Search

Kako je događaj s polovice 20. stoljeća uspio obilježiti jedno selo u Istri za čitav vijek njegovog postojanja? Stravična ubojstva kao dio odmazde u Drugom svjetskom ratu urezala su se u pamćenje svim preživjelima, ali i njihovim potomcima koji priče o tome slušaju od malih nogu. Ne samo da je sjećanje na taj događaj vrlo živo, nego je kod pojedinaca i nakon 77 godina još uvijek prisutan antagonizam prema počiniteljima i narodu kojem su počinitelji pripadali. Razloge tome možemo tražiti u dugom nizu godina neuspješnog procesa suočavanja s prošlošću., In October 1943, the Germans occupied Istria to secure the area from Allied attacks, and the only ones who defied them were the partisans. Partisan actions interfered with German governance, so in the last years of the war, strict measures were taken to suppress such actions. These measures included burning down villages and killing the population in retaliation for partisan attacks. Such massacres were remembered in the collective memory of burning villages as the greatest tragedy of all time, and witnessing individuals remembered the event to the last detail for the rest of their lives. Some events, such as the burning of the villages Šajini and Bokordići in January 1944, have remained unexplained to this day. Moreover, no one has ever been convicted of burning those villages. The causes of this are most likely poverty caused after the end of the war, which made additional investigation impossible, but also the political situation of the newly formed state in which individuals may not have liked a full investigation. Because of this, the inhabitants of the village blamed the Germans and the Italians for the massacre of the innocent Croatian population for unknown reasons for years, which made the process of dealing with the past difficult, and has not yet been fully implemented to this day.

Die Vergangenheit ist das, was die Ich-Erzählerin ausmacht. Ihr ganzes Leben lang wird sie mit der Vergangenheit konfrontiert. Das Ziel dieser Diplomarbeit war es, den Umgang mit der Vergangenheit in der Familie zu analysieren und Mechanismen der Vergangenheitsbewältigung festzustellen. Es konnte festgestellt werden, dass jede Generation auf ihre Weise mit der Vergangenheit der Familie umgeht. Sie sind entweder von der Vergangenheit auch viele Jahre nach den traumatischen Erlebnissen schwer belastet oder haben daraus gelernt und Schlüsse für die Zukunft gezogen. Eine wichtige Rolle spielt dabei auch die dritte Generation, die den Krieg nicht miterlebt hat, aber von den Erlebnissen und Erfahrungen ihrer Familienmitglieder dennoch geprägt ist. Anders als die ersten beiden Generationen kann die Enkelin die Vergangenheit mit einem größeren Abstand betrachten. Haderlaps Roman kann eindeutig dem Genre des Generationenromans zugeordnet werden. Dafür sprechen das Erzählen aus der Perspektive der dritten Generation, die Darstellung von drei Generationen einer Familie, die Präsentation der Geschichte und ihrer Auswirkungen auf eine Familie und ein ganzes Volk. Prošlost je ono što oblikuje pripovjedačicu u romanu. Cijeli svoj život suočena je s prošlošću. Cilj ovog diplomskog rada bio je analizirati kako se obitelj nosi s prošlošću te utvrditi mehanizme suočavanja s prošlošću. Može se zaključiti da se svaka generacija na svoj način suočava s prošlošću obitelji. Ili su i nakon mnogo godina i dalje jako opterećeni traumatičnim iskustvima iz prošlosti, ili su iz toga nešto naučili i izvukli zaključke za budućnost. Važnu ulogu u cijeloj priči ima i treća generacija koja nije doživjela rat, ali je ipak oblikovana doživljajima i iskustvima članova svoje obitelji. Za razliku od prve dvije generacije unuka prošlost može promatrati s većim odmakom. Roman Maje Haderlap jasno se može odrediti kao generacijski roman. To svakako potkrepljuje pripovijedanje iz perspektive treće generacije, predstavljanje triju generacija jedne obitelji, prikaz povijesti i njezini učinci na jednu obitelj kao i na čitav narod. The past is what shapes the narrator in Haderlap’s novel. Her whole life she faces the past. The aim of this thesis was to analyse how the family deals with the past and to determine the mechanisms of dealing with the past. It can be concluded that each generation faces the family’s past in its own way. Either, after many years, they are still heavily burdened by traumatic experiences from the past, or they have learned something from it and have drawn conclusions for the future. Important role in the whole story is played by the third generation who did not experience the war, but is still shaped by the experiences of their family members. Unlike the first two generations, the granddaughter can observe the past from a distance. Haderlap’s novel can clearly be attributed to the generational novel genre. This is certainly supported by the narration from the perspective of the third generation, the presentation of three generations of one family, the presentation of history and its effects on one family as well as on the whole nation.

Pitanje pomirenja u Bosni i Hercegovini je i nakon 25 godina od završetka rata aktuelna tema. Etničke podele prisutne su na svim nivoima društva i imaju direktnog i indirektnog uticaja kako na unutrašnju i spoljnu politiku države, tako i na svakodnevni život građana. Pitanje pomirenja u socijalnoj psihologiji kao istraživački koncept postalo je zanimljivo tek u protekle dve decenije, a njegova važnost je dovedena u fokus nakon neuspeha nekih mirovnih sporazuma. Iako je sproveden veliki broj studija o međugrupnom pomirenju nakon nasilnih konflikata u svim regionima sveta, uključujući i turbulentni Balkan, definicija ovog koncepta ostala je do kraja nejasna i veoma rastegljiva. Pomirenje je od strane različitih autora iz različitih oblasti definisano na različite načine, a u velikom broju studija merena je spremnost na pomirenje čija se definicija „podrazumevala“, odnosno jasna definicija koncepta nije data.Važnost definisanja koncepta koji se istražuje se podrazumeva, jer neadekvatna definicija ne može dovesti do adekvatne operacionalizacije. Definisanje pomirenja osim u istraživačke svrhe ima značajne političke i društvene posledice. Međutim, možda je još važnije kako pomirenje definišu i razumeju sami pripadnici zajednica, laici na koje sve politike imaju direktnog uticaja. Ipak, glas običnih ljudi je tek nedavno uzet u obzir i postoji mali broj studija koje su se bavile pitanjem kako laici definišu međugrupno pomirenje. Njihovo razumevanje pomirenja daje informacije o tome kako oni na njega mogu da reaguju, koje potrebe imaju kada je u pitanju njegovo ostvarenje, i koji su to uslovi koji treba da se ispune da bi do njega došlo – ukoliko je uopšte potrebno. Samim tim, glavni problem istraživanja je kako Srbi i Bošnjaci u BiH definišu pomirenje u aktuelnom kontekstu, te koji su procesi koji su za pomirenje od značaja i kakav je njihov međusobni odnos. U istraživanju je primenjen sekvencijalni miks-metod, pri čemu je prvo sprovedeno kvalitativno istraživanje, a zatim na osnovu njegovih nalaza kreirani upitnici i sproveden kvantitativni deo istraživanja.U prvoj studiji podaci su prikupljeni metodom fokus grupa. Ukupno osam etnički homogenih fokus grupa sprovedeno je sa Srbima i Bošnjacima u Sarajevu i Banjaluci. U grupama je učešće uzelo 50 ispitanika, 28 Srba i 22 Bošnjaka, uzrasta od 21 do 70 godina (M = 32.48, SD = 12.41), od kojih 31 (62%) ženskog pola. Gubitak člana porodice u ratu doživelo je njih 42 (84%). Protokol za fokus grupe sadržao je pet grupa pitanja: šta je pomirenje, šta je ostvarivo pomirenje, koliko i šta ste spremni da pružite za pomirenje, šta očekujete od druge grupe za pomirenje i gde se sada nalaze grupe po pitanju pomirenja. Fokus grupe trajale su 50-90 minuta. Ukupno 132 strane transkribovanog materijala su korišćene u analizama.Analiza podataka vršena je u softveru MAQDA, a primenjene su kvalitativna analiza sadržaja i tematska analiza. Ukupno je kodirano 710 segmenata. Rezultati kvalitativne analize sadržaja pokazale su da postoje određene sličnosti u definisanju pomirenja između Bošnjaka i Srba. Obe grupe pomirenje definišu kao prihvatanje drugih bez obzira na grupnu pripadnost; normalan život koji podrazumeva komunikaciju, saradnju, provođenje zajedničkog vremena; političko pomirenje i izvinjenje i oprost. Sa druge strane, postoje određene razlike u definicijama, te tako Bošnjaci definišu pomirenje još i kao ekonomsku stabilnost, suočavanje s prošlošću, razrešenje, koegzistenciju i orijentaciju na budućnost. Srbi pomirenje definišu i kao promenu retorike o počiniocu/žrtvi, a i u većoj meri nego Bošnjaci smatraju da se ono ne može definisati. Kada govore o percepciji pomirenja druge grupe, Bošnjaci smatraju da Srbi očekuju da se prihvati njihov narativ o istorijskom stradalništvu i njihovoj ulozi žrtve u ratu u Bosni. Srbi, pak, smatraju da Bošnjaci pomirenje definišu kao islamizaciju, unitarnu BiH i ujedinjavanje naroda. Kao najznačajniji faktori koji ometaju pomirenje javljaju se politika i mediji, a Srbi navode još i diskriminaciju i nacionalizam. Takođe, obe grupe govore o potrebi suočavanja sa prošlošću – ali sa njihovo verzijom prošlosti. Tematskom analizom opisano je 12 tema raspoređenih u četiri nadređene kategorije: prihvatanje, sistemski faktori, suočavanje s prošlošću i neodstupanje od grupnih normi.U kvantitativnoj studiji uzorak je činilo 337 ispitanika, od toga 174 (51,6%) Srba. Ženskih ispitanika bilo je 56,4%. Raspon uzrasta kretao se od 18 do 73 (M = 33.3, SD = 11). Direktno učešće u ratnim dejstvima imalo je 7,4% ispitanika, dok je gubitak bliskog člana porodice doživelo 39,2%. Baterija upitnika sastojala se od Upitnika definicija pomirenja, Upitnika faktora pomirenja i Upitnika spremnosti na pomirenje kreiranih na osnovu kvalitativnih podataka, zatim kratke verzije Skale konfliktnog etosa, Skale kompetitivne viktimiziranosti, Skale percepcije međugrupne pretnje, Skale etničkog identiteta, Skale individualne sklonosti međugrupnom oprostu, kvaliteta i učestalosti kontakta sa drugom grupom, važnosti etničkog i nacionalnog identiteta, Skale socijalnog konzervativizma i socio-demografskih podataka.Rezultati su pokazali da se Bošnjaci i Srbi razlikuju po skoro svim definicijama pomirenja (izuzev Priznavanja uloge žrtve drugoj grupi), tako da su Srbi skloniji definisanju pomirenja kao promene psihološke orijentacije, a Bošnjaci kao suočavanja s prošlošću i jedinstvene države. Kada su u pitanju faktori pomirenja izolovani upitnikom (Kontekst i Identitet), Srbi postižu više skorove na oba. Srbi su takođe skloniji međugrupnom oprostu, a Bošnjaci kompetitivnoj viktimiziranosti i važnosti nacionalnog identiteta. Bošnjaci takođe postižu više skorove na svim skalama konfliktnog etosa osim mira. U radu su opisane i razlike u odnosima između varijabli.Mrežna analiza pokazala je da se mreže pomirenja Bošnjaka i Srba značajno razlikuju. Kod Srba najcentralnije varijable su promena psihološke orijentacije i sklonost međugrupnom oprostu, dok kod Bošnjaka pored te dve, visok indeks snage ima i kompetitivna viktimiziranost. Uticanje na promenu psihološke orijentacije izazvalo bi najbrže i najsnažnije promene u mreži. Najviše uticaja na promenu psihološke orijentacije imao bi kontekst, odnosno uloga politike, medija i ekonomije kao činilaca pomirenja. Takođe, međugrupni oprost igra značajnu ulogu, ali različitu kod različitih grupa, to jest konstelacija veza u mreži se razlikuje. U mreži pomirenja Bošnjaka kompetitivna viktimiziranost igra značajnu ulogu.Promena psihološke orijentacije javila se kao centralni aspekt definisanja pomirenja u BiH, te aspekt koji je u velikoj meri povezan za bottom-up pristupom pomirenju, na čiju potencijalnu efikasnost je ukazala i mrežna analiza. Takođe, kontekst, a naročito politika i mediji, značajni su faktori koji ometaju pomirenje. Još jedan veoma značajan nalaz je da se definicije pomirenja između Bošnjaka i Srba razlikuju i da to ima značajne implikacije za praksu i političku realnost u BiH. Naime, Srbi pomirenje definišu kao težnju za promenom psihološke orijentacije jedne grupe prema drugoj i potrebu priznavanja uloge žrtve drugoj grupi (i njima samima), dok Bošnjaci pomirenje definišu kao jedinstvenu državu i suočavanje sa prošlošću (naročito druge grupe).

Izgradnja je snošljivog društva preuzeta kroz prihvaćanje principa koji proizlaze iz ljudskih prava. Pravo mjesto za učenje o konfliktima koji nastaju kroz krivo ili polovičino shvaćanje univerzalnih vrijednosti, kroz dovođenje u pitanje opstanka moralnog pojedinca kao pojma, učenje je o genocidu, ali i suočavanje s vlastitom prošlošću. Genocid je nad Romima (i drugim narodima, grupama) pregledan primjer posljedica koje nastaju odstupanjem od minimalnih (a u isto vrijeme i jedino dovoljnih) uvjeta za opstanak demokratskog društva - tolerancije. Rasprava o građanskom odgoju u Hrvatskoj, kao o nastavnom predmetu, utoliko mora pronaći svoje mjesto u nastavnom programu da bi se stvorili preduvjeti za kontakte subjekta prema državi u smislu institucionalnog multikulturalizma.

Knjiga Christiana Meiera Zapovijed zaborava i neotklonjivost sjećanja je dobar povod da se raspravi o prošlim nepravdama i zločinima, kakvi su se dogodili i u nas tijekom Drugoga svjetskog rata i Domovinskog rata.

Rad uspoređuje odnos Hrvatske i Srbije prema novijoj povijesti, posebno prema Drugom svjetskom ratu, te nudi objašnjenje zašto Srbija njeguje potpuno drugačiji pristup prema ovoj povijesnoj epizodi od Hrvatske.

Prikaz rasprave "Suočavanje s prošlošću na internetskim portalima", održane 14. travnja 2011. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rasprava je organizirana s ciljem propitivanja internetskih portala kao rasprostranjenih i utjecajnih mjesta javne upotrebe povijesti, a na njoj su sudjelovali: Branimir Janković, Mladen Tomorad, Miljenko Hajdarović, Tanja Petrović i Stefan Treskanica.

Razgovor povjesničarke N. Kisić Kolanović s Louis L. Lambrichs, francuskom spisateljicom i filozofkinjom centriran je oko problematike oblikovanja povijesnog pamćenja i značenju koncepta "suočavanja s prošlošću".

Prikaz knjige: Radonić, Ljiljana (2010): Krieg um die Erinnerung: Kroatische Vergangenheitspolitik zwischen Revisionismus und europäischen Standards, Frankfurt: Campus-Verlag