Search

Službu Levija i njegovih sinova Stari zavjet izražava sadržajno i kratko ovim riječima: »Zakone tvoje uče oni Jakova, naputke tvoje Izraela. Prinose ti kžd, žrtve paljenice na tvojemu žrtveniku« (Ps 33, 10). Ove riječi možemo primijeniti i na svećenike Novog zavjeta. I oni obavljaju žrtveni kult i oglašuju zakone i zapovijedi Gospodnje. Ono što je Bog nakanio oglasiti ljudima bilo je spočetka povjereno sinagogi a potom Crkvi. Službenici su Crkve »službenici riječi« (Lk l, l sl.). Naviještanje riječi Božje nije prikaz neki apstraktnih istina o Bogu koje nemaju veze s poviješću. Zadatak je kršćanskog naviještanja riječi Božje da saopći ono što se dogodilo, da izruči poruku. Službenik riječi ne govori u svoje ime niti samovoljno. Ni sama Crkva ne govori svojom punomoći, nego po nalogu Božjem; ona je službenica a ne gospodarica riječi Božje. Ukoliko je ona službenica, utoliko ispunjava prvu funkciju propovijedanja, tj. oglašuje ono što je Bog učinio, otkrio i obećao. Svećenik kojemu je povjeren kult i služba riječi prinosi euharistijsku žrtvu, ali on uz to i poučava. Pored euharistijske hrane on vjernicima treba da pruža i jelo riječi Božje. On je minister verbi i minister sacramenti. Kao službenik riječi Božje on s pripremljenog stola dijeli hranu vjere. Svećenikova je služba da vjernicima otvara blago riječi Božje pohranjenje u knjigama Svetog pisma, da otključa njezina vrela te je narod razumije, pouči ga kako će rukovati s knjigom nad knjigama.

Oeconomia revelationis fit «gestis et verbis« (DV 2), — Cuidam conceptualismo et intellectualismo retate ad explicationem revelationis, a quibusdam opponitur certus exsistentialimus qui dum effert momentum revelationis practicum, negligit eius aspectum intellectualem. Attamen, neutrum valet si exclusive sumitur. Advertandum est ad modum cogitandi, seu potius valori-sandi qui Hebraeo proprius est: ille enim non cogitat in propositionibus speculativis, sed potius in categoriis exsistentialibus. Non ille Deum concipit, sed Deus se ipsi revelatet, ille Deum quodammodo percipit; Deus eius non est talis qui disputat, sed agit. Joannes et Paulus minus de Christi persona, eiusque intima constitutione cogitant, magis autem de eius missione: christologia eorum est »functionalis«. Unde revelatio fit verbis at non tantum verbis; fit etiam gestis, at non tantum gestis: nec verba sola, in Scripturis scripto consignata, Deurn revelant; nec gesta tantum, quae a Scripturis referuntur, Deum praesentem manifestant — sed, quodammodo sacramentaliter, «gestis et verbis intrinsece inter se coniunctis«. Unde, gesta Dei in historia salutis non sunt tantum argumenta probantia revelationem, sed sunt ipsa revelatio, quae tamen — dum ipsis verbis novam dimensionem tribuit, verbis indiget ut explicetur.