Search

Hrvatsko nacionalno pitanje nalazilo se u fokusu mnogih djela Miroslava Krleže. Mnogi tada mladi ljudi, poput prvog predsjednika samostalne Republike Hrvatske Franje Tuđmana, nakon prvotne naklonjenosti Hrvatskoj seljačkoj stranci prišli su komunističkom pokretu upravo pod utjecajem Krležinih uvida u nacionalno pitanje. Ovaj rad prikazuje razvoj njegovih stavova o nacionalnom pitanju kroz analizu njegovih političkih eseja te knjiga razgovora s Krležom. Svrha ovog rada je utvrđivanje razloga zbog kojih su Krležini uvidi u nacionalno pitanje utjecali na uključivanje mnogih ljudi u komunistički pokret. Utvrđeno je kako je Krleža vrlo rano prihvatio marksističko-lenjinistički princip samoodređenja te mu je ostao vjeran do smrti, iako je počeo sumnjati u mogućnost očuvanja socijalističke Jugoslavije nakon smrti Josipa Broza Tita. Moguće je zaključiti kako su Krležini uvidi u nacionalno pitanje mnoge privukli komunističkom pokretu jer je jasno ukazao na povezanost nacionalnog i klasnog pitanja. Naročito je važno bilo što Krleža nije dokazivao tu povezanost pozivanjem na apstraktne marksističke parole, nego preko konkretnih primjera iz nacionalne povijesti iz kojih je izvlačio zaključak kako su tijekom hrvatske povijesti viši slojevi uvijek paktirali s tuđinskim silama iz straha od narodnih masa dok su u isto vrijeme te iste mase indoktrinirali nacionalnim mitovima. Stoga je Krleža smatrao kako nacionalno oslobođenje Hrvata može nastupiti tek uz istovremeno klasno oslobođenje potlačenih masa unutar Hrvatske. The Croat national issue was in the focus of many works of Miroslav Krleža. Many of the then young people, like the first president of the independent Republic of Croatia Franjo Tuđman, shifted from supporting the Croat Peasant Party to supporting the Communist movement influenced by Krleža's insights in the national question. This thesis shows the development of Krleža's opinions on the national question through the analysis of his political essays and books of talks with Krleža. The purpose of this thesis is establishing the reasons why Krleža's insights in the national question influenced the inclusion of many people in the Communist movement. It was established that Krleža was early to accept the Marxist-Leninist principle of self-determination as a desirable model of liberating non-Serb nations inside the Yugoslav frame. This thesis shows that Krleža accepted Marxist-Leninist views early on and remained faithful to them until his death, although he started doubting that socialist Yugoslavia could be preserved after the death of Josip Broz Tito. It is possible to conclude that Krleža's insights in the national question drew many people in the Communist movement because he had clearly shown the connection between the national and class question. It was especially important that Krleža had not been proving the connection through evoking of abstract Marxist phrases, but through examples from national history from which he had concluded that , throughout Croatian history, the upper classes had always been pacting with foreign forces out of fear of popular masses while simultaneously indoctrinating those same masses with national myths. Therefore, Krleža thought that the national liberation of Croats could only happen simultaneously with the class liberation of suppresed popular masses inside Croatia.

Hrvatsko nacionalno pitanje nalazilo se u fokusu mnogih djela Miroslava Krleže. Mnogi tada mladi ljudi, poput prvog predsjednika samostalne Republike Hrvatske Franje Tuđmana, nakon prvotne naklonjenosti Hrvatskoj seljačkoj stranci prišli su komunističkom pokretu upravo pod utjecajem Krležinih uvida u nacionalno pitanje. Ovaj rad prikazuje razvoj njegovih stavova o nacionalnom pitanju kroz analizu njegovih političkih eseja te knjiga razgovora s Krležom. Svrha ovog rada je utvrđivanje razloga zbog kojih su Krležini uvidi u nacionalno pitanje utjecali na uključivanje mnogih ljudi u komunistički pokret. Utvrđeno je kako je Krleža vrlo rano prihvatio marksističko-lenjinistički princip samoodređenja te mu je ostao vjeran do smrti, iako je počeo sumnjati u mogućnost očuvanja socijalističke Jugoslavije nakon smrti Josipa Broza Tita. Moguće je zaključiti kako su Krležini uvidi u nacionalno pitanje mnoge privukli komunističkom pokretu jer je jasno ukazao na povezanost nacionalnog i klasnog pitanja. Naročito je važno bilo što Krleža nije dokazivao tu povezanost pozivanjem na apstraktne marksističke parole, nego preko konkretnih primjera iz nacionalne povijesti iz kojih je izvlačio zaključak kako su tijekom hrvatske povijesti viši slojevi uvijek paktirali s tuđinskim silama iz straha od narodnih masa dok su u isto vrijeme te iste mase indoktrinirali nacionalnim mitovima. Stoga je Krleža smatrao kako nacionalno oslobođenje Hrvata može nastupiti tek uz istovremeno klasno oslobođenje potlačenih masa unutar Hrvatske., The Croat national issue was in the focus of many works of Miroslav Krleža. Many of the then young people, like the first president of the independent Republic of Croatia Franjo Tuđman, shifted from supporting the Croat Peasant Party to supporting the Communist movement influenced by Krleža's insights in the national question. This thesis shows the development of Krleža's opinions on the national question through the analysis of his political essays and books of talks with Krleža. The purpose of this thesis is establishing the reasons why Krleža's insights in the national question influenced the inclusion of many people in the Communist movement. It was established that Krleža was early to accept the Marxist-Leninist principle of self-determination as a desirable model of liberating non-Serb nations inside the Yugoslav frame. This thesis shows that Krleža accepted Marxist-Leninist views early on and remained faithful to them until his death, although he started doubting that socialist Yugoslavia could be preserved after the death of Josip Broz Tito. It is possible to conclude that Krleža's insights in the national question drew many people in the Communist movement because he had clearly shown the connection between the national and class question. It was especially important that Krleža had not been proving the connection through evoking of abstract Marxist phrases, but through examples from national history from which he had concluded that , throughout Croatian history, the upper classes had always been pacting with foreign forces out of fear of popular masses while simultaneously indoctrinating those same masses with national myths. Therefore, Krleža thought that the national liberation of Croats could only happen simultaneously with the class liberation of suppresed popular masses inside Croatia.

Do proleća 1917. godine, na teritoriji (bivšeg) Ruskog carstva našlo se nekoliko desetina hiljada ratnih zarobljenika Južnih Slovena, od kojih su se mnogi direktno uključili u revolucionarna događanja započeta padom monarhije u februaru. Nakon Oktobarske revolucije, hiljade Bugara, Hrvata, Slovenaca i Srba borile su se na strani boljševika. Od 1918. godine, imali su svoju Južnoslovensku komunističku grupu pri Boljševičkoj partiji, kao i novine Svetska revolucija. Grupa se, međutim, brzo sukobila po pitanju ustrojstva posleratnog projekta. Jedni su se zalagali za stvaranje Jugoslavije kao države Južnih Slovena, dok su drugi smatrali da buduća socijalistička država treba biti Balkanska federacija, stari projekat balkanske socijaldemokratije. Ovo neslaganje dovelo je u konačnici do odvajanja Bugara iz Južnoslovenske komunističke grupe. Iako pitanje buduće radničke federacije na Balkanu nije razrešeno čak ni formiranjem Komunističke internacionale, ova zaboravljena rana debata između tada vodećih južnoslovenskih komunista bila je uvod u kasnije marksističke rasprave o nacionalnom pitanju u Bugarskoj i Kraljevini SHS. Analiza ovih projekata otvara pitanja o prijemu boljševičkih ideja među Južnim Slovenima, kontinuitetu i diskontinuitetu marksističke misli među balkanskim socijalistima pre i posle 1917. godine, kao i o razvoju koncepta lenjinističkog prava na samoopredeljenje u kontekstu političke situacije na Balkanu u posleratnom periodu., By the spring of 1917, tens of thousands of South Slavic prisoners of war had found themselves on the territory of the (former) Russian Empire, and many of them took an active part in the revolutionary events which had begun with the collapse of the monarchy in February. After the October Revolution, thousands of Bulgarians, Croats, Slovenes, and Serbs fought on the side of the Bolsheviks. Beginning from 1918, they had their own South Slavic Communist Group of the Bolshevik Party, as well as a newspaper called Svetska revolucija (The World Revolution). However, the Group soon became divided over the question of building a future postwar order. Some communists supported the creation of Yugoslavia as a country of South Slavs, while others thought that the future socialist state must be a Balkan Federation, an old project of Balkan social democracy. The pro-Yugoslav current was composed primarily of people who were radicalized by the world war and the revolution and who fought together in the South Slavic units of the Russian Imperial Army before 1917. The supporters of a Balkan federation were those who were active in the labor movement before 1914. The Bulgarian communists, influenced by the theoretical tradition of “narrow socialism” developed by Dimitar Blagoev, were the standard bearers of the idea of Balkan federalism, while most Serbs, Croats, and Slovenes eventually opted for Yugoslavia, also as a federal state. This disagreement eventually led to the separation of Bulgarians from the South Slavic Communist Group. Even though the question of the future workers' federation in the Balkans was not ultimately resolved even after the creation of the Communist International, this forgotten early debate between the leading South Slavic communists foreshadowed the later Marxist discussions on the national question in Bulgaria and Yugoslavia. The analysis of these projects raises new questions regarding the reception of Bolshevik ideas among the South Slavs, the continuities and discontinuities of Marxist thought before and after 1917, as well as the development of the concept of the Leninist right to self-determination in the context of the political situation in the Balkans in the post-WWI period.

U radu smo nastojali odgovoriti na pitanje postoji li optimalno rješenje za tajvansko pitanje te dati osvrt na nekoliko mogućih opcija. Prva opcija je de jure proglašenje neovisnosti Tajvana od NR Kine i promjena imena političkog entiteta iz Republika Kina (ROC) u Tajvan. Druga opcija je ujedinjenje Tajvana s državom maticom pod zajedničkom suverenom vlasti, uz mogućnost očuvanja autonomne uprave. Treća opcija bi bila održavati status quo dok okolnosti ne postanu povoljnije. Rad koristi realizam kao teorijsku paradigmu sa svrhom naglašavanja kompetitivne prirode suvremenih američko - kineskih odnosa. Sjedinjene Američke Države nastoje putem politike strateške dvostranosti očuvati status quo najmoćnije sile u azijsko pacifičkoj regiji, dok Narodna Republika Kina nastoji širiti vlastiti utjecaj u želji da se nametne kao vodeća sila u regiji. Time Kina igra ulogu države izazivačice postojećeg međunarodnog poretka. Pokušali smo višedimenzionalno prikazati vanjskopolitičku poziciju spomenutih država prema problemu napetih odnosa u Tajvanskom tjesnacu. Istraživanje je pokazalo da je tajvansko pitanje u trenutnim međunarodnim okolnostima nerješivo na zadovoljstvo svih uključenih aktera. Status quo se pokazao kao trenutno optimalna pozicija. Da bi došlo do spontanog rješavanja tajvanskog pitanja mora doći do velike turbulencije koja bi uzdrmala ili potpuno srušila postojeći poredak. Svako drugo rješenje izazvalo bi nezadovoljstvo barem jednog od aktera. Stavovi javnosti na Tajvanu i SAD-u još uvijek ukazuju na široku prihvaćenost statusa quo, dok se u Kini zbog same prirode vladajućeg režima ne uzima u obzir stav javnosti. Rad uključuje elemente ekonomske, društvene i političke analize kojima je svrha da budu alati u širem razumijevanju specifičnih vanjskih politika koje vode SAD, Narodna Republika Kina i Tajvan (Republika Kina). Abstract In this paper we have strived to answer the question is there an optimal solution for the Taiwan issue and to offer a broad review of some intrusive options. The first option is a de jure declaration of independence from the People’s Republic of China and changing the official name of the political entity from the Republic of China (ROC) to Taiwan. The second option is the unification with the mother country under unique sovereignty with the possibility of maintaining autonomous governance. The third option would be maintaining the status quo in Taiwan Strait until circumstances become more favorable to find the solution. This paper uses realism as a theoretical paradigm with the purpose to emphasize the competitive nature of contemporary US-China relations. The policy of strategic ambiguity is used as a tool for preserving the status quo of the world`s superpower in the Taiwan strait. On the other hand, China strives to expand its influence with the goal of becoming the leading state in Pacific region. As the process of implementation of the assertive development-oriented policy has shown, China plays the role of a country that challenges the current international order. We have attempted to describe multidimensionality the positions behind policies that are used in relation to Taiwan issue. The research has shown that due to current international circumstances there is no optimal solution to the Taiwan issue which will be able to satisfy all affected actors. A major disruption of the international order is needed to achieve new circumstances that will induce actors to accept some sort of solution other than the status quo that has imposed itself as the best option. The public opinion on Taiwan and The US dominantly supports moderate policy agenda regarding Taiwan. In China, public opinion on the matter will stay purely researched due to the nature of the ruling regime. The paper includes some elements of economic, social, and political analysis with a simple purpose in mind, to improve understanding of foreign policies which are led by the US, People’s Republic of China, and Taiwan (Republic of China).

U radu smo nastojali odgovoriti na pitanje postoji li optimalno rješenje za tajvansko pitanje te dati osvrt na nekoliko mogućih opcija. Prva opcija je de jure proglašenje neovisnosti Tajvana od NR Kine i promjena imena političkog entiteta iz Republika Kina (ROC) u Tajvan. Druga opcija je ujedinjenje Tajvana s državom maticom pod zajedničkom suverenom vlasti, uz mogućnost očuvanja autonomne uprave. Treća opcija bi bila održavati status quo dok okolnosti ne postanu povoljnije. Rad koristi realizam kao teorijsku paradigmu sa svrhom naglašavanja kompetitivne prirode suvremenih američko - kineskih odnosa. Sjedinjene Američke Države nastoje putem politike strateške dvostranosti očuvati status quo najmoćnije sile u azijsko pacifičkoj regiji, dok Narodna Republika Kina nastoji širiti vlastiti utjecaj u želji da se nametne kao vodeća sila u regiji. Time Kina igra ulogu države izazivačice postojećeg međunarodnog poretka. Pokušali smo višedimenzionalno prikazati vanjskopolitičku poziciju spomenutih država prema problemu napetih odnosa u Tajvanskom tjesnacu. Istraživanje je pokazalo da je tajvansko pitanje u trenutnim međunarodnim okolnostima nerješivo na zadovoljstvo svih uključenih aktera. Status quo se pokazao kao trenutno optimalna pozicija. Da bi došlo do spontanog rješavanja tajvanskog pitanja mora doći do velike turbulencije koja bi uzdrmala ili potpuno srušila postojeći poredak. Svako drugo rješenje izazvalo bi nezadovoljstvo barem jednog od aktera. Stavovi javnosti na Tajvanu i SAD-u još uvijek ukazuju na široku prihvaćenost statusa quo, dok se u Kini zbog same prirode vladajućeg režima ne uzima u obzir stav javnosti. Rad uključuje elemente ekonomske, društvene i političke analize kojima je svrha da budu alati u širem razumijevanju specifičnih vanjskih politika koje vode SAD, Narodna Republika Kina i Tajvan (Republika Kina)., In this paper we have strived to answer the question is there an optimal solution for the Taiwan issue and to offer a broad review of some intrusive options. The first option is a de jure declaration of independence from the People’s Republic of China and changing the official name of the political entity from the Republic of China (ROC) to Taiwan. The second option is the unification with the mother country under unique sovereignty with the possibility of maintaining autonomous governance. The third option would be maintaining the status quo in Taiwan Strait until circumstances become more favorable to find the solution. This paper uses realism as a theoretical paradigm with the purpose to emphasize the competitive nature of contemporary US-China relations. The policy of strategic ambiguity is used as a tool for preserving the status quo of the world`s superpower in the Taiwan strait. On the other hand, China strives to expand its influence with the goal of becoming the leading state in Pacific region. As the process of implementation of the assertive development-oriented policy has shown, China plays the role of a country that challenges the current international order. We have attempted to describe multidimensionality the positions behind policies that are used in relation to Taiwan issue. The research has shown that due to current international circumstances there is no optimal solution to the Taiwan issue which will be able to satisfy all affected actors. A major disruption of the international order is needed to achieve new circumstances that will induce actors to accept some sort of solution other than the status quo that has imposed itself as the best option. The public opinion on Taiwan and The US dominantly supports moderate policy agenda regarding Taiwan. In China, public opinion on the matter will stay purely researched due to the nature of the ruling regime. The paper includes some elements of economic, social, and political analysis with a simple purpose in mind, to improve understanding of foreign policies which are led by the US, People’s Republic of China, and Taiwan (Republic of China).

The 1930s and the 1980s were both marked by major and significant social crises that would eventually usher in two different kinds of society. The crisis of the 1930s resulted in the Second World War. Its particular outcome in Slovenia and Yugoslavia was the development of a multinational federal state and socialism. The crisis of the 1980s eventually led to the disintegration of Yugoslavia, Slovenian secession and the transition to capitalism. The aim of this article is to compare these two periods. The national programme is seen as the key here. For, unlike in the 1940s, a significant portion of the social movements of the 1980s simply lacked one. Tridesete i osamdesete godine 20. veka obeležene su velikim i značajnim društvenim krizama koje su na kraju dovele do razvoja dva različita društvena poretka. Kriza tridesetih godina rezultirala je Drugim svetskim ratom, a razvoj multinacionalne savezne države i socijalizma javlja se kao njena direktna posledica za Sloveniju i Jugoslaviju. Kriza osamdesetih godina dovodi do raspada Jugoslavije, otcepljenja Slovenije i prelaska na kapitalizam. Ideja rada je da se uporede pomenuta dva perioda. Ono što se pokazuje kao ključna razlika su nacionalni programi. Znatan deo društvenih pokreta u osamdesetim godinama, za razliku od četrdesetih, jednostavno nije imao nacionalni program.

Učešće Srba u austrougarskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata nije nepoznata činjenica, ali zbog lojalnosti državi i formiranih stereotipa, ostalo je na marginama istoriografije. Danas dokumenti i savremena literatura pružaju mogućnost da se njihov položaj u ratu sagleda, od marginalizacije u trupama upućenim protiv Kraljevine Srbije 1914. godine, prelaskom na stranu Rusije, do lojalnosti na italijanskom frontu. Iako Beč nije imao mnogo poverenja u lojalnost srpskih podanika, rat je pokazao da je broj dezertera bio u okviru očekivanog, a oficiri su ostali lojalni suverenu. U vojsci Dvojne monarhije nijedan puk nije bio srpski po karakteru, dok su svi ostali narodi imali svoje etnički homogene vojne jedinice. Srbi su činili značajan procenat u Petrovaradinskom (56%), Otočkom (51%), Velikobečkerečkom (44%), Karlovačkom (42%) i Novosadskom puku (27%). U pomenutim regimentama Srbi su bili pomešani sa Mađarima i Hrvatima. Ovaj rad analizira učešće Srba u austrougarskoj vojsci i njihov angažman na frontovima, od dezerterstva kojima su bili skloni Srbi iz Srema, Bačke, Banata, Bosne i Hercegovine, do vernog i požrtvovanog rata protiv Italijana Srba iz nekadašnje Vojne granice, kao i veliki nesklad između lojalnosti Habzburškoj državi i osjećaja nacionalnog identiteta.

Jedna od najpoznatijih osoba hrvatske povijesti svakako je ban Károly (Karlo, Dragutin) grof Khuen Héderváry koji spada u red najznačajnih i najviše pozicioniranih osoba hrvatsko-ugarske povijesti. Bio je državnik koji je dva desetljeća obnašao bansku čast te u dva navrata i funkciju predsjednika ugarske vlade. Za razliku od svoga prethodnika baruna Josipa Jelačića kojemu je hrvatska historiografija zapamtila samo dobre osobine, grof Khuen Héderváry u narodnoj svijesti ostao je zabilježen u izrazito negativnome svjetlu kao povijesna ličnost koja se zauzimala za odnarođivanje i za mađarizaciju. O njemu se često ne zna ništa drugo do li narečenih stereotipa koji baš i ne odgovaraju povijesnim činjenicama. Često se ističe da je on stranac, nametnut izvana (iz Mađarske), iako je odrastao i najveći dio života proživio u Hrvatskoj. Zauzimao se za održavanje ugarsko-hrvatske državne zajednice te je promicao suradnju i suživot dvaju naroda, a prava Hrvatske zastupao je ne samo obnašajući funkciju bana, nego i kao kraljevski personal te ugarski prvi ministar. U ovome uratku analiziramo političke prilike u Ugarskoj i Hrvatskoj u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća te prikazujemo stajališta grofa Khuena- Héderváryja o hrvatskome pitanju., Viceroy Károly (Croatian historiography is sometimes referred to by the name of Karlo; Charles, and sometimes in the croatian language form of Dragutin) Count Khuen Héderváry is one of the most important and highest ranked individuals in Croatian-Hungarian history, a statesman who was twice honored with the Viceroy title (1883. - 1903.) and has been elected as the president of the Hungarian Government (June 27, 1903 - November 3, 1903 and January 17, 1910 - April 22, 1912). He has marked Croatian history greatly at the turn of the 19th and 20th centuries, but in historiography and in folk consciousness he has been registered in a extremely negative way, often being accused for Magyarisation of Croatia. As such, the Count Khuen-Héderváry became generally known in Croatia, although the vast majority of Croats don’t not know anything else but the above mentioned stereotypes. It is often argued that he was a foreigner, imposed from outside (Hungary), although he grew up and lived most of his life in Croatia. All his life he stood up for maintaining the Hungarian-Croatian state community and has promoted cooperation and coexistence between the two peoples, and also as a Viceroy he defended the rights of Croats. In his thesis the author analyzes the political situation in Hungary and Croatia in the second half of the 19th century and early 20th century, and he presents the point of view of Viceroy Khuen-Hedervary and his role in the history of Croatian-Hungarian State.

U ovom se članku kritički osvrćemo na neke teze profesora političkih znanosti Jovana Mirića (1934 — 2015) objavljene u knjizi Sve se mijenja, kriza ostaje (2018). Ta je knjiga zbornik članaka, eseja i intervjua koje je profesor Mirić napisao i objavio u razdoblju od 1983. do 2011. godine u raznim novinama i časopisima. Teme kojima se bavio su: kriza jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, problematika ratnog sukoba Srba i Hrvata te nacionalno-manjinski status Srba u Hrvatskoj. Prateći Mirićev dugogodišnji intelektualni razvoj i pristup promijenjenim okolnostima, kritički se može pristupiti sljedećim momentima: 1.) Kasnih 1980-ih postupno Mirićevo prelaženje na pozicije liberalne demokracije prožeto je kontradiktornim odnosom prema ranijem zastupanju samoupravnog socijalizma ; 2.) Neke tekstove karakterizira teza o “dva totalitarizma” (komunistički i nacionalistički), čime Mirić umanjuje modernističko-emancipatorne tekovine socijalizma ; 3.) Mirićev odnos prema sukobu između Srba i Hrvata proveden je s dosljedno antinacionalističkih pozicija, no ostaje nejasno zalaže li se i u kojim situacijama za građanski ili etnički princip u pristupu rješavanja problema. Unatoč primjetnim promjenama okolnosti i pristupa tim okolnostima, Jovan Mirić zadržao je kontinuitet vlastite kritičnosti – jednako kao što taj kontinuitet ima i kriza – sve se mijenja, no ostaju kriza i kritika.

The article analyses key points of conflict in the constitutional process of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenians. The author identifies the issue of internal territorial delimitation as the hot spot in the dispute between the most influential political parties, and argues the source of conflict was the fact that different political strategies were attached to the national ideologies which had been formed long before the creation of the state in 1918. Although not entirely unified regarding all constitutional issues, a key Slovenian and a key Croatian political party advocated the preservation of historical boundaries, in line with the federalization strategy based on the national principle. Through various political and legal maneuvers their alternative proposals were completely ignored, with the Vidovdan constitution establishing the unitary regime., U članku se analiziraju ključne točke sukoba u ustavnom procesu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od nastanka te države do usvajanja Vidovdanskog ustava. Autor identificira pitanje unutarnjeg teritorijalnog razgraničenja kao nepomirljiv dio inače šireg spektra ustavnopravnih sporova između najutjecajnijih političkih stranaka. Pritom argumentira tezu da izvor sukoba leži u činjenici da su različite političke strategije vezane uz partikularne nacionalne ideologije bile formirane puno prije nastanka jugoslavenske ideologije i stvaranja države 1918. Iako nisu bile u potpunosti jedinstvene u pogledu svih ustavnih pitanja, najveća slovenska i najveća hrvatska politička stranka zagovarale su očuvanje povijesnih granica, što je bilo u skladu sa strategijom federalizacije koja se temeljila na nacionalnom principu. Različitim političkim i pravnim manevrima njihovi su se alternativni prijedlozi u potpunosti zanemarili te je usvojen unitaristički Vidovdanski ustav.

U okviru rada je detaljno analizirana politička delatnost srpskih pristalica ugarske vlade u užoj Ugarskoj od Austro-ugarske nagodbe 1867. do poraza Slobodoumne stranke na izborima 1905. Nastankom nagodbenog pravnog okvira ugarska politička elita je smatrala da su se stekli uslovi da se odredi da u Ugarskoj postoji samo jedna politička nacija. Predvodnici nemađarskog stanovništva su trebali da odluče da li da pokušaju da izdejstvuju što bolji položaj za svoju naciju unutar vladajuće političke stranke ili da se posvete nacionalnoj i državno-pravnoj opoziciji. Deo srpske inteligencije je smatrao da državno-pravna opozicija može više da šteti srpskim nacionalnim i kulturno-prosvetnim interesima nego da bude od koristi. Oni nisu osnovali zasebnu političku stranku već su pristali uz stranke Ferenca Deaka i Kalmana Tise, koje su se 1875. ujedinile u Slobodoumnu stranku. Pored Ugarskog sabora, oni su delovali i unutar ugarskih municipija, kao i u sklopu srpske crkveno-narodne autonomije. In this paper are, in detail, analyzed the political activities of Serbian supporters of the Hungarian government in Hungary proper from the Austro-Hungarian Compromise in 1867 to the defeat of Liberal Party in the 1905 elections. With the setup of the compromise legal framework, Hungarian political elite considered conditions had been met in order to declare that there was only one political nation in Hungary. Leaders of non-Hungarian population were supposed to decide whether to try to force a better position for their nation within the ruling political party or to commit themselves to national and legal-state opposition. However, part of the Serbian intelligence believed that state-legal opposition could no longer be regarded as useful to Serbian national, cultural and educational interests. This is why they have not formed a separate political party but they acted within the parties of Ferenc Deak and Kalman Tisza, which were united into Liberal Party in 1875. Apart from the Hungarian Parliament, they were also acting within the Hungarian municipalities, as well as within the Serbian church-national autonomy.

Rad se bavi pitanjem državne politike prema manjinama u višejezičnim sredinama te problematikom nacionalne pripadnosti i ravnodušnosti u državnoj tranziciji. Konkretno, članak analizira integraciju stanovnika koji su bili govornici talijanskoga u Hrvatsku nakon Drugoga svjetskog rata na primjeru školstva na talijanskom jeziku u socijalističkoj Jugoslaviji. Manjinske škole bile su mjesto za socijalizaciju i enkulturaciju govornika talijanskoga u Istri i Rijeci, ali i za mjerenje stupnja i vrste integracije obitelji koje su odlučile ostati živjeti u Hrvatskoj nakon pripojenja sjeveroistočnoga Jadrana Jugoslaviji u manjinsku zajednicu i državu. Tekst promišlja namjere, strategije i prakse lokalnih i središnjih vlasti te članova i institucija talijanske manjine u pravcu asimilacije, disimilacije i izolacije talijanske govorne skupine., The article addresses the questions of national politics towards minorities in plurilingual areas and also discusses the issues of national belonging, determinacy, and indifference in state transition. Concretely, it analyzes the integration of the Italian-speaking population in Yugoslav Croatia after World War II in the case of schooling in the Italian language. The Upper Adriatic is one of those Central European mixed areas in which the central and local government bodies of the 20th century post-Habsburg successor states intensively tried to obfuscate transnational practices and belongings. Unlike Fascist Italy, the Yugoslav Republic of Croatia granted minority schooling to its citizens, leaving to the Istrian and Rijeka families the possibility of choosing between Italian and Croatian as the language of education for their children. This choice was still possible after the huge exodus of people who opted for Italian citizenship after World War II but, during the political tensions with Italy in the early 1950s, the government of socialist Croatia reduced the degree of this freedom by trying to limit access to these schools only to declared Italians and by abolishing many elementary and all Italian-language technical and professional high schools, consequently persuading many families to prefer the Croatian language schools. On the other hand, choosing a school in the language of the titular nation was also a deliberately strategic and integrative choice made by families, even by those who were mixed or spoke the local Venetian dialect on an everyday basis at home and in other areas of socialization. This article discusses instances, strategies, and policies of local and central authorities, and of members and institutions of the Italian minority, towards assimilation, dissimilation, and isolation of the Italian-speaking group.

Predstavljanje kraćeg pregleda dostupnih osobnih i zvučnih arhivskih fondova iskoristivih za pisanje društveno-političke povijesti socijalističke Jugoslavije. Stječe se dojam kako je, izuzev fonda Josipa Broza Tita, dobar dio ovih fondova još uvijek podistražen i podiskorištenm dok su zvučni fondovi, naročito u odnosu na vizualne izvore, posebno zanemareni.

Godine 1918. nastala je nova višenacionalna država - Jugoslavija - koja je, izuzevši njen praktički nestanak u razdoblju Drugog svjetskog rata, postojala preko sedam desetljeća. Njeno postojanje od samog je početka bilo opterećeno nacionalnim pitanjem, a brojni autori smatraju da je upravo to pitanje bilo ključno za raspad i prve i druge Jugoslavije. O genezi i povijesti nacionalnog pitanja u nekadašnjoj Jugoslaviji razgovaramo s prof. dr. sc. Ivom Bancom. Autori emisije su Gordan Ravančić i Josip Mihaljević.

Pristupanje Hrvata partizanskom pokretu presudno je bilo motivirano nacionalno-afirmativnim porukama o oslobođenju zemlje, a time i istočnojadranske obale, zbacivanju velikosrpske klike, uništenju četničkog pokreta, federalizaciji Jugoslavije i uspostavi federalne Hrvatske. Mada su ti ciljevi ostvareni, u poslijeratnoj je Jugoslaviji izrazito sužen prostor iskazivanju narodnosnog pa i hrvatskog subjektiviteta. Nova je vlast svoju verziju jugoslavenstva svela na mjeru iskazivanja političke dimenzije nacionalnog dovodeći je u kontekst kontinuiteta sa NOB-om i njegovim ciljevima. Na taj se način zamagljivalo smisao hrvatskog sudjelovanja u tom pokretu što je ostavljalo traga u doživljaju nacionalnog kod njegovih sudionika i njihovih potomaka. Bitan rezultat Hrvatskog proljeća, promatranog kroz djelovanje vladajuće garniture koja mu je odredila temeljni značaj, bio je i u tome što je u segmentu hrvatskog društva povezanim sa NOB-om legitimiralo nezadovoljstvo stanjem nacionalnog. Nezadovoljstvo koje se posebnom razvojnom linijom artikuliralo u procesima okončanim raspadom Jugoslavije i nastankom neovisne Hrvatske.