Search

Autor egzegetsko-teološkom metodom istražuje tri teksta iz izvorno Pavlovih poslanica (Gal i Rim) u kojima Pavao argumentira svoje uvjerenje o opravdanju čovjeka po vjeri bez djela Zakona, oslanjajući se i služeći se starozavjetnim govorom o Abrahamovu liku. U poslanici Galaćanima on postupno i ne baš na prvi mah jasnom logikom oduzima spasenje zakonskom sustavu i pripisuje ga sustavu utemeljenom na vjeri. Naglašava da je Božji spasenjski naum oduvijek i uvijek bio vezna uz obećanje i vjeru, da je taj naum nepromjenjiv kao oporučna odluka, premda se u povijesnom očitovanju različito manifestirao, pa i kroz Zakon, koji je i vremenski i sadržajno tek nakon obećanja. U luku Božjega spasenjskog nauma vidi dva uporišna stupa: Abrahama i Krista, a sve što se između njih događalo tumači kao plod Božjega uvažavanja ljudske maloljetnosti i nedozrelosti u ispravnim odnosima s Bogom. Abraham mu je legitimacijska figura za profiliranje prave vjere koju traži od Galaćana i pravoga kristovskog odnosa s Bogom koji opravdava, oslobađa i daruje spasenje. U drugom tekstu iz Rim 4 Abraham je Pavlu dokaz izvorne Božje nakane o spasavanju čovječanstva po vjeri. Postupan u argumentaciji, on ovdje najprije isključuje povezanost opravdanja i djela Zakona, potom opravdanja i obrezanja, opravdanja i obećanja po tjelesnoj pripadnosti Abrahamu, da bi na kraju protumačio dinamiku Abrahamove vjere i primijenio je na svakog vjernika, na svakog tko je usvojio kristološku dimenziju vjere. Za razliku od Gal. gdje je uglavnom bio usredotočen na uključenost pogana u Abrahamov blagoslov, u Rim više uzima u razmatranje i kršćane iz židovstva kao dionike Božjega blagoslova Abrahamu po vjeri. U oba teksta, međutim, Abraham mu je paradigma Božjeg opravdanja po vjeri. U trećem tekstu iz Rim 9-11 Pavao argumentira Abrahamovim potomstvom, dokazujući dosljednost i učinkovitost Božjih riječi i Božjih nauma. Bog je milosrdan u svom postupanju i spasiteljski otvoren svima koji vjeruju. Ovdje Pavao Abrahamovim likom dokazuje nepristranu Božju pravednost, milosrđe, vjernost i dosljednost sebi. Abraham mu je dokaz da Bog nije niti može definitivno odbaciti svoj Izabrani narod. U svim tekstovima, Abraham je Pavlu jamstvo neopozivosti Božjih obećanja i nauma kao i Božje dosljednosti u ponudi i modalitetima spasavanja svega čovječanstva.

Pobožanstvenjenje je dio antropološke istine o dostojanstvu čovjeka koja govori o uzdignuću čovjeka do visokih stupnjeva svetosti. Cilj takvog uzdizanja je intimno i neizrecivo jedinstvo s Bogom koje omogućuje čovjeku u Kristu sudjelovanje u samom Božjem životu. Temelje ovakvog uzdignuća pronalazimo u iskonskoj istini o stvaranju. Bog, koji je u sebi communio, stvara čovjeka na svoju sliku i time mu utiskuje čežnju za jedinstvom i zajedništvom, koja se može ispuniti jedino u Bogu i uzimanju udjela na njegovoj vječnosti. Međutim, čovjekov slobodno učinjen grijeh se ispriječio ispunjenju izvornoga Božjeg nauma s čovjekom. Stoga se Sin Božji, vječna Riječ Očeva, utjelovila s ciljem ponovne uspostave communia Boga i čovjeka. Uzevši ljudsku narav, Krist pruža čovjeku dioništvo na Božjoj naravi. Svojim pashalnim misterijem, uzašašćem i uskrsnućem Krist je čovjeka obnovio i pokazao mu put kojim treba ići kako bi stupio u proces pobožanstvenjenja. Taj proces, koji je nedjeljiv od poslanja Duha Svetoga, predstavlja vrijeme Crkve. Njoj su darovana sredstva pobožanstvenjenja – sakramenti. Tako sakrament krštenja predstavlja temelj. Po krštenju čovjek postaje sinom Božjim, tj. po milosti prima ono što Sin ima po naravi. Novu stvarnost primljenu u krštenju čovjek živi neprekidnom participacijom u euharistiji koja označava savršeno participiranje u božanskome životu. Tako čovjek, živeći stvarnost sinovstva, blagujući euharistiju i primajući milost preostalih sakramenata, živi i sve dublje ulazi u proces pobožanstvenjenja sve do eshatološkoga ispunjenja, tj. sudjelovanja u božanskoj naravi. The deification of human is part of the anthropological truth about the dignity of man that speaks of climbing to high degrees of holiness. It finds its foundations in creation. God, communio in himself, created man in his image and with it imprinted a holy thirst for unity and community which fulfills only in God up to participation in God's nature. However, sin harmed and disabled the fulfillment of God's original intention for man. Son of God incarnated with the purpose of re-establishment and re-foundation of humans in the divine life. Taking human nature, He shared his divine nature with humans. With his paschal mystery, ascension , and resurrection, Christ renewed man and showed him the way he should go if a man in his freedom wants to boldly step in process of deification. In that process, Christ through the power of the Holy Spirit gave the Church the means by which human can in the most excellent way achieve deification and sacraments. The sacrament of baptism presents the foundation of deification. Through baptism, man becomes a son, by grace he receives what Son has by nature. New reality received in baptism man lives in ongoing participation in Eucharist meaning perfect participation in the divine life. And so man living actuality sonship consuming eucharist and receiving the grace of the other sacraments lives and grows more deeply in process of deification up until eschatological fulfillment, participating in divine nature.

V sodobnem svetu vloge med moškim in ženskim spolom niso več tako strogo določene, kot so bile v preteklosti in ni redko, da ima moški težave zaradi tega. Sprašuje se, kakšno je njegovo poslanstvo v svetu. Svet mu ponuja mnogo rešitev, a med njimi tudi mnogo takšnih, kjer ne bo dobil zadovoljivega odgovora. Sveto pismo pa mu ponuja odgovor v odnosu do Boga. V njem bo odkril svojo pravo identiteto – Božjega sina. Magistrsko delo v začetku pokaže na Božjega Sina – Jezusa Kristusa. V njem je vsak moški deležen Božjega sinovstva, ki mu je bilo podarjeno pri svetem krstu. V moči tega zakramenta more tudi Boga klicati Oče in biti poslušen njegovemu glasu, tako kot je bil Abraham, ki je tu predstavljen takšen, kot je bil, s svojimi dobrimi in slabimi lastnostmi. To je mož, ki je imel zelo globok odnos z Bogom, a zaradi tega ni bila njegova življenjska pot nič lažja. Je sestavljena iz vzponov in padcev. Vsak moški, ki se odloči, da bo sledil Božjemu glasu, naj bo pripravljen tudi na to. Abrahamovo življenje pa mu lahko služi tudi kot navdih in pomoč. Nekaj bistvenega za pristno duhovno življenje z Bogom pa je hrepenenje, o čemer spregovori osrednji del magistrskega dela. Le-to je zelo pomembno, da moški zaživi resnično krščansko življenje in ne bo to le neko golo izpolnjevanje zapovedi. Če ne bo resnično zahrepenel po Bogu (in ga stalno iskal) in po njegovih darovih, potem je nevarno, da bo sčasoma tudi njegova vera postala nekaj obrobnega v njegovem življenju. Hrepenenje pa bo poživljal v pogovoru z Bogom – v molitvi. Seveda pa njegova vera ni zasebna stvar, ampak je namenjena temu, da jo predaja naprej svoji ženi in otrokom. Biti mož in oče je velik Božji dar in poslanstvo, ki ga je Bog zaupal moškim. Tako kot je Bog Oče v odnosu do svojega Sina Jezusa Kristusa, je moški poklican, da je oče svojim otrokom. Nekaj predlogov o tem, kako biti duhovna opora svoji družini, pa je mogoče najti v zadnjem delu. Vsak pa je povabljen, da moč za to zahtevno poslanstvo išče in tudi najde v Bogu in v njegovi Cerkvi. The roles of male and female gender in the modern world are not so precisely determined as they used to be in the past and it is not uncommon that a man has difficulties with it. He questions himself what is his mission in the world. The world offers him several solutions, and many of them are not able to give him a satisfactory answer. The Holy Bible however offers him an answer in the relationship with God. In it, he will discover his true identity- that he is the child of God. In the beginning the master's thesis points to the Son of God- Jesus Christ. In Him, every man partakes in God's sonship, which was given to him at the christening. In the power of this sacrament he is able to call God a Father and be obedient to his voice, as was Abraham, which is here presented as he was, with his good and bad qualities. He had a very deep relationship with God, but because of that his life path was not easier, but full of ups and downs. Every man, who decides to follow God's voice, should be prepared also for that and the life of Abraham could serve him as an inspiration and help. What is crucial for true spiritual life with God, is longing, which is discussed in the main part of the master's thesis and so very important for a man to live genuine Christian life and not merely fulfilling the commandments. If he will not truly be longing for God (and search for him continuously) and his gifts, there is a great danger that the religion will become of little importance in his life. And this longing will be invigorated by talking to God - in prayer. Certainly his religion is not a private matter, but it is intended to be passed on to his wife and children. To be a husband and a father is a great gift from God and a mission that God has entrusted to men. The same way that God is a Father in relation to his Son Jesus Christ, a man is called to be a father to his children. Suggestions, how to be a spiritual support to your family are found in the last part of the thesis. Everyone is invited to seek and also find a strength for this demanding mission in God and his Church.

Članak pruža pregled teme Boga kao oca u Starom zavjetu i, ukratko, kontinuitet iste teme u Novome zavjetu. Autor obrađuje sve tekstove gdje se Bog spominje kao otac u Starome zavjetu u odnosu prema izraelskom narodu. Članak pruža analizu Boga kao oca u kontekstima u kojima se taj koncept pojavljuje. Božje očinske karakteristike iskazuju se kroz njegovu samoobjavu u Tori, spisima i prorocima, ali i kroz njegova djela prema Izraelu i kroz odnos s Izraelom. Tema Božjeg očinstva nastavlja se i proširuje u Novome zavjetu te dolazi u središte novozavjetne teologije.