Search

Prijevod teksta "Matschall, Annelie. 2020. Die Sprachentwicklung und Sprachentwicklungsstörungen im Kindesalter. Str. 1-18. (Bachelorarbeit)" s njemačkog na hrvatski jezik, te prijevod teksta "Mijatović, Iva. 2018. Religija Starog Egipta i Grčke. (Završni rad)" s hrvatskog na njemački jezik. Ovaj diplomski rad bavi se proučavanjem procesa prevođenja između njemačkog i hrvatskog jezika kroz prijevod dva različita teksta. Cilj istraživanja bio je analizirati specifičnosti prevođenja između ova dva jezika i procijeniti uspješnost prijevoda. Proces prevođenja uključivao je analizu izvornog teksta, prepoznavanje kulturnih specifičnosti i prenošenje istih na ciljni jezik. Rezultati evaluacije ukazuju na uspješnost prevođenja između njemačkog i hrvatskog jezika, pri čemu su identificirane određene izazove i specifičnosti u prevođenju. Također su identificirane određene razlike u prenošenju kulturnih aspekata i stilističkih nijansi među jezicima. Kao zaključak, ovaj diplomski rad pruža uvid u proces prevođenja između njemačkog i hrvatskog jezika kroz prijevod dvaju tekstova. Ovi rezultati mogu biti korisni za prevoditelje koji rade na prijevodima između ovih jezika te za daljnja istraživanja u području prevođenja i jezičnih studija.

U radu se istražuju hrvatski prijevodi Pinokija od prvoga prijevoda 1943. do današnjih dana. Prvi prijevod uspoređuje se s njegovim kasnijim izdanjima te s ponovljenim prijevodima nastalima 1990-ih i kasnije. Izraz „ponovljeni prijevod“ odnosi se na novi prijevod u istom jeziku već ranije prevedenoga djela (Koskinen i Paloposki 2010). U ovom se radu ponovljeni prijevodi istražuju i u okviru teorijskih postavaka koje razumiju prijevod kao adaptaciju (Klingberg 1986). Dva su glavna cilja istraživanja: (1) utvrđuje se postoje li razlike između prvoga prijevoda iz 1943., njegovih ponovljenih izdanja nakon 1945. i triju ponovljenih prijevoda nastala tijekom 1990-ih i kasnije, s obzirom na različit sociopolitički kontekst u kojem su se pojavili i na utjecaj ideologije na prijevode (v. Pokorn 2012, Hameršak i Zima 2015); (2) na temelju usporedbe prijevoda kulturno specifičnih jedinica, kao što su osobna imena, nazivi za hranu, regionalni i dijalektalni izrazi, tuđice, arhaizmi i frazemi, uspoređuju se prevoditeljske strategije u različitim vremenskim razdobljima i društveno-kulturnim kontekstima te se primjenom hipoteze ponovljenoga prijevoda uz pomoć primjera odomaćivanja i otuđivanja kulturnih sadržaja razmatraju motivi za ponovno prevođenje., The paper looks into Croatian translations of Pinocchio, from its first translation, its later editions, to its retranslations in the 1990s and later. The term “retranslation” is used to refer to a new translation into the same target language of a previously translated work (Koskinen and Paloposki 2010). Pinocchio was first translated into Croatian in 1943 by writer and translator Vjekoslav Kaleb. This translation appeared in numerous editions after 1945 and is still being read by schoolchildren in Croatia. It co-exists with a number of retranslations, which appeared since 1996, in a completely different socio-political and cultural setting. The process of retranslation is interpreted with respect to the retranslation hypothesis. Translation as adaptation (Klingberg 1986) is also used as a theoretical basis for cultural content analysis. The aim of the research is twofold: (1) to establish possible differences between the first translation, its later editions (published after 1945) and the retranslations (published in the 1990s and later), which occurred due to the different sociopolitical context in which they appeared (see Pokorn 2012); (2) to identify culture-specific items, such as personal names, foodstuffs, regional expressions, etc., and to compare the solutions of the translators in different translations; the identified culture-specific units are analysed according to the level of domestication and foreignisation in the translations, and the reasons for retranslations are considered.

Privjesci su u čovjekovoj percepciji i estetici oduvijek imali iznimno važnu ulogu. Kao nositelji informacija, odnosno kao medij određene metaforičke poruke većinom se interpretiraju u tradiciji razvijenih komunikacijskih odnosa u sustavu vrijednosti različitih kulturnih i društvenih poredaka. Antropo-ornitomorfni privjesci gornjojadranske kulturne regije (Caput Adriae) s pripadajućim zaleđem bili su tijekom kraja starijega željeznog doba nesumnjivo pristupačan znak ali i simbol. U ovom radu podrobna pozornost posvećena im je glede tipološko-stilske i kronološke klasifikacije, pri čemu su vrednovani dostupni arheološki i kulturni konteksti na širem europskom prostoru. Sukladno okolnostima, pokatkad im je definirana i namjena, a njihovo korištenje pokazalo se u dinamičnim i ambivalentnim ideološko-semantičkim strukturama. S obzirom na likovni koncept znak–simbol, privjesci su ikonografski i simbolički interpretirani. Zaključeno je kako su ta „mala tijela”, kao metafora androgenog s idejom apotropejskog i profilaktičkog, bila u „velikom svijetu” trenutačno vizualno (neverbalno) razumljiva, (kognitivno) priznavana i (kulturno) široko prihvaćena poput korespondenta u neposrednom ophođenju složenih i zapletenih međuodnosa između ljudi i društava., Pendants have always had an exceptionally important role in man’s perception and aesthetics. As carriers of information, i.e. as the mediums of a certain metaphoric messages, they are mostly interpreted in the tradition of developed communicational relations in the value systems of different cultural and social orders. At the end of the Early Iron Age, anthropo-ornithomorphic pendants from the upper Adriatic cultural region (Caput Adriae), and the attached hinterland, were undoubtedly accessible signs, as well as symbols. This paper discusses their typological, stylistic and chronological classification in detail, assessing available archaeological and cultural contexts from the wider European area. Depending on the circumstances, some of their roles are defined, and their use was presented in dynamic and ambivalent ideological-semantic structures. The pendants were iconographically and symbolically interpreted based on the artistic concept of sign–symbol. It was concluded that these “small bodies”, as a metaphor for the androgynous with the idea of apotropaic and prophylactic, were momentarily visually (nonverbally) understandable, (cognitively) recognizable, and (culturally) widely accepted in the “big world” as correspondents in the indirect transfer of intricate and complex interrelationships between people and societies.

William Shakespeare's plays have had countless adaptations on stage and film, because his 16th century plays can still be made modern and interesting nowadays. They can be adapted to the modern world or played out in costumes and settings appropriate for their original contexts. This thesis will explore whether the temporal and cultural context alters the way the play is interpreted over decades. That is why the thesis will deal with three films: The Tragedy of Othello: The Moor of Venice, directed by Orson Welles, made in 1952 Othello, directed by Oliver Parker, made in 1995 and O, directed by Tim Blake Nelson, made in 2001. Each screenwriter and director has their own vision of a story they are trying to tell, whether it be an adaptation, appropriation or an original work. This thesis will explore whether the main theme of Othello remained intact across all three adaptations or whether, despite being changed to some extent, the adaptation can still be recognised as Othello. Drame Williama Shakespeara so priredili neštetokrat, tako na odru kot v filmu, saj so njegova dela iz 16. stoletja lahko predstavljena moderno in aktualno še dandanes. Lahko jih postavijo v moderno dobo ali pa v kostume in sceno primerno njihovim originalnim zgodbam. V diplomskem delu bomo raziskovali, ali se časovni in kulturni kontekst spreminjata glede na obdobje, v katerem je nastala priredba. Posebno pozornost smo namenili trem filmom – The Tragedy of Othello: The Moor of Venice, v režiji Orsona Wellesa, posnet 1952 Othello, v režiji Oliverja Parkerja, posnet 1995 ter O, v režiji Tima Blaka Nelsona, posnet 2001. Vsak scenarist in režiser imata svojo vizijo zgodbe, ki jo pripovedujeta, ne glede na to ali je to priredba ali originalno delo. V diplomski nalogi bomo ugotavljali, ali je glavna tematika Othella ostala nespremenjena v vseh treh priredbah oziroma ali jo lahko, kljub spremembam, prepoznamo kot Othello.