Search

U ovom radu nam je cilj da pokažemo kako savremena filozofija jezika, u svojim pojavnim oblicima kroz različite segmente disciplina poput hermeneutike, fenomenologije, poststrukturalizma kao dekonstrukcije i postmoderne teorije, kao i tzv. analitičke filozofije, otvara prilike za kristalisanje jednog krajnje potentnog metoda naracije. Operativna logika navedene priče o narativnom metodu je takva da se područje njene primene istovremeno događa na nivou narativa koje smo prepoznali kao konstitutivne i odlučujuće za sâmo uočavanje narativnog metoda – upravo pobrojane discipline za koje smatramo da najlakše pokazuju čistu narativnost svakog jezičkog izraza – a konsekventno tome i na nivou samog metoda naracije. Drugim rečima, navedeni metod ne podrazumeva i ne zahteva meta-poziciju, već načelno dovodi u pitanje samu validnost takve tačke. On mora insistirati na paralelnoj samoprimeni, upravo jer cilja na dalekosežnost i široku obuhvatnost svog implementiranja.Jedna od osnovnih teza ovog rada je da se strujanja savremene filozofije jezika mogu najodlučnije približiti jeziku i pokazati ga u njegovom autentičnom obliku, naime, kao čisto mnoštvo (kontingentnih) priča. Kao vid tog razotkrivanja prepoznat je narativni metod. U čitavom polju filozofije jezika, implicitno, eksplicitno, ili pak samo fragmentarno, uviđa se moguće ishodište narativnog metoda – tačnije, otvaraju se prilike za ocrtavanje njegovih kontura. Uočavanje prisustva narativnog metoda, a ujedno i polja delovanja, pruža šansu da on bude povratno primenjen upravo na filozofiju jezika, koju smo apostrofirali kao polazišnu tačku. Ispostaviće se da to polazište nije ekskluzivno i jedino moguće, ali će se prikazati unutrašnji razlozi za takav pristup. Oni leže prvenstveno u uverenju da je pomenuti put najkonkretniji za što ispravnije profilisanje narativnog metoda. Smatramo da je to najpre ostvarivo kroz ukrštanje priče narativnog metoda i nešto šireg određenja područja (filozofije) jezika, koje se fundamentalno razumeva nikako drugačije do kao mnoštvo priča. Putem njih smo u stanju najjednostavnije da prodremo i dopustimo jeziku da na površinu izvede svojevrsnu metodologiju. Ukratko, iz oblasti filozofije jezika i njenog bliskog susedstva je najlakše uočiti kako jezik dopušta da se metod naracije oblikuje. Ta kretanja idu u svim pravcima: dinamika lateralnog, kružnog, horizontalnog ili vertikalnog hoda, u kombinaciji sa raznolikim poimanjima temporalno-prostornih struktura, omogućiće plodotvorniji odnos prema datim pripovestima. Svaki korak unazad se istovremeno može tumačiti i kao prodor, kojim se, pak, ne zahteva nužnonovus, ali se dopušta da se on iskristališe ako je to potrebno. Mi to prodiranje svakako možemo razumevati iz vizure naizgled obeščašćenog i ukaljanog termina progresa, ali više bez bojazni da tim gestom ostajemo zarobljeni unutar nekih od tradicionalnih rasprava i njihovih aporetika. Pokazaće se da je moguće napraviti odlučan iskorak u odnosu na te probleme, pritom ih ne ignorišući, već misleći i na njihovom tragu.Rad će imati svoj epicentar, koji se raspršuje na početak i kraj, razliva svoj diskurzivni delokrug iz jedne, možemo slobodno reći neuhvatljive centralne mrlje, na skicirane delove. Ona bi trebalo da bude dovoljno potentna da pruži potpunu čitljivost tim odeljcima. O tačnoj lokaciji te centralne mrlje ne bi trebalo donositi preuranjene odluke.

Straipsnyje analizuojama neseniai pasiūlyta ontologinė daikto savaime mąstymo galimybė. Čia Quentino Meillassoux spekuliatyvusis materializmas aiškinamas remiantis Eugene’o Thackerio vitalistinės koreliacijos kritika, kuri priimama kaip platesnis mąstymo siekis transcenduoti save. Ši analizė pateikia Q. Meillassoux projekto optimizmo ribą įvedant tvarką kontingencijos būtinybei, pastebimą susiklosčius epistemologinėms aplinkybėms. Šioje dalyje kontingentiška logika reikalauja galutinio galimybės būti kitaip įsisąmoninimo, nepaisančio loginio probabilizmo determinacijos. Straipsnis baigiamas E. Thackerio naujos mediacijos teorijos, grįstos ekskomunikacija (negatyviu komunikacijos aktu) kaip pirmine kiekvienos spekuliatyvios prieigos sąlyga, siūlymo paaiškinimu. Current article deals with the analysis of the recently proposed ontological possibility to think the thing-in-itself. Quentin Meillassoux’s speculative materialism is explained in relation with Eugene Thacker’s critique of vitalistic correlation which is assumed as a broader attempt of thinking to transcend itself. The latter analysis manifests the limit of Meillassoux’s project optimism, concerning the ordering of necessity of contingency, situated through the epistemological conditioning of possibilities. In this part, contingent logic requires the full apprehension of the possibility to be otherwise despite the determination of logical probabilism. The article ends with the explanation of Thacker’s suggestion of the new mediation theory based on the excommunication (the negative communication act) as the primal condition of every speculative approach.

Autori analiziraju i kritički uspoređuju Tomin “treći put” u dokazivanju Božje opstojnosti s Leibnizovim dokazom iz kontingencije iz perspektive suvremenih rasprava u području analitičke naravne teologije. Argumentiraju da se Akvinčev “treći put” i Leibnizov argument razlikuju u principu temeljem kojega izvode teistički relevantnu konkluziju ; objašnjavaju na koji se način ova dva dokaza razlikuju u tretmanu problema beskonačnog regresa ; pokazuju kako su to dva različita argumenta pa kritika jednoga neće biti kritika drugoga ; te brane stav da su oba argumenata valjani i plauzibilni. Autori osobito ispituju ulogu načela stvarne razlike esencije i egzistencije za Tominu, te principa dovoljnog razloga Leibnizovu teistički relevantnu konkluziju.

Autori analiziraju i kritički uspoređuju Tomin »treći put« u dokazivanju postojanja Boga s Leibnizovim dokazom iz kontingencije, i to iz perspektive suvremenih rasprava na području analitičke naravne teologije. Argumentiraju da se Akvinčev »treći put« i Leibnizov argument razlikuju u principu temeljem kojega izvode teistički relevantnu konkluziju; objašnjavaju na koji se način ova dva dokaza razlikuju u tretmanu problema beskonačnoga regresa; pokazuju kako su to dva različita argumenta pa kritika jednoga neće biti kritika drugoga, te brane stav da su oba argumenta valjana i plauzibilna. Autori osobito ispituju ulogu načela stvarne razlike esencije i egzistencije za Tominu te principa dovoljnoga razloga za Leibnizovu teistički relevantnu konkluziju., From the perspective of contemporary discourse in analytic natural theology the authors present an analysis and critical comparison between Aquinas’ „third way“ in proving God’s existence and Leibniz’s proof from contingency. They argue that Aquinas’ „third way“ and Leibniz’s argument differ in the principle by means of which each derives a theistically relevant conclusion. They explain the manner in which these proofs differ in their treatment of the problem of infinite regress; they demonstrate that these two arguments are singular, and therefore to criticize one does not mean to criticize the other, and finally they defend the position that both arguments are valid and plausible. The authors put a special focus on the role of the principle of actual difference between essence and existence for Aquinas’, and on the principle of sufficient reason for Leibniz’s theistically relevant conclusion.

Šiame straipsnyje nagrinėjamas spekuliatyviojo realizmo ir meno santykis. Teigiama, kad nors naujasis judėjimas išpopuliarėjo kuratorių ir menininkų kontekstuose, vieno jo pradininkų Quentino Meillassoux knygoje „Po baigtinybės“ siūloma pozicija nepalieka galimybių paties meno legitimavimui. Spekuliatyvieji realistai stengiasi įveikti koreliacionizmo prieigą, pagal kurią tarp mąstymo ir būties egzistuoja būtinas ryšys. Kartu tokia pozicija nenumato galimybės meninėms praktikoms pasiekti realybės sferą – sukurdamas ką nors nauja, menininkas nuolatos pažeidžia absoliutaus pasaulio autonomiją. Tačiau atmetus spekuliatyvųjį realizmą grindžiantį reduktyvų racionalizmą, Meillassoux postuluojamas „kontingencijos būtinybės“ principas gali tapti meninės prieigos orientyru. Kūrybinėse praktikose įgyvendinamas kontingencijų radikalizavimas gali pasiūlyti nespekuliatyvią akistatą su Hiper-Chaosu, virtualybės plotmėje aktualizuodamas „virsmo kitu“ perspektyvą.Pagrindiniai žodžiai: spekuliatyvusis realizmas, menas, kontingencija, virtualumas. Quentin Meillassoux and Radical (Im)possibility of ArtKristupas Sabolius AbstractThis paper addresses the problematic relationship between Speculative Realism and art. Although the newly-born movement became popular among curators and artists, one finds no space left for legitimization of creative practices in Quentin Meillassoux’s “After Finitude”. By criticizing the so-called correlationism which privileges the necessary binding between being and thinking, Speculative Realism would not grant art a possibility of the access to the reality of things-in-themselves. By creating something new, artistic practices constantly violate the absolute autonomy of the world. On the other hand, if rejected the reductive rationalism of speculation, the principle of “the necessity of contingency”, as postulated by Meillassoux, could provide some guidelines for artistic take on the issue of reality. Through the radicalization of contingency in creative practices and the restitution of the value of the virtual, one could perform the transformation into Otherness and not-speculative confrontation with the realm of Hyper-Chaos.Keywords: speculative realism, art, contingency, virtuality.

Paul Tillich je cijeli život bio na »razmeđu« filozofije i teologije odnosno religije i kulture, ali je filozofija religije bila najsnažniji i najtrajniji poticaj kroz sve stadije njegovog intelektualnog razvoja, stoga će ovo istraživanje nastojati pokazati bitne odrednice kozmološkog tipa filozofije religije. Ovo se istraživanje usredotočuje na Tillichovo poimanje filozofije religije, koje ćemo izložiti s poglavitim osloncem na njegov poznati esej »Dva tipa filozofije religije«, a pored toga metoda proučavanja se odnosi i na analizu relevantnih ideja sv. Tome Akvinskog. Kritičkom analizom autor je došao do zaključka da je Tillich skloniji ontološkom pristupu, zbog toga što se kozmološkim pristupom razara neposredna svijest o Božjem bitku, pa se do Boga dolazi »posrednim zaključivanjem« odnosno analitičkim obrazlaganjem iz iskustva vanjskog svijeta i razmatranjem Božjih učinaka. Time je »srezana bit ontološkog pristupa« a prva načela i transcendentalije – bitak, istina i dobro – postale su »stvorene strukture našeg razuma«. Stoga Tillich na temelju ontološkog puta zagovara »uvjetnu uporabu kozmološkog puta«, kako bi filozofija religije doprinijela »pomirenju između religije i sekularne kulture«., Throughout his life Paul Tillich balanced on »the middle ground« between philosophy and theology, or religion and culture, but philosophy of religion was the strongest and the most permanent impetus that propelled him through all the stages of his intellectual development, so this investigation will try to show the seminal determinants of the cosmological type of philosophy of religion. The investigation focuses on Tillich’s conception of philosophy of religion, which is presented here with special emphasis on his well-known essay »The Two Types of Philosophy of Religion«, whereas the method of investigation also includes an analysis of the relevant ideas propounded by St. Thomas Aquinas. By means of a critical analysis, the author has come to the conclusion that the cosmological approach undermines the immediate awareness of God’s existence, since in this way God is reached through »mediated inference«, that is through an analytical exposition based on the experience of the outer world and God’s deeds. In this way ‘the essence of the ontological approach is nipped in the bud’, whereas the first principles and transcendental categories – being, truth and goodness – become »the created structures of our reason«. Therefore, on the basis of the ontological way, Tillich advocates »a moderate use of the cosmological way«, so that philosophy of religion could make a contribution toward »reconciling religion with secular culture«.

U radu se najprije razmatra značaj Nietzscheovih ideja za genezu i razvoj književnoteorijskih koncepcija Harolda Blooma, pri čemu je najveća pažnja posvećena revizionističkim temeljima ideje »straha od utjecaja«, kao i Bloomovoj polemici s onim suvremenim teorijskim orijentacijama koje je objedinio pežorativnom oznakom »škola resantimana«. Potom se pojedini elementi Bloomove poetike sučeljavaju s ničeanskim naslijeđem prisutnim kod dvojice filozofa, Michela Foucaulta i Richarda Rortyja, da bi se ukazivanjem na sličnosti i razlike – ali i na stavove koje su o naznačenim pitanjima zauzeli autori poput Gillesa Deleuza i Paula de Mana – potvrdilo kako Nietzscheovo djelo, pored ostalog i zahvaljujući mogućnostima različite interpretacije, posjeduje ona svojstva koja Bloom naziva »kanonskima «., The paper examines the importance of Nietzsche’s ideas for the genesis and development of Harold Bloom’s theoretical conceptions. The focus is on revisionist foundations of the idea of “anxiety of influence”, as well as on Bloom’s polemic with contemporary theoretical orientations he pejoratively labeled as “School of Resentment”. In addition, certain elements of Bloom’s poetics are confronted with Nietzsche’s legacy present in the work of two philosophers, Michel Foucault and Richard Rorty. Pointing out the similarities and differences – and also the related views of authors such as Gilles Deleuze and Paul de Man – the paper confirms that Nietzsche’s opus, partly due to capacity for different interpretations, has those qualities that Bloom defines as “canonical”.

Ovaj prilog raspravi o knjizi Daga Strpića Karl Marx i politička ekonomija Moderne pobliže razmatra Strpićevo upozorenje da je slabljenje ekonomske hegemonije SAD-a upitno, osobito s obzirom na daljnje izglede (razvoja) kapitalizma, pa radije govori o njegovu “redizajniranju”. S tim u vezi u prilogu se podrobnije razmatraju tri aspekta redizajniranja kapitalizma: kauzalni, kontingencijski i funkcionalni. Što se tiče kauzalnosti, djelomična preraspodjela vodećih uloga u svjetskom gospodarstvu uzrokovana je iznalaženjem novih metoda, od industrijske i medijske tehnologije do financijskih špekulacija i novih ratova – koje omogućuju stjecanje profita. S obzirom na kontingenciju, pomak u matici otvara mogućnost manjem broju zemalja, poput Kine, Indije i Brazila, koje su kapitalistički “talentirane” (u smislu spajanja politike mobilizacije resursa s elementima pozitivnog vrednovanja rada u lokalnoj kulturi) da se pomaknu naviše na ljestvici razvojne uspješnosti. Funkcionalni aspekti ukazuju na korisne učinke mijene u matici ne samo za novopridošlice u klub najrazvijenijih nego i za sam SAD. Financijalizacija ekonomije, ponajprije američke, uz prepuštanje vodstva drugim industrijskim silama u nizu grana industrijske proizvodnje, kao i tempu privrednog rasta, dakle “nova podjela rada” u matici, donosi SAD-u stanovit “aristokratski” status u svijetu kapitalizma. Taj status nije inkompatibilan s cikličkim procesom razvoja kapitalizma. Umjesto dijalektičkog skoka prema socijalizmu on više teži djelomičnoj restauraciji feudalizma, kao globalnog poretka jakih država u matici i slabih ili prividnih na periferiji. Međutim, to nije i najgori mogući kraj moderne povijesti. Ako bi kojim slučajem došlo do mnogo značajnijeg pada ekonomske moći SAD-a u korist novopridošlica, to bi vjerojatno prije ojačalo nego oslabilo brutalnost kapitalizma. Tek bi istinska i široka “europeizacija” kapitalističkog sustava, naravno, pod uvjetom da se u EU-u zaustavi trend daljnjeg demontiranja države blagostanja i povrati toliko potrebna ravnoteža između zahtjeva za privrednim rastom i zahtjeva za društvenom solidarnosti i općim blagostanjem, omogućila nastanak globalnog kapitalizma s ljudskim licem, a vjerojatno i svjetske države koja bi vodila računa o uravnoteženom razvitku svih dijelova svijeta., This contribution to the discussion about Dag Strpić’s book Karl Marx and the Political Economy of Modernity focuses on the author’s assessment that the weakening of US economic hegemony is questionable, especially with regard to the future prospects of capitalism (and its development), and prefers to speak of a “redesign” thereof. Accordingly, this article analyses in detail three aspects of capitalism redesign: the causal, the contingent and the functional aspects. Regarding causality, the partial redistribution of leading roles in world economy is caused by the introduction of new methods, from industrial and media technology to financial speculations and new wars – which make profit-making possible. Regarding contingency, the shift in the centre provides opportunity for a small number of countries, such as China, India and Brazil, which are endowed with capitalist “talent” (in the sense of combining the policy of resource mobilization with elements of positive evaluation of labour in the local culture), to climb the ladder of successful development. The functional aspects indicate the favourable effects of the shift in the centre not only for newcomers to the club of the most developed, but also to the USA. The financialization of (primarily American) economy, along with giving over leadership to other industrial powers in many branches of industrial production, and in the rate of economic growth – i.e. with a “new division of labour” in the centre – gives to the US some sort of “aristocratic” status in the world of capitalism. Such a status is not incompatible with the cyclic process of capitalism development. Instead of a dialectical leap toward socialism, it rather aspires to a partial restoration of feudalism, as a global order of strong states in the centre and weak or apparent states on the margins. This, however, is not the worst possible ending of modern history. If a much more pronounced decline of US economic power in favour of the newcomers were to occur, this would probably strengthen the brutality of capitalism rather than weaken it. Provided that, in the EU, the trend of further decomposition of the welfare state is stopped, and the indispensable balance between the requirements of economic growth and of social solidarity and general well-being is restored, only a genuine and comprehensive “Europeanization” of the capitalist system could make possible the emergence of a global capitalism with a human face, and probably also of a world state which would provide for a balanced development of all parts of the world.

Autor u tekstu nastoji da prikaže Aristotelovu argumentaciju protiv univerzalnog fatalizma, koji je, sa stanovišta fatalista, nužna konsekvenca univerzalne primene principa bivalencije na kontradiktorne iskaze o budućem stanju stvari. Taj problem Aristotel ispituje u svom tekstu O tumačenju pogl. 9, koji je ovde glavni predmet razmatranja. Izlaganje u ovom tekstu teče u tri koraka: 1. Aristotelovo postavljanje problema, 2. Aristotelovo izlaganje i kritiku logičkog determinizma, i, na kraju, 3. Aristotelovo libertarijansko rešenje problema. Autor smatra da kroz istoriju interpretacije problema postoje različita gledišta, i da se ona ne razlikuju kada je reč o intenciji Aristotelovog teksta i njegovom konačnom rešenju. One se razlikuju po tumačenju načina na koji on odbacuje univerzalno važenje logičkog determinizma i fatalizma. In this article the author attempts to present Aristotle's argumentation against the universal fatalism, which is, in the view of fatalists, a necessary consequence of the universal application of the principle of bivalence to the contradictory propositions about the future state of affairs. This problem Aristotle examines in his De Interpretatione ch. 9, wich is the main issue here. Presentation flows trough three steps: 1. Aristotle's formulation of the problem, 2. Aristotle's presentation and criticism of the logical determinism and, finally, 3. Aristotle's libertarian solution of the problem. Author points out that through the history of interpretation of the problem there are different views. These views differ not only concerning the spirit of Aristotle's text or his final solution, but concerning the way in which he refuted the universal validity of the logical determinism and fatalism.