Search

Različite afere koje uključuju političare i druge javne dužnosnike česta su pojava na hrvatskoj političkoj sceni u posljednjem desetljeću. Komuniciranje uključenih aktera u tom za njih neugodnom trenutku dosad nije bilo predmetom dubljih istraživanja društvenih znanstvenika na ovim prostorima. Zbog velikoga tehničkog razvoja medija, snažne personalizacije komunikacije i ostalih razloga, političari su vrlo svjesni važnosti svoje prisutnosti u javnosti, što u izvjesnim situacijama uključuje i krizno komuniciranje. Rad ispituje postoji li u toj komunikaciji na relaciji političari – mediji zajednički kolektivno prihvaćeni obrazac koji pripada njihovu specifičnom habitusu i odvija li se dinamika komuniciranja političara od početka afere do njezina javnog okončanja dominantno u skladu s njihovom lojalnošću stranci i instituciji kojoj pripadaju. U istraživanju je korištena metoda kvalitativne analize sadržaja. U razdoblju od 2010. do 2021. analizirano je 35 afera političara i dužnosnika (ukupno 471 izjava) koje prema kvantitetu i sadržaju adekvatno predstavljaju komuniciranje ključnih aktera afera. Istraživanje je pokazalo kako se afersko komuniciranje odvija u tri faze: u prvoj fazi političari pod svaku cijenu nastoje poricati postojanje afere i svoju odgovornost u njoj. U drugoj fazi uglavnom prebacuju krivnju, prije svega na medije, a zatim i na druge aktere iz afere, ali i na političke suparnike. Pritom u komunikaciji koriste personalizaciju i uključuju svoj imidž. Treća faza uključuje suočavanje sa strankom u kojoj političari svoje interese podređuju onima svoje stranke. U toj fazi potvrđuje se kako se komunikacija političara odvija dominantno u skladu s lojalnošću stranci. Istraživanje također pokazuje kako tijekom svih triju faza komunikacije političari intenzivno upotrebljavaju svoje kapitale, a najizrazitije onaj socijalni, kako bi suzbili optužbe, odnosno ojačali svoj ugled u javnosti, naročito unutar svoje stranke., Various scandals involving politicians and other public officials have been a common occurrence on the Croatian political scene over the last decade. The communication of the actors involved in this awkward moment for them has so far not been the subject of research by social scientists in this area. Due to the great technical development of the media, distinct personalization of communication and other reasons, politicians are more than aware of the importance of their presence in public, which includes crisis communication in certain situations. The paper examines whether there is a common, generally accepted pattern in this communication involving politicians and the media pertaining to their specific habitus, as well as whether the dynamics of the politicians’ communication from the beginning of the affair to its public end are predominantly in line with their loyalty to their parties and institutions. The method used within this research is qualitative content analysis. In the period from 2010 to 2021, 35 scandals involving politicians and public officials were analysed (a total of 471 statements), which, in terms of quantity and content, adequately represent the communication of key actors in the scandals. Research has shown that crisis communication takes place over three stages: during the first stage, politicians try to deny the existence of the scandal and their responsibility for it at all costs. In the second stage, they mostly shift the blame, first onto the media, then other actors involved in the scandal, but also political rivals. In doing so, they use personalization in communication and rely on their image. The third stage involves confronting the party in whose favour politicians subordinate their interests. When it comes to that stage, it has been determined that political communication takes place predominantly in accordance with the loyalty to the party. The research has also shown that during all three stages of communication, politicians use their capital intensively, notably the social one, in order to suppress accusations, i.e. strengthen their public image and reputation within their parties.

Krizu organizacije označava situacija u kojoj se narušavaju redovite procedure funkcioniranja, a svaki izlazak iz uobičajenog toka djelovanja može dovesti i do pojačanog interesa medija. Kriza za neke organizacije zapravo počinje u onom trenutku kada je mediji proglase. Slučaj krize koncerna Agrokor u 2017. godini izazvao je veliku pozornost medija. Ovim se radom stoga proučavao slučaj kroz medijsko izvještavanje o Agrokoru na internetskom portalu Večernji.hr, u vrijeme kada se koncern suočavao s krizom izazvanom fi nancijskim problemima. Na taj su se način utvrdila obilježja i odrednice medijskog izvještavanja o Agrokoru i krizi na internetskom portalu Večernji.hr. S druge strane, analiza je obuhvatila službe- na internetska priopćenja Agrokora na mrežnoj stranici Agrokor.hr kako bi se utvrdilo kako je koncern kroz službene online kanale odgovorio na krizu. Rezultati izvještavanja o slučaju Agrokor i njegovom kriznom komuniciranju daju uvid u obilježja medijskog izvještavanja u slučaju krize ovakvih razmjera i kriznom komuniciranju putem internetskih priopćenja. Istraživanje je pokazalo da se u medijskom portretiranju krize značajan naglasak stavlja na prvog čovjeka organizacije. Tako se na internetskom portalu Večernji.hr u promatranom razdoblju u gotovo svakoj drugoj objavi spominjao osnivač Agrokora Ivica Todorić. Također, više od trećine objava sadržavalo je brojke u kontekstu krize, poput visine duga koncerna. Što se tiče samog Agrokora, rezultati istraživanja pokazali su kako se organizacija u prvoj fazi suočavanja s krizom nije postavila aktivno. Službena internetska priopćenja na mrežnoj stranici Agrokor.hr, koja bi se ticala krize, izostala su, a poruke koje su putem portala Večernji.hr mogle doći do javnosti od strane koncerna sadržavale su elemente poricanja postojanja problema. Kako je kriza postajala sve složenija, Agrokor je bio prisiljen na promjenu komunikacije. Stoga se u drugoj fazi koristio konkretnim strateškim elementima kriznog komuniciranja kao što su sazivanje konferencije za medije, vidljivost prvog čovjeka organizacije, komunikacijska ujednačenost te preimenovanje.

The pervasiveness of landmines in Croatia is a crisis of drastic proportions and demands more effective communication from the media to the public. Due to human and economic losses in many dramatic incidents before and after the Croatian War of Independence, mine accidents are, according to the theory of communication in crises (Banks, 2005), taking dimensions of a social and economic catastrophe. Informing the public about mine accidents is an extremely important ethical, moral and social problem from the aspect of both journalists and those who organize mine policy action. Public Relations (PR) services have an extremely important role in the process; however, in order for the media to effectively perform their social responsibility, the PR services must work diligently before, during, and after the crises (Novak, 2001). This paper presents a quantitative analysis of the articles (total number, n=85) on mine accidents published in daily newspapers for the period 2007 through 2008. The analysis categorizes newspapers according to national (altogether 4 newspapers) and regional reach (6). The aim of the research was to collect information on how the mine problem in Croatia is being monitored based on several different parameters: the continuity of interest in the topic, the amount of detail provided in each article, the use of sources, and the disclosure of victims’ identities. The purpose of this study intends to contribute to the creation of a more rapid response PR service that could communicate more effectively with the media in crises situations related to mine accidents. The results of the analysis indicate that informing the public about mine accidents is insufficient. Too often the media focus on a particular incident rather than the problem at large. News coverage lasts only a day or two before interest subsides. More than half of the press titles cite anonymous sources. Graphics used in the articles are modest and unattractive and mostly limited to photographs of the place where the mine accident occurred. The identity of the mine victim is, in most cases, revealed. Based on the research we conclude that the collaboration between the mine action profession and the media must be better organized and more professional in order to ensure that the range of mine-related topics covered is broadened and that the information provided is both robust and disseminated rapidly. Not only would this end the practice of providing abbreviated, routine reports, but would also have a positive effect on the communicational contribution of the press in promoting safe behavior in mine-affected areas., Minski problem u Republici Hrvatskoj je kriza fizičke naravi koja zahtjeva komuniciranje prema različitim javnostima. Zbog ljudskih i gospodarskih gubitaka u mnogobrojnim dramatičnim incidentima nakon Domovinskoga rata, a i prije toga, minske nesreće, prema definicijama teorije kriznog komuniciranja (Banks, 2005) poprimaju razmjere društvene i gospodarske katastrofe. Kada se dogodi minska nesreća izvještavanje je izuzetno važan etički, moralni i društveni problem s aspekta struke koja organizira protuminsko djelovanje i s aspekta novinara. U tome iznimno veliku ulogu imaju službe za odnose s javnošću, ali bi njihov rad, da bi mediji učinkovito obavljali svoju društvenu odgovornost morao biti kontinuiran kako za vrijeme krize, tako i prije i poslije (Novak, 2001). Ovaj rad donosi kvantitativnu analizu članaka o minskim nesrećama koji su objavljeni u dnevnim novi-nama u razdoblju od početka 2007. do kraja 2008. godine, njih n=85. Analizom su obuhvaćene novine prema nacionalnom i regionalnom dosegu, ukupno 4 s nacio¬nalnim i 6 s regionalnim. Cilj istraživanja je bio prikupiti podatke o načinu na koji se prati minski problem, a na temelju trajnosti zanimanja, za temu, opremljenosti članaka, korištenju izvora i navođenju imena žrtava. Svrha je da se time pridonese kreiranju službe za odnose s javnošću u komuniciranju s medijima u kriznim situacijama na primjeru minskih nesreća. Rezultati analize pokazali su da se izvještavanje o minskim nesrećama vezuje uz incident, traje jedna ili dva dana, a nakon toga zanimanje za događaj i minski problem opada. Oko polovica svih napisa ne navodi izvor informacija ili je izvor anoniman. Grafička oprema je skromna i neatraktivna i uglavnom se odnosi na općenite fotografije s mjesta minske nesreće. Identitet minske žrtve se najčešće otkriva. Na temelju istraživanja se zaključuje da je potrebno organizirano i stručno jačanje suradnje između struke koja se bavi protuminskim djelovanjem i medija kako bi se omogućilo učinkovitije širenje i dostupnost različitih sadržaja, a ne samo rutinsko izvještavanje o nesreći. To bi se pozitivno odrazilo na komunikacijske vrijednosti tiska u promociji sigurnog pona¬šanja u okruženju zagađenom minama.