Search

Man as an animal rationale et religiosum approaches reality in two ways: rationally—using concepts, and religiously—using myths, symbols, and rituals. Ever since man was sapiens, there have been speech and dilemmas about God, which man, according to his metaphysical intuition, has always posed. Philosophical discourse on God begins with reflections on the nature and value of religion. Dilemmas are possible in religious (philosophical) speech, but they are not possible in religious (faithful) speech. The philosopher seeks the truth, the believer seeks salvation, and they differ significantly in this. It is impossible to avoid that religion encounters philosophical thought because religion, like philosophy, is a “human event” as one of the forms of human life and existence, and everything that “happens” to man is always the subject of his reflection. That is why one can and must constantly ask oneself what religion is, and especially what my religion is, which determines the form of my life. Because of his spiritual powers (reason and will), which form the essential part of the human being, man will always think and strive for truth (be a philosopher), just as he will always strive for freedom, goodness, and salvation (be a believer). Although there will always be people who are not philosophers and who are not believers. Just as it is not possible to separate man from his rationality, so it is not possible to separate him from his religiosity. And the dilemma from the title of this symposium: “Faith in God, unites or divides” should be changed into the statement: faith in God unites, not divides.

Metodička metoda raspravljanja disputa(cija) stoljećima je bila važan dio obrazovnog procesa, na srednjovjekovnim i isusovačkim učilištima, koja pomagala da studenti razvijaju svoje sposobnosti u logičkom izricanju misli, sustavnoj obradi tema i sposobnosti argumentirane rasprave. Disputa(acija) nije u strogom smislu bila sastavni dio nastavnog programa, njego njezina korisna nadopuna i prilika pokazivanje konkretnih rezultata nastavnog procesa.

Izraz Bolonjski proces označava ostvarivanje ideje druge polovine 20. st. o stvaranju Europskoga prostora visoke naobrazbe izražena u kratici EHEA (European Higher Education Area). Stvarno provođenje ove ideje počelo je 1988. god. kada su u Bologni rektori mnogih evropskih sveučilišta potpisali Povelju europskih sveučilištašta (Magna charta universitatum). U sljedećim godinama doneseno je više važnih dokumenata za preobrazbu visokoškolskoga obrazovanja među kojima su: Sveučilišna povelja za održivi razvoj u Ženevi (1994.), Erfurtska deklaracija o autonomiji sveučilišta (1996.), Zajednička deklaracija o usklađivanju gradnje europskog sustava visoke naobrazbe, poznata kao Sorbonska deklaracija (1998.). Ministri naobrazbe iz 29 europskih zemalja potpisali su u Bologni zajedničku deklaraciju Europski prostor visokog obrazovanja, poznata pod nazivom Bolonjska deklaracija, u kojoj su potvrđena opća načela Sorbonske deklaracije a ministri se obvezuju da će uskladiti politiku tako da tijekom prvoga desetljeća tre}; ; ega milenija omoguće uspostavu europskoga prostora visokoga obrazovanja. Bolonjska reforma visoko-školskoga obrazovnog sustava dobro je zamišljena, korisna i za filozofsko-teološki studij, no teško je provediva u kratkom vremenu. Pozitivni državni zakoni i odredbe Kongregacije za katolički odgoj zahtijevaju prilagodbu studijskih programa na crkvenim učilištima i to je pogodna prilika za preispitivanje i osuvremenjene studijskih programa i načina njihova izvođenje.

Early Christian views of money (economics) do not materally differ from those of ancient Jews or Greeks and Romans, who had subordinated economics and economic benefits to the principle of common good (bonum commune). The humanist socialism of the Stoics, which considered private ownerschip as a breakdown of the ideal natural order, influenced the Christian views of money and material goods. Based on the Revelation, Christians concluded that the corruption of the original human nature and distorted views of material goods had their source in original sin. The fact that early Christian authors, when writin about material goods, principally speak of deuties and the equiality of men in duties, it could have been a good way to arrive to equality in rights, too. The reason why this has never happened ought to be found in the fact that the rich have failed to seriously lay down for themselves the moral principles recorded in the Gospel, principles that had often been advised by early Christian writers.

Premda ni feminizam ni poslanje žene nisu tipično filozofske (metafizičke) teme, filozofsko promišljanje pomaže jasnijem poimanju, žene, njezina odnosa i uloge u društvu. Bez ispravnog shvaćanja ljudske naravi, a ona jednako pripada ženi i muškarcu, lako se upada u jednostranost i isključivost stavova i djelovanja. Premda ljudska narav, osobnost, jednako pripada i muškarcu i ženi, ona se u njima ipak različito ostvaruje. Zbog individualnih razlika, ljudska se narav na različite načine izriče, a njezino se bogatstvo u pojedincima različito predstavlja. Muškarac svoju ljudsku narav ostvaruje na »muški«, a žena na »ženski« način. Žena ne smije postati muškarac ni »muškaraca«, niti obratno. Oni su pozvani zajedno sudjelovati u stvaranju novog života, u oblikovanju povijesti i kulture, u stalnoj međusobnoj suradnji i upotpunjavanju. Žena kao »duša svijeta«, pozvana je ostvarivati svoje metafizičko materinstvo kroz služenje. »Služenje« koje nije podčinjavanje ili robovanje nego ljubav. Ako je ljubav bitna odrednica ženske naravi, a ljubav se najviše očituje u službi životu, obrani svega lijepog i plemenitog, glavna je ontološka uloga žene u »služenju«, u metafizičkom, univerzalnom materinstvu., Though either feminism or vocation of women are not typically philosophical (metaphysical) topics, philosophical thinking helps to better comprehend women, their relationships and role in society. Without an accurate understanding of human nature, which belongs equally to men and women, it is easy to fall in partiality and exclusiveness of standpoints and action. The human nature as well as personality belongs, of course, equally to both men and women, but it realizes itself in them differently. Because of differences the human nature is differently accomplished, its richness is in individual persons dissimilarly achieved. Men actualize their human nature in a »man's« manner and women in a »women's« way. The vocation of women is not to become men, and inversely. They are called to participate together in the creation of new life, in shaping of history and culture, in a continuous collaboration and mutual completion. Woman as »the soul of the world« is invited to realize her metaphysical motherhood in »serving« which is not subordination or servitude but love. If love is the essential term of reference of female nature, and love manifests itself most of all in the service to life, to the defence of everything beautiful and noble, the main ontological role of women consists in »serving« in a sense of a metaphysical, universal motherhood.

Prikaz knjige Alois Halder, Filozofijski rječnik, uredio Jure Zovko, prijevod s njemačkog Ante Sesar, Naklada Jurčiæ, Zagreb 2002, 463 str.

Svaka smrt, a pogotovo prerana, filozofski je i religijski problem kako danas tako i u drevna vremena. U ovom se članku nastoje iznijeti stavovi antičke i ranokršćanske književnosti o umrloj djeci, čiju smrt svi označuju kao preranu. Drevna je književnost, poganska i kršćanska, bogata tekstovima u kojima se oplakuje smrt malenih te nastoji dati neka objašnjenja i razloge utjehe za ožalošćene. Stavovi antičkih poganskih pisaca često ovise o njihovu shvaćanju tjelesnog života. Mislitelji pesimističkih stavova shvaćaju smrt kao oslobođenje iz ropstva tjelesnosti i kraj svim bolima. Kršćanska, pak, tradicija, koja se oslanja na onu starozavjetnu, doživljuje smrt u okvirima djelovanja Božje providnosti na dobro svakog pojedinca. Ranokršćanske pisce, više od prerane smrti, zanima sudbina umrle djece, osobito one koja nisu bila krštena. Na taj su problem ranokršćanski pisci različito odgovarali. Dok jedni, poput Grgura Nisenskog, ističu usmjerenost ljudske naravi prema punini života, koja treba da bude omogućena i umrloj djeci, drugi pak, poput Augustina, smatraju da je svaka smrt posljedica grijeha, od kojeg spašava samo Božja milost. Ipak, svi pokušaji da se odgovori na problem prerane smrti, bili oni mitološki, filozofski ili teološki, ostaju blijedi pred odrom umrlog djeteta.

Poniklo u židovskoj religioznoj tradiciji, kršćanstvo se vrlo brzo susrelo s grčkom filozofijom i poganskim ambijentom. Susret kršćanstva i filozofije, vjere i razuma, bio je neizbježan što su dobro shvatili i ranokršćanski pisci koji su iskoristili dobre plodove do kojih je filozofirajući došao ljudski razum. Većina ranokršćanskih pisaca ima pozitivan odnos prema filozofiji i nastoji uskladiti bogatstvo Objave (vjeru) i plodove filozofije (razum). Kao važnije predstavnike enciklika Fides et ratio ističe Justina, Ireneja, Klementa Aleksandrijskog, Augustina i druge koji će ostati i u budućnosti dobar primjer skladnog povezivanja vjere i razuma, teologije i filozofije.

Materijalizam druge polovice devetnaestog stoljeća, kako ga je prikazao Bogoslav Šulek, nailazi na žestoku kritiku neoskolastičkog profesora filozofije i potonjeg zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, koji s neoskolastičkih pozicija kritizira materijalistička stajališta o isključivo senzualističkoj spoznaji, postojanju samo tvarne stvarnosti, nerazlikovanja čovjeka i životinje i pokušaj utemeljenja materijalističke etike. Ako je ljudska spoznaja samo osjetna čovjek ne bi bio sposoban ništa definirati niti spoznati vječna i nepromjenjiva načela stvarnosti. Ono što sjetilima nije dostupno, ne može biti predmet sigurne spoznaje, poput početka svijeta ili beskonačnosti svemira. Duša nikako ne može biti produkt materije a različitost ljudske i životinjske duše Bauer dokazuje na temelju nepostojanja općih pojmova u životinja. Bauer posebice kritizira materijalističku teoriju spoznaje, jer ako nema apsolutno sigurnih načela onda nema istine, znanost je neodr-živa, a materijalistička teorije spoznaje nužno vodi u skepticizam. Bauer smatra da je i materijalistička etika neodr-živa, jer ako nema Boga, ako čovjek nema duše i slobodne volje, ako svuda vladaju vječni i nepromjenjivi zakoni, svaki govor o etici je besmislen.

U članku se, slijedeći Augustinove tekstove i misli, pokazuje mogućnost sigurne spoznaje barem neke istine, koja bi potom mogla biti temelj u pronalaženju puta k spoznaji apsolutne Istine. Prvo se pokazuje neodrživost posvemašnje sumnje tako što se ističe važnost samposvjesnog subjekta koji i u sumnji ima neposredno iskustvo vlastitog bivovanja. Augustin drži da i sama sumnja može biti polazište u otkrivanju neporecive stvarnosti koja se najjasnije očituje u iskustvu postojanja i življenja onoga koji sumnja. Iraz "ja sumnjam" iplicitno uključuje subjekt sumnje i nije moguće nijekati egzistenciju sumnjajućeg subjekta, čija se sigurnost ne oslanja na podatke vanjskih osjetila, nego je izravno iskustvo (experientia), samosvijest djelujućeg subjekta. Augustin razlikuje dvije razine sampospoznavanja, od kojih prvu i temeljnu naziva "nosse se# (samosvijest), u kojoj nije moguća zabluda, i "cogitare se" (poznavanje sebe), gdje je moguća zabluda. Od nutarnje sigurnosti svjesnog subjekta vodi nutarnji put k otkrivanju Isine same - Boga - a taj nutarnji put nije ništa drugo nego sam čovjek, svjesno djelujući subjekt, koji na temelju vlastite samosvijesti, u sebi i iznad sebe, otkriva Boga.

Following the general reference to the importance of the letters of the first Fathers of the Church, it has been noted that St. Jeronim's opinion was that there was no difference between a Presbyter and a Bishop. The study of St. Jeronim's letters is aiming to reach the elements as to how he conceives a priest as a person, which are the risks he points to, and problem he faces. To Jeronim, a priest is the Church's minister having no special vocation to follow. This results in a necessity of engaging oneself in the spiritual growth of those who believe as the main characteristics of his activities. A priest should extend services out of love, unselfishly and humbly. Pastoral activities should first of all include preaching and care for the poor. In every-day life, a priest should excel in spiritual freedom, trust in Providence, decent behaviour and his attitude towards food and drink. As regards his relation to women, a priest should be characterized by dignity, self-control, keeping himself aloof, prudence and caution. The subjects of the most of the letters are of the ascetic character imposing very severe codes of behaviour in accordance with the attitude of St. Jeronim.