Search

Sustavni pregledni radovi se danas smatraju dijelom relevantne znanstvene i stručne literature koja postaje neizostavni dio svakodnevne medicinske prakse i važan element u donošenju odluka. Radi se o znanstvenom istraživanju koje temeljem sustavne i strogo definirane metodologije pretrage, odabira i analize dostupnih znanstvenih dokaza daje odgovor na točno definirano znanstveno pitanje. Cochrane kolaboracija je svjetska neprofitna organizacija čiji je cilj stvaranje kvalitetnih sustavnih preglednih radova kroz detaljnu, razrađenu i rigoroznu metodologiju. Kroz različite znanstvene grupe, autori publiciraju Cochrane sustavne preglede intervencija i dijagnostičkih testova koji se objavljuju u Cochrane bazi sustavnih preglednih članaka. Cochrane sustavni pregledni rad se razvija u nekoliko koraka: formulacija pitanja, odabir Cochrane skupine, registracija naslova, izrada i objava protokola, te izrada, objava i održavanje sustavnog preglednog rada. Ovim radom želimo prikazati metodologiju razvoja sustavnog pregleda u sklopu Cochrane kolaboracije kao općeniti uvid u kompleksnost njegove izrade., Systematic review articles are considered today as part of relevant scientific and professional literature which is becoming an infallible part of everyday medical practice and a vital part in decision making. This scientific work is based on systematic and strictly defined methodology of search, selection and analysis of available medical evidence which provides and answer to a specific scientific question. The Cochrane Collaboration is a world non-profit organizaton whose goal is to publish high qualitiy systematic reviews through detailed and rigorous methodology. Through different scientific groups, authors publish Cochrane systematic reviews of interventions and diagnostic tests which are published in the Cochrane Database of Systematic Reviews. These reviews are developed through several steps: question formulation, Cochrane group selection, title registration, writing and publishing a protocol and writing, publishing and updating a systematic review. In this article we wish to present the methodology of Cochrane systematic review development as a general insight into its complexity.

Kliničko ispitivanje (pokus ili studija) smatra se jedinim znanstvenim dokazom djelotvornosti nekog lijeka, terapijskog ili kirurškog zahvata. U posljednjih 50 godina, dominantan oblik istraživanja u medicinskoj znanosti postala su randomizirana klinička istraživanja (eng. Randomised clinical trials; RCT) te danas predstavljaju kamen temeljac medicine temeljene na dokazima (engl. Evidence based medicine; EBM) Riječ je o kvantitativno komparativnom obliku istraživanja pomoću kojeg se uspoređuje učinak dvaju ili više postupaka na ispitanike, koji su nasumično podijeljeni u više istraživačkih skupina. Stupanj dokaza, dobivenih pomoću randomiziranih kliničkih istraživanja, predstavlja najviši stupanj dokaza u medicinskoj znanosti, a smjernice koje predstavljaju sistematizirane principe liječenja uglavnom se temelje na najboljim dostupnim podacima iz kliničkih istraživanja. Smjernice omogućuju liječnicima da uz pomoć svog iskustva i znanja, vodeći pritom računa o osobitostima i stavovima bolesnika, najbolje liječe bolesnika. Pouzdanost i kvaliteta rezultata RCT-a, ovise o određenim karakteristikama samog istraživanja poput adekvatno provedenog postupka randomizacije, „zaslijepljenosti“ istraživača i ispitanika, te pravilno oblikovanom protokolu istraživanja. Usprkos velikom broju prednosti, postoje i određene negativne karakteristike randomiziranih kliničkih istraživanja, poput etičkih pitanja opravdanosti istraživanja, cijene, nemogućnoti provedbe samog istraživanja te nedovoljno dobre informiranosti pacijenata o važnosti njihova provođenja,kako za medicinsku znanost tako i za njih same., Clinical trial (experiment or study) is considered to be the only scientific evidence of the efficiency of a drug, therapeutic or surgical procedure. In the last 50 years, randomized clinical trials (RCTs) have become the dominant form of research in medical science and today they represent the base of Evidence Based Medicine (EBM). RCTs are quantitative comparative controlled experiments in which the effect of two or more clinical procedures is compared on subjects randomly divided into several research groups. The level of evidence, obtained through randomized clinical trials, represents the highest level of evidence in medical science, and the guidelines that represent systematized principles of medical treatment are mainly based on the best available clinical data. Guidelines allow physicians, in combination with their own experience and knowledge, while simultaneously taking care of personality and charateristics of patients, providing patients the best available treatment. Quality of RCT results depends on certain characteristics of the research itself, such as the adequately conducted randomization procedure, the "blindness" of researchers and subjects and properly designed research protocol. Despite the great number of advantages, there are certain negative characteristics of randomized clinical trials, such as ethical questions of justification of the research, price of the research, impossibility to carry out the research itself, and inadequate knowledge of patients about the importance of their implementation, both for medical science and them.

Kronični hepatitis C jedan je od najznačajnijih uzroka kroničnih bolesti jetre i globalni zdravstveno-ekonomski problem današnjice od kojeg boluje gotovo 3 % svjetske populacije. Eliminacija virusa i uspješno izlječenje povezani su sa smanjenjem učestalosti razvoja hepatocelularnog karcinoma, smanjenjem smrtnosti zbog komplikacija bolesti jetre i opće smrtnosti oboljelih. Napredak na području istraživanja genetskih karakteristika virusa i patofizioloških mehanizama bolesti rezultirao je tijekom posljednjih desetak godina značajnim poboljšanjem farmakoterapije i ishodima liječenja s povećanjem mogućnosti trajnog izlječenja. No prava evolucija, odnosno revolucija na području medikamentozne terapije, događa se unatrag otprilike dvije godine, razvojem novih direktnih antivirusnih lijekova kojima se u velikoj mjeri olakšava način liječenja i skraćuje njegovo trajanje uz postizanje boljeg terapijskog odgovora. Odobrenjem i dostupnošću tzv. inteferon-free terapije na području Europske unije, SAD-a i Japana sve se više smanjuje uloga dosadašnjih modaliteta liječenja, čime se značajno poboljšava sigurnosni profil liječenja ovih pacijenata. Daljnji razvoj novih oblika terapije zasigurno vodi k tome da će se u relativno bliskoj budućnosti izlječenje kroničnog hepatitisa C postizati još učinkovitijom terapijom uz kraće trajanje liječenja. Ovaj pregledni članak prikazuje suvremene terapijske modalitete i preporuke liječenja kroničnog hepatitisa C uz osvrt na određene specifičnosti, prednosti i nedostatke pojedinih lijekova., Chronic hepatitis C is one of the major causes of chronic liver disease and a global health and economic burden of our time, which affects almost 3 % of the world’s population. Virus elimination and effective treatment are associated with a decreased incidence of hepatocelullar carcinoma, liver-related mortality and all-cause mortality in affected patients. The progress of the research in the field of viral genetics and pathophysiologic mechanisms in the last decade has resulted in significant improvements in pharmacotherapy and treatment outcomes with increased possibilities of a permanent cure. However, the real evolution, or better, revolution in pharmacotherapy is happening in the last two years with the development of new direct antiviral agents, which greatly facilitate treatment and shorten its duration with a better end-result. By approving and making interferon-free modalities available in the EU, USA and Japan the role of previous treatment approaches is being all the more reduced, which significantly improves the safety profile of treatment of these patients. Further advance of new forms of therapy certainly leads to the fact that in the relatively near future hepatitis C eradication will be achieved by single-tablet regimens used for a shorter period of time. This review article presents contemporary therapeutic approaches and treatment recommendations for chronic hepatitis C with reference to certain features, advantages and disadvantages of specific drugs.

Cilj: Cilj je bio prikazati kako se ponekad uznapredovali hepatocelularni karcinom (HCC) može klinički prezentirati isključivo simptomima ekstrahepatalne metastaze. U pacijenata sa sumnjom na hepatocelularni karcinom (HCC), bez histološke potvrde iz intrahepatalnog uzorka tkiva, treba tražiti ekstrahepatalna sijela i njihovom biopsijom potvrditi ili isključiti dijagnozu. Prikaz slučaja: 57-godišnjem pacijentu s dugogodišnjim hepatitisom C u obradi je učinjena kompjutorizirana tomografija (CT), a potom i magnetska rezonancija (MR) abdomena koje su pokazale nodularnu pregradnju jetre i trombozu desne grane portalne vene. Iako bez sasvim jasne demarkacije slikovnim metodama, postavljena je sumnja na masivni tip intrahepatalnog HCC-a s invazijom vaskularnih struktura. U uzorcima biopsije pronađene su promjene u sklopu uznapredovale ciroze, bez histološkog dokaza maligne bolesti. Budući da se pacijent klinički prezentirao slikom kroničnog bolnog sindroma leđa te imao simptome parestezije po tipu „jahaćih hlača” i osjećaj smanjene kontrakcije analnog sfinktera, učinjen je MR lumbosakralne kralježnice koja je otkrila osteolizu sakruma s mekotkivnom tvorbom. CT-om vođena biopsija potvrdila je metastazu HCC-a. U daljnjem liječenju učinjena je supraselektivna embolizacija lateralnih sakralnih arterija sa zadovoljavajućim učinkom. Zaključak: U ovom slučaju sakralna lezija bila je jedina detektabilna metastaza HCC-a iz koje se dobila histološka potvrda bolesti. Kod ekstrahepatalno proširenog HCC-a treba uzeti u obzir i ekstrahepatalne metastaze za uzimanje uzoraka tkiva, ako se ne dobije potvrda maligne bolest iz intrahepatalnog uzorka., Aim: Rare patients with advanced hepatocellular carcinoma (HCC) exclusively present with symptoms of distant metastasis. If there is no histological confirmation of the disease from liver tissue sample, extrahepatic lesion biopsy can confirm or exclude clinical suspicion. Case report: A 57-year-old male with long history of hepatitis C infection underwent computed tomography (CT) and magnetic resonance (MR) imaging which revealed nodular liver rearrangement with thrombosis of the right portal vein branch. Large intrahepatic HCC with vascular invasion was suspected, although without clear demarcation on imaging or histological verification. Only severe cirrhosis was found in several biopsy specimens. Since the patient suffered from simultaneous chronic lower back pain, and paresthesia with incontinence emerged, he underwent pelvic MR which demonstrated osteolitic destruction and large soft tissue mass in the sacrum. CT-guided biopsy confirmed HCC metastasis. Supraselective embolization of irrigating lateral sacral arteries was performed. Conclusion: Diagnosis of HCC sometimes can be challenging despite diagnostic procedures performed in accordance with current guidelines. In our patient sacral lesion was the only detectable metastasis of HCC and the target for histological confirmation of the disease. In patient with clinical suspicion on HCC but without histological confirmation from liver tissue, detection and biopsy of distant metastases is the only way to diagnose the disease.

Inhibitori protonske pumpe (IPP) lijekovi su koji su u potpunosti promijenili način liječenja stanja povezanih s pojačanim lučenjem želučane kiseline; peptički ulkus, gastroezofagealna refluksna bolest, funkcionalna dispepsija, gastroprotekcija. Iako su IPP-ovi široko propisivani lijekovi, posljednjih godina povećana pozornost posvećena je potencijalnim neželjenim učincima ovih lijekova. S obzirom na to da sve veći broj pacijenata prima IPP-ove kao dio kronične terapije za bolesti i stanja koja su povezana s pojačanim lučenjem želučane kiseline, dugoročni potencijalno štetni učinci ove skupine lijekova dobivaju sve veću pozornost, pri čemu većina istraživanja upućuje na to da su određeni pacijenti u skupini s povećanim rizikom., Proton pump inhibitors (PPI) are the drugs that have brought a revolution as a treatment of choice for various conditions associated with increased secretion of gastric acid; peptic ulcers, gastroesophageal reflux disease, functional dyspepsia. Although PPIs are widely prescribed and generally safe drugs, recently increased attention was focused on the potential adverse effects of these drugs. Given the increasing number of patients receiving PPI’s, long-term potential adverse effects of this class of drugs are gaining increasing attention. However, most of recent investigations raise the possibility that elderly and malnourished patients have a higher risk for these side effects.

Uspješna transplantacija je metoda izbora u liječenju pacijenata koji se nalaze u završnom stadiju kronične bubrežne bolesti, odnosno terminalne bolesti (akutne ili kronične) jetre, srca ili pluća. Uvođenje novih, potentnijih imunosupresivnih lijekova značajno je smanjilo učestalost kriza odbacivanja presađenog organa. Unatoč značajnom napretku transplantacijske medicine, dugoročno preživljavanje pacijenata s presađenim organom i dalje je značajno niže u odnosu na opću populaciju. Navedeno je posljedica povećane incidencije kardiovaskularnih bolesti u ovoj populaciji pacijenata, koje su i glavni uzrok povećanog mortaliteta. Pojava tradicionalnih čimbenika rizika za razvoj kardiovaskularnih bolesti, odnosno komponenti metaboličkog sindroma (arterijska hipertenzija, novonastala šećerna bolest ili pogoršanje od ranije poznate šećerne bolesti, pretilosti te poremećaj metabolizma masnoća) učestaliji su u pacijenata koji su podvrgnuti transplantaciji solidnih organa nego u općoj populaciji. Posljedica su primijenjene imunosupresivne terapije. U prvom redu nužne su redovite i stalne provjere zdravstvenog stanja pacijenata koji su podvrgnuti transplantaciji solidnih organa. Uz kontrolu laboratorijskih parametara funkcije presatka, vrlo je važna kontrola krvnog tlaka, metabolizma glukoze i masnoća sa svrhom sprječavanja razvoja kardiovaskularnih bolesti, poboljšanja funkcije presatka i kvalitete života te smanjenja mortaliteta ove populacije pacijenata., Solid-organ transplantation is the optimal method of treatment in patients with end-stage renal, heart and lung disease, as well as those with end-stage liver disease (acute or chronic). Advancements in immunosuppressive treatment of solid-organ transplant recipients significantly increased graft and patient survival and significantly lowered the incidence of rejection crises. Efforts to increase long term patient and graft survival are directed to the prevention and treatment of cardiovascular diseases, because they are the leading cause of mortality in these patients. Traditional risk factors for the development of cardiovascular diseases (e.g. arterial hypertension, post-transplant diabetes mellitus and metabolic lipid disorder) are more common among transplant recipients than in the general population. Therefore, in order to identify patients at a higher risk for the development of cardiovascular disease in time, it is essential that transplant recipients undergo regular control of graft function, blood pressure, and metabolic parameters. A good graft function is important to increase the quality of life and decrease the mortality of this patient population.

Kliničke manifestacije akutnog pankreatitisa širokog su spektra i često predstavljaju diferencijalno dijagnostički problem. U pristupu bolesniku sa sumnjom na razvoj akutnog pankreatitisa nužna je iscrpna anamneza i detaljan fizikalni pregled, što nam uz najmanje trostruko povećanje aktivnosti amilaza i dvostruko povećanje aktivnosti lipaza s velikom vjerojatnošću upućuje na razvoj akutne upale gušterače. Nužno je potom procijeniti težinu akutnog pankreatitisa, kako bismo pravovremeno prepoznali one bolesnika kojima je neophodna 24-satna intenzivna skrb, a u svrhu smanjenja njihova mortaliteta., Clinical manifestations of acute pancreatitis are of wide spectra, and often represent diferential diagnostic problem. Bad prognosis and high costs of treatment demand early diagnosis and adequate treatment. In the approach to the patient with suspected acute pancreatitis the most important are detailed medical history and physical examination which together with suggestive laboratory findings points the diagnosis of acute pancreatitis. Early diagnosis can prevent the development of local and/or systemic complications and reduce mortallity.

Autoimuni pankreatitis (AIP) prepoznat je kao zaseban klinički entitet u sklopu kroničnog upalnog procesa gušterače čija je podloga autoimuna bolest. Histološki i klinički razlikuju se dva tipa AIP-a: tip 1 – limfoplazmocitni sklerozirajući pankreatitis sa zahvaćenošću drugih organa i infiltracijom IgG4 pozitivnim stanicama te tip 2 – fibroza glavnog gušteračnog kanala s infiltracijom epitela granulocitima. Ovaj oblik pogađa mlađe ljude, a drugi organski sustavi obično nisu zahvaćeni. Najčešći simptom bolesti je opstruktivni ikterus, dok se oštri bolovi u trbuhu vrlo rijetko javljaju. Približno polovica bolesnika pokazuje neki oblik endokrine i/ili egzokrine disfunkcije gušterače. Iako je antinuklearno antitijelo (ANA) pozitivno u oko 40 % bolesnika, najosjetljivijim i najspecifičnijim markerom danas se još uvijek smatra IgG4. Dijagnoza se postavlja na osnovi dvaju kriterija: tzv. HISORt kriterija koji potječu s Mayo klinike ili Azijskih dijagnostičkih kriterija. Diferencijalno-dijagnostički najvažnije je isključiti karcinom gušterače, endosonografski vođenom biopsijom. Iako se odličan klinički odgovor postiže primjenom kortikosteroida, što je i dijagnostički vrlo značajno, budući da postoji mnogo sličnosti u kliničkoj prezentaciji bolesnika s karcinomom gušterače i AIP-a, još uvijek ne postoji standardizirani terapijski protokol njihove primjene. Danas se ovaj oblik kronične upale gušterače smatra vrlo rijetkom bolesti, no novijim spoznajama vjerojatno će se u budućnosti češće postaviti dijagnoza autoimunog pankreatitisa u bolesnika s akutnim rekuretnim bolovima u trbuhu nejasne etiologije., Autoimmune pancreatitis (AIP) is recognised as a distinct clinical entity, identified as a chronic inflammatory process of the pancreas in which the autoimmune mechanism is involved. Histologycally and clinically we can differ two subsets: type 1 – lymphoplasmacytic sclerosing pancreatitis with other organ involvement and IgG4 positive cells infiltration and type 2- duct centric fibrosis, characterised by granulocyte epithelial lesions without systemic involvement, mostly in younger people. The major symptom at onset is obstructive jaundice, while severe abdominal pain is rare. About half patients with AIP have shown endocrine and exocrine disfunctions. The positive rate of antinuclear antibody is about 40 %, but the most sensitive and specific serologycal marker today is still IgG4. In the diagnosis of AIP two diagnostic criterions are used: the HISORt criteria (Mayo Clinic) and Asian diagnostic criteria. In differential diagnosis it is most importanat to exclude pancreatic cancer by endosonographically guided biopsy. Although high steroid responsiveness has a significant impact on the diagnosis of AIP, since patients with pancreatic cancer and AIP share many clinical features, there’s still no standardised steroid regimen. Even though the frequency of this disease seems to be quite low, by increasing knowledge on this subject in the future it will be possible to diagnose ever – increasing number of patients having acute recurrence of pain from autoimmune pancreatitis.

Krvarenja iz gastrointestinalnog trakta čest su razlog bolničkih prijama. Incidencija krvarenja iz gastrointestinalnog trakta u razvijenim zemljama kreće se oko 250 – 350 na 100.000 stanovnika godišnje, od čega približno 50 % otpada na krvarenje iz gornjeg dijela gastrointestinalnog trakta. Unatoč revolucionarnom napretku u endoskopskoj dijagnostici i terapiji, kao i farmakološkoj terapiji, učestalost pojedinih oblika krvarenja iz gornjeg dijela gastrointestinalnog trakta povećava se, a mortalitet je na razini 70-ih godina 20. stoljeća, što se povezuje sa starenjem populacije, većim komorbiditetom, raširenom upotrebom nesteroidnih antireumatika i antikoagulancija te visokom pojavnošću ciroze jetre. U takvim okolnostima nužno je pronaći prediktivne alate kao što su Glasgow-Blatchfordov i Rockallov bodovni sustav, kojima bi se kod bolesnika s krvarenjem iz gornjeg dijela gastrointestinalnog trakta moglo utvrditi koliko je nužna endoskopska obrada i hospitalizacija. Navedeno bitno pridonosi sigurnosti liječenja i boljitku bolesnika, a značajno utječe i na racionalizaciju liječenja., Gastrointestinal bleeding is a very common cause of hospital admittance in emergency departments. The incidence of bleeding in developed countries ranges from 250 to 300 cases per 100 000 people annually. Around 50 % of the cases is due to upper gastrointestinal tract bleeding, 40 % is due to lower gastrointestinal tract bleeding, while the remaining 10 % is due to obscure bleeding, mainly from the small intestine. Despite the revolutionary development of endoscopic diagnostic and therapeutic methods as well as pharmaceutical therapy, the frequency of upper gastrointestinal bleeding is rising, with mortality rates approaching the levels seen during the 70’s. The probable underlying reasons include population aging, increasing number of co-morbidities at presentation, widespread NSAID (non-steroidal anti-inflammatory drugs) and anticoagulation medication use, and higher liver cirrhosis incidence. Modern approach to acute gastrointestinal bleeding is focused on developing simple clinical scores, such as Glasgow-Blatchford and Rockall scores, with which patients can be classified into those requiring urgent endoscopy and hospitalization or not. Such strategy aids in better patient management and provides benefit in reducing hospital costs.

Osteoporoza je metabolička bolest kosti karakterizirana gubitkom koštane mase i poremećenom mikroarhitekturom koštanog tkiva, što za posljedicu ima povećanu krhkost kostiju i povećan rizik za nastanak prijeloma. Osnovni mehanizam nastanka osteoporoze je gubitak ravnoteže između koštane razgradnje i stvaranja nove kosti. Dijagnostički kriterij za osteoporozu je smanjena mineralna gustoća kosti za 2,5 standardne devijacije u odnosu na vršnu gustoću kosti (zdrave 30-godišnjakinje), utvrđeno denzitometrijom. Iako preventivne mjere, kao što su primjena kalcija, vitamina D, tjelovježba i reduciranje čimbenika rizika, trebaju biti sastavni dio pristupa bolesniku s osteoporozom, kako bi se postigla primjerena zaštita od prijeloma, u većine bolesnika potrebno je primijeniti i farmakološku terapiju. Nekoliko je lijekova dostupno za terapiju osteoporoze. Prema osnovnom mehanizmu djelovanja na kost klasificiraju se kao antiresorptivni ili osteoanabolički lijekovi. Antiresorptivni lijekovi u prvom redu smanjuju koštanu resorpciju, dok anabolici potiču stvaranje nove kosti. Ovaj članak donosi pregled lijekova koji se trenutno primjenjuju u liječenju osteoporoze, kao i budućih terapijskih opcija., Osteoporosis is a metabolic bone disease characterized by low bone mass and microarchitectural deterioration of bone tissue, with a consequent increase in bone fragility and susceptibility to fracture. The underlying mechanism in all cases of osteoporosis is an imbalance between bone resorption and bone formation. Osteoporosis is defined as a bone mineral density 2.5 standard deviations below peak bone mass (30-year old healthy female average) as measured by dual-emission X-ray absorptiometry. While preventive strategies, such as calcium, vitamin D, exercise and reduced risk factors should always be implemented, many patients will become candidates for pharmacologic intervention to achieve adequate fracture protection. There are several medications used to treat osteoporosis. According to primary effect on bone metabolism medications can be classified as antiresorptive or bone anabolic agents. Antiresorptive agents primarily reduce bone resorption, while anabolic agents induce bone formation. This article summarises the medications currently used in osteoporosis treatment, as well as future treatment options.

Kliničke manifestacije jetrene bolesti širokog su spektra, počevši od asimptomatskog povišenja jetrenih enzima do mogućeg dramatičnog zatajenja jetre. Bolesnici su dugo vremena bez simptoma, a otkrivaju se u kasnijim fazama bolesti. Loša prognoza i visoki troškovi liječenja uznapredovale jetrene bolesti zahti jevaju rano dijagnosti ciranje bolesti i pravovremeno liječenje. U pristupu bolesniku s povišenim jetrenim enzimima nužna je iscrpna anamneza i detaljan fi zikalni pregled. Pravovremena rana dijagnoza jetrene bolesti može spriječiti razvoj ireverzibilnog oštećenja jetre., Clinical manifestati ons of liver disease are of wide spectra, from asymptomatic elevation of liver enzymes to possible dramatic and progressive liver failure. The liver disease develops subclinically for a long time and the disease is being diagnosed in its later stages. Bad prognosis and high costs of treatment demand early diagnosis and adequate treatment. In the approach to the patient with elevated liver enzymes the most important are detailed medical history and physical exam. Early diagnosis of the liver disease can prevent the development of irreversible liver damage.

Cilj: Hepatopulmonalni sindrom (HPS) kao plućnu komplikaciju uznapredovale bolesti jetre karakterizira trijas: jetrena bolest, arterijska hipoksemija i dilatacija plućnog krvožilja. Prevalencija iznosi i do 47 %, no u kliničkoj praksi rijetko se prepoznaje i dijagnosti cira, stoga je cilj ovoga prikaza upozoriti na često postojanje HPS-a u bolesnika s cirozom jetre i respiratornom simptomatologijom, te istaknuti dijagnosti čke postupke i adekvatno liječenje. Prikaz slučaja: Bolesnik je 54-godišnjak s cirozom jetre (Child-Pugh C 10) i dispnejom. Kliničkim pregledom (dispneja) i laboratorijskim nalazima (arterijska hipoksemija, ortodeoksija) postavljena je sumnja na HPS. Primjenom kontrastne ehokardiografi ije, višeslojne računalne tomografije (MSCT) pluća i CT plućne angiografije, potvrđena je radna dijagnoza. Rasprava i zaključak: U bolesnika s cirozom jetre i respiratornim tegobama treba posumnjati na HPS i potvrditi ga odgovarajućim dijagnostičkim metodama. Dijagnostika ovog sindroma obuhvaća detaljnu anamnezu i fizikalni pregled, analizu plinova u arterijskoj krvi, preglednu snimku grudnih organa, kontrastnu ehokardiografi ju, MSCT pluća, scinti grafi ju makroagregati ma albumina obilježenih tehnecijem i, u dvojbenim slučajevima, plućnu angiografiju. Provedena su brojna istraživanja o učinkovitosti različitih lijekova, ali niti jedan se nije pokazao dovoljno učinkovitim u liječenju ovog sindroma. Jedina potencijalno kurati vna metoda danas je ortotopna transplantacija jetre (OTJ)., Aim: Hepatopulmonary syndrome (HPS), a pulmonary complicati on of liver cirrhosis, is the triad of liver disease, arterial hypoxemia and intrapulmonary vascular dilatation. Prevalence may be up to 47%, but in clinical practi ce it is rarely recognized and diagnosed. We present the case of HPS in a pati ent with liver cirrhosis and respiratory simptomatology and emphasise the importance of early recogniti on of HPS because of timely and adequate therapy approach. Case report: The pati ent was a 54-year-old male with liver cirrhosis (Child Pugh C 10) and dyspnea. Clinically (dyspnea) and biochemically (arterial hypoxemia, ortodeoxia) our presumpti ve diagnosis was HPS. Early diagnosis was established by applying contrast echocardiography, lung MSCT and CT pulmonary angiography. Discussion and conclusion: It is necessary to recognize HPS as a complication in liver cirrhosis and to verify it by using proper diagnostic methods. Diagnostics of HPS include detailed anamnesis and physical examination, blood gas analysis, chest x-ray, contrast echocardiography, lung MSCT, lung perfusion scinti graphy (99m-Tc macro aggregated albumin lung perfusion scan) and CT pulmonary angiography in doubtful cases. Various trials evaluating drug effi ciency have been performed, but no medicati on has been found suitable for HPS treatment. Orthotopic liver transplantati on (OLT) is the only potential curative method.

Endoskopija videokapsulom, VCE (prema engl. Video Capsule Endoscopy), postala je prva slikovna metoda za pregled cjelokupnog tankog crijeva. Prvi službeni pregled kapsulom učinjen je 2001. godine. Kapsula za pregled debelog crijeva najnovije je tehnološko dostignuće koje omogućava pregled tog dijela crijeva bez bolnosti i neugode. Najznačajnija indikacija za pregled je probir za kolorektalni karcinom. Prema do sada objavljenim studijama videokapsulska endoskopija za pregled debelog crijeva pruža zadovoljavajuću razinu pouzdanosti za otkrivanje polipa debelog crijeva, poglavito onih iznad 6 mm veličine. Ograničavajući čimbenici su još uvijek relativno visoka cijena te ovisnost o idealnoj očišćenosti crijeva., Video Capsule Endoscopy (VCE) has become the first imaging method for the complete examination of small bowel. The first official capsule examination was done in 2001. Colon capsule is the latest advance in capsule technology which provides painless examination of the colon. The main indication for this method is colorectal screening. According to the current published data colon capsule is a reliable tool for detecting colon polyps, especially those larger than 6 mm. Limiting factors are relatively high price and dependence on ideal colon preparation.

SAŽETAK Procjenjuje se da je u svijetu približno 170 milijuna ljudi zaraženo hepatitis C virusom (HCV), a razvoj bolesti iz akutnoga oblika u kronični oblik može se očekivati u 55% do 85% bolesnika. U radu prikazane su dosadašnje spoznaje o terapiji hepatitisa C, uspoređene su postojeće mogućnosti, ukazano je na dosad poznate nuspojave, te je dan uvid u terapiju hepatitisa C u budućnosti. U današnje vrijeme ustaljena terapija HCV infekcije jesu pegilirani interferon i ribavirin u trajanju od 24 tjedna do 48 tjedana, ovisno o genotipu i viralnu odgovoru. U posebnih skupina bolesnika terapija se prilagođuje. U budućnosti očekuje se razvitak novih lijekova, poput specifičnih inhibitora i cjepiva koji će upotpuniti dosadašnje spoznaje i unaprijediti liječenje infekcije HCV-om., SUMMARY It is estimated that the number of hepatitis C virus (HCV) infected patients all round the world amounts to 170 million persons and it is likely to expect that the disease progression from acute to chronic ranges between 55% – 85%. The paper sets out the present knowledge on hepatitis C therapy, compares and contrasts the existing treatment methods, points at the disease side effects and offers an insight into a future therapy trends. Nowadays, the standard HCV infection is cured by pegylated interferon and ribavirin within 24 – 48 weeks, depending on the genotype and viral response. Some special categories of patients require modified therapy. In future it is assumed that a number of new medicines, such as specific inhibitors and particularly vaccines are going to be developed thus enabling a more efficient treatment of HCV infected patients.