Search

Katolički karizmatski pokret ili Pokret obnove u Duhu Svetom jedan je od najraširenijih i danas duhovno-pastoralno najaktivnijih pokreta unutar Katoličke Crkve. U posljednjih nekoliko desetljeća, a osobito od vremena Drugog vatikanskog sabora naovamo, ovo je duhovno i pastoralno gibanje doživjelo različite faze vlastitog razvitka i konsolidiranja. Danas su jasno profilirani njegovi temeljni teološko- pastoralni okviri postojanja i djelovanja, kao i uporišna težišta aktivnosti pojedinaca i zajednica koje su vezane za ovo gibanje. U ovome radu sagledavaju se i razlučuju izazovi, tj. oni aspekti djelovanja ovog pokreta koji osobito u duhovnom i pastoralnom smislu predstavljaju poteškoće. Uz to, sagledavaju se i razlučuju i pozitivne strane, te perspektive djelovanja ovog pokreta preko kojih njegovi pripadnici obogaćuju ukupni život i djelovanje Crkve, a osobito djelo evangelizacije.

Stipe Nimac – Stephanie Klein, Metoda u praktičnoj teologiji, Ravnokotarski cvit, Lepuri, 2010., 222 str.

Ova je knjiga jedinstven koautorski projekt koji na hrvatskom govornom području na sasvim poseban način obogaćuje teološko-praktično mišljenje. Zamišljena je i realizirana kao specifičan spoj teološko-pastoralne teorije s pisano zapaženim odrednicama društveno-kulturne stvarnosti, a sve s ciljem unaprjeđenja pastoralne prakse u Crkvi samoj, ali i u odnosu prema društvu. U tome je pogledu sasvim razumljiv konkretni kontekst ovoga djela koji uključuje odnos teologije i empirije, središnje pitanje metode u praktičnoj teologiji, te individualizacije kao jednog specifičnog pitanja koje je razlučeno upravo u kontekstu prethodnih tema.

Projekt i metoda u pastoralnom djelovanju Crkve od ključnog su značenja za njegovo shvaćanje i konkretno ostvarivanje. S obzirom na pastoralnu teologiju kao vlastitu teološku disciplinu koja reflektira nad tim djelovanjem, ove su teme sastavnice njezinih napora i u epistemološkom, ali i u smislu direktnog odnosa prema praksi vjere, sve do promišljanja najkonkretnijih oblika aktualizacije njezinog formalnog objekta proučavanja. Tako se ove dvije sastavnice pokazuju istinski nezaobilaznim unutarnjim sastavnicama proučavanja same discipline, ali i nezaobilaznim okvirima konkretnog ostvarivanja prakse vjere.

Iako po sebi iziskuju teološko-pastoralno razlikovanje i poštovanje zasebnih specifičnosti, inkulturacija vjere i pastoral kulture nužno zajednički upućuju i na neke prioritete djelovanja Crkve koju su vezani za obadva izdvojena područja. To je posebno aktualno u današnjoj složenoj društveno-kulturalnoj i pastoralnoj situaciji. Inkulturacija vjere, kao jedna od početnih i temeljnih aktivnosti Crkve u ovome pogledu predstavlja poticaj za daljnje pastoralno učvršćivanje i širenje uobličenih elemenata povezivanja vjere i kulture. Upravo to je trajna zadaća pastorala kulture kao specifičnog područja crkvenog angažmana. Kao temeljni prioritet u ovom pastoralnom području danas nameće se osuvremenjivanje i daljnje prilagođeno pozicioniranje njegovih modela u okvirima suvremenih kultura. Poseban naglasak pritom je važno postaviti na aktualizaciju prikladnih suvremenih modela djelovanja u odnosu na kulture i subkulture grada. U tome je pogledu danas poseban poticaj za razlučivanje ove teme projekt Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020. godine. Ovaj rad postavljen je u logiku teološko-pastoralnog razlučivanja ovdje izdvojenog prioriteta osuvremenjivanja modela pastorala kulture.

Katolički karizmatski pokret ili Pokret obnove u Duhu Svetom danas je vrlo razvijen i, osobito među mladim vjernicima, popularan oblik okupljanja radi zajedničkog ostvarivanja određenih segmenata duhovnog života. Katolička Crkva se prema ovom obliku okupljanja i djelovanja u posljednjim desetljećima često određivala, ali i korigirala i usmjeravala njegova očitovanja i načine djelovanja. Danas je to pokret općenito prihvaćen i podržan. No, kao i svaki drugi oblik okupljanja s ciljem duhovno- vjerskog rasta i napretka osoba i zajednica, ni ovaj oblik nije pošteđen različitih opasnosti i zastranjenja. Stoga je za pastoralno djelovanje izuzetno važno na teološko-pastoralni prosudbeni način odrediti i prepoznati vlastitosti i izvorišta ovog pokreta danas. Upravo je to cilj ovog rada. Te vlastitosti i ta izvorišta sagledavaju se na temelju povijesnih oznaka, te posebno na temelju odrednica učiteljstva Crkve. K tomu, ovo je sagledavanje obogaćeno i teološkim prilozima nekih istaknutijih teologa.

Živjeti znači putovati. Kršćanin je čovjek na putu. Naš ovozemaljski život predstavlja veliko putovanje prema konačnom ostvarenju u vječnom zajedništvu s Bogom. Stoga je kršćanska egzistencija bitno obilježena oznakama putovanja. Kršćanin putuje prema vječnoj domovini, ali ne na način nezainteresiranog promatrača, već na način zauzetog aktera zbivanja, aktera koji ulaže sve najbolje od sebe u Duhu Svetomu u pozitivnu promjenu ovoga svijeta budući da je to najbolja priprema za vječnost. No, i sam temeljni antropološki i sociološki aspekt ljudskog života po sebi je obilježen elementima putovanja i trajne mobilnosti. Čovjek kao takav često putuje i mijenja oblike i načine djelovanja. Putovanje je stoga, bilo da je riječ o poslovnim, turističkim, zdravstvenim ili nekim drugim oblicima, jedna od konstanti ljudskog života. U ovome radu primarno se zaustavljamo na teološko-pastoralnom razlučivanju elemenata pastoralnog djelovanja Crkve u odnosu na hodočašće kao tipično vjersko putovanje, te potom u odnosu na dvije forme turističkih kretanja od kojih je jedna bliže povezana s vjerskim motivima, a radi se o 'vjerskom turizmu', a druga predstavlja tipični izričaj turističkim putovanja, pa je stoga i obilježavamo izrazom 'turizam'.

Ovaj zbornik predstavlja vrijedan doprinos našoj teološkoj, a osobito teološko-pastoralnoj literaturi. Riječ je o djelu u kojemu se teološki proučavaju sakramenti u odnosu na obitelj kao izvorište društvenog i crkvenog života. Obitelj i sakramenti u kršćanskom su smislu nerazdvojne stvarnosti. Kršćanska je obitelj određena sakramentima i upućena na njih. Pozvana je u euharistiji, sakramentu nad sakramentima, pronaći istinsku snagu svoga življenja i poslanja. Praksa sakramenata je, u svojoj pojavnosti i u svome slavljeničkom aspektu, u mnogome određena dinamizmima i kvalitetom priprave ostvarivane u prvom redu u obiteljskom ozračju. Iz te perspektive postaje više razumljivom važnost obitelji za pastoral sakramenata.

Doprinos ove knjige razvitku i produbljivanju teološko-pastoralne misli u Hrvatskoj izuzetno je važan. Nekoliko je bitnih činjenica koje idu tome u prilog. Prije svega, knjiga je u cjelini posvećena, s jedne strane, statusu praktične teologije u znanstvenom kurikulumu teoloških disciplina, kao i pitanju same njezine znanstvenosti, njezinog objekta i metode, a s druge je strane u bitnome usmjerena na izčitavanje konkretne pastoralne situacije u Hrvatskoj danas, kao i na operativno pastoralno djelovanje u istoj situaciji. To se posebice vidi u drugom dijelu knjige u kojem su razvijene izuzetno vrijedne razradbe s obzirom na proces individualizacije i njegove posljedice s obzirom na pastoralno djelovanje Crkve, zatim posebice s obzirom na ulogu župne zajednice i na važnost pastorala kulture koji u našoj situaciji tek treba biti ostvarivan kao jedan od neodgodivih prioriteta.

Evangelizacija predstavlja nužni i neizostavni dio ukupnog crkvenog poslanja, a danas se prvotno promatra pod vidom nove evangelizacije. U ovome kratkom radu ne bavimo se njezinim proučavanjem u sebi, jer je to već dobro poznato i razrađeno područje. Želimo se ukratko posvetiti proučavanju značenja koje ona danas ima za Crkvu, te neodvojivo od toga proučavanju nekih njezinih važnih segmenata i izazova u svjetlu Biskupske sinode u Rimu 2012., kao i nadahnuća i poticaja pape Franje. Crkva je uvijek pozvana na obnavljanje modela evangelizacije i na traženje novih putova u njezinom ostvarivanju. U odnosu na obilje materijala koje je spomenuta biskupska sinoda u Rimu ponudila u svojim zaključcima, kao i tolikih nadahnutih riječi pape Franje o evangelizaciji danas, posvećujemo se ovdje određenim temama koje u našoj pastoralnoj praksi imaju posebno značenje i težinu.

Rad se bavi tematikom teološko-pastoralnog proučavanja poruka, propovijedi i govora riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića u proteklih 15 godina prigodom proslave sv. Vida, zaštitnika Rijeke.

Evangelizacija i inkulturacija su usko povezane teme. Ipak, njihovo značenje nosi zasebne oznake koje kao takve valja prepoznati i uvažavati. Kako bi bile pravilno vrednovane i kako bi se njihovi dinamizmi ostvarivali na ispravan način važno je jasno odrediti njihov suodnos. U ovome radu se iz teološko-pastoralne perspektive bavimo upravo time. K tomu, namjera nam je ukazati na važnost inkulturacije u odnosu na cjelovitu evangelizaciju. Sve to zaokruženo je govorom o nekim većim izazovima s obzirom na evangelizaciju i na inkulturaciju u hrvatskoj pastoralnoj i društvenoj stvarnosti danas.

Knjiga je posvećena proučavanju konkretnih načina pastoralnog djelovanja s umirućim osobama. K tomu, u njoj se obrađuju i pitanja kršćanskog pogleda na smrt, na odnos prema bolesti i patnji, ali i ispravan odnos prema tugovanju.

Posebne okolnosti vremena pandemije mnogim su zaručnicima uvelike izmijenile rutinu svakodnevnog života, a mnogima u bitnome narušila i zdravstveno i profesionalno stanje. Upravo je u takvim prilikama tečaj priprave online mnogima omogućio bitnu poveznicu s crkvenom zajednicom kao onom koja ih pastoralno prati i pomaže. Mnoga svjedočanstva u ovoj knjizi upućuju na to da je s time pastoralu omogućeno da, potaknut elementima priprave, doista preraste u pastoral ženidbenog veza u kojemu i pronalazi svoje puno ostvarenje. Ovo je tim više važno s obzirom na važnost pomoći parovima u integriranju težih i teških sastavnica u zajednički životni hod, što se nužno treba ostvarivati u svim prilikama.