Search

Zločini počinjeni tijekom Drugoga svjetskoga rata pokrenuli su pitanje njihova procesuiranja nakon završetka ratnih operacija. Na temelju toga potaknuto je i osnivanje Komisije Ujedinjenih naroda za ratne zločine te Državne komisije (i podređenih zemaljskih jedinica) za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Jugoslavije. Na strani pobijeđenih našla se i Mađarska, pa se u radu analiziraju sudbine pripadnika mađarske narodnosti u Jugoslaviji s naglaskom na šire područja Bjelovara koji su prema odlukama Komisije proglašavani ratnim zločincima ili narodnim neprijateljima. Općenito, njihova prilagodljivost svakoj političkoj i vojnoj vlasti, potaknuta očuvanjem imovine, uvelike je odredila i njihovo držanje za vrijeme rata. Relativno blagi pritisak vidljiv je i iz navedenih brojčanih pokazatelja kojima je raspolagala Državna komisija, a isti princip prenesen je i na područje Bjelovara gdje je djelovanje mađarske manjine prikazano kao relativno pozitivno, ne pripisujući joj kolektivnu odgovornost i zamjerajući joj tek pasivno držanje u narodnooslobodilačkoj borbi. Ipak, znatan broj odluka koje je sastavila Državna komisija nije prihvaćen od strane Komisije Ujedinjenih naroda, što jasno svjedoči o popriličnom pritisku novih jugoslavenskih vlasti, no upućuje i na činjenicu da se u neposrednom poslijeratnom razdoblju željelo prevladati ratna sjećanja. Namjera rada Komisije bila je da “donese” pravdu, no ona je uspjela osigurati tek narodni osjećaj pravde koji je nakon brojnih stradanja i uništavanja počinjenih u Drugom svjetskom ratu bio poput zaloga za noviju i svjetliju budućnost.

Autor prikazuje političke prilike na bjelovarskom području uoči Drugoga svjetskog rata i na početku rata, a zatim pobunu hrvatskih vojnika u 108. pješadijskom puku vojske Kraljevine Jugoslavije, u noći sa 7. na 8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu kraj Grubišnog Polja. Slijedi prikaz širenja pobune i njezina prerastanja u ustanak, dolazak pobunjenika 8. travnja u Bjelovar, preuzimanje vlasti i proglašenje hrvatske države do dolaska Nijemaca u grad dva dana kasnije. U radu se prikazuje i ratni zločin nad hrvatskim civilima u Donjim Mostima koji su 10. travnja počinili četnici i jugoslavenski vojnici., The author discusses political conditions in the Bjelovar region immediately before and at the beginning of the Second World War, and following that, the uprising of Croatian soldiers of the 108 Regiment of the Royal Yugoslav Army on the evening of 7th and 8th April, 1941, in Veliki Grđevac by Grubišno Polje. It continues on with a discussion of the spread of the uprising and its growth into a general insurrection, which led to the taking over of Bjelovar by the insurgents on 8 April, their assumption of local power and their proclamation of a Croatian state, until the arrival of the Germans in the city two days later. The work also talks about the war crime perpetrated against Croatian civilians in Donjima Mostima which was committed by Chetniks and the Yugoslav army on 10 April.

During the second half of the 18th century the Court in Vienna gave special support to one specific economic branch of the Croatian Kingdom: sericulture. According to mercantilist views of that time, the production of raw silk was a significant way of combining inexpensive production with expensive sale of raw silk in order to make large profits and inprove the balance of trade. Sericulture in a way represented the most suitable and optimum combination of the Frontier‚s military and agricultural obligations on the one hand and high economic politics of the Monarchy on the other. Due to this, sericulture is also a specific phenomenon in the Military Frontier as regards initiating economic growth since silk wasn‚t manufactured for domestic purposes of the Frontier‚s inhabitants but was exported to other parts of the Monarchy., Među privrednim granama koje su u Hrvatskoj Kraljevini uživale posebnu podršku Bečkog Dvora posebno je mjesto pripadalo svilarstu. Riječ je o uzgoju dudova svilca, otpredanju svilenih čahura u sirovu svilu i, znatno manje, o daljnjoj preradi sirove svile u konac ili predivo. Proizvodnja sirove svile prema shvaćanjima merkantilističkih krugova bila je jedan od značajnih načina kako se jeftinom proizvodnjom i skupom prodajom sirove svile ostvaruje veliki profit i time popravlja trgovinska bilanca. Uzimajući u obzir usku povezanost gospodarskih rješenja marijaterezijanske kameralistike uz organizaciju Vojne krajine, ne iznenađuje činjenica da je Bečki Dvor baš tamo započeo gospodarski eksperiment sa svilom. Svilarstvo je na svoj način predstavljao najprikladniji, najbolji spoj krajiπkih vojnih i poljoprivrednih obveza s jedne strane, i visoke gospodarske politike Monarhije, s druge strane. Svilarstvo je i po tome svojevrstan fenomen u Vojnoj krajini u proizvodnom poticanju gospodarskog napretka jer se svila nije proizvodila za domaće potrebe krajiškog stanovništva nego se izvozila u ostale dijelove Monarhije. Uzgoj dudova svilca uveden je 1761. godine u Slavonsku krajinu, tri godine kasnije u Varaždinsku krajinu, a između 1772. i 1774. u Bansku krajinu. Svilarstvo se nije, međutim, uvelo samo u Vojnoj krajini. Kraljica Marija Terezija pozvala je patentom u 1763. godinu zemaljsku gospodu, uprave, samostane i općine u drugim zemljama Monarhije da uzgajaju bijele dudove. Proizvodnja svile se do kraja listopada 1800. nalazila pod vojnim nadzorom. Zatim je preπla u ruke Ugarske dvorske komore. Vrijednost proizvodnje kokoša iznosila je četrdesetih godina 19. st. između 150.000 i 200.000 for. Zarada kmetskih i krajiπkih kuća od te proizvodnje bila je vrlo mala i nesigurna. Bila je to vrlo osjetljiva i rizična kultura, tako da je proizvodnja u nepovoljnim godinama znala pasti na polovicu godišnjeg prosjeka. Iako posao nije tražio velik fizički napor, zato je zahtjevao pažljivu i neprestanu brigu. Za čitav trud i za tolike neugodnosti, na čitavu je kuću u prosjeku otpala nadnica od jedva 20 kr. na dan. Prerada svilenih buba u filandama činila je drugu fazu u proizvodnji svile. Hrvatska je osamdesetih godina 18. stoljeća imala desetak filanda. Godine 1841. bilo ih je već 46. Što se Civilne Hrvatske tiče je Osijek imao 7 filanda, Križevci tri, Đakovo, Virovitica, Požega, Vukovar, Varaždin i Koprivnica po dva, a Cernik, Irig, Trpinj i Zagreb po jedan. U Vojnoj krajini je bila po jedna filanda u Novoj Gradiški, Oriovcu, Podvinju, Moroviću, Golubincima, Staroj Pazovi, Zemunu, Glini, Petrinji, Kostajnici, Đurđevcu, Virju, Čazmi, i Garešnici te po dvije u Vinkovcima, Mitrovici i Bjelovaru. Kvaliteta hrvatske svile nije se odlikovala finoćom i sjajem kao francuska i talijanska, ali zato je bila jača, teža i trajnija. Svilarstvo je napredovalo uglavnom do 1848. godine. Habsburška je Monarhija izgubila Lombardiju koja je do tada prerađivala 90% hrvatske proizvodnje svile. Konačni katastrofalni udarac zadala je 1855. godine bolest dudova svilca. Nepovoljno se odrazila i sve veća konkurencija Francuske, Italije, kasnije i Japana. Svilarstvo u Hrvatskoj počelo je zaostajati i više se nije oporavilo od tih udaraca.