Search

Članak uspoređuje političke teologije Carla Schmitta i Johanna Baptista Metza kako bi upozorio na analognost tih dvaju naizgled različitih projekta, koji uza sve sličnosti stoje u kontrapunktu kad je riječ o namjeri njihovih začetnika. Njihova analognost proizlazi iz same strukture političke teologije kao refleksije nad odnosom religije i politike. Tako su obje političke teologije naglašeno formalno-strukturne, razrađujući metafizički i hermeneutski okvir za analizu svoga materijalnoga objekta. Isto tako usvajaju jednu negativnu teološku antropologiju kojom ističu rizičnost čovjekove egzistencije. Konačno, Schmitt i Metz oslanjaju se na remetilačko-kritički element političke teologije – to da se društveno-politički život cijele zajednice nalazi u povratno-sprežnom odnosu s vjerskim uvjerenjima njezinih pripadnika – kako bi upozorili kako čovjekova subjektnost nije ograničena samo na povijest, već ju i transcendira., The article compares the political theologies of Carl Schmitt and Johann Baptist Metz to point out the analogy between these two seemingly different projects, which, despite all the similarities, stand in counterpoint when it comes to the intention of their founders. Their analogy stems from the very structure of political theology as a reflection on the relationship between religion and politics. Thus, both political theologies are structural in nature, developing the metaphysical and hermeneutic framework to analyze their material object. Likewise, they adopt a negative theological anthropology to emphasize the adverse nature of human existence. Finally, Schmitt and Metz rely on the disruptive-critical element of political theology – the fact that the sociopolitical life of the entire community lies in a reciprocal relationship with the religious beliefs of its members – to point out how man’s subjectivity is not limited to history but transcends it.

Početak pitanja o znanstvenosti teologije možemo pronaći u 13. stoljeću, kada nastaju prva sveučilišta. U tom se razdoblju događa promjena naglaska u shvaćanju teologije. Sa shvaćanja teologije kao mudrosti, naglasak se polako prebacuje na shvaćanje teologije kao znanosti. Toma je jedan od prvih teologa koji je na konzistentan način primijenio tada prihvaćen pojam znanosti na samu teologiju. Tako je došao do novoga razumijevanja teologije kao subalternirane znanosti koja je nužno u odnosu prema sebi višoj znanosti: Božje znanje i znanje svetaca. Takvo poimanje teologije nužno zahtijeva i posebno vrjednovanje razuma u kontekstu vjere. Autori ovoga teksta ponajviše su se oslonili na Tomino prvo pitanje Sume teologije, kako bi Tomina originalna misao mogla zaživjeti i u današnjem vremenu kada više ne vrijedi Aristotelova koncepcija znanosti. Današnji bi model teologije kao znanosti trebao uzeti u obzir u isto vrijeme i shvaćanje znanosti u suvremenom društvu kao i unutar- teološko pitanje o ulozi razuma u teologiji. Upravo na primjeru Tome Akvinskoga otvara se mogućnost razrade pitanja o znanstvenosti teologije danas. Ovaj članak želi doprinijeti upravo tomu, tako što donosi prikaz originalne Tomine misli kao model rješavanja problema znanstvenosti teologije danas.

Članak donosi malu teologiju neuspjeha i poraza. U prvom poglavlju, polazeći od proroka Jeremije, promišljaju se neke temeljne smjernice za teološko razumijevanje neuspjeha i poraza. Neuspjesi i porazi, prije svega, dozivaju u svijest vjernicima da je kršćanstvo religija raspetoga, a to znači progonjenoga, neuspješnoga i poraženoga Boga na križu. Drugo poglavlje predstavlja šest pogleda na neuspjehe i poraze, odnosno progovara se o blagoslovima koje neuspjesi i porazi mogu i trebaju donositi za onoga koji vjeruje u Isusa Krista. U završnom osvrtu neuspjesi i porazi promatraju se kao šarka savršenoga veselja (Eckhart, sv. Franjo)., The article brings a small theology of failure and defeat. In the first chapter, starting with Prophet Jeremiah, some fundamental guidelines for the theological understanding of failures and defeats are being considered. Failures and defeats first and foremost call on the faithful to believe that Christianity is a religion of the crucified, i.e. of the persecuted, unsuccessful and defeated God on the cross. The second chapter presents six concrete views of failures and defeats, namely the blessings that failures and defeats can and should bring for the one who believes in Jesus Christ. In the final review failures and defeats are viewed as the mark of perfect joy (Eckhart, St. Francis).

Članak promišlja svećeničku službu (dijecezanskih svećenika) pod vidom poslušnosti. Za razumijevanje svećeničke službe kao poslušnosti poslužila su nam promišljanja Hansa Ursa von Balthasara o svećeničkoj službi. Balthasar je mišljenja da svećenička služba ima ulogu predstavljanja i uprisutnjavanja tzv. »gole poslušnosti«, »metalne poslušnosti« koju je sam Isus Krist ostvario na križu. Ta »metalna poslušnost« nije svrha samoj sebi, nego treba služiti ostvarenju veće ljubavi u Crkvi. U daljnjoj se analizi pokazuje na koji se način svećenička služba, upravo pod vidom predstavljanja Kristove »metalne poslušnosti«, razlikuje od ostalih dvaju staleža u Crkvi, laičkoga i redovničkoga. Važno mjesto za razumijevanje svećeničke službe kao poslušnosti zauzima pojam depersonalizacije i funkcionalizma protiv svakoga subjektivizma i osobenjaštva. U drugom dijelu članka razmatra se o nekim vidovima svećeničke poslušnosti u pastoralu. Svećenik je pozvan ponajprije biti poslušan spram vlastite službe, također spram biskupa, duhovnika, prijatelja, a potom i spram vlastite župničke zajednice. Posebno je važan ovaj zadnji vid svećeničke poslušnosti jer on omogućuje svećeniku da bude istinski pastir zajednice koja mu je povjerena. Isto tako, upozorava se i na opasnosti svećeničke poslušnosti koja se može izokrenuti u način ostvarenja crkvene moći, karijerizma. Članak zaklju- čuje kratkim razmatranjem o Kristovoj kenotičkoj poslušnosti prema Himnu iz Poslanice Filipljanima (Fil 2, 6-8). Kristova kenotička poslušnost trebala bi biti uzor svim vjernicima, a ponajprije svećenicima

Nedavno je Larry Siedentop, engleski profesor političke filozofije na oxfordskom sveučlištu, objavio knjigu pod naslovom »Inventing the Individual«.Siedentopova je teza da je kršćanstvo stvorilo, izmislilo individuum, individualnost, jednakost i dostojanstvo svih ljudi. To je poznata teza mnogih mislilaca, posebice nas, teologa, jer tko iole poznaje teologiju, uočit će golemu revoluciju koju je kršćanska vjera donijela s obzirom na dostojanstvo čovjeka kao takvoga. No, Siedentop me je s takvom jednostavnošću i lucidnošću proveo tijekom europske povijesti, s obzirom na navedenu temu, te se čini da će njegova knjiga ostati temeljno djelo za razumijevanje europske povijesti, napose uloge kršćanstva u toj istoj povijesti

Članak analizira recepciju misli Friedricha Nietzschea u teologa Karla Bartha. Svoju kritiku Nietzschea Barth donosi u drugom svesku trećega dijela svoje Crkvene dogmatike. Kritiku donosi u dvama dijelovima, a njegove će glavne teze i u članku biti predstavljene u dvama dijelovima. U prvomu dijelu analizirat će se Barthov uvid o Nietzscheovoj filozofiji kao humanizmu bez sučovjeka. Prema Barthu, Nietzsche je predstavnik ja jesam humanosti, sve interpretira i shvaća kao projekciju samoga sebe, da bi konačno završio u azurnoj osamljenosti. U drugom dijelu predstavlja se Barthov uvid o Nietzscheovu otkriću Raspetoga. Raspeti Bog u Nietzscheovoj je misli sve suprotno onomu što on sam zastupa i zbog toga je Nietzscheova kritika i upravljena u prvomu redu protiv kršćanstva kao religije Raspetoga. Isto tako, otkriće Raspetoga govori i da je Nietzsche, kao gotovo nitko prije njega u novovjekovnoj filozofiji, prepoznao svu novost i izazov kršćanstva, njegovu težinu i središte upravo u Raspetom. U zaključnim mislima donosi se osvrt na Barthovu interpretaciju Nietzschea. Vrjednuje se pozitivan doprinos i izvornost Barthove kritike, ali i upućuje kritika zbog njezine nedorečenosti i izostanka dubljega, ozbiljnijeg bavljenja Nietzscheom., The article analyzes the reception of Friedrich Nietzsche’s thought with the theologian Karl Barth. Barth brings his critique of Nietzsche in the second part of the third volume of his Church Dogmatics. His critique consists of two parts, and his main theses will also be presented in two parts in this article. The first part will analyze Barth’s insight of Nietzsche’s philosophy as »humanity without the fellow man«. According to Barth, Nietzsche was the representative of the »I am« humanity; he interpreted and understood everything as a projection of himself, and finally ended up in the »azure loneliness«. The second part presents Barth’s view of Nietzsche’s discovery of the Crucified. The Crucified God in Nietzsche’s thought is the opposite to what he himself is representing and, therefore, Nietzsche’s critique is directed primarily against Christianity as the religion of the Crucified. Furthermore, the discovery of the Crucified also shows that Nietzsche, as almost no one before him in contemporary philosophy, has recognized all the novelty and challenge of Christianity, its difficulty and its center precisely in the Crucified. The concluding thoughts bring the review of Barth’s interpretation of Nietzsche. The author evaluates the positive contribution and originality of Barth’s criticism, but criticizes its vagueness and the lack of a deeper, more serious dealing with Nietzsche.

Članak promišlja stvarnost grijeha, pristupajući joj suprotno današnjemu stavu prema grijehu, koji vlada izvan, ali nerijetko i unutar Crkve. Prvi dio donosi skicu stanja današnjega govora o grijehu. Njega u prvome redu obilježava ono što autor označava kao kulturu isprika, u kojoj se čovjek ne želi suočiti s činjenicom grijeha te, posljedično, ne želi ni oprost. Navode se tri razloga tomu stanju: kriza kršćanske vjere u Boga koji je drukčiji od čovjeka i od njega nešto zahtijeva, kriza sadržaja vjere koja uzrokuje relativiziranje grijeha i nemoć Crkve, proizišlu iz te relativizacije, koja je u opasnosti da olakotnim i neozbiljnim gestama milosrđa potvrdi svoju nemoć, odnosno da samu sebe ne doživi ozbiljno. U takvom ozračju čovjek više ne traži oprost u kojem se ozbiljno suočava i priznaje vlastiti grijeh, nego se umjesto toga traže isprike. Isprike ne shvaćaju grijeh ozbiljno, kao da se nije dogodio. Istinski oprost i milosrđe računaju, pak, s priznanjem i ozbiljnim suočavanjem s grijehom. U drugomu dijelu analizira se pojam grijeha u Starom zavjetu. Na mnogim biblijskim mjestima potvrđuje se potpuno suprotan pristup grijehu od onoga koji ima kultura isprika. U izabranom narodu, upravo zbog činjenice izabranja, započinje povijest grijeha i u njemu se sabire grješnost čovječanstva. Izraelski narod posjeduje snažnu svijest o grijehu, bez ispričavanja ili relativiziranja grijeha. S druge strane, izabrani narod mjesto je Božjih obećanja o spasenju, svijesti i iskustva posebne, velike i radikalne Božje ljubavi, milosrđa i oprosta grijeha. Treći dio članka prikazuje novozavjetnu sliku grijeha i Kristov pristup grijehu. Dolazak i navještaj Isusa Krista kao središnju temu ima grijeh, a shvaća se na tragu starozavjetne povijesti spasenja. S gledišta Staroga zavjeta Krista se shvaća kao onoga koji preuzima i ništi grijeh svijeta, kao patničkoga Slugu Jahvina, i kao Sina Čovječjega s kojim dolazi i konačni obračun sa zlom. U njegovu javnom djelovanju ne nalazimo relativiziranje ili ispričavanje grijeha, nego raskrinkavanje grijeha, bez uljepšavanja, kako bi čovjeka doveo obraćenju. U četvrtom dijelu članka progovara se o potrebi i važnosti zadaće Crkve, uvijek svjesne svoje i grješnosti i svetosti, da razotkriva i svetom srdžbom upozorava na grijeh te da naviješta jer u sebi samoj živi oproštenje, novost Božjega oproštenja i milosrđa. Čovjek koji u Crkvi priznaje da je grješnik pred Bogom zadobiva svoje istinsko dostojanstvo.

Članak promišlja teološku metodu »intellectus fidei« Anzelma Canterburyjskoga koja će biti predstavljena kao dijalektičko– racionalna. Za razliku od patrističke teologije u kojoj je prevladavala metoda »quaerere«, traganje za Bogom i Božjim licem, u Anzelma premoć ima metoda »accedere«, misaona jasnoća uma koja se izriče u »rationes necessariae«. Premda Anzelmo nije racionalistički teolog, kako mu se to nerijeko spočitava, u članku se ukazuje na problematičnost njegove dijalektičko–racionalne metode «quaerere«. To posebno dolazi do izražaja u njegovu djelu »Cur Deus homo«, kojemu je posvećen drugi dio članka. Donose se temeljni vidovi toga Anzelmova djela, s posebnom naglaskom na njegovu angelologiju koja predstavlja skriveno središte cjelokupne argumentacije o zadovoljštini. To se djelo pozitivno vrjednuje, ali se i pokazuju ograničenja Anzelmove dijalektičko–racionalne metode u tome djelu

Nakana ovoga članka je ukazati na najvažnije teološke razloge zbog kojih siromasi zauzimaju ili bi trebali zauzimati središnje, povlašteno mjesto u Crkvi. To će se pokazati na temelju Sv. pisma, gdje siromasi zauzimaju povlašteno mjesto. U središtu našega promišljanja nisu siromasi kao takvi u Sv. pismu, koliko Božji odnos prema siromasima te razložnost takva odnosa prema siromasima. Središnja teza članka jest ta da se o siromasima, o siromaštvu u Sv. pismu može govoriti pod trostrukim vidom: stvarni siromasi, siromasi duhom i evanđeoski savjet siromaštva. Uzimajući u obzir taj trostruki pristup siromasima, završno će poglavlje ponuditi neke konkretne smjernice za Crkvu, napose za svećenike i biskupe, za njihovo ophođenje prema siromasima. To će se promotriti opet pod trostrukim vidom: Crkva za siromahe, Crkva siromaha i siromašna Crkva., The aim of this article is to point to the most important theological reasons why the poor occupy or should occupy a central, privileged place in the Church. This will be demonstrated on the basis of Holly Scriptures, where the poor occupy a privileged place. The centre of our reflections are not the poor as such in the Scriptures, but God's relationship towards the poor and the reason behind this kind of relationship to the poor. The central thesis of the article is that there is a threefold aspect of speaking about the poor and poverty in the Scriptures: the real poor, the poor in spirit and the evangelical counsel of poverty. Taking into account the threefold approach to the poor, the final chapter offers some concrete guidelines for the Church, especially for priests and bishops, for their service to the poor. This will again be examined in three ways: the Church for the poor, the Church of the poor, and the poor Church.

Članak se bavi teološkim promišljanjem pojma parezija. Prvi dio oslanja se na analize francuskoga filozofa Michela Foucaulta o pareziji. Nakana nam je teološki dijalog s poimanjem parezije u grčkoj filozofiji koje donosi francuski filozof u svojim posljednjim predavanjima 1983./1984. godine na Collège de France u Parizu. Ne namjeravamo se baviti Foucaultovom filozofijom općenito, nego njegovim razumijevanjem parezije, koje je od velike koristi i za teološko poimanje parezije. Baveći se tom problematikom, nadamo se također postići sljedeće: potaknuti na teološku recepciju Foucaultove kasnije misli, a tomu pripada njegovo bavljenje parezijom, jer ona gotovo da uopće ne postoji; to isto vrijedi i za hrvatsku filozofiju, koja se inače bavi Foucaultovom filozofijom, jer njegova predavanja o pareziji još uvijek nisu bila predmet istraživanja. U prvomu se dijelu također kritički osvrćemo na Foucaultova promišljanja, napose na njegove zamjedbe u svezi razgraničenja i razlikovanja grčkoga i kršćanskoga poimanja parezije. Drugi dio članka pruža sustavno-teološko poimanje parezije. Ukazuje se na sličnosti i razlike između filozofskoga i kršćanskoga pristupa i ostvarenja parezije. Naposljetku se sažimaju neki važni vidovi kršćanske parezije i njezine važnosti za današnje življenje vjere., This article presents a theological engagement with the concept parrhesia in the work of the French philosopher Michel Foucault. In particular, it examines the account of parrhesia in Greek philosophy that Foucault presents in his last lectures at the Collège de France (1983/1984). Our main focus, then, is not on Foucalt’s philosophy in general, but on his insights into the Greek philosophical understanding of parrhesia insofar as they are relevant to its theological construal. In pursuing this goal, we hope to help fill a double lacuna: Catholic theology has yet to receive Foucault’s late thought, including his analysis of parrhesia, while Croatian philosophy, though it has dealt with Foucault’s philosophy, has not yet investigated his lectures on parrhesia. The first part of the article presents Foucault’s account of parrhesia, but also critiques it, especially his remarks about the difference between the philosophical and the Christian understanding of the term. The second part then offers a systematic theological reflection on parrhesia. It indicates the singularity of Christian parrhesia with respect to its philosophical counterpart. It also highlights some important aspects of Christian parrhesia and underscores its importance for Christian testimony today.

Doc. dr. sc. Antun Čečatka rodio se 29. siječnja 1944. godine u Bodovaljcima kod Nove Gradiške, od oca Milana i majke Kate r. Vinter. Ondje je pohađao i osnovnu školu, koju je završio u Slavonskom Brodu. Godine 1958. ulazi u Dječačko sjemenište na Šalati, a 3. i 4. razred završava na Biskupijskoj gimnaziji u Đakovu. Godine 1962. započeo je teološki studij u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu gdje ga je 1968. godine biskup Stjepan Bauerlein zaredio za svećenika, prije završetka studija. Godine 1969. imenovan je župnim vikarom u župi sv. Mihaela arkanđela u Tvrđi, u Osijeku. Ondje je ostao dvije i pol godine. Godine 1971. bio je poslan na specijalizaciju iz ekumenske teologije u Rim. Nakon što je stekao akademski stupanj magistra znanosti, doktorski studij nakratko je prekinuo 1975. godine zbog potreba Visoke bogoslovne škole u Đakovu, ali ga je ubrzo ponovno nastavio, sve do 1978., kada se vraća iz Rima. Od 1978. do 2009. godine bio je profesor ekumenske teologije, istočnoga bogoslovlja, istočne liturgike, nakratko liturgike zapadnoga obreda i latinskoga jezika na Visokoj bogoslovnoj školi, odnosno na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Također je od 1979. do 1985. godine bio i župnik u Viškovcima, a od 1985. do 2002. godine bio je župnik katedralne župe Svih svetih u Đakovu. Istodobno je 18 godina (1984.-2002.) bio i dekan Đakovačkoga dekanata. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 2000. godine obranio je doktorski rad pod naslovom »Viđenje Crkve J. J. Strossmayera (1815.-1905.). Perspektive jedinstva sa slavenskim pravoslavnim crkvama«.

Liturgija je povlašteno mjesto teologije.

Članak donosi sustavno-teološko promišljanje o propovijedi. Polazište za pristup navedenoj temi jest četvrta knjiga Augustinova djela „De doctrina christiana“, u kojoj afrički teolog predstavlja svoju teologiju propovjedništva. Istaknut ćemo najvažnije misli toga djela koje i danas mogu poslužiti za bolje razumijevanje i ostvarenje propovijedi. Služeći se i nadahnjujući se Augustinom, pokušat ćemo u tri poglavlja dotaknuti također i ostale teme i probleme propovjedništva koje se izričito ne nalaze u njega, a koje možemo pronaći kako u kasnijoj i tako u današnjoj homiletici, napose u homiletici Karla Bartha. Iz toga slijedi da nam nakana nije iscrpna analiza Augustinove teologije propovijedi kao ni prikaz različitih teorija propovjedništva u povijesti Crkvi. Ovaj se članak shvaća kao jedan pokušaj teologije propovjedništva na temelju recepcije i daljnjega razvoja misli Augustina u kontekstu prakse propovijedanja u današnjoj Crkvi., The article presents the systematic-theological reflection on the sermon. The starting point of the above mentioned topic is Book Four of De doctrina Christiana (On Christian Doctrine) by St. Augustine, where the African theologian presents his theology of preaching. We’ll point to the most important thoughts of the work which can help a better understanding and creation of a sermon in our times. Inspired by St. Augustine, the article is aimed at examining some other issues and problems of preaching, which are not so typical of St. Augustine, but of later and modern homiletics, especially the homiletics by Karl Barth. It is therefore not our intention to scrutinize St. Augustine’s theology of preaching, neither is it to show different theories of preaching in the history of the Church. This article is to be understood as an endeavor of theology of preaching based on reception and further development of St. Augustine’s notions, in the context of preaching practice in the modern Church.

Članak predstavlja promišljanja Lava Šestova o filozofiji Friedricha Nietzschea. Prikazat ćemo u glavnim crtama novost Šestovljeva shvaćanja Nietzscheove filozofije. Naime, Šestov je među prvima uočio veliku važnost Nietzscheove misli ne samo za kritičko razumijevanje europske kulture, filozofije i politike, nego teologije i Crkve. Ruski filozof je mišljenja da bi se teologija trebala nadahnuti Nietzscheom, posebice njegovom kritikom zapadnoga poimanja racionalnosti, etike i govora o Bogu. Pritom, Šestov dakako ne propušta i kritizirati Nietzscheovu filozofiju, o čemu će također biti govora. Na tragu Šestovljevih razmatranja o Nietzscheu, vrjednovat ćemo i kritički preispitati doprinos jednoga i drugoga mislioca za današnju teologiju, za određene teološke teme, kao što su odnos vjere i razuma, etika, pitanje zla i dobra u svijetu, ljubav prema bližnjemu, govor o Bogu. Aktualnost njihove misli za teologiju sažet ćemo u slici "getsemanske noći" koju sam Šestov rado koristi. Pod teologijom "getsemanske noći" misli se na teologiju koja je osjetljiva za patnju, za nesigurnost, koja se nikada začahuruje u svoje sustave, koja ne prestaje tražiti Boga, i to Boga koji se nalazi onkraj svih čovjekovih predodžaba i sustava., The article presents Lev Shestov’s reflections on Friedrich Nietzsche’s philosophy. We’ll hereby show in brief the novelty expressed in Shestov’s understanding of Nietzsche’s philosophy. Namely, Shestov was one of the first to notice the great significance of Nietzsche’s idea not only for the critical understanding of the European culture, philosophy and politics but also for a better understanding of theology and the Church. The Russian philosopher thinks that theology should take Nietzsche as its inspiration, particularly his criticism of the Western notion of rationality, ethics and discourse on God. In so doing Shestov didn’t fail to criticize Nietzsche’s philosophy, which will also be considered in the article. Following Shestov’s analysis of Nietzsche, we’ll evaluate and critically examine the contribution of both philosophers to the modern theology, particularly to certain theological issues, such as the relationship between the faith and reason, good and evil in the world, love for the fellow human being, and discourse on God. The actuality of their ideas in theology can be comprised in the image of the ‘Gethsemane Night’, eagerly used by Shestov himself. The term theology of ‘Gethsemane Night’ embraces the theology susceptible to suffering, to insecurity; theology never cocooned within its own systems, but one in relentless search for God, God who can only be found beyond all the human ideas and systems.

»U biti teologija je jedina disciplina koja započinje pitajući se o onomu što druga znanja uzimaju kao pretpostavku, a to je samo postojanje objekta kojim se bavi. Ona napreduje samo tako što traga za uvijek jasnijim značenjem imenice ‘Bog’ i glagola ‘postojati’.« (str. X.) Tim riječima francuski filozof Rémi Brague opisuje kako je njemu kao filozofu teologija trajni izazov. Teologija zapravo jedina propituje objekt svojega proučavanja. To znači da je teologija trajno u krizi, izazvana mogućnošću postojanja ili nepostojanja Boga, neprestano propitujući smisao i značenje samoga »objekta« kojim se bavi, a to je Bog.

Nije rijedak slučaj da o teološkim temama vrlo često ponajbolje pišu ne samo ne-teolozi, nego nekršćani. Kao da su sami teolozi i kršćani preumorni i prenaviknuti na ono što vjeruju pa im i sama kršćanska vjera prestaje biti »tentation« – izazov. Dvojica francuskih filozofa, Luc Ferry, koji ne može vjerovati u Isusa Krista, jer je sve u kršćanstvu »previše lijepo da bude istinito« (str. 120.), i Lucien Jerphagnon, koji sebe naziva »mističnim agnostičarem« (str. 117.) - svojim izlaganjima pružaju izvrstan prikaz kršćanstva. Kako ističu u uvodu, ovom se knjigom žele suprotstaviti kako religijskom fundamentalizmu, tako i laičkoj dekulturalizaciji koja želi u potpunosti potisnuti kršćanstvo iz današnje kulture, služeći se pritom površnim kritikama kršćanstva koje samo odaju nepoznavanje njegovih temeljnih istina.

Danas smo svjedoci sve veće prisutnosti crkvenih pokreta u Crkvi. Njihova nazočnost nameće mnogobrojna pitanja: Koja je njihova uloga u Crkvi? Jesu li oni Crkvi uopće potrebni? Koje su opasnosti crkvenih pokreta? Odgovaraju li oni samoj naravi Crkve? Na takva i slična pitanja pokušava se odgovoriti u ovomu članku. U prvomu se dijelu izlaže razmišljanje o crkvenim pokretima u kontekstu teologije karizmi na Drugome vatikanskom koncilu i u teologiji Karla Rahnera. Crkveni se pokreti shvaćaju kao karizme i kao takvi pripadaju samoj naravi Crkve. U drugomu dijelu članka analiziraju se neka temeljna obilježja crkvenih pokreta koja ponovno izriču njihov ekleziološki identitet, kritičku važnost za Crkvu, ali i za zauzetost Crkve u današnjemu svijetu. Pritom se ukazuje i na neke opasnosti crkvenih pokreta. Na koncu, crkvene se pokrete sagledava kao hodočasničke pokrete koji služe hodočasničkoj pokretljivosti Crkve kao »Putu«.

Knjiga Martina Hengela, kako sam autor ističe u predgovoru, već je bila objavljena na engleskom jeziku, a njezino njemačko izdanje sada je dopunjeno i prošireno. Knjiga je važna ne samo za biblijsku nego i za sustavnu teologiju, napose dogmatiku. Stoga je želimo ukratko predstaviti hrvatskoj teološkoj javnosti. Knjiga je podijeljena u sedam poglavlja. Temeljna misao vodilja cjelokupne knjige mogla bi se sažeti u sljedećem: Hengel kani odgovoriti na uobičajeni prigovor mnogih egzegeta i sustavnih teologa koji glasi da su četiri evanđelja nastala isključivo kao posljedica institucionalizacije Crkve, odnosno kao reakcija Crkve na hereze prvih stoljeća koje su koristile druge nedopušteno spise, apokrife. Prema toj teoriji, postojanje četiriju evanđelja duguje nametanju kasnije Crkve koja je, nažalost, ugušila različitost drugih isto tako važnih evanđeoskih spisa.

U radu se predstavlja Balthasarovo poimanje Nietzscheove filozofije. Hans Urs von Balthasar u djelu „Apokalipsa njemačke duše“, koje je prerađeno, produbljeno i opširno nadopunjeno izdanje njegova doktorskog rada „Povijest eshatološkoga problema u modernoj njemačkoj književnosti“, zadnji dio posvećuje bitki, „dvoboju“ Sørena Kierkegaarda i Friedricha Nietzschea. Mogli bismo reći da s filozofsko-teološkom misli Sørena Kierkegaarda Balthasar kritički promišlja filozofiju Friedricha Nietzschea. Balthasarovu prikazu toga dvoboja posvećeno je prvo poglavlje ovoga članka. U drugomu dijelu ukazuje se na one elemente Niezscheove filozofije koji bi, prema Balthasaru, trebali nadahnjivati samu teologiju. Riječ je ponajprije o važnosti tragičnosti za čovjekovu egzistenciju, kršćansku vjeru i Crkvu. Kršćanska vjera je za Balthasara radikalizacija i kritičko dovršenje svake tragičnosti, pa tako i Nietzscheove filozofije. Naposljetku, u zaključnom osvrtu ističe se, preko Balthasarove analize, kako bi se današnja teologija trebala ponovno početi intenzivno baviti Nietzscheom, štoviše, ući u intenzivan proces učenja od njegove filozofije: protiv Nietzschea može se biti samo ako se misli zajedno s njim, ako se uči od njega. Tada taj teološki „protiv“ neće biti više „protiv“, nego mišljenje „većega“, mišljenje „onkraj“ samoga Nietzschea (bez njegova pokrštavanja)., This article presents Balthasar's reflections on Nietzsche's philosopy. Hans Urs von Balthasar in his work «The Apocalypse of the German Soul», which is a rewritten, more profound and richly supplemented issue of his doctoral thesis titled «A History of the Eschatological Problem in Modern German Literature», the last section is devoted to the battle or «duel» between Søren Kierkegaard and Friedrich Nietzsche. One could say that it is through Søren Kierkegaard's philosophical-theological thought that Blathasar reflects critically on Friedrich Nietzsche's philosophy. The first section of this article is devoted to illustrating this duel. In the second section the author points out the elements in Nietzsche's philosophy which, according to Balthasar, should be inspiring even to theology. This has to do primarily with the importance of the tragicalness of man's existence, the Christian faith and the Church. In Balthasar's opinion, the Christian faith is a radicalization and completion of all tragicalness, and so too Nietzsche's philosophy. Finally his concluding comment stresses, through the prism of Balthasar's analysis, how contemporary theology should begin to deal thoroughly with Nietzsche, moreover to enter into an intensive process of learning from his philosophy: one can be opposed to Nietzsche only if one thinks as he thinks, only if one has learned from him. Then this theological «contra» will no longer be a «contra» but rather a reflection on «something greater», a reflection «beyond» Nietzsche himself (without his christianization).

Nedavno objavljena knjiga zagrebačkoga teologa Tončija Matulića »Metamorfoze kulture« podijeljena je u sedam dijelova koji obuhvaćaju trideset poglavlja. Radi se većinom o tekstovima koje je autor već objavio u drugim časopisima ili zbornicima. Na posljednjim stranicama donosi se bilješka o objavljenim tekstovima. Ostali su tekstovi do sada bili neobjavljeni. Knjiga je izvrsno opremljena, a posebice se to odnosi na imensko i pojmovno kazalo.

Članak predstavlja promišljanja pape Benedikta XVI. o odnosu Crkve, države i politike. Dva su osnovna društvena konteksta njegovih promišljanja: marksistička ideologija i demokratsko društvo. Unutar toga dvostrukog konteksta Benedikt XVI. razvija svoje poimanje odnosa Crkve i države, politike općenito te poslanja Crkve. Prvi dio članka posvećenje temeljnim tezama Benedikta XVI. o Crkvi, državi i politici unutar problematike marksističke ideologije i političkih teologija. Za Benedikta XVI. marksistička ideologija problematična je pod dvostrukim vidom: zbog reducirajućeg poimanja razuma i pogrješne filozofije povijesti. Osim toga, marksistička ideologija proizlazi iz duboke mržnje prema cjelokupnoj stvarnosti. Idejna pozadina takve mržnje jest apokaliptičko-gnostička misao i njezina radikalno negativna interpretacija svijeta. Opasnosti marksističke ideologije Papa ne primjećuje samo u komunističkim sustavima, nego i u samoj teologiji, napose u političkim teologijama: u teologiji oslobođenja te u Novoj političkoj teologiji njemačkoga teologa Johanna Baptista Metza. U nekoliko teza navodimo Papino poimanje odnosa Crkve, države i politike u kontekstu marksističke ideologije i političkih teologija. Drugi dio članka iznosi Papina kritička razmišljanja o opasnostima demokratski uređene države. Moderno demokratsko društvo napustilo je iluziju o stvaranju kraljevstva Božjega na zemlji. Sada se društvo, politika i država pokušavaju temeljiti isključivo na napretku, odnosno na pozitivističkom i pragmatičnom razumu. Benedikt XVI. ne prihvaća takvo shvaćanje društva. Društvo ustrojeno na moći većine nije daleko od društva razbojničke bande, u kojoj jači i snažniji odlučuju što je pravedno, moralno i istinito društvo. Stoga Benedikt XVI. ističe presudnu važnost Crkve za državu i politiku u demokratskome društvu, kako ono ne bi postalo organizirana razbojnička banda. U nekoliko teza predstavljamo osnovne Papine teze o odnosu Crkve, države i politike u današnjemu demokratskom društvu. Aktualnost njegovih teza dolazi još snažnije do izražaja u raspravi između njega i filozofa Jürgena Habermasa, koja je ukratko predstavljena u ekskursu.

Cjelokupno Kehlovo djelo podijeljeno je u pet cjelina: sadašnjost – današnja življena vjera u stvaranje ; mjerodavno izvorište – biblijsko svjedočanstvo o vjeri u stvaranje ; promjenjivi identitet – vjera u stvaranje nasuprot velikim povijesnim izazovima ; sustavna dosljednost – promišljanje o načelima vjere u stvaranje ; prokušanost u dijalogu – neka kršćanska vjera u stvaranje u kontekstu današnjega društva.

Prikaz knjige velikoga protestantskog teologa Eberharda Jüngela obuhvaća četiri predavanja koja je on održao 17. ožujka 2005. godine na Papinskom ateneju sv. Anzelma u Rimu, u sklopu predavanja posvećenih talijanskom liturgičaru Ciprianu Vagagginiju („Lectiones Vagagginianae“). Tekst je dvojezičan: s lijeve strane originalni, njemački, a s desne talijanski prijevod. Djelo je podijeljeno u četiri poglavlja, s uvodom i zaključkom.

Članak analizira nedavno objavljenu knjigu kanadskoga filozofa Charlesa Taylora »Sekularno doba«. Prikazuju se temeljne misli toga opsežnog djela. Članak je podijeljen u pet poglavlja koja uglavnom slijede poglavlja Taylorove knjige. Najprije se predstavlja Taylorovo poimanje modernoga doba spram predmodernoga. Progovara se o razlikama, posebnostima, opasnostima, jednoga i drugoga doba. Potom se posebna pozornost posvećuje Taylorovim promišljanjima o ulozi kršćanske vjere u predmodernom i modernom razdoblju. Nadalje, analiziraju se važni pojmovi Taylorove knjige kao što su »isključivi humanizam«, »providnosni deizam«, »protu- prosvjetiteljstvo«, »unakrsni pritisak« i drugi pojmovi. U svim tim i drugim pojmovima dolazi do izražaja slojevitost i složenost novovjekovnoga doba, koje predstavlja za kršćansku vjeru izazov i opasnost, ali također i šansu za njezine nove izričaje i drukčija ostvarenja. Na koncu, u završnom osvrtu, vrjednuje se djelo Charlesa Taylora kao važno i nezaobilazno djelo za teologiju jer omogućuje potpunije razumijevanje današnjega vremena. Bez razumijevanja današnjega vremena kršćanska vjera ne može pružiti kritiku, izazov i istinsko nadahnuće za čovjeka »sekularnoga doba«.

Članak pojašnjava pojam kulture alternativnoga. Kultura alternativnoga izrasta iz kršćanske vjere, koja se od svojih početaka shvaćala kao alternativa, napose kao alternativa religiji i filozofiji. Današnja kultura alternativnoga suprotstavlja se instrumentalnoj racionalnosti, a može se tumačiti pod trostrukim vidom: racionalnost vrjednota, nihilizam i uzvišenost. Sva tri oblika predstavljaju izazov znanosti i pastoralu. S obzirom na znanost, taj se izazov posebno odnosi na opasnosti scijentističkoga shvaćanja znanosti, koje znanost uzdiže na razinu religije, tj. njezinu instrumentalnu racionalnost proglašava jedinim mjerodavnim tumačem čovjekove egzistencije. Kultura alternativnoga pokazuje da je čovjek višedimenzionalno biće, biće s više perspektiva. Glede pastorala, oblici kulture alternativnoga djeluju korekcijski na pastoral, ukoliko upozoravaju na razne stranputice ili redukcije u današnjemu pastoralu: pastoral projekata ili projektantski pastoral, malograđanski pastoral bez eshatologije i funkcionalni pastoral bez traganja za autentičnošću, za autentičnim susretom s istinom, s Bogom.

Najnovija knjiga njemačkoga teologa Johanna Baptista Metza, Memoria Passionis. Gedächtnis in pluralistischer Gesellschaft, predstavlja svojevrsni sažetak njegove cjelokupne teologije, poznate kao »nova politička teologija« ili kao »memoria passionis«. Knjiga je zapravo zbornik Metzovih već objavljenih članaka, koje je za knjigu posebno preuredio i preoblikovao njegov učenik Johann Reikerstorfer, profesor fundamentalne teologije u Beču. Knjiga je podijeljena u dva dijela s osamnaest paragrafa. Budući da se gotovo ista problematika provlači u oba dijela knjige, nećemo je predstavljati po dijelovima i paragrafi ma, već ćemo ukratko protumačiti njezine osnovne teološke pojmove, koji će nam dati uvid u središnje misli cijele knjige. Riječ je o sljedećim pojmovima: »mistika patnje zbog Boga«, »teologija vriska«, »teodicejsko osjetljiva teologija«, »svijest o nedostatnosti«, »mistika otvorenih očiju«, »anamnetski duh«, »apokaliptička kristologija«, »oročeno vrijeme« ; »vrijeme s finalom«.

Kardinal Walter Kasper, kao ugledni teolog i predstojnik Ekumenskoga vijeća za ujedinjenje kršćana, svojim teološkim radovima i promišljanjima pridonosi već dugo vremena širenju ekumenske svijesti i ekumenskomu dijalogu među kršćanima. Njegova najnovija knjiga, koja je izvorno pisana na engleskome jeziku, pruža izvrstan poticaj za daljnja teološka promišljanja o ekumenizmu. Knjiga je podijeljena u deset poglavlja. U novonastaloj situaciji modernoga pluralističkoga društva autor je mišljenja kako bi se danas Crkva trebala poimati prije svega kao „dijakonična Crkva“. Tu se ne radi o Crkvi, koja bi se odrekla govora o istini ili koja bi bila obična uslužna djelatnost, nego o Crkvi koja prvenstveno služi drugima. Na taj način govor „o jedinstvu i jedincatosti kršćanskoga reda spasenja nije imperijalistička teza, koja druge religije ugnjetava ili prisvaja“ (str. 246.). Pitanje pluralizma predstavlja i izazov za samu Crkvu, koja bi trebala biti pluralistička unutar sebe same, a to znači sljedeće: prihvaćanje kulturalne i individualne različitosti, u tumačenju zakona više govora o epikeji i ekonomiji, što veće sudjelovanje svih vjernika u životu Crkve, jačanje sinodalnih struktura itd. No, kroz sve se treba provlačiti temeljni princip: „In necessariis unitas, in allis libertas, super omnia caritas.“ (str. 248.) Sve u svemu, svatko tko se iole bavi pitanjem ekumenizma i ekleziologijom, morat će posegnuti za ovom vrlo vrijednom knjigom kardinala Waltera Kaspera.

Umirovljeni profesor fundamentalne teologije u Freiburgu Hansjürgen Verweyen objavio je vrlo vrijedno djelo o odnosu filozofije i teologije. U uvodnim razmišljanjima Verweyen predstavlja nakanu djela. Ono ne kani enciklopedijski prikazati povijest odnosa filozofije i teologije, nego mu je svrha ukazati na dramatiku filozofskoga i teološkoga tumačenja svijeta, čovjeka i Boga.

U članku se analizira Rahnerovo poimanje teologije i duhovnosti svećeništva. U prvome će se dijelu pokušati prikazati teologija, a u drugome duhovnost svećeništva prema Rahneru. Ova podjela ujedno ne znači da su za Rahnera teologija i duhovnost svećeništva odvojene stvarnosti. Naprotiv, prema njemu, teologija i duhovnost neodvojivo su povezani: određena duhovnost pretpostavlja i proizlazi iz određene teologije svećeništva. Na kraju, kritički ćemo se osvrnuti na Rahnerov doprinos te na promišljanja o teologiji i duhovnosti svećeništva, koja su na poseban način aktualna, jer se nakon Drugoga vatikanskog sabora svećenički identitet nalazi u krizi. Rahnerova razmišljanja, poticaji i prijedlozi mogu, zasigurno, pridonijeti prevladavanju te krize, teološkomu objašnjavanju značenja svećeništva u Crkvi te vjerodostojnosti njegova življenja.

U postmodernome vremenu, kada je sve relativizirano, a to znači i teološke i prirodne znanosti, primjećuje se određeno zbli žavanje i potreba za dijalogom između znanosti i teologije. Jedan takav pokušaj dijaloga predstavlja i knjiga Dominiquea Lamberta «Znanosti i teologija».

Članak namjerava predočiti osnovni teološki pristup pluralizmu i pluralističkome društvu. U prvome će se dijelu pružiti osnovna obilježja pluralizma i pluralističke misli u novovjekovlju. Pri tomu će doći do izražaja da je pluralizam postao osnovni pojam kojim teologija tumači današnju situaciju društva i čovjeka. U drugome dijelu autor će prikazati promijenjeno stanje odnosa između Crkve i društva u pluralizmu. Navest će se ujedno osobine te nove situacije za Crkvu i kršćane. U trećemu odlomku bit će govora o temeljnim odrednicama poslanja Crkve u pluralizmu. To će se poslanje izraziti pojmom »preobražavajuće prihvaćanje«. Tim se pojmom želi reći da Crkva, s jedne strane, treba prihvatiti pluralističko stanje današnjega čovječanstva, a s druge strane treba aktivno preobražavati isti taj pluralizam, posebice kritizirajući njegove negativne dimenzije. Autor je mišljenja da bi stoga preobražavanje pluralizma trebalo biti konkretno, tj. Crkva bi trebala davati konkretne i konačne »pastoralne naputke« u određenom povijesnome trenutku. Na taj način Crkva i u pluralizmu može donositi čovjeku Božju radosnu riječ u Isusu Kristu., This article endeavours to present the potential of the Church’s mission in today's pluralistic world. The first part of the article elaborates the meaning of the term pluralism. Today, pluralism is a fundamental term with which theology interprets social processes and the state of contemporary man. Apart from that, pluralism reveals a special position that the Church has in current times. So much so, that secularisation has ceased to be the central theological expression for the relationship between Church and society. Pluralism is defined as a state of society in which there exist various sources of experience, various viewpoints, values, social roles and religion, which spatially co-exist without any common theoretical or practical principles, which would otherwise clearly structure this whole stratified reality, govern it, from which all of this could be conceptual and feasible. Furthermore, it can be ascertained that pluralism will be in the future an irreversible and permanent state for the human race. The reasons are the following: an all more unifying history of the world, the world has become a global and pluralistic village, a rapid development of technology, communications and a media that do not impede but rather strengthen and accelerate pluralism. Therefore pluralism reveals itself as irrevocable value for contemporary man, because it best suits his being and his whole existence. In other words, it seems that pluralism the ability to maximally emphasis the consciousness of man with regard to his finality and to himself as a free being, to emphasis man as a creature of growth and advancement, as a man of decision and potential for choice, as a being that respects the diversity of others, which is essential for dialogue and tolerance. Pluralism places the Church and Christians in a new situation, one that could be called »a situation of a diaspora«. Christianity in the Middle Ages was an comprehensible reality. Medieval man did not have to decide wether he wanted to be a Christian or wether he should be affiliated with the Church. The Church succeeded in integrating and synthesizing all the rational events of that time. In pluralistic society the Church has, on the contrary, become only a part of the pluralistic reality, she no longer forms society, but finds her place amongst other offered views and attitudes. The Church is being imposed upon to accept three possible approaches to pluralism: integralism, relativism, and a so-called »transfiguring acceptance«. From the Christian point of view, the first two options are unacceptable. On the one hand, »transfiguring acceptance« means that pluralism isn 't in opposition with the Christian concept of God and man. Christian faith assumes that only God is perfectly one and plural, and that no reality, not even the Church itself, has the right to be the only representative of God in the world. On the other hand, pluralism is, along with ail the other created realities, affected by many elements of avidity, tension and sin. In reality, »transfiguring acceptance« means accepting pluralism. Here 'accepting' means following crucified Jesus Christ in carrying and tolerating the concupiscence and sinfulness of contemporary man. Accepting pluralism does not mean considering it a sin, but an open system that is led by God and is open to an eschatological integration, which only God offer. Moreover, accepting includes recognising the diaspora situation of (he Church, supporting pluralism, and economically, culturally, and spiritual poverty. Finally, accepting pluralism means serenely reconciling with it, in the hope that only God is the one who can reconcile and who will once and for all reconcile all irreconcilable realties. But, the mission of the Church in a pluralistic society is transfiguration. The transfiguration of pluralism assumes an effort for unity of society and mankind. It includes a criticism of those systems that threaten man and society. This criticism should be a criticism not only using general Christian principles, but also real »pastoral instructions« or »prophetical impulses«. In pluralism the Church needs a special wisdom of »theological imagination«, i.e. a reflective and creative judgement of real situations, that doesn't normally succeed with the application of general principles. As a final point, the Church and Christians are today encouraged by the Spirit of Jesus Christ that they preach salvation, which is unfolding here and now in our pluralistic society.

"Poetska dogmatika" Alexa Stocka želi prije svega i dalje ostati "dogmatika", odnosno želi se baviti onim temama koje su svojstvene dogmatici: utjelovljenje, trojedini Bog, Crkva, sakramenti itd. Ali, Stock se ograđuje već glede samoga sadržaja: ne kani predstaviti sav sadržaj dogmatiki, nego se ograničava samo na kristologiiu. Stoga podnaslovi svih četiriju svezaka poetske dogmatike glase "kristologija". Razlog tom ograničenju, za njemačkoga teologa jest liturgija i sve ono što je srodno liturgiji ; pobožnost, umjetnost, literatura. U svim tim područjima očito prevladavaju kristološke teme, osoba Isusa Krista. To bi na neki način moglo biti prvo, kristološko ograničenje poetske dogmatike s obzirom na sadržaj klasične dogmatike.

Diplomski rad bavi se istraživanjem triju različitih vidova poimanja ljubavi u suvremenom društvu koji su se razvili kao specifičnosti zapadne kulture. Prvi dio rada posvećen je esejistu Denisu de Rougemontu i njegovu djelu „Ljubav i Zapad“ u kojem autor objašnjava koji su uzroci oblikovanja koncepta današnjeg poimanja ljubavi i zašto je ona u tom smislu svoje izvorište i uporište našla baš na Zapadu. Drugi dio rada prikazuje misao suvremene sociologinje Eve Illouz koja promišlja o krizama poimanja ljubavi i bračnog života na Zapadu, s posebnim naglaskom na probleme s kojima se susreće žena zbog posljedica komercijalizacije i kapitalizacije ljubavi. Posljednji dio donijet će analizu teoloških govora sv. Bernarda iz Clairvauxa o ispravnom poimanju ljubavi, s osobitim naglaskom na Božju ljubav kao arhetip i temelj one bračne ljubavi. The thesis deals with the research of three different types of understanding of love in modern society that have developed as specifics of Western culture. The first part of the study is dedicated to the essayist Denis de Rougemont and his work “Love in the Western World”, in which the author explains the reasons for shaping the concept of today's understanding of love and why it found its source and stronghold in the West. The second part of the study presents the thought of contemporary sociologist Eva Illouz who reflects on the crises of understanding love and married life in the West, with special emphasis on the problems faced by women due to the consequences of commercialization and capitalization of love. The last part will bring an analysis of the theological speeches of St. Bernard of Clairvaux on the correct conception of love, with particular emphasis on God’s love as the archetype and foundation of that conjugal love.

Ovaj je rad podijeljen u dva dijela. Prvi se dio bavi Taubesovim promišljanjima o zapadnoj eshatologiji. Taubes promišlja o biti povijesti i zaključuje da se ista može dostatno promišljati samo ako uzmemo u obzir eshaton. Bit povijesti je sloboda, a elementi povijesti su vrijeme, vječnost i sloboda. Za Taubesa je židovska revolucionarna apokaliptika temelj zapadne eshatologije. U ovom dijelu ujedno pratimo povijest eshatologije - od Isusa, kojeg Taubes izuzima iz okvira Novog zavjeta. Ranokršćanska apokaliptika doživjela je svoju transformaciju s Augustinom, kada je iz opće, prešla u institucionalnu. Dolaskom Joakima, događa se revolucija unutar eshatologije. Institucionalnoj eshatologiji crkve suprotstavlja se ecclesia spiritualis. Taubes smatra da se kršćanska eshatologija privodi kraju pojavom reformacije i anabaptista. Slom anabaptizma je i slom kršćanske eshatologije, pa nastupa razdoblje filozofske eshatologije: s Hegelom na jednoj strani, te Marxom i Kierkegaardom na drugoj, krug ovih studija nije slučajno završen, nego u bitnome zatvoren. Drugi dio rada bavi se Taubesovim tumačenjem Pavlove poslanice Rimljanima. Njegova osnovna teza je: Poslanica Rimljanima je politička teologija, politička objava rata carevima. Nadalje, bavimo se temama kao što su: legitimitet Pavlovog poslanja, legitimizacija Novog naroda, odnos zakona i opravdanja, odnos Mojsija i Pavla, pitanje kršćanskog antisemitizma... Kroz Pavla, Taubes donosi detaljan mesijanski prikaz dvaju glavnih problema postmodernog doba: kraj povijesti i kraj suvereniteta. Po njegovom mišljenju, idući Benjaminovim stopama, Pavlov mesijanizam proizveo je potres političke teologije i radikalno preispitivanje povijesti filozofije. This paper is divided in two parts. The first part deals with reflections by Taubes on Western eschatology. Taubes ponders the essence of history and concludes that it can be sufficiently thought only if we consider the eschaton. The essence of history is freedom, and the elements of history are time, eternity, and freedom. For Taubes, the Jewish revolutionary apocalyptic is the foundation of Western eschatology. In this section we also follow the history of eschatology - from Jesus, which Taubes excludes from the framework of the New Testament. The early Christian apocalyptic underwent its transformation with Augustine, when it passed from the general to the institutional. With the arrival of Joachim, a revolution takes place within eschatology. The institutional eschatology of the church is opposed by ecclesia spiritualis. Taubes believes that Christian eschatology is coming to an end with the emergence of the Reformation and the Anabaptists. The collapse of Anabaptism is also the collapse of Christian eschatology, and the period of philosophical eschatology begins: Hegel on the one hand, and Marx and Kierkegaard on the other, the circle of these studies is not accidentally completed, but essentially closed. The second part of the paper deals with interpretation by Taubes, of Paul's Epistle to the Romans. His basic thesis is: The Epistle to the Romans is political theology, the political declaration of war on emperors. Furthermore, we deal with topics such as: the legitimacy of Paul's mission, the legitimacy of the New People, the relationship of law and justification, the relationship of Moses and Paul, the issue of Christian anti-Semitism... Through Paul, Taubes provides a detailed messianic account of the two main problems of the postmodern age: the end of history and the end of sovereignty. In his view, following in Benjamin’s footsteps, Paul’s messianism produced a shock to political theology and a radical re-examination of the history of philosophy.

U radu je predstavljen nauk Henrija De Lubaca o katoličkim dogmama, antropologiji i ekleziologiji te je sustavno prikazano De Lubacovo shvaćanje nauka filozofa Feuerbacha, Nietzschea, Kierkegaarda, Comtea i Dostojevskog. U prvome smo dijelu prikazali lik i djelo Henrija De Lubaca, u drugome smo se dijelu bavili ekleziologijom i sakramentima te antropologijom u misli Henrija De Lubaca. Treći je dio bio posvećen promišljanju o spasenju te smo proučili misao Augusta Comtea i prikazali odgovor Henrija De Lubaca na Comteovo neispravno tumačenje pojma katoličanstvo. U četvrtom smo dijelu govorili o problemima današnjeg društva i Crkve, a to su individualizam i teologija shvaćena isključivo kao kontroverzija, te smo izložili razmišljanje Dostojevskog o tipovima ateizma. Na samome kraju rada prikazali smo koje je, prema De Lubacu, ispravno tumačenje patnje i zašto su sadašnji problemi Crkve prilika za obnovu Crkve u budućnosti. The paper presents thoughts of Henri De Lubac on catholic dogmas, anthropology and ecclesiology, and it presents the teachings of philosophers Feuerbach, Nietzsche, Kierkegaard, Comte and Dostojevski as seen by Henri De Lubac. The first part of the paper presents the life of Henri De Lubac. The second part is dedicated to ecclesiology, sacraments and anthropology as seen by Henri De Lubac. Part three is dedicated to salvation and the teachings of Auguste Comte. Also, we showed how Henri De Lubac answers to Comte's invalid interpretation of the term catholicism. The fourth part is dedicated to two problems the Church and the human society are facing today, and the problems are individualism and theology understood entirely as controversy. We displayed Dostojevski's thoughts on types of atheism and we showed the right interpretation of suffering as seen by De Lubac, and why the problems the Church is facing today are a chance for the Church's improvement in the future.

U radu predstavljamo poimanje ljubavi i boli sjevernoirskog mislioca Clive Staplesa Lewisa. Prvi dio ima za cilj prikazati razne vrste ljubavi, a to su: ljubav prema onome što je niže od čovjeka, storge, philia, eros i agape. Lewis želi restaurirati ljubav u modernom dobu, slikom ljubavi kakvu ju prikazuje kršćanstvo. Bog koji je čovjeka stvorio i poziva ga u nebesko zajedništvo jest Ljubav. Drugi dio rada prikazuje Lewisovo poimanje boli. Autor promatra bol u kontekstu Božje dobrote, svemoći, pada i ljudske zloće. Bol prema Lewisu ima funkcionalnu zadaću razvlastiti čovjeka njegovog egoizmai vratiti ga Bogu. Misli završavaju optimizmom i nadom u nebesko zajedništvo svih ljudi s Bogom. This work represents the concept of love and pain by the intellectual from the Northern Ireland - Clive Staples Lewis. The first part is dedicated to different aspects of love, which are love for something that is under men, storge, philia, eros and agape. Lewis tends to restore love in modern era, by the image of love as presented in Christianity. God who created the man and invites him into the heavenly fellowship is love. The second part portrays Lewis`s understanding of pain. The author views pain in context of God`s goodness, omnipotence, fall and human evil. According to Lewis, pain has a functional task to dispossess a man of his egoism and return him to God. His thoughts end optimistically with a hope in heavenly fellowship of all men with God.

U radu su predstavljeni neki aspekti misli njemačkoga teologa Erika Petersona o biti, preduvjetima i ulozi teologije. U prvome dijelu donosi se njegov životopis i kratki oris njegova teološkoga profila. U drugome dijelu rada polazi se od Petersonova kritičkog stava spram dvojice suvremenika – Rudolfa Bultmanna i njegova shvaćanja teologije koja polazi od ljudske egzistencije te Karla Bartha i dijalektičke teologije. Iz Petersonove kritike dolazi se do njegova vlastitog shvaćanja teologije pri čemu se posebno obrađuje pojam dogme. Time se nastoji odrediti zašto taj pojam zauzima središnje mjesto u njegovu poimanju teologije i koje su njegove posljedice za istu. The paper presents some aspects of thoughts of German theologian Erik Peterson about the essence, the preconditions and the role of theology. Its first part brings us his biography and a short outline of his theological profile. The second part starts with Peterson's critical attitude towards the two of his contemporaries – Rudolf Bultmann and his understanding of theology which originates from human existence and Karl Barth and his dialectical theology. With Peterson's criticism, we come to his own understanding of theology which specifically deals with the term of dogma. Thereby he endeavors to determine why this term takes a central place in his understanding of theology and which are the consequences for theology itself.

Ovaj rad želi prikazati najvažnije misli Josepha Ratzingera i Karla Rahnera o Blaženoj Djevici Mariji kroz četiri marijanske dogme: dogma o Marijinom božanskom majčinstvu, dogma o Marijinom trajnom djevičanstvu, dogma o bezgrješnom začeću i dogma o Marijinom uznesenju. Oba teologa žele ukazati na njezinu nužnost kako bi se pravilno razumio Krist, Crkva i sam čovjek. Kod Josepha Ratzingera uočavamo njezinu svetost kroz prizmu Staroga zavjeta i usporedbu sa svetim ostatkom Izraela gdje ona biva sveti ostatak i slika savršenog kršćanina. Ratzinger također prikazuje Marijinu suradnju i predanje koje svaki kršćanin treba imati prema Bogu. Karl Rahner pak tumači Mariju u svjetlu Novoga zavjeta te pokazuje i približava dogme današnjem čovjeku In this work it is desired to represent the most important thoughts of theologians Joseph Ratzinger/ Benedict XVI. and Karl Rahner about Virgin Mary trough four Marian dogmas: Mary's divine motherhood, dogma of Mary's permanent virginity, dogma of sinless conception, and dogma of Mary's resurrection. Both theologians want to point out on her necessity to properly understand Christ, the Church, and the very human being. In the work of Joseph Ratzinger we see her holiness through the prism of the Old Testament and a comparison with the sacred remnant of Israel where she is the sacred remnant and image of the perfect Christian. Ratzinger also shows Mary's cooperation and commitment that every Christian should have toward God. Karl Rahner interprets Mary in the light of the New Testament, and he shows and approaches the dogma of today's man.