Search

U radu se analiziraju satiričke pjesme Stanka Vraza u kojima se oblikuje kritička prosudba književne produkcije u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda, a koje, u skladu s romantičarskom sklonošću (samo)refleksijama o prirodi umjetničkoga stvaralaštva, karakteriziraju autorefleksivni i (meta)poetički komentari o estetskim i (ili) tematskim izborima, književnim normama, izvorima pjesničkoga nadahnuća i čitateljskoj recepciji. Imajući u vidu važnost književnosti u legitimiranju nacionalno-kulturnoga identiteta, pokazuje se kako je odlika Vrazova satiričkog diskursa da se kroz kritiku negativnih književnih i sociokulturnih pojava istovremeno radilo na estetskoj autonomizaciji i institucionalizaciji književnosti, uspostavljanju kriterija književnih vrijednosti te oblikovanju nacionalnoga književnog kanona.

Autorstvo, biografija, autobiografija, enciklopedija, komemoracija, muzej i akademija u izdanjima i izvedbama Željka Zorice i dr. Hansa Christiana Za- bludovskog funkcioniraju kao referentna mjesta institucija književnosti i kulture koja ovaj dvojac upotrebljava i kritički preosmišljava upućujući na društvene prijepore i transgresivne mogućnosti izvedbenih praksi. Njihova suradnja na izdanjima knjiga i javnim izvedbama u članku se tumači kao dio neoavangardnih transgresija: otklona, eksperimenta, prekida i iskoraka u javnom prostoru. Persi- fliranjem znanstvenog diskursa i institucionalnog okvira, koristeći pri tom auto/ biografske elemente dr. Zabludovskog, referentni diskurs i službenu formu javno ovjerenih ceremonija u svojim istupima oni dovode u pitanje žanrove i politike »proizvodnje istine« te istovremeno otkrivaju kreativni potencijal i transgresivne učinke neoavangardne umjetnosti.

Roman Nade Iveljić Bijela kopriva (1989., 2008.) romansirana je polidis kurzivna biografija hrvatske slikarice Slave Raškaj. U radu se propituju pojavnost i uloga pripovjedača u ovom romanu s obzirom na pripovjednu razinu te na opseg sudjelovanja u priči. Cilj je odgovoriti na pitanje ispisuje li autorica, proizvodeći biografiju usmjerenom selekcijom njezinih fikcionalnih mehanizama, ujedno i vlastitu autobiografiju (Biti 2000.). Polazeći od teze Smiljane Narančić Kovač (2015.) prema kojoj je slikovnica pripovijed u kojoj se ista priča posreduje dvama zasebnim priopćajnim kanalima, u radu se analiziraju jezični i slikovni diskursi slikovnice Šest šetnji Slave Raškaj (2019.) Sanje Lovrenčić i Dominika Vukovića. Cilj je utvrditi načine na koje pripovjedači jezičnih i slikovnih diskursa ove slikovnice posreduju istu priču – biografiju Slave Raškaj. O romanu i slikovnici piše Maja Verdonik. Život Slave Raškaj poslužio je kao predložak i za lutkarsku predstavu: Djevin skok ili proljeće u slijepoj ulici (2001.), o kojoj piše Livija Kroflin. U svom pre poznatljivom stilu Kruna Tarle »ispričala« je priču o nijemoj slikarici pokretnim poetskim slikama bez riječi. Nedostatak riječi upućuje na slikaričinu nijemost, posljedično tome nemogućnost prave komunikacije s okolinom i stoga osuđenost na samoću. Osim nijemosti i usamljenosti, predstava iz slikaričina života (a to su i dodirne točke s romanom) uzima motive neostvarene ljubavi, vremena provedenog u umobolnici i pokušaja samoubojstva.

Članak analizira redateljski rad Marine Petković Liker na izvedbenom ciklusu Udaljenosti (2017. – 2020.) koji ostvaruje u okviru izvaninstitucionalne zagrebačke umjetničke organizacije Četveroruka (2013. – ), temeljeći ga na dokumentarnim snimcima prirode i razgovora s lokalnim stanovništvom realiziranima u baranjskoj općini Darda u okviru umjetničkih istraživanja Udaljenosti – fokusiranje (2017.) i Strukture razgovaranja (2019.). Preispituje se priroda i uloga snimljenih autobiografskih iskaza u predstavama Ni prijatelj ni brat (2018.) i Razgovaranje (2019.) iz spomenutoga ciklusa odnosno način na koji utječu na tematske, metodološke i receptivne aspekte izvedbe. Na sadržajnoj razini sugeriraju sklop događaja, izgradnju scenskih likova i njihovih međusobnih odnosa, na razini stvaralačkoga procesa utječu na osmišljavanje postupaka koji stvorenu scensku građu približavaju realnosti autobiografije, supostavljajući različite razine scenske fikcije i varirajući perspektive iz kojih se one promatraju, dok na receptivnoj razini pomažu pri transformaciji gledatelja u svjedoke.

U članku se analizira dramska suita u tri stavka "Ljudi od voska" Mate Matišića s nakanom smještanja dramskih tekstova u složene prostore moguće, odnosno parodirane dramske autobiografije.

Hrvatski su kazališni kritičari krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća u svojim novinskim člancima i drugim publikacijama posvećenima glumcima i glumicama zagrebačkoga kazališta često koristili termin „stare garde“ podrazumijevajući umjetnike koji su radili u starom zagrebačkom kazalištu na Markovu trgu. Potaknuti namjerom o sastavljanju odabranih glumačkih portreta, a rukovođeni željom o isticanju kulturnoga udjela koje je imalo prvo hrvatsko kazalište, autori su tih članaka nerijetko pisali glumačke biografije na razmeđu književnosti i teatrologije. Na nekoliko odabranih primjera rad ilustrira kojim su se strategijama autori služili i do kakvih su zaključaka dolazili.

Na pitanje postavljeno u radu – ima li polemike na društvenim mrežama – pokušali smo odgovoriti uzimajući u obzir konvencije žanra i njegova obilježja, postavivši ga u društveno-kulturni kontekst vremena u kojem živimo. Virtualni prostori društvenih mreža omogućuju svojevrsno polemiziranje, iznošenje mišljenja te primanje povratne informacije u komentarima pratitelja, no može li se takav tip komunikacije i razmjene mišljenja držati polemiziranjem? Tezu smo postavili ovako – ako postoji književnost na blogu i društvenim mrežama, a postoji, onda nema razloga misliti da u istom prostoru ne bi mogao postojati i rubni književni žanr kao što je polemika.

U članku se iznalaze i separatno obrazlažu uzrok i povod sukoba koji je razdvojio dvojicu estetski najkvalitetnijih autorskih osobnosti hrvatske književne moderne, proznog virtuoza A. Milčinovića te dramskog prvaka moderne M. Ogrizovića. Analiziraju se polemične rečenice ne samo spomenutog dvojca, nego skupine jakih hrvatskih autorskih imena, predvođenih A. G. Matošem, koji su se neposredno uključili u raspravu kojoj je atmosferu primarno sačinjavala hipokrizija. Zaključni dio posvećen je posljedici jednog turbulentnog sukoba koji je uvelike pridonio sustavnom promišljanju stilski disparatne, heterogene i pluralističke hrvatske književne moderne.

Rad u širem kontekstu problematizira odnos hrvatske drame i kazališta prema društvenom fenomenu invaliditeta o kojem su se unatrag tri desetljeća počele voditi teorijske rasprave i u okviru humanističkih znanosti. Raščlanjujući problem invaliditeta kao identiteta konstruiranog društveno-kulturnim i ekonomskim diskursima na primjeru dramskog teksta Vincent (2011.) Olje Lozice, ilustrirat ćemo njegovu političko-etičku važnost za širu zajednicu. U analizi drame posebnu pozornost posvetit ćemo učincima društvenih jezika na protagonista Vincenta čiji se identitet konstruira drukčije od većine. On je konstituiran upotrebom »prirođenog« jezika i njegovom mobilizacijom otjelotvorenjem. Drugim riječima, Vincent mimo verbalnih sredstava oblikuje alternativna značenja pomoću kojih razumijeva svijet oko sebe i s njime komunicira.

Prozu Željka Ivanjeka Dječak za zatvor. Apokrifna ispovijed (2020.) moguće je čitati kao roman o zagrebačkoj obitelji i roman o Zagrebu 20. stoljeća, no autor je promišljeno u podnaslovu naglasio žanrovski aspekt s epitetnom skepsom. Stilski dinamična – od sentimentalnosti do ironije, cinizma i sarkazma, jezikom izdašna u kombiniranju žargona, šatre, kolokvijalizama s visokim standardom izražavanja, Ivanjekova »apokrifna ispovijed« pripovjedačkom metodom nudi velik broj tema danas iznimno aktualnih, a motiviranih unutar fikcijskoga svijeta. Fabularna okosnica, hrvatski povijesni prijelom u pokretu Hrvatskoga proljeća 1971. godine, skokovitom dijegezom od Prvoga preko Drugoga svjetskog rata do samostalne Hrvatske ispletena je složenim pripovjednim nitima uspomena, s melankolijom kao temeljnom emocijom koju presijecaju iznijansirani humorizmi. Bremeniti povijesni prijelomi u drugom su planu, utapaju se u habitus likova koji ih preživljujuju i proživljuju te ih predočuju mlađim naraštajima kroz vlastite karaktere i svjetonazore. Ivanjekov pripovjedač, »dječak za zatvor«, »čovjek s krivnjom«, intelektualac je koji o povijesnom vrtlogu progovara kao skroman pojedinac, ali pritom, s afinitetom prema povijesti književnosti i filozofije, iznimno svjestan mogućnosti žanrova. Stoga on s vrsnim poznavanjem varijacija bio- i auto-fikcija bira ispovijed koju potom is/pri/povijedanjem relativizira u formi, strukturi i nazivlju, ali ne u događajnosti, povijesnom prevratu, kojoj je ispovijed u biti svjedočanstvo, premda modernistički subjektizirano. Proza Dječak za zatvor. Apokrifna ispovijed, roman – ispovijed – memoari o hrvatskom 20. stoljeću i s prijelomnom 1971./1972., vrstan su primjer stilskoga modernizma.

Nakon profesionalizacije hrvatskoga kazališta, umjetnički su voditelji i kazališni kritičari pokušali, crpeći ideje iz kulturno srodnih europskih kazališnih sredina, istaknuti važnost osnutka nacionalnoga glumišta. Hrvatske su kazališne glumice uspoređivali s istaknutim inozemnim europskim glumicama. Poticaj je istraživanju gostovanje Sare Bernhardt u zagrebačkom kazalištu 1909. godine, kad se svojim umijećem nadmetala s Marijom Ružičkom Strozzi, tadašnjom zvijezdom hrvatskoga glumišta. Poveznice S. Bernhardt s hrvatskim kazalištem prate se krajem 20. i početkom 21. stoljeća, u predstavama nastalim na temelju drame Johna Murrella. U središtu su rada reprezentacije S. Bernhardt kao proslavljene glumice i dramskog lika, i njihov odjek u hrvatskom kazalištu.

U radu se obrađuju operne scenografije Zlatka Kauzlarića Atača realizirane u nacionalnim opernim kazališnim kućama, ali i u inozemstvu, napose u suradnji s redateljima Petrom Selemom i Ivicom Krajačem. Utvrđuju se odlike opernih scenografskih rješenja Zlatka Kauzlarića Atača u kontekstu njegova scenografskoga opusa kao i u okviru operne scenografije općenito., The paper focuses on the opera scenography of set designer and painter Zlatko Kauzlarić Atač in the Croatian National Theatres in Split, Rijeka, Osijek and Zagreb as well as abroad, especially in collaboration with stage directors Petar Selem and Ivica Krajač. The paper determines the specific qualities of Atač’s opera scenography within the context of his opera designs and of opera scenography in general.

Premda je u svijest hrvatskog čitatelja Irena Lukšić zasigurno upisana kao najpoznatija naša prevoditeljica ruske književnosti, njezin se višedecenijski rad u književnom polju nije zaustavljao na prevođenju. Riječ je i o vrsnoj proučavateljici ruske emigrantske književnosti, ali i o izuzetno produktivnoj prozaistici te, naposljetku, i o istaknutoj urednici. Petnaestak je godina, između ostalog, uređivala biblioteku svjetske književnosti Na tragu klasika u kojoj je kao autorica potpisala četiri neobična izdanja nastala kao svojevrstan nusprodukt drugih naslova iz spomenute biblioteke. Riječ je o monografijama Idoli i barabe: slavne osobe u književnim djelima (ogled), Gradovi sela dvorci: vodič za literarne turiste, Klasici ostavljeni mačkama: pokušaj drukčijega čitanja književnih tekstova i Blagovati na tragu klasika (književna »kuharica«). U radu ću pokušati dati odgovor na pitanje o kakvom je žanru riječ u slučaju četiri navedena naslova te u kakvom je odnosu prema ostatku književnih interesa i ostvarenja Irene Lukšić., While to the reading public Irena Lukšić is surely best known as our principal translator of Russian literature, her decades-long toil in the field of literature extended far beyond translation. She was a prominent scholar of Russian emigre literature, as well as an exceptionally fertile prose writer and, last but not least, an important editor. The world-literature series In the Wake of Classics, which she edited for fifteen years, includes four rather unusual publications of her own, a kind of by-products of her editorial work. The paper will attempt to answer the question to which genre possibly belong the books Idols and Rascals: Famous People in Literary Works (an Essay), Towns Hamlets Castles: a Guide for Literary Tourists, Classics Left to Cats: an Attempt to Read Literary Texts Otherwise and Feasting in the Wake of Classics (a Literary »Cookbook«) and provide an outline of their relation to Irena Lukšić’s other literary interests and accomplishments.

Dubravko Jelčić, istaknuti povjesničar hrvatske književnosti, tijekom dugogodišnjeg rada otkrivao je i svoju umjetničku stranu. Autorsko traženje započinje još u mladosti i po tome nije poseban. Profesionalna raznovrsnost prisutna je još kod nekih povjesničara hrvatske književnosti, npr. Antuna Barca i Slavka Ježića. U ovom radu istražit će se Jelčićevo eksperimentiranje od mladenačkih stihova preko dnevničke proze, publicistike i romana., Dubravko Jelčić, a prominent historian of Croatian literature, also discovered his artistic side during many years of his work. His auctorial search began in his youth and has not been very remarkable. Professional diversity is also present in some historians of Croatian literature, such as Antun Barac and Slavko Ježić. This paper will explore Jelčić’s experimentation from youthful verses through diary prose, journalism to novel.

Moguće razloge visoke razine čitanosti i popularnosti popularnih književnih žanrova nalazimo i u sociopsihološkim aspektima iz kojih proizlaze dvije osnovne funkcije popularne literature općenito – njezina zabavna funkcija i mogući eskapizam, u okviru kojih publika istražuje svoju potisnutu nutrinu, skrivene želje te iskušava vlastite granice koje zamišljeno ispunjava lakokonzumirajući tekst. Ako je čin čitanja popularnih književnih žanrova istovremeno i čin otpora svakodnevnom životu, ali i prostor unutarnje slobode modernoga pojedinca, popularnost žanrova popularne književnosti jest neupitna., Possible reasons for the high readability and popularity of this genres are also found in the socio-psychological aspects from which two basic functions of trivial literature in general arise – its entertaining function and escapism, within which the audience explores its suppressed insides, its desires, which are then consumed by the trivial text imaginatively fulfilling. If the act of reading popular literary genres is at the same time an act of resistance to everyday life, but also a space of the inner freedom of the modern individual, the popularity of genres of popular literature is beyond question.

U prvome dijelu analize dosadašnji znanstveni zaključci uspoređeni su s podatcima u izvornim dokumentima na uzorku Hvarskoga kazališta tijekom 18. st. te je uočeno njihovo nepodudaranje. Potom je provedena analiza nazivlja po autorskom i žanrovskom parametru te je utvrđeno stanje struke. U završnome dijelu analize izvodi se zaključak koji se po istim parametrima autorskoga i žanrovskoga dodatno kontekstizira prikazom različitih metoda, kojima su se u povijesti kazališta predstavljala stilskopovijesna razdoblja koja prethode i ona koja slijede nakon 18. stoljeća. Donosi se sumarni zaključak o načinu na koji se povijest književnosti i kazališta ophodi prema dometima izvedbenih umjetnosti u 18. stoljeću u periodizacijskim cjelinama hrvatskoga kazališta. U 18. st. autorstvo se kao vrijednost i kao podatak, koji se bilježi ili pamti, nalazi u krizi. Takav zaključak pomaže u razumijevanju kulturnoga i društvenoga položaja istih parametara u suvremenosti., Hitherto prevailing, science inferences are not always conforming with the original documents of the history of theatre. The sample for the science verification is the repertoire of the Hvar Theatre. This paper examines the parametres of authors and genres and gives the conclusions about the theatre activity and science field condition. By the same parametres, the conclusion is put in the context by the presentation of different methods of description of the history intervals before and after the period in the centre of interest. It holds to the conclusion about the rank and the scope of the art performances in the 18th century in the context of entirety of the division into periods of the Hvar theatre until the present time. The data of author in the 18th century was in crisis, as it is in the 21st century. That could help to explain the contemporary socio-cultural conditions.

U prvome dijelu članka uspoređuju se postojeće odredbe pojma domovine u hrvatskome jeziku te ih se postavlja u odnos s odredbama u drugim europskim jezicima. Ta je usporedba poticajna za omjeravanje suvremenih znanstvenih i općih pojmova s razumijevanjem tekstova iz prošlosti. Primjena mogućih značenja pojmova domovine i nacije na stariju hrvatsku književnost daje nov impuls kritike donedavnih dominantnih ideja da bi naciju i domovinu određivalo pretežito moderno doba, od romantizma do danas. U francuskoj i njemačkoj kulturi prije romantizma, na kraju 18. i početkom 19. stoljeća gospođa de Staël komentirala je »duh nacije« posredstvom Montesquieuova prepoznavanja nacionalnoga duha u književniku 18. stoljeća, klasicistu Voltaireu, a u hrvatskoj kulturi prema kriteriju književnoznanstvenih interpretacija hrvatskoga kanona, odgovor upućuje na Junija Palmotića, književnika baroknog 17. stoljeća. Povezanost domovine i nacije kroz razmišljanja gospođe de Staël, kao i Montesquieua, Voltairea, Palmotića, prigoda je da se istaknu – napokon i u Hrvatskoj – sve glasnije kritike donedavno dominantnih tumačenja netom izdvojenih ključnih pojmova. To se često naziva »modernističkim obratom« prema kojem je nacija fenomen koji nastaje krajem osamnaestog stoljeća te »konstruktivističkim obratom« prema kojem naciju ne čine »objektivni« kriteriji poput zajedničkoga jezika, podrijetla, sudbine, nego zajedničko vjerovanje u te kriterije. Važan obol debati dali su Henfried Münkler i Caspar Hirschi: pristupajući problemu iz isključivo konstruktivističke perspektive, početke modernoga nacionalističkog diskursa pomaknuli su iz devetnaestog duboko u petnaesto stoljeće, u vrijeme renesanse, identificirajući humaniste kao njegove ideološke začetnike. Tzv. modernistički obrat niti je toliko obrnuo vrijednosti niti je toliko modernistički. Ono što je Voltaire za francusku naciju, povjesničari hrvatske književnosti prepoznali su u životu i djelu Junija Palmotića. O duhu hrvatske nacije u djelu Junija Palmotića najutjecajnije su tekstove tijekom 20. stoljeća pisali Branko Vodnik (Drechsler), Wilfried Potthoff, Rafo Bogišić, Nikola Batušić, Vlaho Bogišić, Fedora Ferluga-Petronio, Dunja Fališevac i Divna Mrdeža Antonina. Prikazom odnosa ključnih pojmova unutar pojedinih tekstova te njihovoj primjeni na Palmotićeva djela, a poglavito na dramski tekst Pavlimir, utvrđen je aktivan Palmotićev odnos prema pojmovima domovine i nacije., The first procedure is to compare the existing determinations of the notion of homeland in the Croatian language and in the relation with the other european languages. This comparison induces the proportions of scientific and general notions with the comprehension of readings from the past. In the focus is the oeuvre of Junije Palmotić, included in the criticism of the »modern« position of the notion of the nation (with remarks of Henfried Münckler and Caspar Hirchi), especially when contrast with Mme de Staël, Montesquieu and Voltaire. Palmotić’s oeuvre is for Croatian literature that Voltaire is for the French literature. A contrastive reading of papers of B. Vodnik, W. Potthoff, R. Bogišić, N. Batušić, V. Bogišić, F. Ferluga-Petronio, D. Fališevac and D. Mrdeža Antonina gives the clearer conception of the nation spirit in the ancient croatian literature. The application of the key notions on Palmotić’s play Pavlimir reveals the active relations of the epoch to the concept of homeland and nation.

Hrvatsko domoljubno pjesništvo izraz je povijesne sudbine hrvatskoga naroda. U njemu žive glasovi domovinskih ljepota, narodnih pravica, velikih i malih ljudi i njihovih udesa, ali ne manje i slike uništenih gradova, spaljenih ognjišta, propalih dvora, riječju: slike njezina povijesnog trajanja i usuda. Neovisno o časovitim estetskim iskušenjima i raspoloženjima pojedinog imena i mogućnostima jezika da to izrazi, zajednički im je doživljaj domovine kao ‘broda koji neće potonuti’ jer se snagom svojega duha i genija ‘zapisao u zvijezde’ koje će njegovu plovidbu iz nesigurne prošlosti i teške stvarnosti usmjeravati sretnoj i sigurnoj budućnosti., Croatian patriotic poetry is an expression of historical fate of the Croatian people. Therein lie the voices of the homeland’s beauties, folk justice, great and little men and their life events, not forgetting the pictures of destroyed cities, burnt homes, ruined palaces, in words: the pictures of its historical duration and destiny, irrespective of the momentary aesthetic challenges and moods of a single name and possibilities of the language to express it. Their common impression of the homeland is gathered in a ‘ship that shall not sink’ because thanks to the power of its spirit and genius it has found its place among the stars’, which will direct its sailing from an uncertain past and difficult reality towards a happier and safer future, with the pledge consisting in values legitimized by the community’s deepest identity, such as bravery, heroism, reliability, loyalty, hospitability, godliness, religion, friendship and similar. Each of the listed attributions of the Croatian poetry has numerous examples of poems and poetic images whose frequency speak for the deep connection of the Croatian man with his country. Greater structures are intertwined with the power of core characters, showing their referentiality when observed within the speech of more frequent literary topoi, metaphors, poetic images and motives. Among those with the highest frequency stands out a motive/symbol of the country (sea, mountains, lands, lands, landscapes, places…), followed by the metaphor of a small nation with great history, a metaphor of long centuries of unfortunate past and devastated lands (devastated and wounded, weeping Croatia), then the figure/metaphor of the opponent (the Ottomans, Venetians, Habsburgs, Germans, individuals/’others’), metaphor of great men, heroes and national victims, the topos/metaphor of the Christian affiliation to Europe and its reluctance to ‘our cause’ (bulwark of Christianity); followed by the figure of an ‘unfortunate people’ (refugees, immigration/foreign countries, war camps, displaces persons, prisons, political emigration), topos of the ‘holy places’ (torment, shrines, scaffolds, execution grounds…), figure/metaphor of the language etc.

Drama Elvisa Bošnjaka Nosi nas rijeka (2002.) kritički se odnosi spram nekih od sistemskih sastavnica hrvatskog modernog društva tematski podsjećajući na program Heimatkunsta kao jednog od važnijih književnih proglasa antimodernističkih tendencija s početka 20. stoljeća na njemačkom govornom području. Bošnjak u drami skriveno postavlja u fokusni interes kapitalističku ekonomiju i društveno uređenje s kojima se obračunava kroz sinegdohično kritičko zapažanje, bez izravnog poziva na promjenu svijeta, usmjeravajući se na iskustveno dostupne sadržaje ili aspekte tematskog kompleksa kada do izražaja dolaze partikularni spoznajni interesi, ali i potisnuti, neimenovani strahovi u suočenju s modernom svakidašnjicom., Elvis Bošnjak’s drama Nosi nas rijeka (2002) critically refers to some of the systemic components of the Croatian modern society, thematically referring to Heimatkunst program as one of the most important literary proclamations of antimodernist tendencies from the beginning of the 20th century in the German speaking area. Author observes the capitalist economy and social organization through a synecdoche critical observation, without the direct desire to change the world.

Tema je rada novo čitanje i inscenacija Robinje Hanibala Lucića iz 2003. godine, nastala u suradnji Hvarskoga pučkog kazališta i redateljice Ranke Mesarić. U radu se analizira redateljičino čitanje Robinje kao priče o »ljubavnoj odgodi« koja podvlači temu traume i nasilja nad ženom. Rad propituje mogu li se pukim kraćenjem izvornika i pouzdanjem u ljepotu njegova izraza zaliječiti mjesta koja neupitno simboliziraju dominaciju patrijarhalnog i kupoprodajnog diskursa i zbog kojih ženski glas nema priliku posvjedočiti svoju traumu., The subject of this paper is new reading and stage setting of The Slave Girl by Hanibal Lucić in 2003, produced by Hvar Public Theatre and a director Ranka Mesarić. The paper analyzes the director’s reading of The Slave Girl as a story about »love delay« which subsumes the themes of trauma and violence against women. The paper questions whether it is possible by shortening the original script and relying on the beauty of its expression to heal the spots that clearly symbolize the dominance of the patriarchal and trade discourses and due to which the female voice does not have the chance to witness its trauma. Furthermore, it is analyzed whether the setting of the play in Hvar’s ambient, that figures as the surreal homeland refuge, could enable the rehabilitation, i.e. whether the »delay« is indeed the point of contemplation and healing or just an escape from the suppressed trauma.

U radu se analizira suvremena hrvatska dramska produkcija od 1990. do danas u kontekstu nagrada za poticanje dramskoga pisma, ponajprije Nagrade Marin Držić koju dodjeljuje Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, ali i ostalih nagrada za suvremenu hrvatsku dramsku riječ. Pored šireg razmatranja motiva, mehanizama i uopće problematike nagrađivanja kao poticanja nacionalne dramske produkcije, nastoje se razmotriti i stvarni učinci dodijeljenih nagrada na objavljivanje i, napose, izvođenje dramskih tekstova te uopće na njihovu recepciju, prijepori kojima je proces nagrađivanja rezultirao, kao i udio nagrađivanja u kanonizacijskim procesima., The paper examines the contemporary Croatian drama from 1990 till today in the context of Croatian literary awards for playwriting, such as Marin Držić Award established by the Ministry of Culture, and other similar awards. The paper discusses the motives and mechanisms behind the Croatian literary awards, as well as the idea of using literary awards to stimulate national playwriting, and considers the effects of literary awards in publication, theatre production and reception of awarded plays, the debates initiated by the literary awards, and the role of literary awards in canon formation.

U suvremenom hrvatskom kazalištu uočljivo je da su neki od hrvatskih dramatičara češće surađivali s određenim redateljima, odnosno da su se neki redatelji rado laćali novih dramskih tekstova pojedinih dramatičara. Spomenimo primjerice suradnju Mate Matišića najprije s redateljem Marinom Carićem a potom s Božidarom Violićem, ili Filipa Šovagovića s Paolom Magellijem, ili činjenicu da je više dramskih tekstova Elvisa Bošnjaka režirala Nenni Delmestre, a RobertRaponja potpisao nekoliko režija dramskih tekstova i Borisa Senkera i Mire Gavrana. Rad se bavi načinima ostvarenih suradnji, analizira poticaje takvom poetičkom prepoznavanju, a istražuje i koji su mogući impulsi u dramskim tekstovima ponukali pojedine redatelje da ih uprizore., In contemporary Croatian theatre it is noticeable that some of contemporary Croatian playwrights more often collaborate with particularly theatre directors and that some directors often work on new plays of particular playwrights. Mate Matišić worked first with director Marin Carić and later with Božidar Violić, Paolo Magelli directed three plays of Filip Šovagović, Nenni Delmestre worked on plays and dramatizations of Elvis Bošnjak, and Robert Raponja directed more plays of Boris Senker and Miro Gavran. The paper discusses those creative collaborations, researches the impulses of poetical recognition and analyses which motives in plays could have inspired the directors.

Semantičko polje kanona uključuje niz atributa koji sudjeluju u formiranju pojma. Cesarec je zaslužan u eksportiranju kanona socrealizma u jugoslavensko/hrvatsko društvo

U radu se iznosi pet temeljnih pretpostavki za razmatranje odnosa kanona receptivne književnosti kakva je hrvatska prema centrima u kojima se definira svjetska književnost. Tri su pretpostavke aksiomatske – singularnost, nesumjerljivost, optimalnost – a daljnje dvije – pozicija polu- periferije, razvijeni modeli cirkulacije – se temelje na njima, kao i na nedavnim doprinosima (WReC, Beecroft) raspravi o statusu svjetske književnosti. Slijedom navedenih pretpostavki, navode se i tri zaključka o poželjnom odnosu dvaju sintagmi iz naslova rada: revalorizacija s obzirom na model književne cirkulacije, isticanje posebnosti polu-periferije, te usredotočenost na komunikaciju kanonom.

Književnokritičkom opusu Igora Mandića pristupa se najprije posredno, iz perspektive nestabilnog položaja književne kritike u sustavu znanosti o književnosti obzirom na odnos prema teoriji i povijesti, koji se učestalo vidi i predstavlja kao odnos inferiornog (i ne posve znanstvenog) žanra prema dominantnim (i prestižnim) znanstvenim žanrovima. Raskoljena pozicija kritičara, kojemu se u normativnim pristupima odriče pravo na interpretaciju s teorijskim uporištem, a pritom od njega traži odgovorno vrednovanje u smislu pretpovijesnog posla koji bi trebao tek sugestijom olakšati povjesničaru ozbiljan i odgovoran posao kanonizacije, dovodi i kritičare i teoretičare do metafora kojima određuju kritiku kao „prljav posao“ na književnom polju. Zauzimajući se za dignitet kritičarskog posla već u svojim prvim publicističkim tekstovima, Mandić se oštro suprotstavlja tzv. „kabinetskoj kritici“ uime svoje, „tekuće“ ili „praktične kritike“. Budući da je polemičnost otpočetka istaknuto obilježje Mandićeva pisma, u posebnom osvrtu na dvije njegove istaknute polemike – s Predragom Matvejevićem 1975. i Stankom Lasićem 1997. godine – nastoji se pokazati problemski pomak od estetsko-ideoloških pitanja kojima je zaokupljen sedamdesetih do identitetsko-ideoloških u devedesetima. Dok je s Matvejevićem, naizgled odbijajući polemizirati o odnosu elitne i masovne kulture, Mandić utvrđivao kompetencijske i predmetne granice književne i akademske kritike, s Lasićem je, promišljajući o odnosu prema suvremenoj srpskoj književnosti, otvorio pitanja nestabilnih granica nacionalnog kanona. U tom se kontekstu u zaključku otvara tema položaja stranih pisaca u nacionalnom kanonu, budući da problematičnoj aktualizaciji te teme nakon raspada Jugoslavije Mandić posvećuje niz tekstova – od „Književnih mamurluka postkomunizma“(1993.) do „Hitne službe za provjetravanje hrvatske književne garsonijere“ (2001.).

U raspravi se analizira kkji su razlozi za nastanak popularne pjesme, kako je ona strukturirana, kakav joj je društveni položaj. Posebno se autor bavi sadržajem popularnih pjesama kao i povijdsnim kontekstom te naglašava vezanost uz melodiju kao bitnu sastavnicu. Naglasit će da negativan odnos prema umjetničkoj tradiciji polazi od prolaznosti koja je suprotstavljena trajnosti a koja omogućuje i neobrazovanima da razumiju. Popularna pjesma polazi od pretpostavke da je svijet fragmentaran i da je čovjek fragmentaran, što čini silku modernog svijeta i zato popularna pjesma i ima toliko ljubitelja. NAjveća vrijednost popularne pjesme leži u činjenici da je ona spasila umjetničku liriku od nestajanja i zaborava. Uglazbljeni tekstovi igraju u životu slušatelja onu istu ulogu što ju je nekad igrala umjetnička poezija koja se u međuvremenu pretvorila u lektiru za pjesnike nalik na rasprave u znanstvenim časopisima. Popularna pjesma nudi dvije komponente koje čitatelj traži: idenitfikaciju i demokratičnost a okrenutost sadašnjosti čini neke od popularnih pjesama trajnima.

U fokusu ovoga članka nalazi se pojam popularne književnosti u epistemološkom smislu izgradnje jezika u znanosti o književnosti, odnosno obrazlaganje i moguće razlikovanje pojma popularne književnosti od alternativnih, a u hrvatskoj književnoj znanosti uvriježenih pojmova trivijalne ili zabavne ili niske ili masovne ili petparačke književnosti. Pokušat ćemo skicirati djelokug pojma i uvjete njegove upotrebe u suvremenom kontekstu., The focus of the present article is the concept of popular literature in the epistemiological sense of language construction within literary science, i.e. explanation and possible distinction of the concept of popular literature from the alternative accepted concepts (by the Croatian literary science) of trivial or entertaining, low, mass or cheap literature. We shall try to sketch the scope of the concept and the conditions of its use in the contemporary context.

Od ukupno pet poznatih bojnih listova barem djelomične hrvatske provenijencije, list Sudrug zagrebačke 25. domobranske pješačke pukovnije jedini je gotovo u cijelosti dostupan istraživačima. Od 25. rujna 1915. do 24. listopada 1918. tiskana su ukupno 84 broja, uglavnom na ruskom, manjim dijelom na talijanskom bojištu, opsega četiri do 16 stranica, u nakladi po svoj prilici manjoj od 100 primjeraka, pri čem su borbe narušavale planirani tjedni tempo izlaženja. Glavninu brojeva uredio je pričuvni natporučnik Ivo Klučka, inače zagrebački gimnazijski profesor, među suradnicima bili su Branimir Knežević, Milivoj Jambrišak, Rikard Kraus i Kosta Premužić, no većinu prinosa potpisali su danas nepoznati dočasnici i domobrani, a dio je ostao skriven iza pseudonima. Autorova raščlamba tematskih slojeva, odjeka i recepcije Sudruga zasnovana je na inozemnim radovima o sličnim vojničkim listovima te na hrvatskoj literaturi o usmenoj, pučkoj i popularnoj kulturi. Zaključno, ustanovljuje se da je riječ o vrijednom izvoru za raznolike pristupe književne, kulturne i vojne povijesti, kojega bi valjalo uzeti i kao poticaj za produbljenija istraživanja. Kao ilustracija poetičkoga šarenila Sudruga, prijepis deset u njem objavljenih izvornih pjesama dan je u prilogu.

Od 1998. Zagvozd – selo u zaleđu Splita (Dalmacija, Hrvatska) – bio je mjesto kazališnih susreta pod nazivom »Glumci u Zagvozdu«. Mnogo je medijskih napisa objavljeno o tom važnom kulturnom događaju koji je započeo bez financijskih sredstava i opreme, i koji svakog ljeta okuplja glumce te upoznaje publiku s novim kazališnim predstavama iz cijele Hrvatske. Ta je manifestacija proizvela kazališnu družinu pod nazivom »Glumci u Zagvozdu« koja daje predstave u raznim kazališnim kućama u Hrvatskoj, Austriji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini. Manifestaciju je pokrenuo Vedran Mlikota, poznati hrvatski glumac, uz pomoć Darka Ćurda, Žarka Potočnjaka, Zlatka Viteza i Blaženka Dedića. Svojim su utjecajem ti kazališni susreti prerasli lokalni eksperiment popularizacije glume/glumaca/kazališta u samom Zagvozdu ; manifestacija je to koja je sazrela i razvila se u važno javno događanje pa i festival koji ima utjecaja na kulturnu klimu južne Dalmacije (uključujući Makarsku, Imotski i Split) i hrvatski kazališni život u cjelini. U svom radu autorice raspravljaju o tom neobičnom kulturnom fenomenu te istražuju njegove impulse među lokalnim stanovništvom i reakcije kazališnih kritičara i publike u čitavoj Hrvatskoj. Ovo je prvi tekst u kojem se o susretima »Glumci u Zagvozdu« piše na akademskoj razini. Osim toga, u ovom se radu nudi prvi kronološki pregled svih predstava koje su se izvodile na tim kazališnim susretima u razdoblju između 1998. i 2015. godine.

Pojava tzv. »stvarnosnog« pjesništva, uz bok zaokretu prema sličnim proznim koncepcijama u hrvatskoj književnosti krajem prošloga i početkom ovoga stoljeća, izazvala je dosta kritičke pozornosti, ali i podosta nesporazuma, kako u pogledu strategija neuobičajenih u poeziji prethodnih naraštaja, tako i u pogledu odnosa prema poetskom modernitetu općenito. U jednoga dijela kritike takve su tendencije označene kao regresija u popularno, čak i trivijalno, kako bi se odustajanjem od jezičnoga eksperimenta i ustrajavanjem na transparentnosti pisma doprlo do šire publike. U članku se, na temelju suvremenih teorijskih uvida, pokušavaju razjasniti neki aspekti tih odnosa, prije svega razmatranjem referencijalne razine i načinima posredovanja socijalnih i estetičkih normi u tim tekstovima, a potom i analizom dominantnih retoričkih strategija nastoji ustanoviti dubinski odnos »stvarnosnoga« pjesništva prema popularnom i elitnom polu literarne komunikacije. Pokazuje se da je taj odnos znatno ambivalentniji nego što se čini, budući da su se u dosadašnjim kritičkim čitanjima nedistinktivno promatrali učinci referencijalnoga i retoričkoga aparata te se mimetički aspekt te poezije neprestano nametao kao presudni, ako ne i isključivi faktor recepcije.

Rad obrazlaže dodirne točke i interferencije dvaju filmoloških disciplina, filmske genologije i stilistike te njihovih predmeta proučavanja, filmskoga stila, vrsta, rodova i žanrova u različitim tipovima svjetskih i hrvatskih djela. Nakon isticanja općih pitanja stilskih i npr. žanrovskih miješanja, rad u prvome poglavlju obrađuje spomenute interferencije u povijesti filmskih teorija, dok drugo poglavlje specifičnije razrađuje miješanje stila i roda te stila i žanra, a također i s time povezana preklapanja autorskog i žanrovskog filma. Posljednje poglavlje istražuje stilsko-žanrovske i druge interferencije na konkretnim igranim, dokumentarnim i eksperimentalnim filmovima različitih žanrovskih i stilskih određenja.

Članak razmatra recentni zaokret feminističkog interesa za fenomene popularne kulture u kontekstu teorija kiča, entiteta kojemu se loš hijerarhijski status katkad osporava, između ostalog, i argumentom o rodnoj obojenosti obilježja koja mu se pripisuju. Za feministički je pristup hrabrost da se kritički postavi u odnosu spram kič-produkata međutim vitalno važna, a dolazi posebno do izražaja kada su, primjerice, u pitanju tendenciozne prefabrikacije klasičnih dramskih djela poput Ibsenove Lutkine kuće, kanonskog dramskog teksta s jasnim feminističkim naglascima, koji, ironije li, i sam prokazuje kič kao formalni koliko i ideološki problem. U nizu izvedbenih, književnih i filmskih pokušaja da se nekako pripitomi Norin čudovišni završni potez izdvajaju se i dva primjera u hrvatskoj književnosti: roman Ane Žube Ne traži me u sebi (1985.) i drama Mire Gavrana Nora danas (2004.). Osim što rječito svjedoče o manjkavu razumijevanju jednako formalne koliko i idejne revolucionarnosti Ibsenova komada, oba primjera sugeriraju i sretno sustanarstvo popularne i visoko nagrađivane (pseudo)umjetničke stereotipije, neugodnu srodnost koja ne zaslužuje drugo do li da, na tragu Ibsenove averzije prema kič-svijesti, i sama bude tretirana onako kako kič-svijest želi tretirati Noru – kao patološki simptom aktualnih društvenih procesa.

U radu se prate dva romana, Šufflayev "Na Pacifiku god. 2255." i Mlakićev "Planet Friedman", uz pretpostavku da se u rasponu u kojemu nastaju, od 1922. do 2012. godine, može uočiti razvoj određenih žanrovskih specifičnosti unutar polja spekulativne fikcije. Žanrovsko određenje dvaju romana promatra se najprije iz formalne perspektive, obzirom na autopoetičke komentare prisutne u samom djelu, a zatim i sadržajno i tematski, obzirom na dva dominantna idejna aspekta distopijske spekulativne fikcije, endizam i biopolitiku. Poredbena interpretacija pokazuje da se formalno i sadržajno, u povijesnom rasponu od Šufflaya do Mlakića može pratiti razvoj od proto-žanra do prototipa žanra distopijskog romana, koji u ovim hrvatskim romanima pokazuje metažanrovska obilježja, najprije obzirom na izabranu književnu tradiciju u koju se nastoji upisati, a zatim i tako što alternativni svijet ne projicira samo u budućnost nego i u kulturološki prostore kojima distopija izvorno pripada. U konačnici, istaknuta metažanrovska označenost oblika distopije u Šufflayevu i Mlakićevu romanu rezultirala je potpunim odsustvom nacionalno obilježenih prostora i nacionalne književne tradicije.

Analiza kreće od provjere svojstava hrvatske književnosti i kazališta u kontekstu europske kulture 18. stoljeća na repertoaru kazališnih izvedaba hrvatskih izvođača. Na općoj razini povijesti književnosti moguće je problematizirati status XVIII. stoljeća, tj. njegovu pripadnost tzv. starijoj povijesti. S druge strane, postoje argumenti za napuštanje simplifikacije o XVIII. stoljeću kao stoljeću predugoga hrvatskog baroka. Osobitosti XVIII. stoljeća vidljive su u raznovrsnim bilješkama i zapažanjima vezanima uz izvedbe koje se odnose koliko na pripreme izvedbe toliko na reakcije tj. recepciju gledatelja na izvedeno, i u auditivnom i u vizualnom aspektu. Njihova analiza otkriva da je, nakon uspostavljenoga korpusa znanstvene literature primijenjene na romantizam, kronologiju ideje "književne nacije" i nacionalnoga identiteta potrebno usmjeriti na XVIII. stoljeće: svojstva koja se pripisuju XIX. stoljeću kao novome dobu, svojstva romantizma, ilirizma, narodnoga preporoda i sl., prisutna su već u XVIII. stoljeću.

Tekst se bavi kulturološkim učincima medijskih reprezentacija književne publike i međuoodnosa književnog teksta i publike. Poznato je u suvremenoj kulturnoj teoriji da se o književnoj publici ne može misliti tek kao o adresiranoj skupini konstruiranoj medijskim industrijama. Već nas Gramscijev model hegemonijske moći u medijima uči da moć nije isključivo nametnuta “odozgo”, nego podrazumijeva i dobrovoljno pristajanje “odozdo”. U konačnici svrha je rada upozoriti na šire posljedice pristajanja na jednostrano čitanje književne publike ili čitanja koje se obično nameće u masovnim medijima.

Članak razmatra skupinu hrvatskih antologija svjetske književnosti nastalih u razdoblju od 1950-ih do 1980-ih godina, pristupajući im kao važnome obliku književne komunikacije, podjednako namijenjenome profesionalnim i neprofesionalnim čitateljima, koji im nastoji ponuditi određeni standard „dobroga“ čitateljskog ukusa. Predodžbe o svjetskoj književnosti oblikovane u tim antologijama dovode se u vezu i s dvjema bitnim tendencijama koje su od navedenoga razdoblja do danas ostale aktualne u hrvatskoj i svjetskoj kulturi – pojačanim zanimanjem za inozemne (poglavito zapadne) književnosti i postupnom relativizacijom ideje estetske vrijednosti, povezanom i sa snažnim razvojem popularne ili trivijalne književnosti

U članku se predlaže nekoliko modela kroz koje bi se osnažila interakcija između kazališne predstave, kritike i publika unutar, te uz pomoć, digitalnog okruženja. Nekoliko primjera vezanih uz sjevernoamerički kazališni prostor nadaje se kao vrstan primjer uz pomoć kojih konzumenti kazališne predstave, uz određeno posredovanje, postaju producenti predstave, katkada i njezini izravni tvorci. The article suggests a few models through which to strengthen interaction between the theater play, critics and audiences within, and with the help of, the digital environment. A few examples related to the North American theater space becoming an excellent example by which theater consumers with a specific intervention become producers of the play, and sometimes its direct creators.

U djelima napisanim od 1991. do 2012. a na temu Domovinskog rata čak je trećina komedija. No, velika je razlika među onima napisanim za vrijeme rata (od početka do kraja devedesetih) i onima nastalim u poratnom vremenu. U dvadesetak ratnih komedija prevladavaju komedije u „čistom“, osnovnom obliku a zastupljeni su i svi komički podžanrovi: kabaret (Bratorazvodna parnica Senker/Mujičić), politička parodija (Ivan Kušan: Tko je Sveti Stefan), društvena satira (Ivo Brešan Utvare) kao i komedija situacije koja govori o ozbiljnim problemima tog vremena (Deložacija Mire Gvrana, ratni profiteri u Žurim dolazi mi moja maserka L. Scheuermann Hodak, lažni branitelji u Tatarskom bifteku Z. Zoričića, itd). Za razliku od angloameričkih, pa i partizanskih ratnih komedija, ove hrvatske ne zagovaraju ideologiju (osim što pokazuju tko je napadač a tko žrtva) jer govore iz pozicije žrtve a smijeh je prkos nevoljama ili olakšanje jer umanjenje objekt straha (međunarodni promatrači). Prikazujući moguća sretna rješenja ozbiljnih problema, nagrađujući dobre (makar i posmrtno) a kažnjavajući zle, hrvatske ratne komedije nose u sebi osjećaj nade i smisla života kroz afirmaciju temeljnih ljudskih vrijednosti (ljubavi, prijateljstva, domoljublja…). Time su pomagale da se preživi potpuno apsurdna životna situacija u kojoj su se i pisci i publika zatekli. Nakon rata komedije s ratnom ili poratnom temom odlaze u potpuno suprotan osjećaj beznađa i nemoći. Na samom su rubu žanra, odreda crne komedije (i alegorije) ili groteske, tematski idu od krivice roda do kritike društva, pri čemu njihov smijeh ne olakšava nego potvrđuje prikazano crno stanje svijeta kao vječno i nepromjenjivo.

An easily recognizable generation of young Croatian theater critics has been formed, one well versed in the history and reach of theater semiotics, which views semiotics as an epistemology of every theatric discipline, and strives to conscientiously and systematically analyze the act of theater, in the broadest sense of the word, with the intention of describing its workings as a meaningful, communicational phenomena, using typical semiological means. With the help of their expertise in theater critique, practice, and history, which they acquired at Faculties of Humanities and Social Sciences and Academies of Dramatic Arts across Croatia, which are home to many excellent Croatian theatrologists, they systematically and responsibly consider every theatric discipline involved in performing a play. It’s becoming quite common for the youngest generation of theater critics to funnel their work into specialized electronic magazines such as Teatar.hr, Kazalište.hr, tportal.hr, or to restrict them to pages of professional theater magazines such as Kazalište.

In Ogrizović’s descriptions of Branko Gavella’s directing procedures, we can follow the director’s affirmation from the moment when he left the literalness of naturalistic details and the stylistic characteristics of Reinhardt’s directing method, relying instead on the practice of his predecessor Ivo Raić. Ogrizović encourages the director’s selection of certain stage expressionism qualities, considering it a space in which Gavella handles himself extremely well and expresses himself most effectively, also regretting the moments of the director’s withdrawal from penetrating expressionistic stage pictures while contemplating a template that naturally awaits such representative intervention.

Ovaj rad nastoji sagledati djelovanje Dramskog studija mladih Hvar u njegovom kazališnom, dramsko-pedagoškom i socio-kulturnom kontekstu. Uvodno se općenito progovara o dramskom i kazališnom odgoju te o važnosti kazališnog života u gradu Hvaru budući da su te dvije odrednice bitne i za hvarski dramski studio. Zatim se ukratko predstavlja historijat Dramskog studija da bi se potom krenulo u analizu njegove djelatnosti - festivalskih predstava te drugih, nefestivalskih premijera. Festivalske se predstave podrobnije analiziraju od ostale produkcije Studija - njihova osnovna obilježja, gostovanja na festivalima te dobivene nagrade. Zaključno se sumiraju i interpretiraju rezultati analize - glavne značajke djelatnosti i postignuća Dramskog studija mladih Hvar u kazališnom, dramsko-pedagoškom i širem kulturnom i društvenom pogledu.

Ukrajinski romantizam je sagledan kao kontekst za valoriziranje hrvatskog preporoda.

Cijenjeni hrvatski teatrolog Nikola Batušić bio je "spiritus movens" " Dana hvarskoga kazališta" i u tekstu se sagledava njegova uloga na tom skupu znanstvenika i izvođača. Batušićev rad prikazan je sa stručnog stajališta, s posebnim osvrtom na njegovu studiju "Povijest hrvatskoga kazališta", ali i s privatne strane.

Nikola Batušić participated in thirty-six Hvar Theatre Days conferences. He presented his first communication in 1974 and the last one in 2009. This paper argues that the total of thirty-seven communications represent the backbone of Batušić’s theatrical work from the 1970s to the 2000s. Owing to their importance they are also included in Batušić’s books and studies published in that period. His main research areas are: Držić, his predecessors, contemporaries and followers; the Baroque and the School Theatre; the Kajkavian Theatre and the Kajkavian dramatic literature; the Croatian National Theatre in the period when it is headed by Demeter, Šenoa, Miletić, and Benešić; Branko Gavella and Miroslav Krleža, Finally, it is observed that Batušić’s approach to Croatian dramatic literature and Croatian theatre tends to change. In his earlier writing, Batušić is a theatre historian who, based on available resources, describes »the scenic image« of individual plays, stage productions and/or the entire periods. In the second part of his career, he is a comparative theatrologist, a scholar focusing on the analysis of connections between the Croatian theatre and its immediate and wider surrounding. In his later years, Batušić approximates the cultural approach to theatre and dramatic literature. Accordingly, he focuses less on the reconstruction of older and modern already staged plays, and more on the construction of a possible theatrical performance based on specific unpolished plays or scripts.

SAŽETAK: U ovom radu autorica tumači izbor iz pjesničke zbirke "By the Express Desire" dosad nepoznatog američkog pjesnika hrvatskih korijena Chestera "Chesa" Beersa (rođen u Kaliforniji, 1947. ili 1948. - umro 1987.). Lirski zapisi Ch. Beersa ovdje se po prvi put podastiru javnosti, kako u engleskom izvorniku tako u hrvatskom prijevodu Sintije Čuljat. Ovdje motrena Beersova zbirka nikad nije objavljena. Stoga se njegov rukopis te iz njega u ovom radu navedeni zapisi imaju smatrati zaštićenim autorskim rukopisom. Beersovi zapisi tematski su vezani za njegovo ratno iskustvo, ali i za njegova putovanja Europom i Hrvatskom. Razvidna je u njima Beersova očaranost domovinom njegovih predaka, među ostalim i otokom Hvarom. ABSTRACT: In this paper, the autor deals with a collection of poems called "By Express Disorder" written by - up to now - an unknown American poet of Croatian roots - Chester V. "Ches" Beers (b.in California in 1947 or 1948 - d. 1987). (Beers' Croat grandparents from his mother's side immigrated to the USA in 1913.) He is the author who was born in California, and who lived the last years of his life in Oregon, or as he himself wrote: "he was de-californicized in order to become oregonicized". Since his early youth, Beers was a hundred percent disabled veteran of the Vietnam War ; at the age of twenty, in 1967, he was poisoned by inhaling the poisonous herbicide Agent Orange. The poems selected for this paper have been taken from Beers' collection of poems which was the result of "an insatiable desire to travel again". During the years of 1986 and 1987, Beers travelled through North America, Europe, and Croatia, recording his impressions in lyrical notes. Beers' collection, thematically connected to his own war-time experiences, but undoubltedly, also colored by a fascination (both positive and otherwise) with the homeland of his ancestors, has never been published in the United States of America, nor in Croatia, and poems selected for this occasion (from the granted manuscript of the collection) are presented and interpreted - offered for the first time ever to the public in the dominant translation from the English language, done by Sintija Čujat. That is why the lyrical notes of Ch. Beers presented in his collection "By Express Desire" and in this paper are considered to be the author's manuscript protected by copyrights.

Postavlja se pitanje o neophodnosti poredbenog proučavanaj ukrajinske i hrvatska moderne.

Rad se bavi interpretacijom jednog kruga eseja Danijela Dragojevića na podlozi poetike avangarde. Preko eksplicitnog diskursa njegove esejistike, ali i poezije, iščitava se polemika koju Dragojević vodi s avangardnim i neoavangardnim tendencijama u likovnoj umjetnosti. U pitanju je njegova kritika likovne apstrakcije kojoj, vođen estetičko-moralnim sudovima utemeljenim u kršćanskom svjetonazoru, pretpostavlja figuraciju i realizam. Dragojević iz iste kritičke i misaone vizure prevrednuje i pitanje angažmana umjetnika u društvu, također problem iznjedren u okrilju avangardi. Na koncu, nakon niza negativnih određenja spram naslijeđa avangarde, razmatraju se i pozitivne implikacije ovoga odnosa na razini književne strukture Dragojevićevih esejističkih i pjesničkih tekstova.

Na samom početku 17. stoljeća Habsburgovci su pokušali organizirati opsežnu sječu drva u senjskim šumama i prodati drvo Mletačkoj Republici. Službena politika nalagala je da se novac dobiven prodajom iskoristi za renoviranje utvrda i izvidnica na Vojnoj Krajini i općenito poboljšanja krajiške 'infrastrukture'. Ali, došavši u priliku da zaključe ugovor o sječi i prodaji drveta iz senjskih šuma, Habsburgovci su se zapleli u složenu mrežu vlasničkih i interesnih odnosa na Krajini. Sječa drveća u tim prostorima mogla bi biti jedan od glavnih razloga za gradualnu deforestaciju šuma oko Senja i u širem velebitskom području te širenje krša. Ipak, postavlja se pitanje tko je i kako ponajviše iskorištavao ove šume. Kako bi s habsburško-mletačkog aspekta odgovorila na ovo pitanje autorica je iskoristila bogatu dokumentaciju sačuvanu u 'Haus-, Hof- und Staats Archiv' u Beču, tj. zbirku dokumenata pod naslovom 'Comissiones, Instructiones, Relationen, samt der ganzen handlung der Murlaggischen bey Zeng gelegenen Wälder und derenselben von Stockerraumung halben. c. 1600.-1630.'

In this article the problem of periodization of the modern croatian literature is disccussed. If we talk generally about croatian literary avantguard, the platform for dispute is wider then if we talk about croatian literary expressionism, because the term of avantguard can cover differentstylistic tendencies characteristic for this period. The discussion about croatian literary expressionism will result with different conclusions then the discussion about croatian literary avantguard.

In un clima di crescente attenzione per le problematiche traduttive, le rispettive teorie non hanno ancora approfondito due aspetti particolari di questo setore: scrittori tradotti da scrittri e scrittori che traducono se stessi. L'autrice del presente saggio li analizza per quanto concerne l'area italiana e prende spunto di quanto a proposito hanno scritto i narratori-traduttori italiani (Pavese, Landolfi, Lucentini, Eco, Calvino, Fortini, Magris...), ma sottolinea che il problema dell'autotraduzione rimanga ancora tutto da studiare. A proposito di questo aspetto molto particolare e "pericoloso" per il buon esito di una traduzione letteraria, l'autrice si soferma sull'autotraduzione dell'"Orso Brundo" di Vladimir Nazor, presenta l'analisi metrica e lessicale di questo poema in italiano e sottolinea, esemplificando, la grande intesa di Nazor auto-traduttore con i poeti italiani (Leopardi, Carducci, Pascoli...) che a sua volta aveva tradotto in croato.