Vinodolska dolina je smještena na području zapadnog dijela Republike Hrvatske u Primorsko-goranskoj županiji. Dolina ima nepravilan eliptični oblik duljine do 22 km te izduženo pružanje osnovnim smjerom SZ-JI. Na osnovi geomorfoloških značajki se prostor može podijeliti u tri dijela: sjeverozapadni, središnji i jugoistočni. Sjeverozapadni dio doline površine oko 24 km2 obuhvaća područje od naselja Križišće do naselja Janjevalj i Pećca, smještenih na početku središnjeg dijela. Najveća širina doline do 4 km je prisutna u središnjem dijelu, koji u površini od oko 30 km2 obuhvaća područje sve do prijevoja kod naselja Saftići i Kričina. Ovdje započinje jugoistočni dio, površine oko 23 km2 i gotovo ujednačene širine do 2, 70 km, koji se proteže do završetka doline u zaleđu Novog Vinodolskog. Sjeveroistočni rub Vinodolske doline izgrađuju karbonatne padine čiji vrhovi mjestimično premašuju 800 m.n.m., a u središnjem i jugozapadnom dijelu poprimaju oblike gotovo vertikalnih stjenovitih litica (BERNAT et al., 2014). Jugozapadni rub izgrađuje niže primorsko karbonatno bîlo, čije su padine drugačijih morfoloških karakteristika od nasuprotnog strmijeg ruba. Zbog različitih morfoloških obilježja padina, Vinodolska dolina u svom većem dijelu ima izrazito asimetričan poprečni profil. Niže dijelove sjeveroistočnih padina te dno doline izgrađuje eocenski flišni stijenski kompleks, u kojem stariji dio tvori tipična izmjena siltita i pješčenjaka te u podređenom udjelu lapora, brečokonglomerata i vapnenaca, a diskordantni mlađi dio sastoji se od konglomerata, konglomeratičnih biokalkarenita i litičnih arenita (BLAŠKOVIĆ & TIŠLJAR, 1983). Najrašireniji tip pokrivača na flišu predstavljaju deluvijalno-koluvijalne naslage, čija je debljina veća na sjeveroistočnim padinama. Kvartarne siparne breče relativno ujednačenog nagiba zastupljenije su na sjeveroistočnim padinama, gdje se pojavljuju u obliku ploča na višoj hipsometrijskoj razini u odnosu na flišnu stijenu u podlozi (BLAŠKOVIĆ, 1983). Zbog zajedničkog utjecaja geološke građe, složenih strukturno-tektonskih odnosa, hidrogeoloških značajki naslaga i hidroloških uvjeta, na većem dijelu Vinodolske doline izraženi su aktivni geomorfološki procesi koji rezultiraju pojavama nestabilnosti na padinama. Nestabilnosti se očituju u obliku pojava erozije različitog tipa i stupnja izraženosti (BENAC et al., 2005), brojnih pojava klizišta i puzanja dijelova terena u naslagama flišnog stijenskog kompleksa, ali i drugih oblika pojava nestabilnosti (BERNAT et al., 2014). Preliminarni inventar klizišta na području Vinodolske doline je rezultat nastavka istraživanja u okviru kojega je provedena identifikacija i kartiranje klizišta na području sliva rijeke Dubračine (ĐOMLIJA et al., 2014). Inventar klizišta u Vinodolskoj dolini izrađen je na temelju vizualne interpretacije površinske morfologije digitalnog modela terena visoke rezolucije. S obzirom da je dio površine antropogeno izmijenjen, određene pojave klizišta nije moguće jasno raspoznati na digitalnom modelu terena. Iz tog razloga je daljinska metoda identifikacije i kartiranja klizišta nadopunjena prospekcijskim geomorfološkim terenskim kartiranjem i kartiranjem oštećenja na prometnicama i stambenim objektima nastalih kao posljedica pojava klizišta. Digitalni model terena visoke rezolucije je izrađen na temelju podataka prikupljenih laserskim skeniranjem iz zraka, ALS (eng. airborne laser scanning) koje predstavlja jednu od najučinkovitijih suvremenih tehnologija daljinskih istraživanja, naročito u svrhu kartiranja klizišta (JABOYEDOFF et al., 2012 ; GUZZETTI et al., 2012). Osnovni instrument u primjeni ALS-a je LiDAR (eng. Light Detection and Ranging) čiji se princip prikupljanja podataka zasniva na mjerenju udaljenosti između laserskog skenera pričvršćenog za letjelicu i površine terena ili nekog drugog objekta. Naknadnom obradom podataka moguće je ukloniti impulse reflektirane s objekata i vegetacije, da bi se proizveo digitalni model terena bez vegetacije (eng. ''bare-earth'') (VAN DEN EECKHAUT et al., 2007). Lasersko skeniranje područja Vinodolske doline provedeno je krajem ožujka 2012. s postignutom gustoćom od 5 točaka po m2. Iz generiranog digitalnog modela terena rezolucije 1 m x 1 m su pomoću standardnih operacija u ArcGIS-u derivirane tri vrste topografskih karata koje su korištene za vizualnu interpretaciju topografskih značajki površine terena indikativnih za pojavu klizišta: karte osjenčanog reljefa izrađene simulacijom sunčevih zraka za dva različita azimuta položaja sunca od 315° i 45° pri konstantnom kutu upada sunčeve svjetlosti od 45° ; karta nagiba terena ; i karta slojnica s ekvidistancijom od 1 metar. Inventar klizišta u Vinodolskoj dolini sastoji se od 141 ustanovljenih klizišta te 40 pretpostavljenih klizišta. S obzirom da u ovoj fazi istraživanja nisu iscrtane granice svih utvrđenih klizišta, inventar je preliminarni i sadrži podatke o njihovim lokacijama i prostornoj distribuciji, koja je izrazito neujednačena. U sjeverozapadnom dijelu doline utvrđeno je 11 klizišta, a pretpostavljeno je jedno klizište. Klizišta su trajno ili privremeno umirena, smještena na blago nagnutim padinama i koncentrirana na prostoru između početka doline i naselja Drivenik. Najveći broj klizišta je utvrđen na području sliva rijeke Dubračine smještenog u središnjem dijelu Vinodolske doline, gdje je identificirano 109 klizišta, a pretpostavljeno je 30 klizišta. Na ovom području je vrlo izražen proces erozije jaružanjem koji rezultira nastankom i produbljivanjem jaruga u čijim je relativno strmim bokovima formiran najveći broj aktivnih klizišta. U bokovima ukupno osam jaruga, koje predstavljaju korita povremenih bujičnih vodotoka, utvrđeno je 90-ak pojava klizišta. Riječ je o malim i plitkim klizištima, pretpostavljenih volumena u rasponu između 103 do 105 m3, koja u kombinaciji sa spomenutim procesom erozije vrlo često uzrokuju oštećenja na dijelovima prometne infrastrukture i stambenim objektima. Kao i na području sjeverozapadnog dijela doline, tako je i u središnjem dijelu utvrđen određeni broj trajno ili privremeno umirenih klizišta na blaže nagnutim padinama, čija je morfologija nerijetko izmijenjena pod antropogenim utjecajem. Radi se o većim klizištima (volumena > 105 m3) s pretpostavljenim dubinama kliznih ploha između 10 i 15 m. Posljednja značajnija aktiviranja klizišta u ovom dijelu Vinodolske doline dogodila su se u svibnju 2013. na dijelu lokalne ceste L58075 te u veljači 2014. na području zaseoka Kamenjak. U jugoistočnom dijelu Vinodolske doline identificirano je 21 klizište, a pretpostavljeno ih je osam. Deset klizišta je formirano u područjima bokova triju jaruga kao posljedica kombiniranog djelovanja procesa klizanja s procesom erozije, a zabilježeno je i nekoliko pojava aktivnih klizišta na padinama oko naselja Kričina i Ugrini.