Search

Slijedom sačuvane predaje i literaturnih izvora, poglavito knjižice O. Zvonka Zlodija Blaženi Oton iz Pule, u prikazu se za ovu prigodu podsjeća na osnovne hagiografske podatke o istarskom karizmatiku, franjevcu Otonu iz Pule, koji je kao jedan od prvih sljedbenika sv. Franje Asiškog stigao u Istru. Uz oskudne izvore o njegovu podrijetlu i životu, pouzdano znamo da je živio u prvoj polovici XIII. stoljeća u Puli gdje je i umro te pokopan u tamošnjoj crkvi Sv. Franje. Predaja mu, osim “slave po izvanrednoj dobroti i savršenoj kreposti” pripisuje i četrnaest čudesnih ozdravljenja koja se poslije potanko opisuju u djelima nekoliko crkvenih kroničara. Premda nije službeno proglašen blaženim, Crkva je njegovo štovanje odobrila., This article follows in the footsteps of oral tradition and literary sources, Blessed Ottone of Pola by O. Zvonko Zlodi in particular. It presents in broad lines the hagiography of an Istrian charismatic and Franciscan friar Ottone of Pola, one of the early disciples of St Francis of Assisi to arrive in Istria. Scarce sources about his origin and life evidence that he lived in Pola (Pula) in the first half of the 13th century, where he was buried in the Church of St Francis. Tradition has it that in addition to exceptional goodness and absolute virtue he also performed fourteen healing miracles that have been described in detail by several church chroniclers. Even though he was not officially beatified, the Church approved of his worship.

U prikazu se uvodno podsjeća na fenomen svetaca kojima se u kršćanskoj tradiciji pridaje zaštitnička svojstva vezana uz pojedine bolesti. Slijedi kraći prikaz života sv. Franje Asiškog i trinaest njegovih sljedbenika – svetaca koji su se posebno istaknuli pomažući bolesnima te su u kršćanskoj pobožnosti zaživjeli i kao zaštitnici od određenih bolesti. Uz Franju Asiškog, to su Anton Padovanski, Klara, Oton iz Pule, Elizabeta Ugarska, Ruža Viterbska, Bernardin Sienski, Didak, Marko Montegaleški, Josip Leoneški, Josip Ivan od Križa, Egidije Marija od sv. Josipa, Franjo Marija iz Camporossa i Leopold Mandić. Uz osnovne hagiografske podatke, za svakog je sveca objašnjena veza s pojedinim bolestima i način razvoja specifičnog kulta zaštitništva., This article takes a look at the guardian role of saints in Christian tradition against particular diseases, focusing on the life of St Francis of Assisi and his 13 follower saints who were remembered for their care for the ill and who became patron saints for particular diseases, including Anthony of Padua, Clare of Assisi, Ottone of Pola, Elizabeth of Hungary, Rose of Viterbo, Bernardine of Siena, Didacus, Mark of Montegallo, Joseph of Leonessa, John Joseph of the Cross, Giles Mary of Saint Joseph, Francis Mary of Camporosso, and Leopold Mandić. For each of them the article presents a brief hagiography and explains the relationship with a specific disease and how these saints became patrons.

Fra Dujo Ostojić (Bijakovići, 1863. – Humac kod Ljubuškog 1938.) odgojitelj, profesor, dušobrižnik, pastoralni, kulturni, politički, karitativni i socijalni djelatnik, bibliofil, kolekcionar, zapisivač i prepisivač djelovao je diljem Hercegovine, a od 1913. je provincijal hercegovačkih franjevaca u Mostaru. U isto vrijeme bio je član Bosanskohercegovačkog sabora u Sarajevu i srčano se borio za prava hrvatskog naroda, za njegov identitet te socijalno, kulturno i gospodarstveno uzdizanje pučanstva u Hercegovini. U to doba je, među inim, kupio strojeve od Dioničke tiskare i pokrenuo znamenitu “Tiskaru FP” (Franjevačke provincije). Tijekom ovog razdoblja nastavio je ispisivati svoje “Memoare”, dodajući nove sveske knjižnici rukopisa, među kojima posebno mjesto zauzima “Narodni liečnik – Medicus domesticus” (1.146 stranica velikog formata) i “Necrologium”. Tu je opisao životopise poznatih mu franjevaca i civila (liječnika, ljekarnika i travara) koji su se bavili liječenjem i ljekarništvom te proširio ljekaruše s novim receptima. Za razliku od nekolicine subraće čiju su zapisi u međuvremenu propali, njegovi su sačuvani pa nam se danas, nakon sedamdesetak godina, ponovno pojavljuje fra Dujo Ostojić u novom svjetlu kao istinski velikan koji je na najljepši način zadužio svoj narod., Fra Dujo Ostojić (Bijakovići, 1863 - Humac kod Ljubuškog, 1938) was an educator, teacher, spiritual guide, pastor, cultural, political, charity and welfare activist, a bibliophile, collector, chronicler, and copyist, who worked all over Herzegovina. In 1913, he became Franciscan provincial in Mostar. He was also a member of the Bosnian and Herzegovinian parliament in Sarajevo, where he fervently advocated the rights, identity, and cultural and economic interests of the Croatian people of Herzegovina. At about the same time he bought printing machines from a local printer Dionička tiskara and started a printing office that later became the well known Tiskara FP (FP - Franciscan Province). He continued to write his memoirs, adding new manuscripts to the volume. Two of them are worth of particular mention: “Domaći liečnik – Medicus domesticus” (“People’s Doctor”, 1146 large format pages) and “Necrologium”. There he describes the lives of Franciscan brothers and people he knew who practiced the art of pharmacy and medicine, and expands the recipes collected in healing books of the time. Unlike the manuscripts of some of his brothers, Ostojić’s have survived for over seventy years to this day, to reveal his magnificent legacy to the Croatian people.

U radu se opisuju: životni put fra Mije - Mihovila Sučića (Livno, 1820.–1865.), njegovo školovanje, studij medicine u Padovi, povratak i djelovanje u Bosni te njegova smrt, spomenik i osobna ostavština. Školovanje je započeo u Livnu i Fojnici, u Franjevački je red stupio 1837. i krsno ime Stjepan zamijenio s fra Mijo. Zavjete je položio 1938. te završio studij filozofije 1840. godine. U Veneciji je 1845. završio studij teologije i zaredio se za svećenika. Uz posebnu dozvolu Svete Stolice, u Padovi je upisao studij medicine i kirurgije koji je završio 1850. godine. Nakon povratka u Bosnu postao je službeni liječnik ne samo franjevaca, nego i običnog puka. Liječio je po svoj Bosni i u jednom dijelu Hercegovine. Nažalost, i njegov je život bio prilično kratak. Zimi, dok se u Livnu oporavljao od bolesti, bio je pozvan da porodi dijete u Šuicu, mjesto udaljeno od Livna pet sati pješačenja. Tom se prigodom prehladio na smrt. Dok su ga fratri tješili da će preboljeti, pogledao je svoje ruke i rekao: “Ja sam gotov; dajte mi podijelite svete sakramente.” Preminuo je 3. ožujka 1865. u samostanu i bio pokopan u groblju u Gorici kod Livna; gorostasni nadgrobni križ-spomenik, što ga je od klesarske radionice do groblja vuklo 28 volova, svjedoči koliki je ugled i zahvalnost uživao. Njegova ljekarna, ljekarnička vaga, kirurški i zubarski instrumenti, Ljekaruša i ostali liječnički instrumenti još se čuvaju u livanjskom samostanu. A u Muzeju u Gorici čuva se fra Mijina ostavština. Tu su njegove stručne knjige: više od stotinu svezaka, sve iz prve polovice XIX. stoljeća, a nekoliko iz pedesetih i šezdesetih godina. Nekoliko ljudi učilo je od njega kako se liječi; oni su i nastavili njegov rad. Danas se po njemu zove županijska bolnica u Livnu – Dr. fra Mihovil Sučić. Kao prvi kirurg u Bosni i Hercegovini, dr. fra Mijo Sučić ostaje ne samo pionir, nego i uzor kršćanskog pristupa bolesniku., This article describes the life of Fra Mijo Mihovil Sučić (Livno, 1820-1865), his education, medical study in Padua, Italy, activities in Bosnia after return, his death, his burial monument and his legacy. His education started in Livno and Fojnica. He joined the Franciscan order in 1837 and replaced his Christened name Stjepan (Stephen) with Fra Mijo. After taking vows in 1938, he completed the study of philosophy in 1840. In 1845, he graduated in theology in Venice and became a priest. Having obtained a special consent from the Holy See, he took up medicine and surgery in Padua, and completed the studies in 1850. Upon return to Bosnia, he became the official physician not only of the Franciscans, but also of the local people. He practised all over Bosnia and a part of Herzegovina. Sadly however, his life was short. One winter, when he was recovering from a disease in Livno, he was asked to deliver a baby in Šuica, a five-hour walk from Livno. This is where he caught severe cold. While his fellow friars comforted him that he’d get over it, Fra Mijo replied: I’m done, please give me my rites”. He died in the monastery on 3 March 1865, and was buried at Gorica cemetery near Livno. A huge cross, dragged from the stone workshop to the cemetery by 28 oxen, bears witness to Fra Mijo’s high repute and to people’s gratitude. His apothecary scale, surgical and dental instruments, his pharmacopoeia and other practice instruments have been preserved in the monastery of Livno. His legacy is kept in the Museum of Gorica, including over a hundred volumes from the first half of the 19th century and several books from the 1850s and 1860s. A few disciples of his continued his medical practice. Today the County Hospital of Livno bears his name “Dr Fra Mihovil Sučić”. Being the first surgeon in Bosnia and Herzegovina, Fra Mijo Sučić is not only the pioneer, but also the role model of bedside manners.

U ovom je radu je prvi put opisana ljekaruša nađena u arhivu samostana Plehan (Bosna i Hercegovina) pod naslovom Zbirka lijekova sa zbirkom ljekovitih trava i uputom za pravit meleme i murćefe, koja je pisana u drugoj polovini 19. stoljeća. Autor i mjesto nastanka ljekaruše nisu poznati. Uočena su dva različita rukopisa, što upućuje na dvojicu autora, najvjerojatnije franjevaca. Zbirka sadrži 56 recepata za liječenje bolesti u ljudi te tri recepta za liječenje domaćih životinja. Jedan recept odnosi se na savjet za domaćinstvo. U ljekaruši se nalazi popis ljekovitog bilja s hrvatskim i latinskim imenima. Taj popis i nekoliko recepata mogu se naći i u ljekaruši fra Mije Nikolića koja je pisana 1868. godine. Jezik ljekaruše prilično je neujednačen što upućuje na doslovno prepisivanje iz različitih izvora. Materia medica ove ljekaruše sastoji se ponajviše od ljekovitih pripravaka biljnog podrijetla. Recepti koji sadrže materijale životinjskog i mineralnog podrijetla također su prisutni, ali u znatno manjoj mjeri. Bolesti, koje su često spomenute samo kao simptomi, nazivaju se narodnim imenima. Način pripreme lijekova i termini prodiskutirani su u smislu usporedbe sa suvremenim farmaceutskim postupcima i nazivima. Sastavljen je i rječnik manje poznatih riječi i arhaizama. Na kraju je priložen i tekst ljekaruše bez ikakvih jezičnih i stilskih ispravaka kako bi se omogućio multidisciplinaran pristup tekstu., The paper describes the manuscript containing a collection of folk recipes (so-called “ljekaruša”) which was written in the second half of 19th century. The manuscript was found in the archives of the Plehan Friary (Bosnia and Herzegovina). Its author and the place of origin are not known. Two different handwritings are discernible suggesting that two authors, probably Franciscians, are involved. The collection contains 56 recipes for human medical practice and 3 recipes for veterinary use. One recipe contain advice for household. The list of plants for medical use with Croatian and Latin names is included. This list and several recipes were also found in Mijo Nikolić,s manuscript from 1868. The language of the manuscript is rather ununiform, which suggests that different sources of the recipes were used. Materia medica of the collection is mostly composed of drugs prepared from plant material of domestic origin. Recipes having animal and mineral origin are also included, but to a lesser extent. Deseases are called by folk names and are frequently referred to as symptoms. Ways of preparing remedies and terms used in recipes are discussed and compared with common pharmaceutical procedures and terms. A glossary of less known and obsolete words is given as well. The complete, uncorrected version of the manuscript is enclosed at the end to enable a multidiciplinary approach to the text.

After reminding of the first pharmacy on the soil of Croatia in Trogir and Dubrovnik in the 13th century, there follows a presentation of the best known Franciscan pharmacy of Friars Minor, which, owing to its continuous activity since 1317 up to date, has become a pharmacy with the longest tradition in the world. The description of the foundation of the pharmacy and of its development until the 17th century is relatively short because most documents from the early period disappeared in the earthquake and fire in 1667. The abundance of written documents from the next period, which are kept in the archives and the exceptionally rich monastery library, as well as the impressive exhibits in the wonderful museum, bear witness to a highly professional level that distinguished the work in the Franciscan pharmacy. No wonder that many young Franciscans traditionally used to come here for additional specific education, especially from the neighbouring Franciscan Province of Bosna Argentina (Silver Bosnia) or the Herzegovinian Franciscan Province., Nakon podsjećanja na prve ljekarne na tlu Hrvatske, u Trogiru i Dubrovniku u XIII. stoljeću, slijedi prikaz najpoznatije franjevačke ljekarne Male braće u Dubrovniku, koja će zahvaljujući neprekinutom djelovanju od 1317. do današnjeg dana postati ljekarnom s najdužom tradicijom na svijetu. Opis osnutka i razvoja do XVII. stoljeća temeljen je na razmjerno malom broju dokumenata jer je većina nestala za potresa i požara 1667. godine. Obilje pisanih dokaza iz idućeg razdoblja, koji se čuvaju u arhivu i bogatoj knjižnici, te posebno dojmljivi eksponati u prekrasnome muzeju, svjedoče o visokoj profesionalnoj razini koja je krasila rad u ljekarni. Stoga je razumljivo da su tu na dodatnu specifičnu edukaciju tradicionalno dolazili brojni mladi franjevci, poglavito iz susjedne franjevačke provincije Bosne Srebrene.