tehnologije, napretkom u anesteziološkim tehnikama, razvojem modernih anestetika te rastom znanja i iskustva u zbrinjavanju bolesnika u dnevnoj kirurgiji. Preduvjeti uspješnog liječenja u dnevnoj kirurgiji uključuju odgovarajući izbor kirurškog zahvata, odabir i priprema bolesnika, odgovarajući izbor anesteziološke tehnike i anestetika. U odabiru bolesnika preporučuje se multidisciplinaran pristup uzimajući u obzir kirurške, medicinske i socijalne kriterije. Odgovornost anesteziologa u dnevnoj kirurgiji je velika. Većina zahvata u dnevnoj kirurgiji ne rezultira znatnijom kirurškom traumom pa otpust bolesnika ovisi najviše o oporavku od anestezije. Otpust bolesnika može biti odgođen pojavom poslijeoperacijskih komplikacija poput mučnine i povraćanja te boli. Zadatak je anesteziologa spriječiti pojavu navedenih komplikacija te na taj način očuvati koncept dnevne kirurgije u korist bolesnika i zdravstvenog sustava u cjelini., Day case surgery is a relatively new and increasingly practiced approach of providing care to surgical patients. It is a result of strong economic pressures on health care services targeted to minimize hospital cost. Such change in approach has been enabled by advancement in surgical and anaesthesia technique and technology, development of moderns anaesthetics and growth in knowledge and experience. A prerequisite of successful treatment in day case surgery is a careful selection of suitable surgical procedures for suitable patients, patient preparation, proper selection of anaesthetic techniques, and anaesthetics. Multidisciplinary approach is recommended when selecting patients while taking into account surgical, medical and social criteria. The anaesthesiologist has a great responsibility for patient care. Most of the day case procedures in carefully assessed and selected patients do not result in a significant surgical trauma therefore discharge of patients mostly depends on recovery from anaesthesia. Patient discharge may be delayed by postoperative complications such as pain and postoperative nausea and vomiting. It is the anaesthesiologists task to prevent mentioned complications and in that way preserve the concept of outpatient surgery for the benefit of patients and the health care system altogether.

Postoji više od 600 neuroloških bolesti od kojih boluje diljem svijeta stotine milijuna ljudi. Manifestacije neurološke bolesti mogu uključivati motorne i senzorne deficite, ali i autonomnu disfunkciju. Starenje populacije je jedan od glavnih faktora rizika za nastanak neurodegenerativnih bolesti. Bolesnici s neurodegenerativnim kao i drugim neurološkim bolestima predstavljaju populaciju koja ima potrebu kako za velikim tako i za malim kirurškim intervencijama. Postoji nekoliko veoma važnih činjenica vezanih za ovu grupu bolesnika: priroda i trajanje oboljenja, terapija, sposobnost bolesnika za samostalan život. Neurološke bolesti mogu se pogoršati poslije opće i regionalne anestezije. Regionalna anestezija može se koristiti u bolesnika s nekim neurološkim bolestima, dok kod drugih dovodi do egzacerbacije njihove bolesti ili je kontraindicirana. Također ovi bolesnici pokazuju atipičan odgovor na nedepolarizirajuće i depolarizirajuće mišićne relaksanse. Prekid terapije može dovesti do pogoršanja. Kod ovih bolesnika postoji zajednički rizik od značajnih kardiorespiratornih komplikacija. To je od izuzetne važnosti u procjeni operativnog rizika, za preoperativnu pripremu kao i za postoperativni oporavak i ishod kirurškog liječenja. Pored utjecaja anesteziološke tehnike na tok bolesti, postoji i međusobni utjecaj lijekova korištenih tijekom anestezije i lijekova koji se koriste u liječenju neurološke bolesti. Nedijagnosticirane bolesti mogu biti otkrivene tek nakon anesteziološke i kirurške intevencije., There are more than 600 neurologic diseases of which hundreds of millions of people worldwide are affected. Manifestations of neurological disease may include motor and sensory deficits, but autonomic dysfunction also may be present. Ageing of population has significant contribution as one of the major risk factor for neurodegenerative disorders. The patients with neurodegenerative as well as other neurological diseases presented the population with possible great need either of big or small surgical intervention. There are several important issues in patients with neurological diseases: the nature, disease duration, therapy, the patients abilitiy to live without assistance. Neurological disease may become worst by general and regional anesthesia. Regional anesthesia may be used in patients with certain neurological diseases, but in others it may exacerbate their disease or be contraindicated. These patients may exhibit an atypical response to nondepolarizing and depolarizing muscular blockers. Stopping therapy may lead to worsening. One of the main common threat is the risk of significant cardiorespiratory complications. It is of great importance in assessing operational risk, preoperative preparation as well as for postoperative recovery and outcome of surgical treatment. Besides the effect of the anesthetic technique upon the course of the disease, there is also the interaction of drugs administered during anesthesia and patient medication. Several undiagnosed diseaases may be disclosed following a anesthetic and surgical intervention.

Premedikacija je sastavni dio pripreme bolesnika za operativni zahvat. Premedikacija tijekom prijeoperacijske pripreme podrazumijeva primjenu lijeka do 2 sata prije anestezije. Ciljevi farmakološke premedikacije su anskioliza, sedacija, analgezija, amnezija, antisalivatorni učinak, smanjenje želučanog volumena i povećanje pH vrijednosti želučanog sadržaja, antiemetički učinak, prevencija refleksnog odgovora autonomnog živčanog sustava, profilaksa alergijskih reakcija, prevencija infekcije te prevencija duboke venske tromboze. Potreba za uzimanjem lijeka temelji se na anesteziološkoj procjeni svakog pojedinog bolesnika te s obzirom na utvrđeno stanje i potrebu, prilagođava se primjena lijeka. Premedikacija ne smije pogoršati dosadašnje bolesnikovo stanje, a izbor lijeka, doza, vrijeme i način davanja moraju biti prilagođeni svakom bolesniku posebno. Prijeoperacijska priprema bolesnika uključuje i procjenu rizika kirurškog postupka kojem bolesnik pristupa. Odgovarajuća prijeoperacijska priprema bolesnika jedan je od ključnih faktora koji pridonose smanjenju perioperativnog mortaliteta. Pružajući odgovarajuću potporu pojedinim organskim sustavima moguća je bolja kontrola bolesnikovih vitalnih funkcija za vrijeme operativnog zahvata, brz oporavak od anestezije, poslijeoperativna kontrola boli i brži oporavak bolesnika., Premedication is a vital part of the surgery patient preparation. Premedication during preoperative management involves the usage of the drug up to 2 hours before anesthesia. The goals of the pharmacological premedications are anxiolysis, sedation, analgesia, amnesia, decrease in salivation, reducing gastric volume and and increase the pH in gastric contents, antiemetic effect, preventing the reflex responses of the autonomic nervous system, prophylaxis of allergic reaction, infection prevention and prevention of deep vein thrombosis. The need for taking the medication is based on anesthesia assesment of the individual patient, and in view of the situation and the need the application of the drug is regulated. Premedication should not worsen the patient's current condition, and the choice of drug ,dose, time and route of administration should be adapted to the particular patient. Preoperative patient preparation includes risk assessment of the surgical procedure which the patient undergoes. Appropriate preoperative patient preparation is one of the key factors that contribute to the reduction of perioperative mortality. Providing adequate support to individual organ systems allows for better control of the patient's vital functions during surgery, a rapid recovery from anesthesia, postoperative pain control and faster patient recovery.