Search

Porezni sustav dio je gospodarskog sustava svake zemlje. Njime se uređuje državne financije osiguravajući prihode proračuna ne samo na razini države već i za lokalne proračune. Različiti porezni nameti odraz su fiskalne i ekonomske politike zemlje te položaja u globalnoj gospodarskoj zajednici. Uz glavne i najizdašnije poreze poput poreza na promet i dohodak, oporezuju se i mnogi drugi izvori primitaka građana i poduzeća. Jedan od relativno novijih nameta i prihod proračuna jest i porez na dohodak od kapitala. Dohotkom od kapitala se smatraju svi primici po osnovi kamata, od izuzimanja imovine i korištenja usluga na teret dobiti tekućeg razdoblja, kao i kapitalni dobici, udjeli u dobiti ostvareni dodjelom ili opcijskom kupnjom vlastitih dionica, dividende i udjeli u dobiti na temelju udjela u kapitalu, a koji su ostvareni u poreznom razdoblju. Porez na dohodak od kapitala reguliran je Zakonom o porezu na dohodak. Stopa poreza na dohodak od kapitala varira ovisno o kategoriji dohotka od kapitala od 12% do 40%. Koji su učinci i koliko plaćanje ovog poreznog nameta utječe na zarade vlasnika dohotka prikazano je u nastavku rada. The tax system regulates state finances by providing budget revenues not only at state level but also local budgets. Different tax incentives reflect the fiscal and economic policies of the country and its position in the global economic community. In addition to the main and most expensive taxes, such as sales tax and income tax, many other sources of income from citizens and companies are taxed. One of the relatively recent revenues of the budget is also the tax on the income of the capital. Capital gains are considered to be all interest-rate receipts, from the exclusion of assets and the use of services to the expense of the current period, as well as capital gains, the share of profits generated by the assignment or optional purchase of own shares, dividends and share in profit on equity, which were realized in the tax period. Tax on income from capital is regulated by the Income Tax Act. What are the impacts and how much the payment of this tax has an impact on the income is shown in this papaer.

Motivaciju za izradu ovog rada pronašli smo u bankovnom sustavu gdje je već poznata metoda ocjene mogućnosti povrata kredita Times Interest Earned Ratio ( TIER ). Međutim takav pokazatelj ne daje informaciju poduzetniku koliki iznos kredita i pod kojim uvjetima može podignuti a da bi i dalje bio sposoban vratiti glavnicu i kamate. Odnos glavnica, vremena, kamata s jedne strane i profita s druge stavljen je u odnos i pri tome je napravljen program koji nam daje jedinstveni razultat uz dane uvjete., The motivation for this paper was found in a banking system where the method for evaluation of possibility of loan return is already known under the term Times Interest Earned Ratio (TIER). However, such indicator does not give the information to the entrepreneur on the amount and the conditions under which the loan can be taken, so that the company can be able to repay principal and interest. The ratio of principal, time and interest on one hand, and profit on the other, is put into relationship and a computer program has been created which gives us a unique breakdown under the given conditions.

Pravno pravilo prema kojemu kamate prestaju teći kada iznos kamata dostigne iznos glavnice naziva se zabranom ultra alterum tantum. Takvo zakonsko ograničenje tijeka kamata bilo je sadržano u ranijem Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, a ono je ukinuto 1989. godine. U Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji aktualni su prijedlozi za ponovnim uvođenjem zabrane ultra alterum tantum u zakonsko uređenje kamata. Dok se u Republici Hrvatskoj predlaže novelom Zakona o obveznim odnosima ograničiti tijek zateznih kamata, u Republici Srbiji je u Nacrtu Građanskog zakonika predloženo zakonsko ograničenje tijeka ugovornih kamata. U radu se ispituje prihvatljivost i svrsishodnost tih prijedloga zakonodavnih intervencija u uređenje kamata u hrvatskom i srpskom pravu, a na temelju poredbenopravne analize pravila o zabrani ultra alterum tantum u austrijskom pravu, slovenskom pravu i pravu Europske unije.

U ovome radu definira se pojam zajma i njegove osnovne karakteristike, dan je pregled modela obračuna zajma te su navedene značajke svakoga od njih, na konkretnom primjeru prikazan je i analiziran obračun zajma s valutnom klauzulom (euro i švicarski franak) i obračun zajma prikazan u kunama te su uspoređeni modeli i dan zaključak. Rad je koncipiran u šest cjelina. U uvodnom dijelu tj. prvom poglavlju je opisan pojam zajma i modeli obračuna zajma te kamate i vrste kamatnjaka. U drugom poglavlju nalaze se matematički izračuni zajmova s valutnim klauzama euro, švicarski franak i kuna. Treće poglavlje nosi rezultate, usporedbe i analize prethodno izračunatih zajmova. Na kraju je dan osvrt na diplomski rad u cjelini.

Cilj rada je utvrditi kretanje rashoda lokalnih jedinica u razdoblju 2002.-2012. Rashodi su kategorizirani po ekonomskoj klasifikaciji: rashodi za zaposlene, materijalni rashodi, kamate, subvencije, pomoći, naknade građanima i ostali rashodi. Provođenje deskriptivne analize podataka pokazalo je da su se ukupni rashodi gotovo udvostručili sa prosječnom godišnjom stopom od 6%. Najznačajnija kategorija ukupnih rashoda JLP(R)S su materijalni rashodi s većom stopom rasta u odnosu na istu kategoriju rashoda konsolidirane središnje države. Analizom ukupnih rashoda utvrđuje se da je potrošnja gradova, u koje spada Grad Zagreb, čak četiri puta veća od potrošnje županija i općina. Linearnim regresijskim modelom pokazana je statistički značajna pozitivna korelacija između ukupnih rashoda i prihoda JLP(R)S. Također, statistički značajna korelacija je prisutna između ukupnih rashoda i broja stanovnika 2011. po županijama, ali i između rashoda Kontinentalne i Jadranske Hrvatske u razdoblju 2002.-2012. Jednostavni linearni regresijski model pokazuje pozitivnu linearnu vezu između ukupnih rashoda i BDP-a po stanovniku, te između ukupnih rashoda i indeksa razvijenosti po županijama 2010. godine. Regresijska analiza i analiza podataka daju dobar prikaz kretanja i svojstva veze ukupnih rashoda s različitim varijablama u razdoblju 2002.-2012. što je i bio cilj ovoga rada. The purpose of this study is to determine the movement of expenses of local government units in the period from 2002 to 2012. The expenses are categorized according to the economic classification: staff expenses, material expenses, interests, subventions, aids, citizen benefits, etc. Conducting a descriptive analysis of data shows that the total expenses nearly doubled with an average yearly rate of 6%. The most significant category of total expenses of local and territorial (regional) self-government are material expenses with a higher growth rate compared to the same category of expenses of consolidated central government. By analyzing total expenses it was determined that expenditures of cities, one of which is the City of Zagreb, is four times greater than those of counties and municipalities. Linear regression model shows statistically significant correlation between total expenses and income of local and territorial (regional) self-government. Moreover, statistically significant correlation exists between total expenses and the population per county in 2011, but also between expenses of Continental and Adriatic Croatia in the period from 2002 to 2012. Simple linear regression model shows a positive linear correlation between total expenses and GDP per citizen, as well as between total expenses and development index per county in 2010. Regression analysis and data analysis give a good overview of movement and characteristics of the connection of expenses with different variables in the period from 2002 to 2012, which was the purpose of this study.

Der Artikel beschreibt die Praxis der Gerichte und der Schiedsgerichte bei der Berechnung der Zinsen bei internationalen Handelsgeschäften. Die zentrale rechtliche Grundlage für die internationale Kaufverträgen, das Einheitlichen Kaufgesetzes von 1980 (CISG), gibt kein Antwort um wie die Zinssatz zu rechnen, weil Art. 78 wie auch Art. 84 Abs. 1 die grundsätzliche Pflicht zur Zahlung von Zinsen statuieren, aber keine Regel über die Höhe des Zinssatzes aufstellen. Die Wege für die solche Lückenfüllung bietet Art. 7 Abs. 2 CISG an: nach den allgemeinen Grundsätzen zu entscheiden, die dem Übereinkommen zugrunde liegen oder die Regeln des Internationalen Privatrechts anzuwenden. Die Gerichtpraxis aus sieben europäischen Ländern (Deutschland, Finnland, Italien, Kroatien, die Niederlande, Österreich und die Schweiz) zeigt dass ein kollisionsrechtlicher Ansatz abgenommen ist und nur in Frankreich wenden die Gerichte das französische Recht als der lex fori die Zinshöhe zu beantworten. In die Vereinigten Staaten, der wenigen Entscheidungen haben jedenfalls den kollisionsrechtlichen Ansatz aufgenommen, der in Europa eindeutig dominiert. Es wäre am klarsten die Rechtswahl der Parteien für den Kaufvertrag auf den Zinssatz von Geldansprüchen zu erstrecken. Ähnliches gilt, wenn mangels Rechtswahl der Parteien das Vertragsstatut durch objektive Anknüpfung ermittelt wird- an die für einen Kaufvertrag charakteristische Leistung, also an das Recht des Verkäufers. Das Papier beschreibt dass die Praxis der Schiedsgerichte gibt fünf Lösungen für die Bestimmung der Zinshöhe. In etwa 23% der Schiedssprüchen ist der Zinsfuß nach dem Vertragsstatut bestimmt, und dass ist fast nie naher begründet. Einige wenige Schiedsgerichte wenden das Recht des Ortes des Schiedsverfahrens als lex fori. Etwa ein Dutzend Schiedssprüche bestimmt den Zinssatz entweder nach dem Recht am Sitz des Gläubigers oder an demjenigen des Zahlungsortes. Allerdings, in den Schiedssprüchen nimmt die Bestimmung des Zinssatzes nach der Vertragswährung den Vorrang ein vor allen anderen Methoden, weil „der Zinssatz eng verbunden mit einer bestimmten Währung ist“., Članak razmatra praksu sudova i arbitražnih sudova prilikom računanja kamata u međunarodnoj trgovini. Središnji pravni temelj za međunarodnu trgovinu robom, Konvencija o međunarodnoj prodaji robe iz 1980 (CISG), ne rješava to pitanje jer čl. 78 i čl. 84. st. 1. određuju načelnu obvezu za obračunavanje kamata, ali ne daju pravila o visini kamatne stope. Čl. 7. st. 2. CISG-a nudi dva načina popunjavanja takvih pravnih praznina: odlučivanje temeljem osnovnih načela na kojima se temelji Konvencija ili primjena pravila međunarodnog privatnog prava. Sudska praksa sedam europskih zemalja (Njemačke, Finske, Italije, Hrvatske, Nizozemske, Austrije i Švicarske) pokazuje da se najčešće prihvaća kolizijskopravno rješenje, a samo francuski sudovi primjenjuju francusko pravo kao lex fori pri određivanju kamatne stope. U Sjedinjenim Državama, samo je u nekoliko odluka prihvaćeno kolizijskopravno rješenje, koje u Europi dominira. Bilo bi najjasnije proširiti doseg autonomije stranaka kamatnu stope u kupoprodajnim ugovorima. Slijedom toga, kada ne bi bilo izbora stranaka, primijenio bi se ugovorni statut s objektivnim poveznicama – karakterističnom činidbom, tj. pravom prodavatelja. Članak ukazuje da postoji pet načina određivanje visine kamata u arbitražnoj praksi. U otprilike 23% pravorijeka se kamatna stopa određuje pomoću ugovornog statuta, što se gotovo nikad detaljnije ne obrazlaže. Neki arbitražni sudovi primjenjuju pravo mjesta arbitražnog postupka kao lex fori. Otprilike tucet pravorijeka određuje kamatnu stopu bilo prema pravu sjedišta vjerovnika bilo prema mjestu plaćanja. Ipak, u arbitražnoj praksi preteže određivanje kamatne stope temeljem ugovorne valute pred svim drugim metodama jer je kamatna stopa usko vezana za određenu valutu.

U životu postoje situacije kad se ugovorne strane radi ostvarenja cilja ugovora sporazumiju da će jedna od njih unaprijed drugoj platiti djelomičnu ili potpunu svotu koja je nužna za ostvarenje tog cilja. Tada je ugovor posljedica obostrane volje ravnopravnih ugovornih strana (čl. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, Nar. nov., br. 35/05. – dalje: ZOO). Postoje i životni događaji u kojima jedna od ugovornih strana, često koristeći se svojim povoljnijim tržišnim položajem, jednostrano uvjetuje drugoj sklapanje i ostvarenje posla uplatom predujma. Takvi pravni poslovi, dakako, rezultiraju različitim pravnim posljedicama. I u jednom i u drugom slučaju govorimo o plaćanju predujmom (avansom). Pod predujmom (avansom) razumije se svota koja se daje na ime potpunog ili (češće) djelomičnog ispunjenja obveze unaprijed, tj. prije nego što je tražbina dospjela. Valja, dakle, razlikovati je li riječ o plaćanju unaprijed: 1. koje nije jednostrano uvjetovano, izričito ili prešutno, uplatom unaprijed određenog iznosa, tj. kada dužnik ispunjava svoju obvezu prema čl. 160. ZOO, ili 2. koje je jednostrano uvjetovano, izričito ili prešutno, uplatom unaprijed određenog iznosa novca. Primjer takve obveze plaćanja predujma je odredba čl. 28. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 96/03. - dalje: ZZP)., The author discusses the cases in which one of the contractual parties, frequently using the better position on the market, one-sidedly stipulates the making and implementation of a transaction by advance payment. In order to prevent this disloyal and non-market actions, the state sometimes defines the legal consequences for the contractual party that has made a one-sided stipulation for the making of a legal transaction by advance payment. The regulation protecting the customer is the Article 28, clause 1 of the Law on Consumer Protection. This special regulation grants the consumer the right to demand interest as a compensation sui generis because of the trader’s demand for advance payment. The article defines the area of personal application of the above regulation, and claims that the consumer’s right to interest exists whether the trader’s obligation is monetary or non-monetary. As a rule it is a non-monetary action. The author also discuses the relationship between this type of compensation and penalty charges. The article presents the situation before the beginning of the application of the Consumer Protection Law of 7 December 2003., Der Autor behandelt den Fall, wenn eine der Vertragsparteien, häufig ihre günstigere Marktposition nutzend, einseitig den Abschluss und die Durchführung eines Geschäfts für die andere Partei von einer Anzahlung abhängig macht. Um gegen ein solches unlauteres und nicht marktgerechtes Verhalten vorzugehen, schreibt der Staat in manchen Fällen gesetzlich die Folgen vor, die für diejenige Vertragspartei eintreten, die den Abschluss eines Rechtsgeschäfts in dieser Weise einseitig von einer Anzahlung abhängig macht. Die Vorschrift, die in einem solchen Sachverhalt den Verbraucher schützt, ist in § 28 Abs. 1 des Verbraucherschutzgesetzes zu finden. Diese Sondervorschrift räumt dem Verbraucher Anspruch auf Zinsen als Entgelt sui generis für die Forderung des Händlers nach der Anzahlung des Preises ein. In diesem Beitrag wird der persönliche Anwendungsbreich der genannten Vorschrift bestimmt und der Standpunkt vorgetragen, dass der Zinsanspruch des Verbrauchers unabhängig davon besteht, ob die Verpflichtung des Händlers eine geldliche oder eine nichtgeldliche ist. In der Regel wird es sich um eine nichtgeldliche Leistung handeln. Der Autor behandelt auch das Verhältnis zwischen dieser Art von Entgelt und einer Vertragsstrafe. Der Beitrag stellt ebenfalls den Zustand vor Anwendung des Verbraucherschutzgesetzes, d.h. vor dem 7. Dezember 2003, dar.