Search

Reljefi o kojima će biti riječ u ovoj studiji središnji su dio predmeta iz Riznice Zagrebačke katedrale koji je u literaturi postao poznat kao «bjelokosni plenarij». Potječu iz razdoblja u kojemu su predmeti specifične liturgijske namjene, u pravilu manjih dimenzija, često tematski bogatiji, stilski reprezentativniji i po svojoj namjeni sadržajniji od sačuvanih primjera »monumentalne« umjetnosti. U tom smislu, u prethodnim radovima koji su se bavili plenarijem – vjerojatno najdragocjenijom umjetninom u Riznici, o čemu svjedoči i činjenica da je ljubomorno čuvana sve do danas – nastojao sam rekonstruirati njegovo izvorno značenje i ulogu u «konstrukciji » identiteta novo osnovane kraljevske biskupije, na području između Save i Drave, koje će krajem XI. stoljeća postati od presudne važnosti za pretenzije mađarske krune. U tim radovima nije bilo mjesta za pobliže određenje mjesta i vremena nastanka četiri bjelokosna reljefa, koji su najstariji i najvredniji dio plenarija.

U članku se analizira ikonografija neobjavljene ikone (kretski rad, početak 17. stoljeća) iz Pinakoteke Župe sv. Nikole u Cavtatu. Slika je komponirana od dva superponirana vodoravna registra – u donjem su prikazani grob sv. Spiridona, sv. Nikola i sv. Atanazije Aleksandrijski, a u gornjem su prikazani sv. tri hijerarha, sv. Bazilije Veliki, sv. Grgur Nazijanski i sv. Ivan Krizostom. Članak se usredotočuje na analizu ikonografskog motiva groba sv. Spiridona i ostalih prikazanih svetaca (posebice grupe sv. tri hijerarha). Ikona se tumači kao likovni prikaz dogme o Sv. Trojstvu.

Rad je osvrt na knjigu Branka Fučića "Iz istarske spomeničke baštine" koji predstavlja ali i kritički se osvrće na reprint autorovih tekstova. Rad raspravlja o važnosti Fučićeva opusa za hrvatsku povijest umjetnosti, prvenstveno ističući Fučićev rad kao vrsnog poznavatelja i interpretatora ikonografskih sadržaja.

Prikaz knjige: Sanja Cvetnić, Ikonografija nakon Tridentskog sabora i hrvatska likovna baština, FF Press, Zagreb, 2007.

Članak govori o izložbi rimskih uljanih svjetiljki s područja Poreča organiziranoj u Zavičajnom muzeju Poreštine. Raspravlja se o različitim tipovima svjetiljki, njihovoj ikonografiji, dataciji i ubikaciji.

Na Triptihu obitelji Bundića (prije 1502.–1508.) Nikole Božidarevića u crkvi dubrovačkih dominikanaca, na bočnim poljima prikazani su sv. Vlaho, sv. Pavao, sv. Toma Akvin ski i sv. Augustin, a u središtu Bogorodica s Djetetom okružena anđelima. Iako ju je slikar ikonografski opisao kao Apokaliptičnu ženu, što kasnije odgovara nauku o Bezgrješnom začeću, ona se u kontekstu dominikanske duhovnosti oko 1500. godine ne može tako tumačiti, ali bi se mogla povezati s tada iznimno popularnom molitvom Ave, Sanctissima Maria mater Dei. Za nju je papa Sikst IV. (1471.–1484.) proglasio oprost od jedanaest tisuća godina ukoliko ju vjernik izmoli pred slikom Maria in Sole (Marije u Suncu). Budući da je Božidarevićeva Bogorodica prikazana sa Sunčevim diskom sa zrakama u njemu i iza, na zlatnoj pozadini, mogla je zadovoljiti papin zahtjev. Osim toga, na Božidarevićevoj slici u Marijinu svetokrugu ispisan je Marijin naslov istovjetan početku papine molitve: MARIA MATER SANCT[IS]S[IMA], a na drugim sačuvanim njegovim slikama imenovana je VIRGINIS MARIA (Lopud), VIRGINIS MARIE (Dubrovnik) ili VIERGO MARIA (Danče), što podržava uvjerenje da se radi o ikonografskom tipu Marije u Suncu, vezanom uz papin oprost i slavnu molitvu koja se raširila Europom oko 1500. godine.

Prema rukopisnoj Župnoj spomenici – Liber Memorabilium Parochiae Lepoglavensis ab Anno 1401 usque 1789.um – godine 1737. dovršeno je uređenje pjevališta pavlinske crkve u Lepoglavi sa zidnom slikom Dvadeset i četiri Staraca apokalipse i četiri Bića se klanjaju Janjetu (» supra Stallos pictura posita exhibens 24. Seniores adorantes Agnum Apocalÿ pticum.« ). Ispod nje istovremeno je postavljen nī z slika na ukladama sjedala u pjevalištu (» 1737. / Item eodem mensa [Maÿ ] circa diem 15am Cæ perunt apponi novi Stalli ad Chorum Lepoglavensem, qui duobus fare annis laborabantur, et appositi sunt in Iunio.« ). Prikazuju anakorete, cenobite, monahe i pustinjake prvih stoljeća kršćanstva, zaboravljene ili rijetko prisutne u zapadnoj ikonografiji nakon Velikoga raskola (1054.). Predstavljajući neobične svece tirolski slikar Ivan Krstitelj Ranger (Götzens, Axams 1700. – Lepoglava 1753.) i pavlini slijede poslijetridentski naputak o jasnoći prizora, pa je svaki svetac identificiran potpisom koji mu otkriva identitet. U ukladama uz južni zid nalaze se (redom od vrata): Kristova pobjeda nad Sotoninim napastima (» CHRISTVS DNS« ), sv. Pavao prvi pustinjak (» S. PAULVS p.E.« ), Sv. Jeronim u pustinji (» S. HIERONYMVS), sv. Hilarij iz Gaze (» S. HILARION.« ), sv. Abraham (» S. ABRAHAM.« ), sv. Pafnucij (» S. PAPHNUTIVS.« ), sv. Efrem (» S. EPHRÆ M.« ), sv. Pakomij (» S. PACHOMIVS« ), sv. Epiktet i Astion (» S. EPICTETVS & ASTION. « ), sv. Pavao Simplex ili Jednostavni (» S. PAULVS SIMPLEX.« ), sv. Teodozij iz Rhososa (» S. THEODOSIVS.« ), sv. Mojsije Sketski ili Etiopljanin (» S. MOYSES.« ). S južne strane nī z predvodi Propovijed Ivana Krstitelja u pustinji (» S. JOANNES BAPTISTA.« ), a slijede: sv. Antun opat (» S. ANTONIVS AB.« ), Sv. Augustin u studiju (» S. AUGUSTINVS.« ), sv. Makarij Veliki (» S. MACARIVS.« ), sv. Malko (» S. MALCHVS.« ), sv. Helen (» S. HELENVS.« ), sv. Arsenij Veliki (» S. ARSENIVS.« ), sv. Onufrij (» S. ONUPHRIVS.« ), sv. Barlaam i Jozafat (» S. BARLAAM & JOSAPHAT.« ), sv. Simeon Stilit (» S. SIMEON STALITA.« ), sv. Teodor (» S. THEODORVS.« ), sv. Menas (natpis nečitak). Dva odvojena niza vezana su nad vratima slikom Majke Božje Częsthowske s natpisom i datacijom: » 17. REGINA EREMITARUM ORA PRO NOBIS 37.« , a međusobno su vezani tako da se nižu u sučeljenim parovima, pa su na taj način i analizirani u članku. Usporedbom cjelokupnoga oslika s Dürerovim drvorezom Hvalospjev odabranih (1497.-98.) moguće je razumijeti program lepoglavskoga pjevališta u kojemu se promovira pavlinska duhovnost sažeta u motto reda: Solus cum Deo solo te potvrda kroz odabrani program vlastita identiteta, uloge i prepoznatljivosti u poslijetridentskoj Crkvi. U zahtjevnom i neuobičajenom ikonografskom zadatku pavlin Ranger posiže za likovnom tradicijom i vješto ju koristi. Uz poznavanje tradicije, Rangerova rješenja pustinjačkoga niza – među ostalim – potvrđuju i slikarevu vještinu u korištenju krajolika, slikarske vrste koja se do tada ne pojavljuje u tako zrelim oblicima. Slikarska djela na pjevalištu crkve u Lepoglavi predstavljaju najraskošniju i najsloženiju slikarsku naraciju u kontinentalnoj Hrvatskoj XVIII. stoljeća.

Radnja se bavi principima komponiranja sadržaja preuzetih iz svete povijesti, grčko-rimske povijesti i mitologije te života članova obitelji Farnese kojima se koristio Julije KLović u Časoslovu Farnese. Prepoznavanje Klovićeva principa komponiranja pomaže nam u iščitavanju skrivenih značenja pojedinih stranica časoslova.