Search

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u uzajamnom su uzročno-posljedičnom odnosu. Bez vjere kršćanska ženidba gubi svoj smisao i značenje, a s druge strane kršćanska ženidba pokazuje svu životnost i dinamiku vjere, njezin istinski i pravi smisao i značenje, konačnu svrhu i cilj. Iz takve životne povezanosti razumljivo je da se kriza vjere odražava na krizu kršćanske ženidbe, odnosno da se u krizi smisla kršćanske ženidbe ogleda kriza vjere. Kako vjera tako i kršćanska ženidba, koja se na vjeri temelji i njome hrani, odvijaju se u životnim odnosima i neizbježnim promjenama, nisu statične nego dinamične i rastuće veličine te ih na svoj način prati stalna kriza na koju je potrebno odgovoriti stalnim obraćenjem i obnovom, uz trajnu težnju k sve dubljoj i cjelovitoj vjeri (usp. Kol 2,2). Stoga buđenje vjere i odgoj za zrelu vjeru i danas predstavlja najvažniji element cjelokupne priprave za kršćansku ženidbu. O vjeri je potrebno govoriti u vidu dara i susreta, povjerenja i suradnje, o braku kao životnom prostoru vjere prožete odgovornom, snažnom i nježnom ljubavlju. U ženidbenom pastoralu važno mjesto treba imati dugotrajno, ustrajno i domišljato odgajanje za crkvenost jer bez stvarnog i pravog doživljavanja Crkve, bez razumijevanja njezine prave naravi i njezina poslanja u svijetu teško se može zamisliti pravi i stvaran smisao kršćanske ženidbe. Što se zapravo misli pod vjenčanjem u crkvi? Misli li se tu tek na materijalni, sakralni crkveni prostor ili na živu i duhovnu zajednicu vjere? Na Crkvu, Kristovo otajstveno tijelo?! Odgovor je na to pitanje ključan, kao što je bitno da postoji Crkva s obiteljskim licem u kojoj će se mladi supružnici moći s lakoćom udomiti te iznutra izgrađivati svoju obitelj kao kućnu Crkvu., The faith and the meaning of the Christian marriage are in a mutual relationship of cause and effect. Without faith, the Christian marriage loses its meaning and sense, while the Christian marriage shows the vitality and the dynamics of faith, its true and genuine sense and meaning, final goal and purpose. The crisis of faith in this vital relationship is reflected in the crisis of the Christian marriage, i.e. the crisis of the meaning of the Christian marriage reflects the crisis of faith. The faith and the Christian marriage, which is founded and nurtured by faith, take place in relationships and unavoidable changes of life, they are not static, but dynamic and growing, always facing a crisis that needs a constant answer of conversion and renewal, with a permanent aspiration for a more profound and wholesome faith (Col 2,2). Therefore, the awakening of faith and the education of a mature faith is the most important part of the preparation for a Christian marriage. Faith must be exposed as a gift and encounter, confidence and collaboration. The marriage is the vital space of the faith, permeated by the responsible, strong and tender love. In the pastoral care of the marriage, an important place should be given to the lifelong, persistent and creative education for the Church life, for without the true and genuine acceptance of the Church, without understanding of its true nature and its mission, the true and genuine meaning of the Christian marriage cannot be understood. What do we mean by “wedding in the church”? Do we consider only the material, sacral space of the church, or the living and spiritual community of faith? The Church, the mystical body of Christ? The answer to this question is crucial. Just as it is important that there is a Church with a family semblance, where the young spouses can easily find a home, and build their family from within as a house Church.

Autori osvjetljuju lik blaženoga Ivana Merza, nedovoljno poznatog blaženika hrvatskog naroda, analizirajući njegov lik i djelovanje pod vidom načina ostvarenja kreposti u njegovu životu. S obzirom na to da nije doživio mučeništvo krvlju, njegovo proglašenje blaženim zasniva se na izvrsnom ostvarenju kreposti, pogotovo onih teologalnih. U ovom se radu dokazuje da je Blaženik ove kreposti živio svjesno, slobodno i radikalno. U tom smislu njegov život postaje paradigmom kršćaninu koji je sve više pozvan živjeti svoj moral sukladno kršćanskim krepostima, s obzirom na to da je u dinamičnosti života izuzetno teško živjeti kršćanski moral ravnajući se samo izričitim normama koje nastoje upravljati ljudskom svakodnevicom. Ovim se radom tako pokazuje da je blaženi Ivan Merz izuzetno moderan svetac kojega valja dodatno proučavati i nadasve slijediti., In an attempt to shed some light on the personality of Ivan Merz, insufficiently known among the Croatians, the authors analyze his life, figure and his deeds, in order to understand the extent and the modality of his realization of virtues. The virtues were the basis for his beatification, especially the theological ones. This article shows how he consciously, freely and radically lived the virtues. His life thus became a paradigm for Christians invited to live the morality in accordance with the Christian values, since it is hard to live the Christian morality only by the rules, which tend to put in order the everyday life. The authors present Ivan Merz as a modern example of sanctity, to be studied and followed. Ivan Merz lived the Christian values as a path of a personal perfection, and as a means of annunciation of the Gospel. Therefore, his activity is an example of a fruitful evangelization, never outdated, and an example of a pedagogical methodology, especially in respect to the young, in search of radical proofs that Christianity is worth of living.

U članku se promišlja o doprinosu teologa i pape Josepha Ratzingera (Benedikta XVI.) na području teologije, filozofije te kršćanskog života. Konkretno se promatra situacija vjernika pred izazovima pluralnog i sekulariziranog društva koje izbjegava dublja pitanja o smislu života jer tu vjera može „nešto reći“, a čovjek često izbjegava istinu života. Cilj je člankom pokazati kako Ratzinger ulazi u sučeljavanje sa znanstvenicima različita svjetonazora s namjerom da argumentira „razloge nade koja je u nama“ (usp. 1 Pt 3, 15) i koji primjećuje da je u znanosti na pomolu „nova antropologija“ koja lišava čovjeka svakog dostojanstva stvarajući ga prema ljudskim mjerilima i željama. Zato je navještaj Boga danas kušnja teologiji te je teolog pozvan prvenstveno biti osobom molitve, tj. Božjeg iskustva kako bi djelovanje teologa bilo plodno i ljudima privlačno, tj. vodilo Bogu. Ako su djela najbolji „dokaz“ autentična svjedočenja Boga, tada je i govor o kršćanskom iskustvu bitan. Stoga članak razmatra i iskustva svetaca koji su bili osobe prokušane i valjano proživljene vjere. Za Josepha Ratzingera (Benedikta XVI.) vjera je onaj pokretač koji nudi smisao i cjelovitost ljudskog života jer čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još manje razumije tko je on sam., The article ponders the contribution of the theologian and pope Joseph Ratzinger (Benedict XVI) in the field of theology, philosophy and the Christian life. The situation of the faithful is considered in respect to the challenges of plural and secular society, that often avoids deeper questions regarding the meaning of life, because faith can “say something” while man often avoids the truth of life. The aim of the author is to show how Ratzinger enters into discussion with the scientists of different worldviews, with intention to argue “the reasons for faith in us” (1 Pt 3,15). He notes that in the science a “new anthropology” is being profiled, depriving the man of every dignity, creating it according to human measures and desires. Therefore, the annunciation of God today is a test for theology, and the theologian is invited to be a man of prayer, of God’s experience, in order to render fruitful and appealing the mission of the theologian, and as such - leading to God. Deeds are the best “proof” of an authentic testimony of God, therefore, the discourse of Christian experience is important, so the article ponders the experience of the saints, persons of a tested and soundly lived faith. For Joseph Ratzinger (Benedict XVI), faith is the mover offering sense and wholeness of the human life, because man without God does not know where he is going to, and even less understands who it is.

U članku autorica analizira Dobriline poslanice napisane u razdoblju od 1858. do 1882. godine, sadržajnu dimenziju poslanica (koja se odnosi na pitanje što je Dobrila isticao u svojim poslanicama) te onu stilsku dimenziju (koja se odnosi na pitanje kako, odnosno na koji je način Dobrila te poruke prenio). Nakon uvodnih napomena, koje se odnose na kratke biografske bilješke, analiziraju se poruke koje Dobrila izravno komunicira svojoj pastvi i koje autorica dijeli na 4 temeljne: 1. povezanost ili nerazdruživost vjere/religije i morala; 2. povezanost ili nerazdruživost vjere i znanja, te odgoja i obrazovanja; 3. povezanost ili nerazdruživost naroda i klera; 4. sposobnost razlučivanja znakova vremena, odnosno osluškivanja „duha vremena“. Osim ovih izravnih, u članku je navedeno i nekoliko neizravnih poruka koje je moguće iščitati na temelju odabira tema, stila, često korištenih citata ili riječi i sl. U zaključnom dijelu autorica uspoređuje Dobrilin profil koji se nazire u poslanicama s onim u drugim biskupskim istupima i svakodnevnom ophođenju, prema njegovim biografima, te zaključuje kako su poslanice zapravo potpuno čitljive i razumljive tek nakon što se upozna njegov život i konkretni pothvati kojima se zauzimao za istarskog malog čovjeka. Iako su neki istraživači njegova lika i djela svrstali Dobrilu u konzervativne svećenike, autorica smatra kako je mnogim svojim naprednim idejama i shvaćanjima Dobrila zapravo ipak bliži umjereno liberalnim svećenicima., The author analyses the Epistles of Dobrila, written from the 1858 to 1882, the contents of the epistles (the values Dobrila promoted in his epistles) and the stylistic dimension (the style of transmission of the messages). After introductory annotations on the brief biographical notes, the messages delivered directly from Dobrila to his faithful are analyzed, in four sections: 1. The connection or inseparability of faith/religion and moral; 2. The connection or inseparability of faith and knowledge and education and formation; 3. The connection or inseparability of people and clergy; 4. The capability for discernment of the signs of time, i.e. listening to the “spirit of the time”.Beside these direct, the article reports the indirect messages, intelligible from his style, the choice of themes, frequently used quotations, words, etc. In the final part, the author compares the profile of Dobrila emerging from the epistles with his other activities and everyday life relations, according to his biographers, concluding that the epistles are fully understandable only with a deep knowledge of his life and actions, through which he stood for the rights of the common people of Istria. Although some researchers of his personality and his opus think of him as of a conservative priest, the author thinks that through his progressive ideas and concepts, Dobrila is closer to the moderately liberal priests.

U izlaganju autor analizira pitanje Boga s motrišta onih koji vjeruju i onih koji kažu da nisu vjernici. Iako se na temelju statističkih podatka može zaključiti da se „Bog vratio“, autor ipak smatra da stvarana uloga religije u društvu to ne potvrđuje, jer suvremena religija ne igra u društvu onu ulogu koju bi, prema broju onih koji se deklariraju vjernicima, trebala imati. To znači da se radi o vjeri koja ostaje u sferi privatnosti, o religiji koja nije u stanju dati sveobuhvatnu interpretaciju svijeta i biti kulturalni čimbenik. Suvremena je nevjera također vrlo kompleksna stvarnost, u kojoj nema uvijek jasnih razgraničenja između agnosticizma i ateizma, a ni borbenosti koja je bila svojstvena klasičnom ateizmu. Postoje također ljudi koji izričito kažu da nisu vjernici, ali se ne žele nazvati ni ateistima ni agnosticima. Sve to ukazuje na određenu nesigurnost i konfuznost kako suvremene vjere tako i suvremene nevjere. Nova bi evangelizacija u tom smislu trebala ići za uspostavljanjem iskrena dijaloga između vjernika i nevjernika, kao i pomoći vjernicima u skladnom povezivanju svoga vjerskog iskustva s iskustvom koje im nude znanost i svakodnevni život., The author analyzes the problem of God from the standpoints of those who believe, and of those who claim to be atheists. Although the statistics suggest that “God is back”, the author thinks that the actual role of religion in the society does not confirm this, for the contemporary religion according to the number of declared faithful, should have a more important role in the society. This type of faith remains in the sphere of private life, not capable of giving a comprehensive interpretation of the world and far from being a cultural factor. Contemporary disbelief is likewise a very complex reality, often lacking in clear distinction between agnosticism and atheism, but also in zeal, that was characteristic of the classic atheism. There are people that explicitly deny being faithful, but refuse to define themselves as atheists or agnostics. This indicates an insecurity and confusion of the contemporary faith as well as of the contemporary disbelief. New evangelization should establish an honest dialogue between the faithful and the unfaithful, helping the faithful to establish a harmonious integration of the personal religious experience with the experiences offered by science and everyday life.

Proučavanje okružnica, propovijedi i prigodnih nagovora bl. Alojzija Stepinca omogućuje nam uvid u njegovu pastirsku skrb za kršćanski odgoj povjerenih mu vjernika i način da ih učvrsti u istinama vjere. Na temelju njegove baštine možemo s pravom zaključiti kako je snažan bio njegov katehetski impuls i uvjeriti se u njegova nastojanja da Crkva ima dovoljan broj kvalitetnih kateheta i vjeroučitelja. U tu svrhu sastavio je Katehetske propovijedi čiji je novozavjetni dio obrađen u ovome članku. U prvom dijelu članka predočene su nadbiskupove smjernice vjeroučiteljima i roditeljima za vjerski odgoj djece u obitelji i u školi, njegova skrb za vjeronaučne priručnike, a potom u drugom dijelu članka ukratko su prikazani sadržaj i poruka novozavjetnih tema u Katehetskim propovijedima. U njima je on progovorio o Bogu Ocu koji u punini vremena šalje svoga Sina da otkupi grješno čovječanstvo, o Kristu Otkupitelju čovjeka, njegovu utjelovljenju, pripravi za javno djelovanje, o njegovu navještaju evanđeoskog zakona ljubavi i o pozivu čovjeku na obraćenje. Dramu Kristove muke, smrti i uskrsnuća koja je dovela do plodova otkupljenja nadbiskup tumači jednostavnim i svakom vjerniku razumljivim govorom. Nakon kateheza o Kristu i njegovu otkupiteljskom djelu govori o Bogu Duhu Svetome koji daje spoznati plodove otkupljenja, štoviše, on ih oživljuje u slavljenju sakramenata. Potom, u svjetlu Kristova uskrsnuća, tumači njegovu vlast nad prirodom, životom i smrću. Nije propustio progovoriti o Crkvi koju je Krist ustanovio s nakanom da uprisutnjuje djelo spasenja i njenu vidljivu strukturu povezanu milošću i službama koje omogućuju ljudima prispjeti k slavi neba. Naposljetku, potanko je obradio pripremu slavljenja pojedinih sakramenata i potrebu iskazivanja zahvalnosti Bogu za njih te potrebu vjere u uskrsnuće tijela i vječni život. U načinu prenošenja kršćanskoga nauka nadbiskup je u ljudima budio kršćansku nadu i vedrinu koja proizlazi iz njegova jedinstva s Bogom i njegovom Crkvom, osobito u vremenu progona. Shvaćajući pogubnost komunističke ideologije koja je htjela iskorijeniti vjeru, prikazujući je kao »opijum naroda«, pojačano je poticao roditelje na obvezu kršćanskog odgoja djece, osobito u školi, a svećenike upozoravao da ni zbog kakvih razloga ne posustanu u naviještanju i prenošenju vjerskih istina., The study of the encyclical letters, sermons and occasional speeches of the blessed Alojzije Stepinac permits an insider’s view into his pastoral care for the Christian education as well into his way of affirming the faithful in faith. His catechetical impulse was really strong, as well as his efforts in providing a sufficient number of catechists and teachers of religion. Therefore, he compiled the Catechetical sermons, whose New Testament section is presented in this article. In the first part of the article, we present the archbishops directives for the catechists and parents, regarding the religious education in school and in the family. We evidence also his care for the provision of adequate reference books. The second part of the article deals with the content and the message of the New Testament themes in his Catechetical sermons. He developed the themes of God the Father who in the fullness of time sends his Son to redeem the sinful humanity; Christ the Redeemer of man, incarnation, preparation for the public activity, annunciation of the Gospel’s law of love and invitation to conversion. The drama of the passion, death and resurrection of Christ that opened the way for the fruits of redemption, is explained in plain words, intelligible for every faithful. Accordingly, he develops the theme of God the Holy Spirit, who bestows the comprehension of the fruits of the redemption, and revives them in the celebration of the sacraments. In the light of the Resurrection, he interprets His dominion over nature, life and death. Stepinac did not fail to mention the Church, as founded by Christ for the enactment of the salvation, its visible structure bound by grace and ministries that allow the approach to the Heavenly glory. Finally, he explains in detail the preparation for the celebration of particular sacraments, and the need of thankfulness as well as the importance of belief in the resurrection of the body and the eternal life. He spread the Christian doctrine, and awakened Christian hope and joy, inspired by his unity with God and his Church, particularly in times of persecution. He understood the danger of the communist ideology, since it aimed to uproot the faith, presenting it as the ‘opium for the people’, therefore, he stressed the need for a Christian education in the family, especially in the school, and warned the priests not to desist in the annunciation and spread of faith.

Krajem prosinca 2012., iz tiska je izašao novi broj Riječkog teološkog časopisa (2/2012). Ovaj broj posvećen je u prvome redu radovima sa znanstvenog simpozija Teologije u Rijeci koji je održan 16. ožujka 2012., na temu: Vjera i znanost – od antagonizma do komplementarnosti. O toj temi napisani su sljedeći radovi: Filozofija i teologija pred izazovima suvremen gnoze (Veronika Nela Gašpar), Kozmološki dokaz za Božje postojanje i nove znanstvene teorije (mons. Ivan Devčić), Znanost i religija kod Ruđera Boškovića (Aleksandra Golubović – Predrag Šustar). Pored radova sa simpozija ovaj broj RTČ-a donosi i pet drugih radova iz različitih područja teologije i drugih društvenih znanosti: Palijativna skrb za djecu (Josip Grbac – Iva Štajduhar), Studentski pastoral u Rijeci danas. Mogućnosti i perspektive (Nikola Vranješ – Zlatan Kupčak), Veliki pneumatolog Zapada – Aurelije Augustin (Veronika Nela Gašpar – Damir Šehić), Kriza eurosolidarnosti (Bruno Petrušić), Vjeronauk u osnovnim i srednjim školama na području Riječke nadbiskupije u protekla dva desetljeća. Rezultati provedene analize stanja vjeronauka u osnovnim i srednjim školama (Ksenija Rukavina Kovačević). Na kraju ovog broja časopisa donesene su i četiri recenzije znanstvenih časopisa, knjiga i zbornika radova. CIJELI SVEZAK DOSTUPAN JE NA WEB ADRESI RTČ-a: http://www.rijeka.kbf.hr/izbornik.php?stranica=rtc --> RTČ 2-2012 (40) - PDF izdanje cijelog broja

Depresija, kao jedna od najrasprostranjenijih psihičkih bolesti današnjice, postaje sve značajniji društveno-medicinski izazov. U odnosu na crkvenu pastoralnu praksu, depresija i druga psihička oboljenja također postaju sve zahtjevnijim problemom. Crkva u okviru svoga pastorala bolesnika duhovno skrbi i za oboljele od depresije kao i za druge psihički oboljele osobe. Skrb Crkve primarno je duhovno-vjerske naravi. Crkveno karitativno služenje pomaže također i na društveno-kulturalnom planu, i to ponajviše pastoralno-savjetodavnim djelovanjem u smislu doprinosa što skladnijem uklapanju psihički oboljelih osoba u crkvenu i društvenu zajednicu. U ovome se radu, uz korištenje metode teološko-pastoralnog raspoznavanja, izlažu bitni elementi pastorala osoba oboljelih od depresije, izazovi i mogućnosti pastoralnog pristupa danas, kao i određene perspektive na čijem se ostvarivanju treba više poraditi., The depression, one of today’s the most frequent psychical illnesses is becoming a considerable socio-medical challenge. In relationship to the ecclesial pastoral practice, depression and other psychical illnesses are growing into a demanding problem. The Church cares for those afflicted by the depression and other psychical infirmities in the domain of the pastoral care for the sick. The care of the Church is primarily of a spiritual and religious nature. The caritative service of the Church helps as well on the socio-cultural level, foremost through the pastoral counselling , contributing to the harmonious involvement of psychically challenged persons in the social and ecclesial community. Following the method of pastoral theological pondering, this lecture presents important elements of the pastoral care of persons afflicted by the depression, the challenges and possibilities of a contemporary pastoral care approach, as well as some perspectives which need to be carried out.

U članku se polazi od činjenice da je Ivanovo evanđelje, ako ga uspoređujemo sa sinopticima, evanđelje vjere i svjedočanstva. Tijesna povezanost ovih dviju tema očita je kako na početku (1,7) tako i na kraju evanđelja (19,35). Autor članka postavlja si za cilj ukratko izložiti ove dvije ivanovske teme i otkriti njihov međusobni odnos. U prvome se dijelu semantičkom metodom obrađuje glagol vjerovati (pisteu,w) u Ivanovu evanđelju. Analiziraju se i termini bliski glagolu vjerovati, kao npr. vidjeti, slušati Isusa, doći k njemu, slijediti ga, poznavati. Na kraju se dolazi do zaključka kako vjerovati kod Ivana znači prihvatiti svjedočanstvo objave koja nam po Isusu dolazi od Boga, prihvatiti Isusa kao jedinog objavitelja i posrednika spasenja i uz njega životom prianjati. Zrela vjera sastoji se u punom zajedništvu života s Isusom i nužno uključuje javno priznanje Isusa riječju i međusobnom ljubavlju, tj. svjedočanstvo života. U drugom dijelu članka obrađuje se tema svjedočanstva u Ivanovu evanđelju. Nakon kraće semantičke analize glagola svjedočiti (martureu,w) i imenice svjedočanstvo (marturi,a) sinkroničnom se metodom, više ili manje detaljno, analiziraju glavna mjesta u Ivanovu evanđelju gdje se ova dva termina nalaze. Detaljnije se obrađuje svjedočanstvo Ivana Krstitelja, kao model svjedoka u četvrtom evanđelju. Manje detaljno analizira se govor o Isusovu svjedočanstvu, o svjedočanstvu Duha Svetoga i Isusovih učenika te, na kraju, o svjedočanstvu ljubljenog učenika i ivanovske zajednice. U zaključku se povlače poveznice između dviju tema. Autor zaključuje da nas Ivanovo evanđelje uči kako se vjera uvijek temelji na svjedočanstvu: na prihvaćanju Isusova svjedočanstva i na prihvaćanju svjedočanstva drugih za Isusa. Na današnjem je kršćaninu da se aktivno uključi u lanac svjedoka koji je i njega doveo do vjere, da živi svoju vjeru vođen Duhom kao iskustvo autentičnog zajedništva s Bogom., John’s Gospel is marked by the theme of faith and testimony, in comparison with the synoptic gospels. The close relationship of these two issues is evidenced in the beginning (Jn 1,7) and in the end of the Gospel (Jn 19,35). A short presentation of these two Johanine themes and their mutual relationship is the aim of this contribution. In the first part, following a semantic methodology, the verb “believe” (pisteu,w) in John is analysed, as well as the expressions belonging to the same semantic field: see, listen to Jesus, come to him, follow him, know him. Author concludes that “to believe” in John means “to accept the testimony of the revelation which comes from God through Jesus, to accept Jesus as the only revelator and mediator of the salvation and to cleave to him with life”. A mature faith consists in a full communion of life with Jesus, and it necessarily includes a public confession of faith in Jesus in words and in mutual love, i.e. a testimony of life. The theme of testimony in John’s Gospel is exposed in the second part of the article. After a brief semantic analysis of the verb “to testify” (martureu,w), and of the noun “testimony” (marturi,a), following a synchronic approach the main recurrences of these two words are analysed, more or less thoroughly. The testimony of John the Baptist is analysed in detail, since he is a model of a witness in the fourth Gospel. The testimony of Jesus, of the Holy Spirit and the disciples of Jesus are presented in general terms, just as the testimonies of the beloved disciple and of the Johanine community. The conclusion relates the two themes to each other. Author concludes that the Gospel of John teaches us that faith is always based on testimony: on the acceptance of the testimony of Jesus and Jesus’s witnesses. Today a Christian should actively join that chain of witnesses that brought him to faith, living his faith through the guidance of the Spirit as an experience of an authentic communion with God.

Pastoralno djelovanje u službi je prenošenja vjere, u službi predaje (tradicije). Predaja je njegova ključna sastavnica. Elementi predaje u vremenu i u kulturi moraju biti oživotvoreni upravo pastoralom Crkve. Današnje pastoralno djelovanje, pozvano služiti autentičnoj tradiciji vjere, često se nalazi između dviju suprotnih krajnosti koje ne pridonose autentičnom služenju u vjeri. Riječ je, s jedne strane, o 'tradicionalizmu,' a s druge strane o njegovoj suprotnosti – 'progresivizmu'. Značenje ovih dvaju pojmova uključuje više sastavnica koje očituju brojne negativne pojave što narušavaju autentično pastoralno djelovanje. Tradicionalizam predstavlja nekritičko utvrđivanje promjenjivih oblika djelovanja koji u novim okolnostima pridonose stagnaciji pastorala, dok progresivizam u pastoralu pogoduje improvizacijama i nedopuštenim prilagođavanjima koja često ugrožavaju i same temelje pastoralnog poslanja. U ovome se radu, na teološki prosudbeno-kritički način, proučavaju poveznice tradicije i pastorala, kao i opasnosti tradicionalizma i progresivizma u njihovim glavnim izražajnim formama. Na taj način izdvajaju se i ključni teološko-pastoralni elementi koji trebaju pridonijeti nadvladavanju tradicionalističkih tendencija u pastoralu i u isto vrijeme širenju autentične predaje vjere., Pastoral ministry is in the service of the transmission of faith, in the service of the tradition. The tradition is its key component. The elements of tradition in time and culture have to be revived through the pastoral ministry of the Church. This mission, i.e. the service to the authentic tradition of the faith, sets today’s pastoral ministry between two extremes which do not contribute to the authentic service: traditionalism and progressivism. The meaning of these two words encompasses aspects revealing numerous negative instances that disturb the authentic ministry. Traditionalism represents a non-critical affirmation and consolidation of the changeable forms of ministry, that following a change of circumstances contribute to the stagnation of pastoral ministry. Progressivism on the other hand, soothes the improvisations and illicit adjustments often endangering the foundations of the pastoral ministry. In this article, through a theological-critical evaluation, the links of tradition and pastoral ministry are evaluated, as well as the dangers of the main forms of traditionalism and progressivism. The key theological and pastoral elements are sorted out in order to encourage the surpassing of the traditionalistic tendencies in the pastoral ministry and simultaneously contribute to the authentic transmission of faith.

Relacija vjere i kulture razmatra se pod dvostrukim vidom: teološkim i pastoralnim. Sveto i profano uspostavljaju se i prožimaju tijekom povijesti. P. Tillich, istaknuti teolog kulture, tvrdi da su religija i kultura komplementarne. To pokazuje vrlo kratak povijesni pregled problema s težištem na univerzalizmu poruke svetoga Pavla. Potom se razmatra problem Drugoga i Drugosti, s ekscerptima iz značajnih djela filozofa A. Badioua i antropologa J. Vaniera. U svojevrsnome umetku iznošenja osobnoga iskustva, autor evocira spoznaje stečene tijekom dvogodišnjega boravka u Južnoj Koreji. Prelazeći na razmatranje suodnosa kulture, umjetnosti i ljepote rad uzima u razvid i iscrpno navodi ključna mjesta iz Pisma umjetnicima pape Ivana Pavla II. (1999.) i dokumenta Papinskoga vijeća za kulturu Via pulchritudinis / Cammino privilegiato d’evangelizzazione e di dialogo (2006.). U novoj evangelizaciji kao nužnoj potrebi odgovora na izazov globalizacije i sekularizacije uviđaju se tri puta ljepote: 1. ljepota stvaranja, 2. ljepota umjetnosti i 3. ljepota Krista kao modela i prototipa kršćanske svetosti. Kršćanski se odgovor traži u intenzifikaciji odgoja na temeljima kršćanskoga morala, etike i estetike, te naučavanju autentične filozofije prirode i teologije stvaranja. Strategija interaktivnoga dijaloga s umjetnicima sadržana je u pismu Ivana Pavla II. u kojemu se poziva na održanje prisnoga saveza između evanđelja i umjetnosti kao baštine prošlosti i zaloga budućnosti. Zaključno, razmatra se uloga liturgije u suvremenoj umjetnosti sa zaključkom da ona, usprkos ugrozi relativizmom i bezrazlikovnim pluralizmom, nije presušila. Navode se neki primjeri iz današnje umjetničke prakse u Hrvatskoj. Konačan odgovor na sve dileme što ih postavlja tema rada upućuje na poziv Ivana Pavla II. da ljudi širom otvore vrata Kristu, što je potvrdio i osnažio i Benedikt XVI. u nastupnoj propovijedi svoga pontifikata., The relation between faith and culture is considered under a twofold criterion: theological and pastoral. The holy and the profane permeated each other during the history. P. Tillich, an important theologian of culture, assumes that the religion and culture are complementary. This is shown by a very short historical overview of the problem, with an accent on the universalism of the message of Saint Paul. We consider the problem of the Other, and Diversity, with the excerpts from important text of the philosopher A. Badiou, and the anthropologist J. Vanier. In addition, regarding the personal experience, the author evokes the insights gained from a two year stay in South Korea. Considering the relationship between the culture, art and beauty, the author discusses and exhaustingly quotes the key issues from the Letter to the Artists, by John Paul II (1999), and the document of the Pontifical counsel for the culture Via pulchritudinis / Privileged way of evangelisation and dialogue (2006). In the new evangelization, which is an indispensible answer to the challenge of globalization and secularization, there are three ways of beauty: 1. the beauty of the creation, 2. the beauty of arts, 3. the beauty of Christ as the model and prototype of Christian holiness. The Christian answer stands in the intensification of the education on the foundations of the Christian morality, ethics and aesthetics, and in the teaching of an authentic philosophy of nature and theology of creation. The strategy of an interactive dialogue is contained in the letter of John Paul II, in which we are invited to a close convention between the Gospel and the arts, as an inheritance of the past and a pledge for the future. Finally, the role of liturgy in the contemporary art is discussed, with the conclusion that it resists the relativism and uncritical pluralism of modern society. The article mentions some examples from the contemporary art in Croatia. The final answer to all the issues raised in the article points to the invitation of John Paul II to open the doors to Christ, which is confirmed and strengthened by Benedict XVI in the inaugural homily of his pontificate.

Nakon uvodnog dijela, gdje govori o metodološkom pristupu nasilja u kanonska-pravnom uređenju Crkve, autor razvija glavnu temu zaštite od nasilnih čina u osam manjih cjelina: 1. zaštita od prisile, straha i prijevare u pravnim činima; 2. zaštita slobode izbora životnog staleža; 3. zaštita osobnog intimiteta i privatnosti; 4. zaštita od prisiljavanja na ispovijedanje vjere i od odvraćanja od vjere; 5. zaštita od nasilja prema istini vjere i ćudoređa; 6. zaštita od nasilja u braku i obitelji; 7. zaštita od nasilnih čina putem kaznenog zakonodavstva Crkve; 8. pravo na zaštitu sudskim i upravnim putem. U zaključku se donosi spoznaja da Crkva vlastitim pravom djeluje protiv bilo kojeg oblika nasilja na preventivnoj i zaštitnoj razini., RIASSUNTO Dopo la parte introduttiva, che tratta sull'approccio metodologico al tema di violazione nell'ordinamento canonico della Chiesa, l'Autore sviluppa l'argomento principale della protezione dagli atti di violazione in otto sezioni: 1. la tutela degli atti giuridici posti per violenza, per timore grave e per dolo; 2. la tutela del diritto di scegliere in piena libertà proprio stato di vita; 3. la tutela della propria intimità e della vita personale in privato; 4. la protezione dalla costrizione ad abbracciare la fede cattolica contro la propria coscienza e la protezione dalla dissuasione ad abbracciare la fede; 5. la tutela delle verità di fede e di morale; 6. la protezione dalla violazione all'interno di connubio e di famiglia; 7. la protezione dagli atti di violazione attraverso le sanzioni canoniche; 8. la protezione dei propri diritti per via giudiziaria e per via amministrativa. Si viene così al punto conclusivo che la Chiesa per diritto proprio può agire contro ogni fonna di violazione a livello sia preventivo sia protettivo.