Search

Ciljevi su ovoga istraživačkog rada utvrditi kako je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine komunicirala s javnošću tijekom pandemije COVID-19 u razdoblju od ožujka do konca svibnja 2020. godine, ustanoviti koje komunikacijske kanale koristi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine te ima li krizni komunikacijski plan. Nadalje, želi se utvrditi je li Vlada Federacije Bosne i Hercegovine uvela cenzuru tijekom pandemije COVID-19, kako je informirala javnost te jesu li dužnosnici koristili tehnike manipulacije tijekom eksternoga komuniciranja. Metodama istraživanja u ovome radu utvrdit ćemo ima li Vlada Federacije BiH strategiju komuniciranja, je li učinkovita u komuniciranju i koliko pozornosti u radu posvećuje komuniciranju s javnošću. Znanstveni je cilj ovoga rada teorijska deskripcija eksternoga komuniciranja s posebnim naglaskom na komuniciranje u Vladi Federacije BiH i komunikacijske kanale i alate koje koristi ta institucija, posebno u kriznim situacijama poput pandemije COVID-19. U teorijskome dijelu istraživanja istražili smo načine i modele komuniciranja Vlade Federacije BiH tijekom pandemije COVID-19 kao i je li Vlada tijekom komuniciranja s javnošću uvela cenzuru te je li koristila tehnike manipuliranja i uokvirivanja određenih informacija. U istraživačkome poglavlju rada analizom rezultata ankete, koju smo proveli radi analize načina i modela komunikacije s javnošću Vlade Federacije BiH tijekom pandemije COVID-19, izvršili smo verifikaciju teorijskoga aspekta istraživanja. Rezultati istraživanja pokazuju kako je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine uvela cenzuru, neprofesionalno i površno komunicirala s javnošću tijekom pandemije COVID-19 te kako je tijekom komuniciranja koristila i tehnike manipulacije.

U slučaju kada uprava poduzeća nije pripremljena na pojavu krize, a posebno na komunikaciju tijekom krize, dugo stjecani ugled može se srušiti u samo nekoliko minuta. S druge strane, na uspjeh poslovanja pozitivno će se odraziti ako tvrtka ostvari komunikaciju izbjegavajući sukobe i krize ili barem ovladavajući njima. Jednom kada poduzeće upadne u krizu, potrebno je u javnost iznijeti istinite činjenice i preuzeti odgovornost, te stalno i potpuno obavještavati o mogućim rizicima. Također, potrebno je kontinuirano iznositi sve raspoložive informacije, čak i kada situacija ne ide u željenom smjeru te pokazati svoje nastojanje da kontrolira, ukloni ili umanji potencijalne opasnosti. Cilj je ovoga rada analizom konkretnoga slučaja iz hrvatske poslovne prakse ustvrditi najbolje prakse u planiranju kriznoga komuniciranja i ustvrditi razloge odstupanja od planiranoga u realnim situacijama, kao i predložiti mehanizme za buduće izbjegavanje navedenih devijacija., In the cases in which the company management is not prepared for the crisis, and especially for communication during the crisis, the long-established reputation can be destroyed in just a few minutes. On the other hand, the success of the business will be positively impacted if the company communicates by avoiding conflicts and crises or at least mastering them. Once a business is in crisis, it is necessary to make the facts public and take responsibility and keep it thoroughly and fully informed about possible risks. Also, it is necessary to continuously present all available information, even when the situation is not going in the desired direction, and show your efforts to control, eliminate or reduce potential hazards. This paper aims to identify best practices in crisis communication planning and to identify the reasons for deviations from the plan in real situations, as well as to propose mechanisms for future avoidance of these deviations.

U godinama nakon održavanja Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 1965.) život Katoličke Crkve u svijetu, pa tako i na području tadašnje Jugoslavije, bio je obilježen brojnim napetostima i sukobima među predstavnicima crkvene hijerarhije te pojedinih svećeničkih i vjerničkih krugova. Od kraja 1967. i početka 1968. g. katolički list Glas Koncila o tim tzv. „slučajevima“ sve je češće i otvorenije izvještavao: najprije o onima u zemljama zapadne Europe, a od kraja 1968. g., upravo s tzv. „Hercegovačkim slučajem“, počeo je otvoreno pisati i o slučajevima u domaćoj Crkvi, odnosno u Crkvi u hrvatskome narodu („Đakovački slučaj“, „Riječki slučaj“, „Zadarski slučaj“). To je nailazilo na različite reakcije, kako pozitivne tako i negativne, dijela čitatelja i predstavnika crkvenih vlasti. U svome radu/izlaganju, na temelju provedene kvalitativne analize sadržaja članaka Glasa Koncila o „Hercegovačkom slučaju“ od 1968. do 1971. g., autor prikazuje kako je tadašnje uredništvo lista svoju odluku da otvoreno izvještava o svim, pa i „skandaloznim“ događajima u Crkvi, argumentiralo i danas vrlo aktualnim načelima novinarske struke, ali i kriznoga komuniciranja: prava (opće, ali i crkvene) javnosti na informaciju, preuzimanja kontrole i komuniciranja u krizi, jasnoga prezentiranja informacija itd. Kako se u radu zaključuje, vjerojatno je (i) takvim pristupom prema događajima u vlastitoj organizaciji (Crkvi) list stekao vjerodostojnost i velik utjecaj u tadašnjoj javnosti, jer je upravo u tim godinama, krajem 1960- ih i početkom 1970-ih, dosegao i najveće naklade u svojoj povijesti., In the period after the Second Vatican Council (1962 – 1965) the life of the Catholic Church in the world, and in the area of former Yugoslavia, was marked by numerous tensions and confilcts between representatives of the Church hierarchy and individual priests’ and believers’ circles. At the end of 1967 and beginning of 1968 the catholic weekly newspaper Glas Koncila started reporting on such cases more frequently and very openly: firstly, about such tensions in Western European countries and the end of 1968 and the so called “Herzegovina case” marked the beginning of such reporting about cases in its own Church, “the Church of the Croats” (Djakovo, Rijeka, Zadar). It provoked different positive and negative reactions, even very strong reactions on behalf of the readers and representatives of the Church. The author presents in his paper, on the basis of a qualitative analysis of articles in Glas Koncila on the “Herzegovina case” (from 1968 till 1971) how the editors decided to report about all, even “scandalous” events in the Church in an open way. They defended such decision with journalistic arguments that are still current and valid. They also used crisis communication: the right of the public (general and Church public) to be informed, taking over control and communication in a crisis, clear presentation of information etc. As the author concludes in his paper, the newspaper has most probably gained on credibility and public influence due to taking such an approach to events in their own organisation (the Church). It was exactly in these years – end of 1960-ies and beginning of 1970-ies that the newspaper had reached its historic peak regarding the circulation.

Kriznom komuniciranju danas se u suvremenom menadžmentu pridaje velika pozornost i ono ima strateško mjesto u životu organizacija. U radu autori definiraju krizu i krizno komuniciranje, javnosti koje su upletene u krizu, analiziraju tipove i uzroke kriza i detaljnije obrađuju sam proces kriznoga komuniciranja. Kriznom komuniciranju ovdje se pristupa kao informaciji i kao strategiji., Great attention is given to the contemporary management and it has a strategic place in the life of organizations. In this paper the authors define crisis and crisis communication, publicity that is involved in the crisis, analyze types and causes of crises and deal with a process of crisis communication. In the paper the crisis communication is treated as an information and as a strategy.